twirl-dječak sa šibicama

ima taj neki lik, putopisac, hrvoje salkovic.
jedino sto znam o njemu je da je neodoljiv zenama...vriste, cupaju kosu, uzdisu...
'i tata bi sine' bila je moja sretna misao.
ako moze on, mogu i ja, jos bolje. i putovati i putopisati.
da je zemlja skoro pa okrugla, u to sam se davno uvjerio.
svejedno je kamo cu, na koju stranu...
krenut cu rano, u zoru, da sto vise od puta ugrabim, da pod nadnevkom sto vise neobicnih i zanimljivih dogadjaja naputopisem...
tako je i bilo. ustao sam s prvim kukurikom pijetla..
malo se ceskao po trbuhu, spremio pamuk iz pupka u vrecu. pamuk iz pupka je skuplji od zlata, negdje sam nacuo te ga otad uredno spremam u vrecu...
skuhao kavu, uzivao u zori svog novog, pustolovnog zivota.
nakon dorucka malo odrijemao, da mi ne promakne, mamurnom, kakva vzna stvar u pripremi za veliko putovanje. svjez i odmoran krenuh u nabavku. nije to izlet vec pravo pravcato putovanje oko svijeta. moram se dobro hraniti, da izdrzim buduce napore, te si pripremih pravi rucak. oprah sudje, no nenaviknut na toliko hrane, sva krv se sjurila prema stomaku, te sam morao prileci,...
nakon sto je tijelo uzelo potrebne sastojke iz obroka, bio sam spreman,..spakirao sam se prilicno brzo; jer ionako sve svoje nosim sa sobom, samo mi je trebala bacva u kojoj cu to sve gurat ispred sebe.
istok ili zapad? bila je to dilema jer sam znao da na jednu stranu dobivas a na drugu gubis na vremenu...samo nisam znao koju. no, ionako nisam imao kompas, pa sam krenuo jedinim putem koji je vodio iz pecine...
dosavsi do kriza u sumi, vec se pocelo mraciti, te je na vrijeme trebalo razmisljati o prenocistu.
kako nisam bio daleko od pecine, rjesenje se nametnulo samo, vratit cu se, raspremiti, prenociti na sigurnom, te se ustati ranom zorom i nastaviti putovanje....
...........................................(međuvrijeme).........................................................................
................................
...kako to salkovicu uspjeva? bilo je kljucno pitanje. gdje grijesim? a da postoji neka kvaka bilo mi je jasno vec nakon prvih mjesec dana putovanja po svijetu, koje bi svako jutro zapocelo budjenjem u pecini, a zavrsilo opet u pecini, navece...
za svaki slucaj sam putovao jos mjesec dana, da budem siguran.
vise nema sumnje, dva mjeseca na putu a meni se nista neobicno ni zanimljivo ne dogadja, svaki dan je kopija prethodnog. nesto nije u redu, tako nikad nece zene vristat zamnom, osim mozda kad me sretnu, u sumi. ali onda vriste prije negoli se uopce susretnemo...nije to to, moram nesto napisati...kvragu. prokleti salkovic i njegove izmisljotine!
...ok, smiri se twirle, tjesih se, ako nema dogadjaja o kojima ces pisati, mozes opisivati krajolik kojim prolazis, kao turgenjev, ili bar josip kozarac...
samo moras bolje obratiti paznju na detalje, kad izadjes iz pecine...tih nekoliko stotina metara do kriza su prepuna zanimljivih i sarenih kamencica, lokvica u kojima se brckaju bube, drveca u sumi ima mnogo, a svako je drugacije, svaka grana drugacije savijena..pogledaj koliko razlicitih travki i cvjetica ima na proplanku, sve to mozes opisivati ne u jednom, vec u stotinama putopisa...
jedini je problem sto ne mozes i putovati i pisati...
daaaa, salkovic nas mulja, nemoguce je i putovati i pisati istovremeno. nije da nisam probao.