twirl-dječak sa šibicama

negdje na krovovima nebodera velikog grada
u nedjeljno jutro prvog dana jeseni
poput nekog aero-mitinga, nebo su presjecali golubovi, pokazujući svoju vještinu
gledajući u vis, vidio bi malene točkice, koje se velikom brzinom strmoglavljuju prema tlu
i tik pred njime, uspostavljaju kontrolu nad svojim padom, pretvarajući ga u let. bili su to prevrtači, visokoletači
vrlo ponosni golubovi, na svoja umjeća i mogućnosti
najsnažniji među njima bi osvajali uzdahe mladih golubica, koje su pažljivo pratile natjecanje, te odlučivale o tomu koji će dobiti njihovu naklonost, priliku da im udvara... jer nema važnijeg odabira od onog koja genetika će biti prenešena na potomstvo
jl nije sudjelovao u tome
još otkako je zaboravio letiti
skakutao bi poput kokoši, ako je baš morao promijeniti mjesto na kojem se šćućurio
dječurlija ga je pokušavala katkad zadirkivati, no kako uglavnom nije reagirao, pronašli bi novu zabavu i brzo ga zaboravili
jl ne samo da je zaboravio letiti, već je zaboravio i zašto je zaboravio letiti, kao što je zaboravio da je uopće ikad letio
a kakav je letač bio, govori "indijansko" ime koje je nosio; jl (jonathan livingston) golub legenda
o njemu mi je pričao uzgajivač, dok smo promatrali aero-miting, zavaljeni u udobne ležaljke, sa pivom u ruci, na toplom jesenskom suncu...
...jl je bio veličanstven mladi golub, uvijek spreman na pomicanje granica
kad bi se on vinuo u visine, pomislio bi da je nestao, gledajući na mjesto gdje je bila točkica, kad si ga zadnji put vidio
još dugo, dugo, na beu nebi bilo ničega, a onda se pojavila točkica, brzo povećavajući i pretvarajući u goluba koji se sunovratio nevjerojatnom brzinom prema tlu...
-da. to je bio jl-, sjetno je pričao uzgajivač
iako su ga sve ovdašnje golubice priželjkivale za sebe, on se zagledao u krasoticu iz udaljenog jata...
bila je od one vrste koja ne leti puno, već se po cijele dane bavi svojim izgledom
svako pero joj je bilo pažljivo dotjerano i na svom mjestu
vodio ju je na letenje, da joj pokaže svoj svijet
svijet visina
no, brzo se umarala i zvala ga da odsjednu na nekoj anteni i guguću
a on je želio letjeti. zaljubljen, nije bilo visine koju nebi mogao dosegnuti
-evo, samo još jedan uzlet- govorio joj je, neka se strpi i pričeka ga..
jednom, kad se sunovratio pored antene na kojoj ju je ostavio, nije je više bilo. u daljini je ugledao jastreba, kako odmiče
srce mu je eksplodiralo
nije više bio golub
bio je stroj za ubijanje, u osvetničkom pohodu
podigao se daleko iznad, i zapikirao poput metka u jastreba, koji je kružio, pogledom prema dolje
strahovit sraz davida i golijata
jastreb nije imao šanse, slomljena vrata se srušio još lamatajući krilima
za jl-a nije više bilo povratka
jedini smisao postojanja je nalazio još samo u osveti
kružio je na velikoj visini, tražeći jastrebe, koji su udaljeni od jata vrebali na svoj plijen, da bi i ne sluteći, sami postali žrtve..
slušao sam zapanjeno, pogledavajući u nevjerici čas uzgajivača, čas jl-a
ni uz najbolju volju si nisam mogao predočiti da bi ijedan golub bio kadar za tako nešto. iako nisam htio reći da uzgajivač laže,...pripisao sam priču njegovoj bujnoj mašti, i slušao dalje
nad našim krajem je nestalo jastrebova, a jl je i dalje patrolirao nebom,
...kad ju je ugledao
prepoznao ju je odmah, bila je na izletu, sa velikim golubom paunašem, i mladim golubićima
krila su mu se odsjekla
pao je u obližnje jezerce, iz kojeg su ga spasila djeca, koja su se tamo igrala, i donijela uzgajivaču
-otad ne leti- završio je svoju priču uzgajivač
kimao sam potvrdno glavom, ne želeći uvrijediti domaćina svojom nevjericom
spremajući se za polazak, primjetio sam komešanje među golubovima
-jastreb! promrsio je uzgajivač, zviždukom pozivajući golubove da se vrate doma
bilo je prekasno da pođe po pušku, koju nije nosio još od doba kad je jl otjerao te grabežljivce
prikrao se, i sad je bio preblizu
pikirao je na mlade golubove koji su se još igrali, nesvjesni opasnosti
tad se dogodilo
jl je poletio u susret jastrebu
no, nije bilo vremena za postizanje potrebne visine i napad
letio je direktno u njega
borba je bila kratka i neravnopravna
jastreb je prihvatio ponuđeni dar
i nestao sa beživotnim tijelom
goluba jl-a

drhtavom rukom starac po papiru užurbano piše
tu tužnu baladu...a sve teže diše
jer zna da vremena nema više

dok se polako gasi plamen svijeće
hoće li stići dovršiti stih, imati sreće
kao glasnik, suza iz oka kreće

kap što nestaje, gubi sjaj
neumoljivo šapće; stih je zadnji taj
kraj. i bez kraja kraj

ujutro je ukočeno tijelo pisca znana
obasjala svjetlost dana
njegova se balada završila sama