utorak, 27.06.2006.
Jedna obična cura
Tko sam ja?? Jeste li se ikada pitali dali me zapravo poznajete??? Dali vas zanima kako izgledam…kako provodim dane…kako se uklapam u okolinu…kako živim?? Osjećate li se povezanim samnom? Smatra te li me prosječnom…jednom od mnogih?? Imate li određenu predodžbu o meni?
Dok ovo pišem blogeditor broji 131.096 blogova….sasvim novi svijet…fascinantan…virtualan…svi umreženi i međusobno povezani…a ja dio njega….Nitko nije o nikome ovisan, ali ipak smo si potrebni…veže nas želja…želja da se upoznamo…da se izrazimo…da budemo priznati…da komuniciramo na sasvim drugi način…“ne licem u lice nego srcem u srce“
Živimo paralelne živote…stvaramo nove…maštamo…“oslobađamo se“…upoznajemo nove duše…dijelimo mišljena…suprotstavljamo se…sklapamo prijateljstva…otvaramo prozore u nova prostranstva…drugu dimenziju …
Ne mogu se oteti dojmu da je ovdje sve iskrenije…da nema toliko laži i pretvaranja…da nema potrebe za tim…mi smo jednostavno tu da postojimo … „mislim, dakle postojim“…nema traženja neke velike koristi osim vlastitog zadovoljstva i zajedništva…savršen svijet možda??
Hoće li doći netko da nam sve to uništi…kako to obično biva… netko zavidan na našu čaroliju… netko tko ne razumije da se ovdje rađa nada…snovi postaju bliži…
- 19:08 -
Komentari (31) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.06.2006.
Kad se sve karte slože…
Život može biti kaos…nekada upravo to i jeste …ali malo organizacije može puno pomoći. Ja uživam u organiziranju i planiranju…često me optužuju da sam previše ukočena i da se uz planiranje ne mogu zabaviti, ali to nije istina…barem što se mene tiče…Naravno ne organiziram si svaki trenutak života, dio prepuštam slučaju…ali volim držati konce u rukama…
Ako ništa u životu ne želiš planirati znači da nemaš nikakvog cilja…i što te onda tjera naprijed…što te motivira, kako ćeš znati što želiš?? Više se ne obazirem na takve komentare u vezi moje organiziranosti…
Za mene je dobra organizacija pola posla…onda mogu bez opterećenja krenuti dalje…Naravno draž cijelog procesa planiranja je kada ostvariš svoje planove…i osjetiš to zadovoljstvo nakon izvršene misije…No treba uvijek paziti da si ne postavimo previsoke i nedostižne ciljeve jer je razočarenje isto tako jako ako ne uspijemo…
Još od osnovne škole sam si planirala učenje…za svaki predmet je bilo određeno dan i vrijeme učenja…sve crno na bijelo…i nakon izvršenja tu je dolazila kvačica ili plusić. Takav način učenja ostao mi je do danas…uzmem knjigu, pobrojim dane do ispita, podijelim stranice na broj dana, ostavim par dana za ponavljanje i plan je gotov…svaki dan imam određeno vrijeme za učenje (najčešće ujutro učim a popodne ponavljam) ali ostavim si dovoljno vremena za odmor kako se ne bih osjećala preopterećenom… a ako završim učenje prije planiranog osjećam se presretnom…kao da mi je netko poklonio vrijeme da u njemu uživam… Činjenice da sam 8 godina osnovne + 4 godine srednje škole prošla sa odličnim i sada završavam fakultet u roku govore u prilog mojoj teoriji…iako je neki još uvijek uporno osporavaju pa čak i ismijavaju…
Popise obožavam sastavljati: kada, gdje, što ponijeti, što napraviti…mala je vjerojatnost da ću zaboraviti ponijeti nešto na put ako o tome dobro razmislim i napišem na papir koji prije polaska pregledam…onda nema strke pred sam polazak…sve je već spremno…
Kada bi ste me pitali koji bi bio moj savršeni posao, odgovor bi bio: organizator vremena…mislim da bi u tome bila uspješna i usput uživala…Nažalost kod nas mislim da još uvijek nema takvog zanimanja (kao ni prevelike potražnje za tim) ali možda ga ja pokrenem jednog dana…tko zna …
- 23:51 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.06.2006.
Odrastanje
Zašto uvijek težimo za onim što ne možemo imati??? To je kao neki virus koji hara među ljudima…uvijek želimo nešto drugo…biti netko drugi…trava kao da nam je uvijek zelenija u tuđem dvorištu…uvijek smo korak do sna …nikada zadovoljni…žalimo za izgubljenim…kao da uvijek želimo živjeti u budućnosti, žalimo za prošlosti a zaboravimo uživati u sadašnjosti…
Kada smo mali želimo odrasti…biti veliki i sami odlučivati…a vrijeme nam sporo prolazi…Kada sam bila klinka od 10-ak godina nisam mogla dočekati da budem punoljetna…naivno sam vjerovala da će onda biti sve drugačije…bolje…
Još se sjećam mudrih riječi jedne žene koje tada nisam shvaćala ozbiljno….rekla mi je: do 18-te će ti godine sporo prolaziti, htjeti ćeš se požuriti…i onda će doći ta punoljetnost…ništa posebno se neće dogoditi…ti ćeš ostati ista kao i sa 17 godina…ali onda godine počinju dolaziti bržim tempom…ne stigneš se ni okrenuti i već proleti par godina…sada je razumijem…
Često gledajući malu djecu kako se bezbrižno igraju pomislim kako je njima super…jedina briga im je igra…kada su gladni čeka ih jelo…kada su umorni idu spavati…na moraju brinuti za novac…za učenje…kao da je cijeli svijet njihov…sada vidim da je to najljepše doba u čovjekovom životu…samo mi je žao što se ne sjećam dobro tog razdoblja…
Enjoy the power and beauty of your youth. Never mind. You will not understand the power and beauty of your youth until they have faded. But trust me, in 20 years you´ll look back at photos of yourself and recall in a way you can´t grasp now how much possibility lay before you and how fabulous you really looked.
- 13:50 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
utorak, 13.06.2006.
Besmislice
Zakoni su tu kako bi se spriječio kaos i uspostavio neki poredak i pravila…to nam je prijeko potrebno, slažem se…Inače se ne putim previše u zakonske odredbe i propise…ono što trebam znati znam, a ostalo me ne zanima…ali kada me osobno zakvače rupe u zakonu e onda se stvarno naljutim….ovaj put riječ je o JMBG-u … ne znam na koji su način zakonodavna tijela zaključila da ga se treba maknuti sa osobne jer očito je da ne možeš malte ne ni kihnuti da ti ne traže JMBG…
Evo nekoliko primjera….prije par dana zbog posla sam trebala izvadit sanitarnu knjižicu … uputili su me u Zavod za javno zdravstvo da uplatim te da dobijem potvrdu s kojom ću ići na pregled…i tako se ja uputim sa 350 kn tamo ….dođem, objasnim što trebam i za koju svrhu…kažu u redu, trebate 324 kn i dokument sa JMBG-om kako bi uplatili…
E tu dolazi do problema…vadim osobnu (novu), naravno na njoj nema ….vadim zdravstvenu iskaznicu…ni na njoj nema…hvatajući se za zadnje slamke nade pokušavam naći na vozačkoj JMBG…naravno opet bezuspješno… To su sve dokumenti koje normalna osoba nosi u novčaniku…ali ne, oni su zaključili da ni na jednom od tih ne treba JMBG…i tako sam morala prevaliti ne mali put do stana kako bi tražila Domovnicu ili Rodni list da bi mogla uplatiti…
Primjer drugi: prije 3-4 mjeseca izgubila sam bankovnu karticu….kao sam imala dosta novca na njoj odmah sam se uputila u poslovnicu te iste banke kako bi blokirala račun…no ispada da ne možeš u bilo kojoj poslovnici blokirati račun nego samo u onoj u kojoj si izradio karticu (iako je riječ o istoj banci, još jedna besmislica) a kako je baš ta poslovnica bila zatvorena dali su mi broj koji ću nazvati kako bi to obavila…i tako ja okrenem taj broj, kažem kako sam izgubila karticu…i oni ne tražeći ni ime ni prezime kažu: molim vas vaš JMBG…naravno da ga znam napamet ali zašto su ga maknuli sa osobne kada je očito prijeko potreban…Meni nije jasno….A vama???
I kada sam već krenula sa prigovorima da se odmaknem malo od tog famoznog JMBG-a i prijeđem malo na Rodni list…tijekom brojnih upisa prijava i ostalog što sam morala obaviti prilikom upisa i studiranja zapalo mi je za oko da uvijek traže Domovnicu i Rodni list ne stariji od 6 mjeseci…ajde za Domovnicu mi je donekle i jasno, državljanstvo mogu i promijeniti pa trebaju potvrdu da nisam to napravila…Ali nije mi jasno zašto im treba novi Rodni list…jer činjenice gdje i kada sam rođena i u koliko sati ne mogu promjeriti ni da hoću kao ni tko su mi majka i otac, a teško da ću i neprimjetno promijeniti spol (iako je to teorijski moguće)…
Eto to su jedne od nejasnoća koje nikada neću shvatiti i za mene će to biti besmislice…
Jeli se vi imali sličnih iskustava??
- 12:40 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.06.2006.
Pogledi...
Razmišljate li kada kakvo mišljenje ljudi imaju o vama?? Ma naravno da razmišljate…to se ne može izbjeći … neki razmišljaju često o tome (kao npr. ja)… neki samo ponekad…neki se opterećuju time…nekima to samo prođe kroz misli… ali prije ili kasnije pitati ćemo se kakav smo dojam ostavili na druge…
Naravno većina nas želi ostaviti što bolji dojam…bilo da se nalazili u svome društvu ili u nepoznatom okruženju….jer se onda možemo osjećati ugodnije i opuštenije…biti više svoji… Kao što sam već rekla ja sam dosta opterećena tuđim mišljenjima pa uvijek nastojim se uklopiti što bolje, ne nametati se…odnosno biti nezamjetna…pa da se o meni ni ne priča ni ne razmišlja mnogo…Još sam se u školi uvijek užasavala onih skupina koje te gledaju ispod obrva i znaš da upravo pričaju nešto o tebi…i onda slijedi smijeh…ali djeca su takva…
Sada u okruženju odraslih stvari su drugačije…nema više očitog smijeha ali situacije nije ništa lakša… ali sve je to dio života i s time se treba znati nositi…
Ali ponekada se dogodi nešto što ti digne moral…samopouzdanje…izmami ti osmijeh na lice..Meni se to dogodilo prije par dana…bila sam u društvu kojeg poznajem svega 1-2 mjeseca…družimo se na crkvenom zboru…i igrali smo jednu igricu…Na leđa smo si zalijepili papire sa našim imenom i onda su nam drugi na leđa pisali svoje mišljenje o nama…moram vam priznati da sam bila prilično iznenađena…ugodno iznenađena…nisam se ni sama takvom doživljavala u tom novom društvu….
Natuknice su glasile:
• komunikativna ( zar ja!! pa ja sam mislila da sam stidljiva )
• vesela
• interesantna
• zabavna u društvu ( nisam baš neki klaun ali imam svojih trenutaka )
• simpa curka
• dobar govornik (samo što mi glas drhti kad god nešto izlažem )
• jednostavna ( to stoji )
• otvorena i jednostavna, mogu računati na tvoju pomoć
Sve u svemu mislim da sam ostavila prilično dobar dojam u tom društvu i to mi je drago…
- 14:58 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.06.2006.
Ovisnost...o osobama...
Postoje razne vrste ovisnosti…ovisnost o drogi, alkoholu, hrani…i tako u nedogled….i svaka je po sebi štetna na svoj način….destruktivna i vodi u propast….Ali ja želim pisati o jednom drugom obliku ovisnosti…ovisnosti o drugima…i pod time ne mislim o ovisnosti djece o roditeljskoj brizi…ili nečemu sličnom…nego psihičkoj ovisnosti o ljudima…potrebi da je uvijek netko pokraj tebe….da te usmjerava i donosi odluke umjesto tebe…ili barem da podupire tvoje odluke…da nikad nisi sasvim sam i da te uvijek netko prati svojim savjetima…
Psihička ovisnost je bliska fizičkoj po manifestacijama (nešto čovjeku nedostaje), no uzrok nije tvarni, dakle ne mora se raditi o opojnim tvarima. Uskraćivanje stimulansa dovodi do kriza sličnih kao i kod fizičke ovisnosti.
Izlječenje je uvijek moguće, a pristup ovisi o problemu…no kažu da je prvi korak priznanje….
„Ja sam tweety i ovisna sam o drugima“
Moja ovisnost je ova: ovisna sam o tuđim mišljenjima….kao da bez njih ne postojim…Otkada znam za sebe imam osjećaj da bez potvrde drugih ništa ne vrijedi…i tako sam se oblikovala prema tuđim očima… Nije stvar da ja nemam svoje mišljenje nego sam nesigurna i stalno tražim potvrdu od drugih…i ako se oni ne slažu sa mnom moje se mišljenje protiv moje volje mijenja …jednostavno počinjem upijati stavove drugih a svoje odbacim kao nedovoljno dobre… Tako često ni ne iznosim svoje mišljenje u javnosti nego radije prešutim…Nisam uopće sigurna u sebe i svoje odluke…stalno mislim što će drugi reći…hoću li se nekome zamjeriti…
Osjećam se kao da sam stalno na nekoj pozornici i da je svaki moj pokret pomno promatran i izložen kritici…Pa pokušavam ostaviti što bolji dojam…i teško je to kada moraš paziti na svaki svoj pokret…svaki potez…ali ni jedna ovisnost nije laka pa tako ni ova moja…
Dali se liječim? Pokušavam… odlučna sam da uspijem…iako znam da je predamnom dug put…nastojim se ne obazirati na tuđe komentare odnosno ne uzimati ih toliko ka srcu…Ali to je borba sa sobom…kao što poslovica kaže: „Hrabar je onaj tko pobjedi sebe“. I ovo je dio moje terapije za oporavak…ovaj blog…na njemu izrazim mišljenje i otvorena sam za sve komentare…čak i one negativne i anonimne…
- 22:18 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.06.2006.
Maturalna večer
Ovih tjedana se dosta pričalo o kraju nastave za maturante i o raznim norijadama i proslavama…Tako sam se i ja prisjetila svog završetka srednje škole…Znam da to nije bilo tako davno ali meni se čini čitavu vječnost daleko…neki drugi život…neki drugi ljudi…Sa bojazni da ću zvučati kao neka stara baka ipak izjavljujem : “to su bila vremena“…Sve je onda bilo bitno, a sitnice su predstavljale ogromne probleme…Ali kako sam već rekla u postu „ Životne nedaće“ te probleme sada promatram sa smiješkom…ne mogu se načuditi da me to patilo…
Jedna od bitnih stvari tada je bila Maturalna večer i o njoj se pričalo i razmišljalo mjesecima…Naravno glavna okupacija za nas cure je bila: što obući! Kako je to bila večer svečanog karaktera bilo je potrebno naći dugačku svečanu haljinu za tu prigodu…
E tu su počeli moji problemi…Ja po prirodi perfekcionist nisam bila zadovoljna niti jednom…Mama je sa strpljenjem samnom obilazila brojne trgovine …gradove…pa čak i države!! Haljine ili mi nisu stajale…ili mi se nisu sviđale…ili je netko iz razreda već imao takvu …U drugoj rundi obilaska istih trgovina naišli smo na novu kolekciju…i ja sam pronašla svoju haljinu… bila je to duga satenska haljina na bretele, metalik sive boje…odluka je pala: to je bila moja maturalna haljina!
Ali tu priči nije ni približno kraj!! Moji problemi su tu tek počeli…Kako smo na Maturalnu večeru mogli pozvati 5 osoba ja sam se odlučila za svoju obitelj i prijateljicu…Tjedan dana prije Velike večeri prijateljica me je obavijestila da je nabavila haljinu u kojoj će doći… zatim bez stanke rekla: „Ista je kao tvoja, samo u crvenoj boji!!“ Nisam mogla vjerovati to što čujem…Ona koja je bila upoznata sa mojom beskrajnom potragom za savršenom haljinom koja će se razlikovati od ostalih kupila je istu…a ona će biti moj gost…Duboko me pogodila njezina bezobzirnost ali nisam joj to mogla reći…od šoka…Kod kuće sam lila suze…mama nije znala što da radi samnom… Odlučili smo da ću si sašiti drugu haljinu…kupila sam materijal ali kako je to trebalo biti gotovo za tjedan dana niti jedna krojačica nije imala vremena…moj očaj je bio sve veći…Mama je odlučila da će ona pokušati sašiti ( inače je prilično vješta što se tiče toga) ali je materijal bio kompliciran i nikako nije stajalo…Iscrpivši i zadnju mogućnost pomirila sam se da ću doći u haljini kao i moja gošća (njoj sam već bila dala pozivnicu pa nisam htjela povući poziv).
No dan prije Maturalne haljina se „misteriozno“ zaflekala…tada sam već bila na rubu živčanog sloma spremna da dignem ruke od cijele večeri… Uz angažiranje cijele obitelji haljina je odnesena na kemijsko čišćenje …nazad sam je dobila samo par sati prije početka…
Večer je došla i prošla…bilo kako bilo, haljina je bila najmanje važna…sada to vidim…S prijateljicom se ne čujem više…naravno nije haljina razlog…o našem prestanku prijateljstva sam pisala u postu „Prijatelj se u nevolji poznaje“…iako sam trebala ovo prepoznati kao pokazatelj da nešto nije u redu…no sada to nije ni važno…
Moja obitelj kaže da sa strepnjom iščekuje moje vjenčanje…jer misle ako sam za ovo pravila tolike afere što će biti tek tada….Zajedno se nasmijemo…No ja sam si obećala nešto: Kada i ako dođe vrijeme moga vjenčanja jedino važno će biti zabava…neću se opterećivati vjenčanicom…frizurom…haljinom…jer to je manje važno…osjećaj je bitan…Dali će to biti „obećanje ludom radovanje“ ćemo tek vidjeti…
- 20:24 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
