petak, 28.04.2006.
Snovi...tajni polusvit...
Kažu da su snovi odraz naših želja, iščekivanja…naših strahova…odraz duše…
Netko sanja u boji…netko crno-bijelo…nečiji snovi su bez tona…drugi imaju jasan zvuk…
No jedno je zajedničko, svi sanjamo osjećaje…Nekada su to osjećaji sreće, uzbuđenja, radosti…ali nekada se javlja strah, jeza, tuga, bijes, tjeskoba…to onda zovemo noćne more…
I ti osjećaji su tako stvarni da nas nekada drže čak i kada se probudimo…
Postoje razne sanjarice i tumači snova koji nam pokušavaju objasniti što koji pojam u snovima znači…suze znače sreću…ako trčiš u snu znači da u javi bježiš od nekog problema…i još bezbroj toga…
No ne vjerujem da je ti sve tako jednostavno da se može klasificirati u kategorije…snovi su proizvod našeg uma, koji je toliko složen da ga se ne može nikada do kraja istražiti…
Da li nas snovi mogu upozoravati na neku opasnost?? Da li možemo snovima predvidjeti neke događaje?? Ili to već spada u znanstvenu fantastiku??
Kada sam imala 15ak godina sanjala sam da se sestra i ja igramo u dvorištu…pogledala sam prema nebu i vidjela kako ogroman komet pada upravo prema nama…strah je bio stvaran…mi smo se zagrlile i zažmirile…i tada sam se probudila… Par dana kasnije sam pročitala u novinama kako je upravo tih dana neki komet prolazio jako blizu zemlji … Jeli to bila slučajnost ili nešto drugo?? Ne znam!
Jedno vrijeme sam imala neobjašnjive noćne more…sve su bile vezane uz kuću koju su moji roditelji počeli graditi kada sam se ja rodila…ali nikada nismo u njoj živjeli…išli bi tamo za vikende ili preko ljeta. Te more su trajale mjesecima i bile su strašne…
Ne znam zašto mi je ta kuća predstavljala kuću straha, jer nikada mi se tamo nije ništa strašno dogodilo…Iako sam imala samo 10ak godina još se sjećam svih detalja iz tih snova…Bili su to snovi puni krvi…U snovima je kuća bila puna tajnih prolaza, skrivenih soba i pomičnih zidova i tajnih prolaza…i uvijek me je netko progonio i ja sam se morala skrivati…
Dugo me je bilo strah ići tamo…
Da li su ti snovi upućivali na opasnost u budućnosti?? Ili neko potisnuto sjećanje iz prošlosti?? Vrijeme će pokazati…
- 20:35 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 25.04.2006.
Mit o savršenstvu
Već sam vam jednom pisala o opsesiji izgledom…o tome kako sam i sama bila uvučena u taj začarani krug…opsjednuta svojom kilažom…nezadovoljna svojim izgledom…
Ovih dana se priča o kampanji za stvarnu ljepotu…Ali preko svih mogućih medija se nameće to savršenstvo…idealne proporcije , kilaža…Nije ni čudo što nam je izgled postao tako važan, kada se ne može otvoriti ni jedan časopis a da nema savjeta kako postići to savršenstvo…kako izgubiti 5 kg za tjedan dana … kako se riješiti celulita…kako biti seksi …Čak i u časopisima za tinedžerice ih se podučava da budu seksi…
Nedavno sam naišla na jedan ANA blog. Ispočetka nisam skužila da se radi i blogu posvećenom anoreksiji. Autorica je bila tinedžerica… u box-u je navela svoju visinu u trenutnu kilažu…nisam mogla vjerovati kako misli da je debela jer je bila visoka oko 170cm a teška svega 45 kg…U postu je opisivala koliko je pojela i kako je sve povratila…bila je ponosna na sebe…
Iako kada sam ja bila u tim godinama nije bilo toliko pritiska javnosti na savršeni izgled, ja sam zamišljala kakve bi sve pothvate trebala poduzeti da bi bila savršena…
Pa da to podijelim sa vama…na licu nisam bila zadovoljna svojim nosom (imam prćast nos odnosno zavrnut malo prema gore), zatim mi se nisu sviđali moji zubi jer imam veliki razmak na sredini (iako su mnogi govorili kako je to simpatično kao kod Madone). Zbog tog kompleksa sam uvijek pokrivala usta kada sam se smijala (to često i danas radim). Na tijelu nisam bila zadovoljna svojim malim grudima, preširokim ramenima i leđima, širokim strukom, kratkim nogama, debelim listovima… čak mi se nisu sviđala ni moja stopala ..jednostavno nisam se smatrala lijepom i zbog toga sam patila…
Iako i danas nisam zadovoljna u potpunosti sa sobom (a rijetko tko je ) naučila sam živjeti sa svojim sitnim manama i ne opterećivati se time…
Enjoy the power and beauty of your youth. Never mind. You will not understand the power and beauty of your youth until they have faded. But trust me, in 20 years you’ll look back at photos of yourself and recall in a way you can’t grasp now how much possibility lay before you and how fabulous you really looked.
You are NOT as fat as you imagine.
- 23:00 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
petak, 21.04.2006.
Nadnaravno iskustvo...
Vjerujete li u duhove?? Nešto nadnaravno?? Moj stav o tome je nejasan...Gdje ide duša nakon što napusti tijelo?? Dali ide u vječnost ili se zadržava neko vrijeme među nama?? Ne znam odgovore na ta pitanja...
No vjerujte mi da sam jednom doživjela nešto jako čudno, jezivo i da i danas ne mogu objasniti što se to zbilo...
Bilo je to prije 5-6 godina...još sam živjela kod kuće...spavala sam sama u dnevnom boravku...u noći me nešto probudilo, nikakav zvuk, jednostavno sam se probudila...ležala sam na leđima, otvorila sam oči...bila je mjesečina tako da je u prostoriji bilo dosta svijetlo...u sobi nije bilo nikoga (što je i logično). Odjednom sam osjetila kako me netko ili nešto pomiče...sa leđa sam se okretala na bok...nisam mogla vjerovati...htjela sam se pomaknuti, ustati... ali nisam mogla...bila sam potpuno ukočena...tijelo mi je bilo ispruženo i polako se okretalo protiv moje volje... kada sam došla do bočnog položaja prestalo je ... ali ja se još uvijek nisam mogla pomaknuti...bila sam prestravljena...nisam mogla vjerovati što mi se to događa...Svom snagom sam se pokušala pomaknuti...makar mali prst...nisam uspijevala...Ne znam koliko je to stanje trajalo... par minuta...Odjednom sam se uspjela pomaknuti ... skočila sam i upalila televizor...nikoga nije bilo...Prekrstila sam se i počela moliti...
Još i sada kada se toga sjetim prođu me trnci...još ni sada ne znam što mi se dogodilo...znam da nije bio san!!
Imate li vi objašnjenje??
P.S evo se ja konačno vratila pa se sada bacam na čitanje....
- 22:28 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
nedjelja, 09.04.2006.
Prvi obožavatelj
Bilo je to davne 19.. ja sam išla u 5 razred ....Jedan dečko mi se sviđao…Jednom dečku sam se ja sviđala…Naravno to nije bio isti dečko…Kako to obično biva ja sam bila zaljubljena u nekog tko nije bio zaljubljen u mene…
Bio je prekrasan…mislila sam da nema na svijetu ljepšeg bića od njega (kakav Brad Pitt)…te njegove neodoljive zelene oči…te slatke pjegice na licu…ma bio je savršen…U razredu su sve cure bile zaljubljene u njega…naravno on je to znao i glumio frajera…
Ali tu je bio jedan dečko koji je bio zaljubljen u mene…bio je to moj prvi obožavatelj…A on se meni nije sviđao…i htjela sam da me ostavi na miru…Bio je uporan…slao mi je ljubavne porukice…vozao se biciklom ispred moje kuće da bi me vidio…Bacao mi ruže u dvorište…čak je napisao i pjesmu za mene…a ja…ja sam bila okrutna…ruže sam gazila…pravila se da ih ne vidim…pjesmu poderala…njega ignorirala…Išli smo sa razredom na more…on mi je pjevao pjesme uz gitaru…a ja bila ljuta što me sramoti…Čak se požalio razrednici da neću sa njim na sladoled…Bio je uporan, ali s vremenom je odustao…
Sada kada se sjetim toga baš mi je žao…bila sam bezobrazna…
Sjećate li se vi svoje prve zaljubljenosti…one dječje??…ma naravno da se sjećate…Je li bila obostrana?? Tko je bio vaš prvi obožavatelj??
P.S. sutra idem kući na „Uskrsne praznike“ tako da vas neću moći čitati …ali čim stignem nadoknadit ću…nemojte me zaboraviti…ja vas neću…čitamo se za 10-ak dana…SRETAN USKRS SVIMA!!!
- 18:19 -
Komentari (36) - Isprintaj - #
četvrtak, 06.04.2006.
Potraga za princem...
Još kao mali slušamo priče o vječnoj ljubavi koja sve pobjeđuje…o prinčevima koji dojašu na bijelom konju i živimo sretno do kraja života…I onda odrastemo sa tom slikom o savršenom čovjeku koji će dojahati i otkloniti sve naše probleme…
Kada sam bila mala maštala sam o svom vjenčanju…o svakom detalju…i naravno o savršenom čovjeku…koji će biti ljubav moga života…
Dali nas te maštarije dovode do zablude?? Dali stvorimo iluziju ljubavi koju ne napuštamo ni pod koju cijenu?? Kada ljubav postaje ovisnost?? Kada postaje navika??
Ljubav može biti vječna…prekrasna…ali i bolna iluzija…
Dali u toj potrazi za vječnom ljubavi ne vidimo znakove koji nam govore da nešto nije u redu?? Gdje povući granicu između zaljubljenosti i zablude?? Tko nam može dati odgovore na ta pitanja?? Ili ih moramo naći sami…
Svjedokom sam mnogih nesretnih brakova…sklopljenih iz krivih razloga…koji se održavaju zbog navike…Kada u glavi zacrtamo da „to mora biti to“ zanemarujući onaj unutrašnji glas savjesti koji se javlja sa sumnjom… Ili još gore kada nam okolina nametne taj osjećaj…kao da nemamo drugog izlaza…
Zašto ne prihvaćamo da ljubav ne mora biti vječna…da joj može doći kraj…i da za to ne mora biti nitko kriv…
Ja sam u vezi četiri godine…u sretnoj vezi…dobro se razumijemo…volimo se i poštujemo…uživamo ….Ali kako se bliži kraj mog i njegovog fakulteta okolina nam nameće brak…Pod isprikom: već ste dugo zajedno i sada ste pri kraju obrazovanja…što ćete drugo nego vjenčati se…Ja to ne prihvaćam….nisu to pravi razlozi za brak…to što smo već dugo zajedno…Ja ga volim sada kao i prije dvije godine, a onda nije nitko spominjao da se trebamo vjenčati…i sada kada smo nakupili godina veze oni misle da je sada uredu da se vjenčamo…ne zbog ljubavi nego zbog staža…NE, ne prihvaćam to …Ja ću se vjenčati iz pravih razloga...iz ljubavi...i prihvatit ću da ljubav nije besmrtna...
- 17:06 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
utorak, 04.04.2006.
Upravo sada
Zaustavi se na trenutak i uspokoji svoje misli.
Oslobodi se tjeskoba i pogledaj oko sebe.
Što vidiš?
Vidiš svijet ispunjen ljepotom.
Vidiš život ispunjen mogućnostima.
Vidiš snove koji se rađaju,
njeguju i ostvaruju.
Da, postoje izazovi.
Da, postoji tuga.
Da, postoji nasilje i mržnja.
Ali još više postoji ljubav,
dobrota, radost.
Budućnost je neizvjesna.
A to znači da nema ograničenja
koliko je lijepom i radosnom možeš učiniti.
Ono što imaš jest sadašnji trenutak.
I on je potpun, onakav kakav treba biti.
To je tvoje vrijeme za život.
Razmišljaj o dragocjenosti svoga života
i o tome kako si blagoslovljen jer si ga iskusio.
Sada je svaka tjeskoba oko budućnosti
samo iluzija.
Oslobodi je se.
Neka izblijedi, nestane.
Najbolje što možeš učiniti za budućnost
jest živjeti sa svime što imaš u sadašnjosti.
Sada si u poziciji da stvaraš stvarne i
trajne pozitivne vrijednosti za svijet u kojem živiš.
Kako?
Slijedeći svoje srce.
Bivajući ono što uistinu jesi.
Možda si odlutao od sebe.
Sad je vrijeme da se vratiš kući.
U svome srcu znaš da si ovdje s razlogom.
Bol koji osjećaš jest ta svrha, razlog življenja,
Življenja koje čezne da se bolu istrgne.
Kad to uspije, bit ćeš više živ
nego si ikad mogao zamisliti.
Diši u ljepoti koja te okružuje,
ljepoti i bogatstvu života.
To je tvoj dar.
To je tvoja sreća.
To je tvoj blagoslov.
Tvoje je da živiš, iskusiš, ispuniš.
Upravo sada.
NAPISAO NEPOZNATI AUTOR
P.S. nažalost više neću moći toliko često pisati postove i čitati vas jer imam ograničen internet...ali ne brinite se....biti ću tu...
- 15:56 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
subota, 01.04.2006.
Ja samo bolja...
Kada sam bila kod kuće prelistavala sam neke stare brojeve Cosma koje je moja sestra kupovala...U rubrici "ja samo bolja" naišla sam na članak (naslova se ne sjećam) o povjeravanju...
Pisalo je kako je današnji trend prostirati svoju intimu u javnost, svakom govoriti o svemu...te kako je to loše jer oduzima tajnovitost...Složila sam se sa tim dok nisam naišla na dio u kojem se napada i blog!! On je bio naveden kako jedan od načina na koji se intima iznosi...E onda sam se naljutila...
Jer za mene je ovaj blog nešto posebno...to mi nije samo hobi...kako je napisala Mima "ja ne pišem ja se oslobađam"...Putem njega sam upoznala ljude vrijedne pažnje...naučila izraziti svoje mišljenje...shvatila da je moje mišljenje važno i cijenjeno...sprijateljila se sa sličnim i različitim ljudima ne "licem u lice" nego "srcem u srce"( kako kaže mlada Eva Marija)...razvila novi način razmišljanja...suočila se sa strahovima...
Ni sama ne znam kako sam do nekih blogova došla...vođena prstom sudbine...našla sam svoje virtualne prijatelje...
Ovo nije prostiranje intime...nego povezivanje na drugoj razini...iznad onog fizičkog...ovdje smo svi jednaki...nema diskriminacije...osjećaja nelagode...ovdje nema lijepih i ružnih...debelih i mršavih...bogatih i siromašnih...nema klasa...svi krećemo od istog početka...I kako onda netko može reći da je to loše...
- 22:29 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
