četvrtak, 22.02.2018.
SUDBONOSNI JANUAR 1.dio
I odmah je dan krenuo s glasnim hihotom.
Desetak putnika vozilo se u zemlju sevdaha. Eh, Emina!
Iako nisam krenula za Mostar nekako sam se uhvatila za ruku s njom i stihovima:
"Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
S ibrikom u ruci stajaše Emina."
Šantić me opsjedao. I neka lagana toplina oko srca.
Naš šofer u odmaklim godinama vozio je lagano, bez žurbe. Tako smo i nas dvije ( na odmorištu prije granice ) pile kavicu,
izmišljajući smiješne scene i zabavljajući se na vlastiti račun.
-Curke, imate vremena, čekamo Vas! Naravno da smo odmah poslušno krenule dalje.
Uzbudljivo putovanje. Zaglavljena vrata, presjedanje i krajnji cilj.
Grad za koji kažu da je siv, blistao je u suncu. Prilično velike kofere( ne daj Bože da nam što zafali, ipak je to tri dana)
jedva smo smjestile u prtljažnik.
Naš domaćin nas je odvezao do prenoćišta, sačekao dok se smjestimo, osvježimo i odveo na ručak.
Blaga šetnja, mućkalica, palačinke, čaša vina, ugodno ćaskanje. Popodne je letjelo.
Usputni razgovori o ljudima koje sam znala od prije i pitanje, hoće li se pojaviti tu večer u kojoj smo gostovale?
Neki su se unaprijed javili da se vidimo, neki ne, za neke si nije znalo jesu li uopće u gradu, a baš ti su me nekako zaintrigirali.
Prošlo je tri godine od zadnjeg susreta. Osmijeh i blaga nervoza u nadolazećem.
Napirlitane, zadovoljne same sobom, spremne, došle smo na mjesto gdje ćemo njedriti sebe kroz svoje zapise. Nizali su se znani i neznani.
Pozdravi, zagrljaji, poljupci, radost, smijeh. I naravno početak, programa. Netko je falio, nisam se previše na to osvrtala.
Bilo je lako spojiti se sa takvom publikom. Privući ih, a oni iz nas uzeti svu ljepotu emocije, kojom se može darovati večer.
Jedan blok, drugi, treći, između gitara, umjesto moje "Emine" lagani ritam uz kopiju Bryana Adamsa
i pjesmu Have You Ever Really Loved A Woman.
Završila sam sa svojim dijelom još samo da kolegica završi svoj blok.
Pogled mi se usmjerio prema izlazu.
Kroz staklo sam ugledala poznatu siluetu muškarca, silazio je niz stepenice. Zastao je na vratim pričajući na mobitel.
Susrele su se oči. Srce je iznenadno zastalo, a zatim se ubrzao otkucaj. Osmijeh od "tri tisuće zuba".
Oznake: dnevnik jedne malene
- 12:39 -
