turska kava http://blog.dnevnik.hr/turskakava

petak, 06.06.2008.

Neodoljiva uniforma

Nije bio lutak iz izloga (da, da, znam da i lutke imaju mane), ali to nije umanjivalo njegovu privlačnost. Diskretan zaobljeni ožiljak ispod lijevog oka govorio mi je da mu borbe nisu bile strane. Ili je možda samo nespretno pao na radijator? Ne, nisam htjela vjerovati da se radi o šeprtlji. Duboki plavi podočnjaci sasvim su dobro pristajali uz ona dva beskrajna jezera što su mu krasila lice. A osmjeh? Taman toliko nesavršen da bude neodoljiv. Promatrala sam ga dugo, svih dvanaest sati vožnje. Straga. Znala sam već napamet svaku krivo podšišanu vlas i svaku nabubrenu žilicu na desnoj ruci kojom si je povremeno raspetljavao svojeglavu kosu.
Živjela sam za pauze. Za onih desetak minuta kada su svi napadali wc školjke na osamljenim benzinskim pumpama uz nedovršenu autocestu. Tada smo šutke, na pristojnoj udaljenosti od dva metra, uvačili svatko svoju nikotinsku dozu.
Znala sam da nema tog podatka kojeg bih mogla izvući iz najobičnijeg vozača autobusa, a koji bi mojim šefovima mogao biti relevantan. No program je, kao i obično, bio jači od mene.
Nepristojno sam prešla granicu i ušla u njegov privatni prostor, toliko blizu da me tamnoplava krvata što mu je opasavala vrat dodirivala po ramenu svaki put kad bi se proljetni povjetarac na trenutak pretvorio u vjetar. Divota jedna.
- Jesi li umoran? – ispalila sam, nogom gaseći cigaretu i promatrajući taj nered u koji su sati i sati vožnje pretvorili njegovo lice.
Zamislila sam se. Žene su definitivno slabe na muškarce za koje misle da trebaju pomoć. Osobito ako misle da one mogu biti rješenje svih njihovih problema. A najčešće misle.
- Nisam – zavukao je ruke u džepove tamnoplavih hlača i zakoračio natrag u
autobus.
Pogled na uniformu straga izbezumio me na trenutak. Omamljeno sam krenula za njim, nadajući se da se upravo probuđena zvijer u meni ne manifestira izvana. Njegova me nezainteresiranost lagano bockala, ali program nije znao za odustajanje.
- Čudno je to – forsirala sam razgovor. – Provesti tolike sate u vožnji zaista nije humano. A ti uopće nisi umoran. Zanimljivo! – sekundu sam ga gledala pravo u jezera, sekundu odmjeravala uniformu.
Prošla je cijela vječnost prije nego je odgovorio.
- Zapravo sam programiran samo za vožnju. Ne mogu se koncentrirati ni na što drugo. Mogu danima voziti bez da osjetim trunku umora, a čak i kad ne vozim, vožnja je jedino o čemu mogu razmišljati – govorio je suhoparno, utipkavajući sljedeću destinaciju u GPS.
U tome se, dakle, sakriva njegova nezainteresiranost. U programu. Odahnula sam na trenutak, iako sam ga već u sljedećem poželjela deprogramirati. No, to su mogli učiniti samo njegovi nadređeni.
Steglo me u grlu (ili možda u programu, nisam više bila sigurna gdje završavam ja, a počinje program) kad sam shvatila da nikada neće biti moj jer je, eto, programiran za neke druge stvari.
- I ja sam programirana – poželjela sam se osvetiti.
Žene definitivno postaju otrovne kad shvate da neće dobiti ono što žele. Da, čak i one programirane.
- Ozbiljno? Za što? – moje su ga riječi zaintrigirale dovoljno da na sekundu makne pogled s ceste.
- Radim kao špijunka za istarsko podzemlje. Programirana sam za to da se palim na uniformirane muškarce. Nakon što se spetljamo, izvlačim iz njih podatke za moje nadređene. Istina, to mi više koristi kod policajaca i vojnika, osobito kod onih na višim položajima. Ne znam baš kakve bih podatke mogla izvući iz jednog vozača autobusa.
- Akhm, da… - spustio je kutove usana prema tlu.
- Ali uniforma je uniforma. Ne mogu si pomoći – zamahnula sam oštrim crnim
pramenovima i nastavila ga proždrljivo promatrati.

06.06.2008. u 12:25 • 25 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (5)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Liječenje osobnih frustracija i trošenje slobodnog vremena (negdje ga moraš spiskati).

Only one thing makes a dream impossible - the fear of failure.

Choosing one path means abandoning others - if you try to follow every possible path you will end up following none.

Linkovi

Ravencrow88 Ementaler19
Bookaleta
Niniane
Arachidus
Lucia
Chablis

Čovjek se rodio da bi izdao svoju sudbinu. Bog uvijek usadi u srca neostvarive ciljeve.
Paulo Coelho

Čovjek je hitac prirode uperen protiv samoga sebe.
Herman Hesse

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se