turimtikitu

< ožujak, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (6)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (6)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (12)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (10)
Lipanj 2013 (6)
Svibanj 2013 (7)
Travanj 2013 (11)
Ožujak 2013 (11)
Veljača 2013 (11)
Siječanj 2013 (12)
Prosinac 2012 (11)
Studeni 2012 (11)
Listopad 2012 (11)
Rujan 2012 (10)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,-ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!




Free Counters
Free Counters








28.03.2014., petak

Nabrijana sam...

.

. . . . . . . . . . . . . .

Nabrijana sam...
Jutros sam se probudila nabrijana. Za razliku od mene Tukac je smiren i obrijan. Razlika drastična. Kako god obrneš sve ovo danas nazivam imitacijom života. Foliranje samoga sebe, svojih i onih okolo. Nitko ne želi pogledati istinu u oči i reći; koji sam ja kurac ( hrvatski - nježnik) u životu. Faktor; X, Y, Z? Glas bačen u kartonsku kutiju za koju više nema mjesta ni na odlagalištu škovaca. Ni ušta ne vjerujem. Daš glas jednom, a ON pređe u tabor drugoga. Propala država, propala su mi tri životna osiguranja. eN – dinara, maraka & dolara, kuna po računima u propalim bankama. Propala jedna, druga, treća firma. Zbog mene? Ne!
Ne, već zbog okruženja, države u kojoj sam JA potrošna roba. Rob svakidašnji. Ipak, stvar je izbora. Svako od nas definitivno ima pravo pristati na ovo ili ono. Prihvatiti ili ne, pravila koja određuje društvo ili država. Biti poslušnik ili buntovnik. Služiti drugima nemam vremena, za bunt mi je kasno. Iskustvo 54.-te, Trst je naš, Zone A, Zone B, 66.-te & 68.-e , proljeća 71., ratnog Sarajeva 92. – 95., Lijepe naše, BiH države triju država (Lisabon 92.) je dovolno za cijeli, celi, cili život.
Žao mi je mladosti. Mladeži. Društvo, bolje rečeno Vlast ne želi se odreći auta, privilegija ali su spremni ukinuti ili da se Vlasi ne sjete, proglasiti Time Out za novčanu podršku kod zapošljavanja mladih. Kratak je put od kratkovidnosti do slijepoće.
Država nema novca za mlade. Država neće imati pravo na starost.
Nabrijana sam...

.
Vrijeme, vreme, vrime je bolne istine. Boli...

- 13:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.03.2014., srijeda

Loša karma...

.

.............

Loša karma...

Jutros sam se probudila s lošim predosjećajem. Intuicija me nikad nije izdala. Taman sam se pohvalila kako je auto O.K. od kraja prošle godine kada me je dočekalo iznenađenje na pumpi. Poklopac na rezervoaru nije bilo moguće otvoriti. A, auto na rezervi. S drugim očalima vidjela sam razlog blokirane brave. Netko je ugurao komadiće drveta i onesposobio bravu. Tko, kada, gdje, zašto...? Netko poznat? Netko komu smetam, smeta moje vozilo...? Mnogo pitanja, malo razumnih odgovora.
Do bravara Pelea nisam stigla, do obližnjeg servisa da. Sad čekam rezultat. Tužno. Razočaravajuće. Daleko je ovo o dječje igre...
Žao mi je...Ne, troška, ne izgubljenog vremena, već što postoje zločesti
ljudi. Što je zloba nekoga učinila sretnim...
Eto, neka uživa; žalosna sam...

Vrijeme, vreme, vrime je loše karme...

P.S. . Pao mi je kamen sa srca...Brava je otključana....

- 13:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.03.2014., ponedjeljak

Vrime je...

.

..............

Vrime je...

Jutros sam se probudila umorna. Jugo. Južina. More problema do grla. Sretna okolnost što sam rano naučila plivati. Održavam se na površini.
I tako skoro pa 65 godina. Kad pogledaš partnera na teniskom terenu deset godina starijeg, pomisliš kako i on ima problema ali sa zavidnom spretnošću još uvijek se s njima dobro nosi. Optimizam u čas prenese na sve oko sebe. Malodušnost brzo nestane. Oblaci nešto teže i sporije...
Teško je biti optimista. Vrijedi pokušati i drugačije misliti.
Ipak se kreće...

.
Vrijeme, vreme, vrime je...

- 13:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.03.2014., subota

Biti ili ne biti je...

.

.......

Biti ili ne biti je...
Jutros sam se probudila ma što vi o tomu mislili. Gledam. Kad progledam. Malo ovako, malo s očalima za čitanje, više s onima na daljinu. Vidovita nisam. Ali vidim. Na ovim prostorima, hrvatskim, srpskim, bosanskim, slovenskim, crnogorskim, makedonskim, da ne zaboravim kosovare, ne isplati se ( pošteno ) raditi. Samo krađa ima smisla. Tek kad te uhvate, prozovu te lopovom. U statusnom smislu postaneš sposoban. Samo sposobni kradu. Za nagradu dobiju uvjetnu kaznu ili obvezu nešto društveno korisnog rada uz mogućnost igranja golfa u slobodnom vremenu. Svi ostali spadaju u kategoriju „niškorista“. Ne valjate partneru, djeca vas ne poštuju, starci vas se odriču. Susjedi sažaljevaju. Ovi iz Sabora što odlaze na jedan dan u mirovinu spremno vas proglašavaju „stupidom“. Opet, kad stanete pred zrcalo oli ogledalo vidite da vam ništa ne fali. Samo nešto novca. Dobro, ni kosa nije kakva je bila. O dostojanstvu se više ne govori. Izostanak radnog mjesta već odavno nije vam problem. Ni sa težinom nema problema. Sve manje jedete, a sve više ste u pokretu od kontejnera do kontejnera. Izmoreni, zaspete snom pravednika. Nitko vam neće ništa uzeti jer vam nemaju što pokupiti. Ovim prvim, drugima, kako hoćete nije lako. Briga za 16. – 17. deviznih računa, za obići sve nekretnine, za vlagu i temperaturu u spremištu slika, za nahraniti ZOO privatni park. Lako je s punjenim životinjama ali što sa srnama, trkaćim konjima, devama, jednogrbim, dvogrbim, one s tri grbe ne obituju ovdje...A, računa za struju, toplu vodu, komunalije, komunikacije kao u priči...Nikad stići poplaćati...
Ne mreš oka sklopiti. Zato i ne idu na spavanje.
Nekad ih žalim. Uglavnom, uvijek.
E, da, odoh točati noge na Bače. Gratis. Još ih nije nitko uzeo u koncesiju.

.

Vrijeme, vreme, vrime je kad lopov nije lopov vengo kad ga uhvate, tad postaje neuspješan poslovan svit. Dok se ne dokaže suprotno...

- 18:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.03.2014., srijeda

Covik...

).

....................

Covik...
Jutros sam se probudila. Nije bilo prijenosa na televiziji. Nije viđeno. Nije se dogodilo. Neće biti ni TV reprize. Turci su bili od 6 do 7 poslije podne i od 9 do 11:10 uvečer. Bit će ih i danas tokom jutra. Interesantno nečega uvijek ima čak i previše, a opet nečega nema nikako. Bar za javnost. Krađa države i javnih dobara nije bilo svih ovih godina. Tek sad kad su se pojavile u završnoj presudi Sanaderu i maloj Raji. Nitko ništa nije znao svih ovih godina ( sic! ). Bit će guljenja krompira. Kao nekada u ferijali kad sam željela ostati na ljetovanju dulje ali bez para. Društveno koristan rad.
Dobro jedna blogerica reče;- Nema, hebe me se! Kaže se punih usta; Jebe me se! U pravu je. Samo mi nije jasno zašto se kaže; punih usta.
Je bila sam za vikend u Komiži. Ala, gušta. More 15 C. Zrak čist i više od 15 C.
Tenis s partnerom, Icom. Kupanje ispred Gospe Gusarice. Pogled ka Biševu, Brusniku, Svecu pa sve tamo do Jabuke. Nema ništa bolje od otvorenog pogleda. Biti slijep kod očiju je najveći grijeh. Vidjeti, a ne vidjeti. Generacije koje dolaze nikada neće oprostiti vrlim hrvatskim očevima & majkama što su zatvarali oči pred pljačkom. Danas imamo „Lijepu našu“ po mjeri u colima, inchima, palčevima i laktovima. Ne i po mjeri Čovjeka s velikim „Č“.
Čovjek, kako to jebeno zvuči...Gdje se izgubi, moli Covik?!..

.

Vrijeme, vreme, vrime je reći;- Dosta! A, što dalje?!

- 08:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2014., ponedjeljak

Nešto između...

.

. . . . . . .

Nešto između...
Jutros sam se probudila uobičajeno kako ne bih iznevjerila svoja očekivanja. Prvi put, treći trećega. Nije isključeno da ostvarim još neko buđenje na trosjedu pored upaljenog TV aparata. „Oscar“ je bio, Sulejman će doći iduće nedjelje, a Tukac danas popodnevnim trajektom. Rusi su „stigli“ na Krim. Ukrajinci će svirati nježniku na ulici. Prosto je nevjerojatno kako se Svijet igra sudbinom „malih“ naroda. Novac i potreba za zaradom ne priznaje malog čovjeka. Kapital poput vode nadire i širi bužu sve do rušenja prepreka. Najgore je kada malog čovjeka ponese pogrešna procjena o sopstvenoj veličini i važnosti uloge koju igra. U trenutku pomisli kako je važan, kako se cijeli Svijet vrti oko njega i kako se čeka samo na njega i njegovo donošenje odluka.
Svaka sekunda mi je važna. Šezdeset minuta je cijeli sat. 24 puta toliko prođe u „čas“ između dva standardna buđenja. To vrijeme ne želim propustiti ili potrošiti na nešto što me ne veseli. Pogotovo ne na svakog.
Ma koliko se trudila ispuniti tu zadaću znam da sam osuđena na neuspjeh. Ovo sadašnje vrijeme svrstavam u kategoriju; ne „izgubljeno vrijeme“ vengo jednostavno nazivam „imitacija života“...
Možda me zaobiđe Oscar, ali Tukac sigurno neće.

.

Vrijeme, vreme, vrime je foliranja. Folirajmo sreću...

- 14:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se