28

petak

kolovoz

2015

-1-

Mrzim rastanke na autobusnim kolodvorima između auspuha smrdljivih buseva,pogled kroz prljava stakla i onaj pokret ruke formiran u tužno,otežano mahanje
Nikad nisam sigurna kad i da li ćemo se opet sastati,pa su mi rastanci s njim posebno teški.Najteži,
okupani i grižnjom i tugom i težinom koja razara svaki atom mog tijela
Mrzim ga u tim trenucima,mrzim

Dok naslonjena na prozor prizivam sjećanja i mirise svježih plahti i težinu njegove ruke oko moga struka,ne znam da li bih se smijala ili plakala,pa shvativši u jednom trenutku da činim oboje koncentriram se na glasove vozača.
Raspravljaju o hrani i što naručit na odmorištu,predano i ozbiljno kao da otkrivaju lijek protiv smrtonosne bolesti koje će mnoge spasit od karantene i ljubomorna sam,strašno,na toliku koncentraciju oko nečeg tako banalnog kao što je punjenje praznog stomaka
Ne znam kada sam zapetljala ovu mrežu oko sebe
Znam kada
Ne znam kako

Dočekao me na stanici,nasmijan i svježe okupan.Zagrlio me svojim velikim rukama,pa se na trenutak opuštam kao da se ništa promijenilo nije.
Kao da smo sretni

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se