srijeda, 30.01.2008.
Penjanje
Krenut ću sa citatom od BeriX-a koji me potakao na cijeli jedan post! Viiiii....!
„Ako smo u stanju u svemu vidjeti Boga, imati ćemo osjećaj unutarnjeg mira, ljubavi i sreće - i to ćemo osjećati unutar tijela. Ali ako nismo to u stanju, naša prava priroda će i dalje ostati onakva kakva je - božanska.“
Ja gledam svoje roditelje, oni žive ne razmišljajući, ne osvješčujući viđenje o sebi, a sa time i svijeta. Oni samo žive, zapravo preživljavaju :P.
Međutim u tome njihovome življenju (preživljavanju) oni ispunjavaju svu svrhu svoga življenja, bilo je oni svijesno ili nesvijesno živjeli i doživljavali.
Prihvatili su jedno drugo ono što jesu. Rade ono što im u nekome periodu života dođe, bave se sa onime što vole. Nemaju nekih većih životnih problema. Dobri su ljudi i sa nikime se ne kače. Pa gdje ćeš veće sreće! Unutarnjeg mira! I ljubavi!
E sad koliko su oni zadovoljni?
Ne mogu reći da baš nisu, no kod ljudi na tome razvojnome putu penjanje ide sporo i neka nesvijesna unutrašnja nezadovoljstva (nesigurnosti) ih „tjeraju“ da na određenim djelovima sebe rade i rastu. Nitko ih ne tjera na to, sama priroda (njihovo „JA“) ih tjera, ja ih prihvaćam onakve kakvi jesu, a moja prisutnost, samo moje postojanje im ujedno pomaže u rastu.
Duhovno se penjući postiže se sigurnost u sebe... stekla sam način života da uživam u većini stvari i ljudima, samo izaberem što me više privlači i to si ispunim, ako okolnosti dopuštaju naravno. Šetam li, uživam u šetnji i promatram sve oko sebe, uživam u cvrkutu ptica, mirisu mora... Ako me nešto privlači upišem tečaj i nečime se bavim ne zato da smršavim, održavam liniju ili da sa time održavam zdravlje (to mi dođe posljedično) već zato jer je to privuklo moje unutrašnje „JA“ i želi se izraziti kroz to (izaći kroz to) to me ispunjava, pri tome uživam u satima učenja... kada pričam sa nekime to su mi trenuci za nove spoznaje... ako sam sa partnerom prihvaćam njegovu ljubav kao nešto što mi on ŽELI dati i izražava se (ju) na svoj način jer svatko sam sebi pronalazi smisao u nečemu... ja pronalazim SAMA sebi u partneru izvore užitaka i na taj način uživam u njemu, uživam kad se smije, kad je sretan, volim ga promatrati, vrelo izvora mi je za uživanje! I ništa mi pri tome on ne radi i daje jer ja sama sebi pronalazim, stvaram i uzimam! I jednostavno uživam u njegovome postojanju!...
Na taj način „proizvodim“ svoju ljubav koju mu i dajem kroz raličite pokazatelje. On ju osjeća i stvarajući na svoj način svoju ljubav daje mi je. Nitko ne traži ništa jedno od drugoga već je se sve automatizam, uzajmano povezano, prepoznaje se i DAJE! LJUBAV JE DAVANJE!... Primanjem njegovog načina ljubavi stvaram si čišći uvid u prepoznavanje njegovoga stanja duha i da li se udaljava od mene.... Ne prepoznajući neke partnerove potrebe nadam se da će mi ih reči, gušeći me nekim svojim potrebama kažem mu u nadi da ćemo se uspijeti dogovoriti i uskladiti, razumjevanjem i kompromisima i na taj način se stvara i održava odnos... kada su neki teški trenuci, došlo je vrijeme da prijeđem još jednu prepreku... jednostavno prihvaćam ono što mi dođe kao nešto neminovno i doživljavam svaki trenutak u svoj svojoj punini, bila to težina, učenje, ispunjavanje ili ugoda... I UČIM!
Živim Tu i SADA nesputana sa sobom i ljudima... i čekam... pratim... osluškujem... BUDNA!
Prošao je pokraj mene... a vjerujem i još mnogo puta tokom mog života... samo nisam išla za tim... osmjehnuo mi se i pozdravio... nasmijala sam mu se tako slatko... jer bila sam BUDNA...
Mnogi previše proučavaju isprepletene niti pedantno prateći svaku nit dok ne shvate od kud dolazi i kamo ide i na taj način ne vide i ne uživaju u slici koju niti stvaraju.
Previše se vrti i gubi oko ne bitnih stvari, a opet svi koliko to neki ne vidjeli dolazimo do istoga samo različitim putevima, različitim iskustvima.
Životne istine prije ćemo otkriti ako prestanemo srljati i tražiti odgovore na krivim mjestima i jednostavno dopusti životu da se odvija, i situacije će same dolaziti... mi... naš put će ga stvarati isprepleten sa još milion drugih puteva. A na tome putu treba biti obziran prema drugima.
Većina traži odgovore na način da im se daju na gotovo, uvlačeći nas u prepucavanja, cjepidlačenja, a samo iskustvo daje odgovore, a iskustvo imamo svaki dan ako želimo gledati i učiti. Kako će im moje iskustvo dati odgovor kada sam ja samo ja i moja spoznaja je moja spoznaja. Kako nekoga možemo podučiti iskustvu kada se iskustvo ne uči već doživljava.
Ako dajemo na gotovo... neće moći prepoznati sebe i svoj put... zato i postoji „zlo“ da bi se moglo prepoznati „dobro“... uostalom, svatko mora proči svoje „zlo i dobro“ i s time svoj put i s njime pronaći sebe... ono što jesu... kada shvate... biti će nagrađeni... krenut će u nove lijepše dimenzije života.
Ja svoj put stvaram prepuštajući se svome filingu i pratim se ispunjavajući ono što me čini sretnom, ne gušeći više sebe u njihovome postizanju. A sam put me vodi ka različitim preprekam, novim izazovima i novim spoznajam. Put... niti jedan nije lak, ali pokušavam ne posustati pred novim preprekama već ih gledati direktno u oči jačajući se i gaseći ih pogledom.
Svoje „JA“ upoznajemo tek riješavajući se i smanjujući svoje različite strahove... i tek tada se počne živjeti u riječi Ispunjeno u punom njenom sjaju i ljepoti... a ljepota je u BUDNOSTI.
Ne znam da li mogu to osluškivanje sebe nazvati intuicija no to nešto je presudni faktor u spoznavanju svijeta oko mene. Imamo priliku i mogućnost da baratamo sa raznim podacima, ali ono što je u nama i što nas vuče je najviše u skladu sa našim unutarnjim saznanjem i po tome prihvačamo ono što se nama čini najviše vjerojatnim.
... sve dok sebe ne volimo, nečemo povjerovati ni da nas drugi mogu voljeti...
Niko nas i ništa ne može uvjeriti da smo voljeni... ljubomorna osoba ne vjeruje da je voljena jer ne voli samo sebe. I to je suština stvari.
Ljubomore se ne može osloboditi svjesnom odlukom ili samokontrolom. Jedini način da je se riješi je da zavolimo sami sebe.. tek tada ćemo zaista povjerovati u tuđu ljubav i osloboditi se sumnji koje iznutra nagrizaju i uništavaju život..
When I think back
On these times
And the dreams
We left behind
I'll be glad..
'cause
I was blessed to get
To have you in my life
When I look back
On these days
I'll look and see your face
You were right there for me
In my dreams
I'll always see you soar
Above the sky
In my heart
There will always be a place
For you for all my life
I'll keep a part
Of you with me
And everywhere I am
There you'll be
Well you showed me
How it feels
To feel the sky
Within my reach
And I always
Will remember all
The strength you
Gave to me
Your love made me
Make it through
Oh, I owe so much to you
You were right there for me
'Cause I always saw in you
My light, my strength
And I want to thank you
Now for all the ways
You were right there for me
For always...
Među ljudima se stvaraju različite veze i odnosi... i treba se naviknuti na činjenicu da i kod njih postoje mane, ili nešto što se prezire..
Ako to primjetiš moraš se odlučiti da li ti je važniji taj nedostatak ili ono što ti taj odnos znači i potruditi se da sačuvaš nečiju naklonost dajući prednost onome što je u vašoj vezi lijepo, u detaljima i u cjelini, ne obazirući se na ružne postupke i tražeći ljepotu u onome što će pomoći nastavljanju i produbljivanju prijateljstva, pa će to završiti na obostrano zadovoljstvo....
Love is a constant battle between the heart and the mind;
True Love is when they agree.
! LOVE YOU...
You asked me why I love you,
It caught me by surprise,
To see the depth of the question,
Written in your eyes.
So I searched my deepest heart,
For an answer pure and true,
Though my reasons are so many,
I’ll only name a few.
On days I am in darkness,
And black clouds threaten rain,
You hold me close against you,
And take away the pain.
My own dreams you encourage,
Never ridicule nor persuade,
Allowing me my freedom,
Barring all charade.
You’ve wrapped me in security,
That enfolds me day by day,
You’ve made me feel respected,
And taught me how to play.
While under the light of the moon,
As we drift on love's sweet drive,
My passion in undeniable,
You make me come alive.
So the answer to your question,
Should not come as a surprise,
When I say, I love you, deeply,
You’re perfect in my eyes.
Do You Know?
Do you know what it means when I say
I Love You?
Do you truly understand, I hope you do
The love that I have is very deep in my soul
The Love I have for you, I can not control
I would do anything to bring
a smile to your face
I will always be there with a warm embrace
My shoulder will be there when you have to ball
My hand will be reaching for you when you fall
When you are hurting, I too will feel your pain
And when things get out of control,
I will be there to keep you sane
My last breath will go to you
Baby, please understand my love is true
When I say I Love You,
Know that it comes from deep inside of me
It's not just three words, can't you see
It's all of my heart and soul put into a phrase
If people knew how much I love you, they would be amazed
So when I look deep into your beautiful eyes so a new
I can truly say that I do Love You!
...ostvarivanju veze kakvu želite bitno ćete se približiti budete li u stanju..
..zadovoljno živjeti bez takve veze...
...ne nastojati ispuniti se energijom druge osobe..
..ne osjećati potrebu za nadziranjem postupaka drugih...
...znati kako zadržati centriranost u vlastitoj energiji..
..iskreno znati šta osjećate...
...komunicirati bez okrivljavanja i manipuliranja..
..ne koristiti se svojom dramom kontrole...
...ostati odvojeni od problema svog partnera..
..biti otvoreni za poruke koje vam donose podudarnosti...
...osjećati se ugodno kada ste i samouvjereni i voljni primati..
..ulagati napore radi ostvarenja vlastitih ciljeva...
- 17:50 -
ponedjeljak, 28.01.2008.
STRAH I SAMOSPOZNAJA
Jedan post biste mogli pročitati i uz muziku...
Sve više razmišljam o odustajanju pisanja bloga... 
Razlog zbog kojega sam ga počela pisati... nema ga više... došla sam do onoga što sam tražila.
Riješila sam se svojeg glavnog čvora koji me je kočio u životu i stvarao kroz život razne prepreke koje sam morala proči, a koji sam dobila na poklon od svojih roditelja pročitavši njih i njihov odnos na svoj način...
Mi nismo samo tjelesni plod naših roditelja, mi smo i njihov duhovni plod.. rodili smo se kao dijete tih duhovnih ljudi i njihovi su životi imali neopoziv učinak na to tko smo mi.. da bismo otkrili svoje pravo ja, moramo priznati da je naše pravo ja počelo iz polažaja između njihovih istina.
Život naših roditelja ima značenje za nas... treba otkiriti koje... što smo u životu trebali naučiti... moramo pokušati otkriti čemu su nas naši roditelji naučili, a istodobno i šta su oni sa svojim životom mogli bolje napraviti... ono što bismo promijenili kod svojih roditelja jest dio onoga na čemu već radimo u svom životu... svako ljudsko biće, bilo svjesno toga ili ne pokazuje svojim životom što misli kako bi se trebalo živjeti..
Nitko sebe u cjelini ne može spoznati odjednom, u jednom bljesku koji sve rasvjetljava.. naša je duša kao splet brojnih podzemnih pećina, međusobno povezanih zamršenim prolazima..
Osvjetljavamo kutak po kutak sebe samih i pećinu po pećinu naše unutrašnjosti.. često tumarajući i sapličući se..
Svoje stvarno biće uočavamo kroz niz djelomičnih uvida koje zatim povezujemo u cjelinu, onako kako se sklapa mozaik...
Kako napredujemo, naši strahovi naizmjenično slabe i jačaju...
Slabe jer se tope iluzije koje po svaku cijenu valja čuvati.. i jačaju kada naiđemo na neke od samoobmana koje još uvijek nismo spremni da napustimo jer nam život bez njih izgleda nemoguć.. ti naleti pojačanog straha su, međutim, privremeni. Splasnuće nastavimo li da potkopavamo svoje iluzije...
Što smo manje skloni samozavaravanju, to imamo manje razloga da se bojimo susreta sa bićem kakvo zaista jesmo...
Na putu ka spoznaji o sebi susretala sam se sa različitim preprekama koje sam trebala preskočiti. Jedna me je usporila u pronalaženju sebe, ali koliko god me je slabila i jačala me je, ističući moju crtu sa kojom sam se polako spoznavala i uzdizala, boreći se da uhvatim zraka... zapravo cijelo vijeme sam rasla i rast je bio spor jer se moj čvor polako otpetljavao... trebalo je samo vremena... da se dio čvora otpetlja... tada je nastupilo traženje izlaza
Tražeći izlaz, pojavila se Prekretnica života. Počela sam se gledati njenim očima i doživjela rušenje cigli koje sam taman na jedvite načine upravo uspjela poslagati. U jednu ruku još više me odvukla sa moga puta jer cigle su bile na mjestu, ali pre slabo zaljepljene da bi se držale i lako ih je bilo rasklimati. U drugu ruku da ju nisam doživjela ne bi pronašla sebe... svoje JA... barem ne na tako rapidan način. Konačno sam sve te cigle očistivši ih od prašine ponovo vratila na mjesto i nadodala još par na njih i dobro ih učvrstila kvalitetnim ljepilom. Te cigle bile su dubine moje duše i nisam ih poznavala... istina je da ih nisam htjela čuti.
Prošla sam puno putova koji nisu bili moji, a u stvari jesu, raskrižja koja sam pre brzo prošla i nisam ih zamjetila ili skrenula na nepoznate staze...
I sve to da bi pronašla jednu posebnu ženu (nikad ne zaboravi to)
… odlazak, samoća, prijateljstva, vrata (zatvorena da bi se otvorila), znanje (sve znanje ovog svijeta), sloboda, riječi (i opet riječi koje su sve ono što sam ja), ljubav, dodiri, buđenja i srce, beskonačna bitka za biti/vrijediti/postojati jer nisam znala da sve to jesam, plave zore i ljubičaste večeri….
Prošavši taj dio života pokrenuo mi se život u SADAšnjem trenutku... promatrajući ga širom otvorenih očiju... budna... tu i SADA... učeći sve nesputanija... riješavajući se unutrašnjih i vanjskih faktora... promatrajući i zapažajući.
Svi mi moramo provesti koliko god je vremena potrebno da bi prošli kroz proces pročišćavanja prošlosti.. većina nas ima dramu kontrole koju moramo prevladati, ali kad jednom to učinimo možemo shvatiti više značenje zašto smo djeca određenih roditelja i na što su nas spremali svi preokreti i obrati u našim životima...
Svi mi imamo duhovnu svrhu, misiju, kojoj težimo, a da toga nismo potpuno svjesni i kad to jednom potpuno osvijestimo, nas život može krenuti dalje...
It aint over till it's over..heard some where and that's so true about life..no matter how much sorrow or pain we go thru or how much happiness...there's always more to experience ...more to see and learn.....
(Nije gotovo dok nije gotovo... čuo/la sam negdje i to je tako točno u životu... nebitno koliko tuge ili bola iskusimo u životu, ili koliko sreće... uvijek ima još više da se iskusi...više da se vidi i nauči...)
Poslije nekog vremena naučiš onu finu razliku između držanja za ruke i očekivanja duše.
...
I naučiš da ljubav ne znači oslanjanje i da društvo ne znači bezbjednost.
...
I počneš da učiš da poljupci nisu ugovori i da pokloni nisu obećanja.
...
I počneš da prihvačaš poraze podignute glave i otvorenih očiju, smireno kao odrasli, a ne očajno kao dijete.
...
I naučiš da gradiš svoje puteve u sadašnjosti jer je tlo sutrašnjice suviše nesigurno za planiranje...
Vjerujem...
Da zrelost ima više s vrstom iskustava koja smo imali i što smo naučili od njih a manje s brojem rođendana koje smo proslavili.
Da su naše porijeklo i okolnosti možda utjecali na to što jesmo ali mi smo odgovorni za to što smo postali.
Da smo odgovorni za ono što radimo bez obzira kako se osjećamo.
Da ili ti kontroliraš svoj stav ili on kontrolira tebe.
Da moj najbolji prijatelj i ja možemo raditi svašta ili ništa i izvrsno se provoditi.
Da ponekad kad sam ljuta imam pravo biti ljuta ali to mi ne daje pravo da budem okrutna.
Da zbog toga što se dvoje prepire na znači da se ne vole. A samo zato što se ne prepiru ne
znači da se vole.
Da samo zato što nas netko ne voli na način kako mi to želimo, ne znači da nas ne voli sa svim što posjeduje.
Da dvoje ljudi može nešto istovremeno gledati i vidjeti nešto potpuno drugačije.
Da ti se život može promijeniti u par sati i to uz pomoć ljudi koji te uopće ne poznaju.
Da diplome na zidu ne čine dostojno ljudsko biće.
Da je život dragocjeniji nego što to novac ikada može postati.
Da je ljubav najmoćnije oružje.
P.S.
Hodam ispunjena pitanjima, mislima i iščekujem čudo, a istovremeno sam tako mirna i prazna.
Želim vam dan prekrasan poput VAS!
- 13:58 -
srijeda, 23.01.2008.
Spoznaja o ljubavi
Dati (pravu) Ljubav nekome ne može se odmah jer treba vremena da se spozna što je to (prava) Ljubav. U pubertetu smo se zaljubljivali i učili voljeti. Velikoj večini se desilo da budu i ostavljeni tokom života. Što smo više razmišljali i spoznavali učili smo kako biti što obazriviji prema drugome. Na tome putu učeći napraviti balans postali smo zbunjeni i neki su se okrenuli više ka ispunjavanju samo njihovih potreba, a neki samo tuđih potreba. Mislim da je velika većina prošla tu školu.
Malo njih uspijeva napraviti balans i biti zadovoljan u vezi. To se postiže razumjevanjem pojma ljubav. No do toga treba doći. I nije okrenuta samo ka jednoj osobi, našemu partneru ili bližnjima. Treba naučiti voljeti, prihvatiti, razumjeti sve ljude, a da bi se sve to postiglo PRVO! treba naučiti.... VOLJETI SEBE! 
Tada nam se počinju otvarati vrata ka novim spoznajama i dobivati polako odgovore na stara pitanja.
Ljubav je Život
Za mene je Ljubav kada je osoba spremna preći preko puno prepreka... koja ne pada i ne odustaje tako lako... ako nekog voliš spreman si primiti od njega ružnu i sretnu vijest... ako joj se ne priča poštuj to, ako je umorna poštuj to, puno stvari ljudi uzimaju pre osobno. Ljubav je kada si spreman prihvatiti da ćeš se možda nekad i razočarati... jer i naš partner griješi isto kao i mi... i ako si međusobno praštamo, pričamo otvoreno, ne opterećujemo se glupostima... dobivamo ono nešto... rijetko...
Večina ljudi kreću u vezu jer ih privlači tijelo, požuda i zadovoljstvo, no nakon što splasnu te prve slatke čarolije sposobni su jedno drugo odbaciti na prvoj banalnoj prepreci – greški, a kasnije i greškama jer ih pamte svaki put dodavajući crticu na zid negativnosti jer ne znaju dublje razumjevanje što je to zapravo Ljubav.
Kada nas osoba počne prihvačati kao prijatelja, kada počne osjećati da iz nas izlazi neka dražest i počne za nama čeznuti kao osobom onda možemo reči da nas voli. Tada je ispunjen istinskom ljubavi prema nama. Tada NAS prihvaća u potpunosti ono što jesmo, pomažući nam i ostajući u najtežim trenucima sa nama. Tada je i sam seks oplemenjen uzvišenom ljubavi.
Zašto volimo neku životinju? Cvijet? Dijete? Jer ima svoju neku dražest i ne očekujemo ništa od njih jer nam već daju... ono što jesu... volimo njihovo samo postojanje i „ljubimo“ ih.
No prema djeci se ima briga i krivnja, a za odraslu i zrelu osobu ne treba imati brigu jer ona bi se trebala znati sama za sebe brinuti i zauzeti za svoje osjećaje.
Ako se prema odrasloj osobi potavljamo kao roditelj i brinemo onda ju gledamo kao dijete koje ne zna što i kako treba raditi. Ako se bojimo nešto reći što nas guši ili smeta to znači da se bojimo da ćemo ju izgubiti jer osjećamo da je emocionalno zahtjevna (osjetljiva) i stvara nam krivnju.
Potrebe partnera treba ispunjavati maksimalno se dajući no ne gušeći sebe. Kada osjetimo da nas neki njegovi zahtjevi i potrebe guše treba otvoreno porazgovarati, dogovoriti se i uskladiti bez primisli da nas se sa time manje voli, ako osoba nije sposobna za to kad tad će otići svojim putem. Plakat ćemo, bolit će nas, ali s obzirom da razumijemo i „vidimo“ neke stvari zaželjet ćemo joj da si nađe sreću negdje drugdje jer osobe ne možemo mijenjati doli one same sebe.
Kada je nekome dobro samo ono što on voli i radi tada ne voli mene niti druge već samo sebe jer s time ne prihvaća različitosti. Ako me voli zato što sam dobra, hrabra, pametna, imam lijepe oči, usta, osmjeh, humor, nek zajedničke interese... tada ne voli mene, jer imam još puno drugoga, pa i lošega. Mora me prihvatiti onakvu kakva jesam, cjelokupnu.
Jer svi potječemo iz istog izvora i na putu smo ka spoznaji o sebi i istini života, a na tome putu prolazimo teška razdoblja i učinjene greške su nam samo informacije i usmjerenja koja nam pokazuju kamo dalje i na čemu trebamo više poraditi i spoznati, osvijestiti se više o tome.
Tako da u većini slučajeva „negativna“ djela posljedica su izgubljenosti i straha, a ne toga što smo „loše osobe“. Stoga je dobro znati da i ljudi koji takva djela rade, ne rade to zbog „zla u sebi“ već zbog toga što ne znaju drugačije.
Sve većom spoznajom što znači biti sa nekime u dobru i zlu i ovisno o stupnju razumjevanja svatko postavlja svoje granice.
Granice su odluke, a odluke nose posljedice...
hold the person that you love closely, if they're next to you.
the one you love, not the person that'll simply have sex with you.
appreciate them to the fullest extent,
and then beyond...
cause you never really know what you got,
until it's gone...
Volim jer Ljubav ima lijepu stranu, a ružne sam svijesna prihvačajući greške kao penjanje... ka putu Istine.
Kada nekoga prihvatimo u potpunosti onda ga volimo jer postoji. Ljubljeni smo jer postojimo.
Mali Princ (Antoine de Saint-Exupéry)
A kada se dan rastanka približi: Ah! reče lisica... Plakat ću. Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želio nikakva zla, ali ti si željela da te pripitomim... Naravno, reče lisica. Ali ti ćeš plakati! reče mali princ. Naravno, reče lisica. Znači, time ništa ne dobivaš! Dobivam, reče lisica, zbog boje žita. Zatim doda: Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu. Mali princ ode ponovo vidjeti ruže. Vi uopće ne sličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, rece im on. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu. Ruže su se osjećale veoma nelagodno. Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavolio. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža. I on se vrati lisici: Zbogom, reče joj on... Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo... Bitno je očima nevidljivo, ponovi mali princ da bi zapamtio. Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom. Vrijeme koje sam uložio oko moje ruže... reče mali princ da bi zapamtio. Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvjek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu... Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.
.......Zatim reče: Znaš... moja ruža... ja sam za nju odgovoran! A ona je tako slaba! Ona je tako bezazlena! Ona ima samo četiri ništavna trna da je brane od svijeta...
Na putu ka spoznaji što je to ljubav nailazimo na različite prepreke.
Samo oni koji preuzmu rizik da odu predaleko mogu eventualno otkriti koliko daleko se moze otici..
..ne odustaj od prava da budes u krivu..
promijeni zivot mijenjanjem stavova uma, sto god um moze zamisliti i vjerovati, to moze i ostvariti..
..dopusti duhu da te vodi cijelim putem..
zrelost ovisi o tvojoj spremnosti da se suocis s odgovornostima i napravis realne planove da im udovoljis..
Spoznajući i učeći sve više što je to ljubav počinjemo shvačati zašto smo svi isti, a opet različiti, zašto i kako možemo voljeti sve ljude. Tada im postajemo podrška u teškim trenucima, a greške su svakodnevica.
Gubimo ljutnju, uznemirenost i nezadovoljstva jer razumijemo sve više puno toga... postajemo sve snažniji za suočiti se sa daljnjim borbama u spoznaji što je Život. Svakom greškom se osvijestimo i popnemo stepenicu više. Na tome putu neki napreduju brže, a neki sporije.
No prvo moramo naučiti VOLJETI SEBE! i prestati se bojati sebe, ukrotiti ego da bismo mogli napraviti prvu stepenicu ka slobodi uma i postajati sve jači da bi smo mogli početi voljeti druge... bezuvjetno... i to ne gubeči i gušeći sebe u drugome ili drugima... zadovoljni... ispunjeni... sretni... prazni, a puni... jer spoznali smo što TO ispunjava prazan prostor.
A sebe nećemo moči izgubiti jer (Učit ću te, put ti kazat' kojim ti je ići, savjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom. Psalam 32:8) znamo što smo i po tome ćemo držati do sebe bivajući s nekime. Kada netko drži do sebe dolazi do interakcije i druga osoba mu se prilagođava, a tako i mi njoj. Oba dvoje ostajemo individue koje rade i vole određene stvari u život, prihvačaju različitosti i nisu emocionalno zahtijevne i uspijevaju se sporazumjeti učeći jedno o drugome i ne zamjerajući jedno drugome isprepličući svoje živote i svijetove.
Ljubav.... od djece ništa ne očekujemo da bi ih voljeli, njih jednostavno volimo... isto tako se vole i drugi... jer svi smo (Božja) djeca i na svome putu griješimo.
Kako se čuva ljubav
...Majka i dječak hodaju plažom...
U jednom trenutku dječak upita: "Mama, kako se čuva ljubav??"
Mama ga pogleda i odgovori: "Uzmi malo pijeska i stisni šaku..."
Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje... "Ali mama, pijesak mi bježi..!!!"
"Znam, a sada otvori potpuno šaku..."
Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
"Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!"
Na to majka, sa smješkom na licu, reče: "Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drzi dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan..."
Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste...
Eto.. kako se čuva ljubav..
Vjerujem da je svaki čovjek spreman razmišljati svojom glavom, slušati svoj glas, svoj unutarnji glas, prepoznatljiv po tome što se i prečesto buni protiv društveno nametnutih i uvriježenih pravila, te spreman otpustiti slijepa vjerovanja, društveno nametnuta uvjerenja i stavove... Da je sposoban postići otvoreni um, i da slijedi "svoja" uvjerenja... ovaj naš svijet jedno prekrasno mjesto ispunjeno ljubavlju, mirom, tolerancijom, razumijevanjem.
Vjerujem da je energija "probuđenih" ljudi dovoljno jaka da barem malo "razbudi" sanjalice...
Vjerujem u Ljubav!
- 13:41 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.01.2008.
Mana
Zahvale Berixu što mi je svojim pitanjima postao muza za postove.
Došao si mi taman u trenutku kratkoga spoja između mozga i ruku i uspio si ih dogovoriti da se udruže, spoje i ponovo sprijatelje kako bi stavili zajedničkim snagama nešto na „papir“
Pa da te uveselim ispunit ću ti želju i dati traženi odgovor... vidim da ga nisi uspio sam nači stoga ću ti pomoći jer uviđam da imamo neke sličnosti... a to je da ne gledaš samo loše ljudske strane već i lijepe strane od tuda i onaj WOW! I zašto nisi mogao vidjeti moje mane.
Zato sada uzimam telefon i zovem "Red za čistoću"... 
MANE...
1. Ne mogu sve ljude zadovoljiti, a pogotovo partnerove potrebe jer ne vidim sve jer nemam oči za sve, ali imam zato uši, znači SEBIČNA sam I BEZOSJEČAJNA.
2. Na glupa kažem jesam, na pametna kažem jesam, na luda kažem jesam, na zgodna kažem jesam, na ružna kažem jesam, znači POVLAĐUJEM jer svakome dajem ono što želi čuti, jer prava istina je ...SVE sam.. U odnosu tko gleda, kako gleda i pod kojim kutem gleda postat ću model koji im se više sviđa (pa gdje će dobiti veće slobode mašte?!)
3. Ne govorim uvijek istinu jer bi nekoga zabolila, svježe...mami i tati nisam rekla da sam ostala doma za NG jer sam vidjela tugu i brigu u njima na samu tu ideju i mogućnost da ću ostati doma, znači LAŽLJIVA... hmmm k tome se pridružuje i LICEMJERNA i ...
4. Ponekad kada osjetim da mi netko ne dopušta da se izrazim pileči svoje ja izfrusrirana počnem piliti svoje i dobijem kako želim da se samo mene sluša, znači potvrđujem da sam SEBIČNA! Zar opet sestro razmetna? S time da se tome pridružuje i TVRDOGLAVA.
5. Munjara sam i počinjem biti sve više svoja sto na sat, s time potvrđujem da sam LUĐAKINJA. Sestro razmetna zar si i to?
6. Živim u Guzogradu stoga sam od djetinjstva naučila mrdati guzom i ne mogu se riješiti te mane pa se često netko spotakne, padne na mene i onesvijesti se. Moram ga šamarati i dizati da progleda jer to je samo jedan dio pokupljen iz Guzograda. Jer u guzogradu se i rudnik kopa, dimljak zna propustiti i pokojeg Tihomira prezimena Neugodni misleči da je Djed Mraz.
7. Volim puno toga, a pogotovo provoditi vrijeme sa meni dragim ljudima, da ne spominjem vrijeme ispunjeno sa partnerom.. nedam mu mira niti dok jede jer ga uživam promatrati kako žnjopa... nedam mu mira dok spava jer ga volim gledati dok spava, i igrati se s njime uživajući kako miče nosom, usnama misleći da ga neka muha smeta... volim ako netko priča u snu jer se volim kidati od smijeha na neartikulirane zvukove ili pak na neku uspijelo složenu krratku rečenicu, znači ZLA sam i MUČITELJICA...
8. Večinu partnerovih prijedloga da se ode nekamo ili napravi nešto ispunjavam jer volim muving i otiči gdje god, a što je novije tim bolje, no uživam i u utabanim stazama... jer to je vrijeme koje provodimo skupa, a kamo god otišli znam da čemo se dobro provesti, pričati, zabavljati, odmarati. No kako mi SVE može biti dobro?!!!!!!. Heh... nije... jer nije se primjetilo da je na početku pisalo VEČINA, a ne sve i da se ne zna da sam za partnera napravila nekad nešto što mi i nije baš napeto ili mi se neda, a on to baš želi i voli, a ja sam prešutila i napravila jer sam LAŽLJIVA i nisam rekla ISTINU i LICEMJERNA sam ili se nije uspjela izboriti neka moja ideja i želja već njegova jer sam popustila... znači još ka tome sam POPUSTLJIVA.
No kada izjavim ne, ne želim, ne da mi se, e onda je TOČKA i molim ispoštuj bez da to prihvatiš osobno!... ej, ej, mala?! To me boli! Pa sada si znači i BEZOBRAZNA?! Ne može to tako!!! i LJENA si uz to i sad već troduplo potvrđeno SEBIČNA i samo na sebe misliš.
Daješ malo poticaja i ideja da se ide nekamo ili nešto napravi, da je na tebi da se nešto pokrene išlo bi se umjesto 5 puta 2 ili 3 puta. Hoooony... nisam JA TI! Hoćeš me prihvatiti ono što jesam ili ćeš tražiti nešto što će tebe gurati i očaravati te količinom ideja kako bi mi (sebi) se mogao diviti? Zar nije bit druženje, društvo, uživanje jedno u drugome i onome što radimo i gdje jesmo? Jest da je s moje strane manje... no... pogledaj malo, svugdje nas je i svašta radimo i uživamo, slažemo se i lijepo nam je... zar želiš uništiti ono lijepo što imamo i što smo stvorili? I mogu ispuniti tu tvoju kvotu muvinga jer to volim kao i ti, ne radim to jer me to tlači... ispunjavamo si želje, ti si sretan sa svojih 5 ispunjenih želja, a ja sam sretna sa mojih tri koje taman upadnu i ispune se u tvojoj krizi za idejama, no ako me ne možeš voljeti takvom kakva jesam to znači da želiš svoriti od mene sebe i da postanem ambicioznija..... znači DOSADNA, INERTNA I BEZ MAŠTE sam...
10. Moji problemi nisu partnerovi problemi i često mi se desi da ih izgubim putem do kuće, no on se svejedno ljuti na mene kao da je to njegovo čudeći mi se kako je meni... eto ti na vraga... većinu vremena dobro, a ako ne uspijem izgubiti na putu do kuće ostavim ih ispred kućnoga praga u nadi da ih neće pronači dok mu ih ja ne odlučim pokazati i predati kao poklon jer ga cijenim i poštujem i želim da me ili samo ponekad sasluša bez mudrovanja, ne tražeći savjet ili da čujem što misli o nečemu priupitavši ga ili ako ga pitam za savjet da me ako ima što god za reči da me svjetuje, znači i KOMPLICIRANA sam uza sve ono ostalo.
Nije niti čudno da sam SAMA... kada sam eto uza sve ostalo i ČUDNA... biljka... i promijeniti ću do kraja života ime u... Sama Čudnabiljka ako treba....naime i u biljkama sam čula da imam dvojnicu... doznala sam joj i ime... Ruža kaže da se zove, samo što ona ima više bodlji nego ja, tako da molim drugi put kada mi netko kaže da sam Čudnabiljka da mi se donese Ruža Dvojnica pa da buemo u paru i sa trnom više jače!
Kada susretnete takvu osobu u životu ona je jadna i nije vrijedna življenja, a kamoli žaljenja, sebična je, bezosječajna, povlađuje, lažljiva, licemjrna, tvrdoglava, zla, dosadna, popustljiva, inertna, bez mašte, komplicirana i sve ostalo što vam padne na pamet. Preporučam vam da pijete 1,5 L -2 L tekućine na dan kako biste imali dosta tekućine jer trebat će vam za pljuvanje... vježbajte svoje tijelo i duh jer trebat će vam energije...
Pozdrave vam šalje JA... u nadi da će vam se ispuniti san: "Ne želim sresti niti ikada u životu upoznati Sama Čudnubiljku, a s time niti njenu Ružu Dvojnicu" i lijepo jutro - dan - veče vam želi ovisno kada budete čitali ovaj dosadni post.
P.S.
Veza nije projekt realiziran riješavanjem problema, veza je odnos koji se treba stvarati i održavati.
- 13:14 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 12.01.2008.
Živjeti Život – spoznati što je Život
Puno puta smo slušali okreni se prema sebi, sve kreće od nas.... i pitala sam se o čemu oni?, šta da gledam?, kako da gledam?. I polako sam počela sve više prodirati u te riječi i shvačati ih. Počela sam biti svijesna sebe, budna i svijesna sebe svake ne minute već secc. Počela sam biti svijesna svojih trenutnih osjećaja, trenutnih misli, kako reagiram na pojedine situacije, ljude, i na vlastite misli i osjećaje.
Počela sam eliminirati reagiranje na te podražaje i prepustila sam se ulozi promatrača sebe i okoline... Svaki put kada mi se se desila neka situacija i probudile su mi se emocije to mi je ukazalo na šta još reagiram i na taj način napredujem.
Spoznala sam da dokle god reagiram na nešto to znači da nešto ne vidim onako kako je već gledam na to subjektivno. Jedino ego reagira (volim - nevolim, sviđa - ne sviđa).
I tako sam sve više počela biti promatrač i promatrati Život.
Ne ću reči da je bilo lako doći do toga, niti da je i dalje lako jer sve je zapravo teže i dosta puta mi se pojave misli da se prepustim neistini ili da živim u težini istine. No preduboko sam zagazila da se više mogu vratiti.
Tako promatrajući zapazila sam jednu reakciju kod sebe pimivši mail od osobe koju znam duže vrijeme. Pokrenula su mi se razmišljanja i dobila sam nove spoznaje.
Ta osoba me je veoma ugodno iznenadila i to više nego prije tim mailom koji mi je poslala. Osvrnula sam se toj misli i osjećaju i pitala sam se, a zašto me je ugodno iznenadila ako sam ju prihvatila? Iznenadilo me njegovo razmišljanje i ono što mi je ponudio, zapravo ono što je zapravo on.
Okrenula sam se malo unazad kada je naše druženje počelo i kako sam tu osobu odmah prihvatila (samo njegovo postojanje) i pokušavala razgovarati s njom. Osoba je koja kada nekome nešto treba napravit će za tu osobu, zrači dragošću i dobrotom i veoma je pametna.
Dobivši mail sam zaključila da ja tu osobu tada jesam prihvatila jer sam se prepustila svojim osjećajima i spontano se ponašala prihvativši ga, ali su mi u pozadini znale prelijetati i razne misli koje sam odmah i eliminirala, no ipak su u meni ostavljale traga predrasude.
Ta osoba se i zaljubila u mene jer sam bila prva osoba koja ju je prihvatila, uopće obračala joj se, pokušavala konverzirati s njom itd. Čak dolazila kod nje i ona kod mene ako je što god trebalo.
Pismo koje mi je poslao:
„Inace, bio sam vec citat tvoj blog i moram priznat da mi se svidio.
Imas jako pozitivna, zrela i inteligentna razmisljanja, to ti stvarno
moram priznat. Cak neke stvari o kojima si pisala su i meni povremeno
znale proletit kroz glavu (recimo ono o odvajanju seksa od osjecaja, i
o ljubomori i ljubavi, tu smo cak ja i ti dosli do savrseno istog
zakljucka 
). Jako sam ugodno iznenadjen...
Doduse, dok sam to citao, nekako mi se ucinilo da te nesto muci, ili
da si radi necega tuzna. To me malo zabrinulo, jer te uvijek znam kao
sretnu i veselu osobu... Ja znam da nisam bas najbolji psiholog, i
ne kuzim bas stvari tako dobro kao ti, ali ako imas neki problem koji
zelis podijelit, ja cu te uvijek rado saslusat. Evo, zao mi je sta
nisi negdje blize, pa da barem mozemo tu i tamo na kavu, da popricamo.
Mislim da bi mogao puno naucit od tebe... Ja cu te uglavnom i dalje
citat, postovi ti znaju bit gigantski, pa ce mi vjerojatno trebat malo
vremena dok to pohvatam, ali dobro, idemo polako...
Eto, zelim ti inace sretnu i uspjesnu Novu godinu, sa puno srece,
ljubavi i zdravlja, i da si nadjes neki ljepi posao u kojem ces uzivat
i imat puno novaca. I da prodje sto god te muci.“
Kakvom zamišljate tu osobu da je?
No puno njih ne bi moglo povezati ono što vide golim okom sa onime što upravo vide kroz ovo malo maila. Toliko puta se znam tako slatko nasmijati na njegove mailove i kada smo se počeli dopisivati skopčala sam bolji pristup k toj osobi, a njegov način izražavanja i objašnjavanja nečega me oduševljava.
Naime osoba je anksiozna, asocijalna, dosta stisnuta i u nekim nerealnim strahovima.
Kada sam je prvi puta prihvatila pričala je brzo, nerazumljivo i k tome tiho. Pa sam mu morala govoriti da malo glasnije govori i da proba sporije govoriti loveći njegovu svaku treću riječ i zaključivati što je zapravo mislio reči, a o pričanju preko telefona da i ne govorim. Hodao je uza zgrade udaljavajući se od ruba cesta, okrečući se iza sebe (ne znam zašto i ne znam da li još uvijek) i bilo mu je neugodno ako bi ga lovila noć vani. Držao se malo dugačije od drugih jer je bio pokunjen i stisnut. Uglavnom bio bi vam čudan.
Vidjevši ga nakon dužeg perioda uvidjela sam da se promijenio na bolje.
Uvidjela sam da razgovijentnije, glasnije i sporije priča, držanje mu se popravilo, dosta se oslobodio i socijalizirao. I telefon je počeo ulaziti u opciju komunikacije 
.
Kroz razgovor mi je rekao koliko je zatvoren bio kroz osnovnu školu, pa malo manje srednju itd... Svijestan je sebe, ali opet ne svega (a tko je?) i trudi se biti bolji i zadovoljniji sobom.... i kroz godine se vide veliki očigledni napretci.
Koliko god sam slušala svoje srce i spontano po svojo prirodi prihvatila tu osobu društvene norme su gušile moje „Ja“ i stvaralo pritisak sa svojim ne pisanim pravilima i kočilo me u mome potpunome izražavanju sebe i prihvaćanju stvari oko sebe. Čim se nešto poklapa sa većinom to se prihvaća pod normalnim no što se više nešto razlikuje od većine to će više biti smatrano čudnim... čudakom ili luđakom.
Svi smo od malena naučili da će nas se prihvatiti jedino ako se ponašamo po šablonama i s time odmah posljedično smo si stvorili i razne predrasude. Svi smo se tražili i željeli da nas se prihvati i da se uklopimo u svijet i s time smo više obraćali pažnju na društvo i priklanjali mu se.
Koliko god da sam imala svoju neku crtu kroz Život, osjećala sebe - ali ne doživljavala i spontano se ponašala i ne obazirala se previše na neka društvena „pravila“ ipak je okolina utjecala na mene i nisam se eto sve do prije sada već tri mjeseca uspijela probuditi i početi gledati drugačijim „očima“ i s time posljedično konačno sve više mogu osjećati, doživljavati i spontano izražavati u potpunosti sebe i živjeti Život.
Potom sam išla i dalje u razmišljanja i došla sam do spoznaje da on nije ništa različitiji od drugih već se samo prepustio svojim osjećajima, odnosno strahovima, a da mi drugi isto sve to imamo samo kroz različite situacije i u kontroliranom stanju, i prikrivamo ih raznim maskama kako se ne bi prepoznale naše slabosti. Ujedno imamo drugačija razmišljanja i misli što i je cijela priča i pokretač onoga što smo mi i što želimo biti i kako se manifestira naše držanje i ponašanje i zato se ne držimo i izražavamo kao on i zašto smo svi različiti, a opet isti.
Zato možemo uvidjeti značaj držanja i što nam držanje govori... zašto se neki okrenu ka umišljenom držanju, kao i sramežljivo držanje što nam govori, i što nam preopušteno držanje govori, a što nam govori opušteno, a opet dostojno držanje osječajući snagu i stav toga čovjeka. Svi zračimo svojom energijom... bioenergijom koju stvaramo svojim mislima, odnosno što smo se više našli i shvaćamo stvari smo jači. Kao bambus... jak izvana, a mekan iznutra i vrlo prilagodljiv.
I? Je li on što drugačiji ili manje vrijedan od nas?... normalnih?... ne čudnih?....
On je kao svi mi drugi samo ono što vidimo (na van) je malo drugačije, ali ništa drugačiji nije ili čudniji od drugih (unutra), koji mu se smiju ili umanjuju...čak je i bolji jer se ne smije njihovim slabostima i ne iskorištava njihove slabosti. Veoma je pozitivna osoba i puna ljubavi za druge, koja želi bezuvjetno pomoći i koja je kao i svi mi koja treba poraditi na svojim strahovima i razriješiti ih, a da bi to postigao treba postiči drugačiju sliku što je Život. Čak ne bih rekla da je potrebno ne znam koliko godina iskustva... životnog iskustva... već je važan način razmišljanja koji vodi ka svijesnijem sagledavanju stvari oko sebe jer svaki dan se može nešto naučiti, a trenutne misli će sakupljati potrebne informacije. Upravo to mi se i dokazalo sa jednom osobom koja sada ima 21 godinu, a koliko je napred od puno njih, uključujući mene.
I tako razmišljajući o svemu uvidjela sam da ja njega jesam prihvatila, ali ne u potpunosti kako je trebalo jer je malo „drugačiji“ od nas, a zna se kako okolina ili ti većina gleda na nešto „drugačije“ i da sam zapravo imala predrasuda. A sada znam da ga prihvaćam u potpunosti i da (mi) nije ništa drugačiji o drugih.
I to je ono što me je usmijerilo i samo potvrdilo ono što sam i pisala u jednom od prethodnih postova, da svi potiječemo od istoga izvora i da smo svi isti. Samo je pitanje koje nerazriješene strahove imamo u nama i što ćemo s obzirom na njih izražavati svojim tijelom i ponašanjem. A strahovi nas vode... oni su nam pokazatelji... postepeno ih se riješavajući usmjeravaju nas ka novim pogledima na Život... i spoznaji o sebi.
Ljude treba uvijek pokušati shvatiti bez obzira što činili. Svi griješimo, nismo svi jednako jaki. Ali smo na svome putu.
I svaki je pravi... jer ono što netko ne vidi odmah vidjet će s vremenom... samo je pitanje kada.
Svaki je pravi jer neki niti trebaju vidjeti SADA... nije im vrijeme.
Svaki je pravi jer samo je pitanje kada će spoznati sebe i početi izražavati sebe prateći, što je najvažnije slušajući svoje srce, a taj put nije lak... jer upletu se strahovi... misli kroje... a srce zove... i sada sve to treba raspoznati i raščistiti... da bi se došlo do nekih novih spoznaja i gledanja na što je Život i što je ono vječno pitanje koje je u nama i koje nas vuče napred... što sam Ja? Koji je smisao svega...
Treba hrabrosti za preči u nepoznato...
Treba snage za ići dalje...
Treba se prepustiti i iskusiti... ne stati!
Treba spoznati... što je Život
... i polako ćemo spoznavati što smo.
Život je proces, a ne stanica.
Ono na što se trebamo orijentirati jest na popravljanje stvari, a ne na osuđivanje jer osuđivanje ničemu ne vodi. Mnogi ljudi trpe osude okoline zbog svojih slabosti. Puno je važnije uložiti sve da im se pomogne, nego im spočitavati, ljuti se, mrziti...
I da... nisam niti ja nikakav psiholog i ne kužim još jako puno toga kao što on misli, a za naučiti ima svatko od svakoga pa tako i ja od njega (samo njegovo postojanje me je usmjerilo), pa tako i od maloga djeteta jer svatko je posebna osobnost sa svojim životnim iskustvom i svijetom u sebi s kojim se traži i pokušava izraziti...
Samo je pitanje da li želimo učiti. A kad počnemo učiti u svemu ćemo vidjeti učenje (učenike) i učitelje (koji i dalje uče... i od svojih učenika). I krug se vrti...
Nema glupih,
Nema pametnih,
Nema zlobnih,
Nema dobrih,
Nema dobra niti zla,
Nema bolji ili gori...
Ima samo ne dovoljno zainteresiranih jer tako mora biti.
Ima ne dovoljno svijesnih jer tako mora biti.
Ima nas na različitim razinama svijesti o Životu, ovisno na kojemu strahu smo stali.
Strah je vrag i koči nas, zbunjuje nas!
Ima samo strah od nas samih, a ne od drugih.
Mi smo sve... ono što si stvorimo
Drugi nam ne mogu ništa!
Njihove riječi nas ne mogu lupiti
Njihova djela nas ne mogu povrijediti već samo ojačati da spoznamo što smo mi, a što su oni i gdje smo mi, a gdje su oni.
MISAO!
Samo promatrati...
Ne reagirati...
Jednostavno BITI...
I spoznaja će doći...
Pitajte se zašto ste prije bili onakvi, a danas ovakvi? a opet ste isti...
Od kuda to?
Iskustvo?... kakvo, koliko, od kada...?
Se pitate ponekad od kud nešto već znate? Kako to znate?
Sve je u nama!
Ima samo misao koja nas vodi... i stvara (naš) svijet.
Duša je gore tijelo je dole
Ne bojte se malo dignuti gore prepustiti se onome što "vidite"... probajte... iskusite,
Nemojte samo čvrsto stajati dole i prepustiti se samo onome što vidite... jer je sigurnije, utabano.
Spojite gore i dole... ono što „vidite“ i vidite.. i polako ćete pronalaziti sebe... i iskusit ćete kroz tijelo Život.
Svaki dan stičemo životno iskustvo i svaki dan postajemo duhovnije osobe, samo netko sporije, a netko brže uči i napreduje... ovisno na čemu se zadržava i prema čemu usmjerava svoje misli.
Jer.... najveća duhovna praksa... je Život sam.
„Sad plačem što ljudi toliko su se udaljili od prirode, od samih sebe da je cijeli smisao života poprimio gorku i uzaludnu notu. Da cijele živote proživimo kroz djela koja su u čast tuđeg dobrog mišljenja o nama. A ne kroz djela koja dolaze iz naših srca.. djela koja su obasjana našom istinskom srećom i radošću..
Jedino što mogu nad ovim svijetom je plakati jer promijeniti ga nemogu. Samo mali dio svijeta što možemo mjenjati smo mi sami.. i promjenivši tu točkicu u univerzumu život ima jedan razlog više da se nastavi...“
„Prestao sam se grčevito boriti za svoj život jer shvatio sam da život neće prestati, borba je bila puko mahanje u vjetar, bitka protiv vjetrenjača. Životne struje vode nas poput meduza. No sami biramo jesmo li meduze koje plivaju protiv struja života ili sa njima. A jednom kada im se prepustimo, darovat će nam sreću sadašnjega trenutka i pogled u ono što nam dolazi..“
Ja sve manje plačem za izgubljenim dušama koje su zbog svoga straha stale na nekom stupnju svijesti o Životu... jer i one će pronaći svoj put kada im dođe vrijeme... zato Život i postoji...
Neće vječno okretati glave zbog srama od onoga što sada jesu. Neće vječno žuditi za raznim primamljivim stvarima koje ih odvlače u svoj mračni svijet. Nekada vedre i sretne, vratiti će se na svoje... samo se treba naći, treba se spojiti i prihvatiti ono što jest...
P.S.
Prije stavljanja ovoga posta napisala sam mail osobi koju sam spominjala i pitala ga naravno za dopustenje jer ipak se tiče djelom njega i da ako ga što god bude zasmetalo da mi otvoreno kaže.
Mail koji mi je uzvratio:
Procitao sam post, i jako si to lijepo napisala. Imas moje potpuno
odobrenje da ga stavis na blog, i nista sta si unutra napisala me nije
zasmetalo. Naprotiv, vidim da si me jako dobro analizirala. Evo, mogu
ti rec da je sve sto si o meni unutra napisala istina.
Mene inace dosta muci anskioznost, i to je upravo razlog zasto sam
uzimao onaj anti-depresiv koji si vidjela. Inace bas ne patim od
depresije, ali lijek su mi dali primarno zbog te jake anksioznosti.
Nacin samog razmisljanja i ponasanje je zapravo dosta bitan za to
"izlijeciti", no kod mene je to bilo jos od ranog djetinjstva dosta
pojacano, a upravo zato jer sam dosta zatvoren, problem je tek kasnije
izasao na vidjelo, pa su tu trebali uskocit i lijekovi.
Istina je i da mi se ti jako svidjas. Ne samo fizicki (stvarno malo
bacas na Halle Berry, to su cak i moji rekli prvi put kad su te
vidjeli ), nego kao kompletna osoba. Ja te mogu opisat kao jako
dobrocudnu, inteligentnu, zrelu, dragu i lijepu osobu, koja bi mi
uvijek unijela barem malo veselja u zivot kad god bi bila prisutna.
Jos uvijek se sjecam dana kad smo se upoznali, bila si prva osoba koja
mi je prisla, i to mi je definitivno bio jedan od najljepsih dana u
zivotu. Svaki put kad bi bio u autobusu, i spustao se po onoj
nizbrdici prema ... , nadao bih se kako cu ugledat tebe na stanici,
da zajedno idemo na faks. Ti si meni jako puno pomogla, ne samo sa
ispitima, nego da se i potrudim da budem socijalniji, bolji, i da sa
manje straha prihvacam ljude. Ja se jos uvijek rado sjecam one tri
godine provedene na faksu, i siguran sam da mi to iskustvo bez tebe ne
bi bilo isto.
U tekstu sam vidio i puno komplimenata, ali ja nazalost ne smatram bas
sebe toliko pametnim... Mozda je mali nedostatak samopouzdanja, a
mozda cinjenica da previse razmisljam o mojim nedostacima, umjesto da
se fokusiram da sto vise usavrsim stvari koje mogu. Drago mi je da
ipak vidis neko "poboljsanje" kod mene, makar na tom polju moram jos
puno, puno radit na sebi. Jos uvijek se ponekad jednostavno znam
"blokat" kad pricam, bilo zbog nervoze, bilo zbog "nedostatka" maste
ili pak nekog straha koji me sprijecava da kazem ili ucinim nesto sto
zelim. Ali uvijek cu svojim prijateljima rado pokusat pomoc, onoliko
koliko god mi to moje sposobnosti dozvoljavaju, koliko god one
(ne)razvijene bile.
Uopce se ne moras brinut da cu se ja naljutit ili nesto slicno radi
ovoga sto si napisala. Ja sam stvarno sretan sto si se otvorila, i
iskreno napisala sto mislis o meni, i da mozemo bit "otvoreniji" jedan
prema drugome, sto moze samo poboljsat nase poznanstvo. Jer, iako sam
upoznao jos dosta prijateljica i cura sa kojima se dobro slazem u
medjuvremenu, ti ces meni uvijek ostat najbolja prijateljica, i za
mene bi bio veliki gubitak da te izgubim.
Uf, eto. To je bilo i malo mojih misli, dugacko, ali od srca. To je
ono sto mi je "strujalo" glavom dok sam citao tvoj post. Lakse mi se
izrazit pismeno, nego rijecima "uzivo", ali onakvog kakvog me znas, to
sam ja, mozda jos uvijek pun nekog straha i anksioznosti, ali ipak ja.
Saljem ti veliki pozdrav, pa se vidimo, cujemo, i citamo.
- 14:27 -
četvrtak, 10.01.2008.
Neprepoznavanje
Tako puno toga za reči, toliko misli zuji glavom, šeću gore dole, utrkuju se koja će prije doći na red da se stavi na papir, izgovori, ukaže i pokaže... važna? Želi biti bolja i ponosnija od drugih, al ne vidi, ne prepoznaje da se zapravo ne treba ponositi i hvaliti već treba samo biti ono što jest ona sama... riječ... Jer sve to što radi i daje, daje jer ne traži novac za to, ne radi da bi dobila nešto za uzvrat. Pa ćemu onda TO... želim biti najbolja, želim biti u pravu, nadmetanje...? Jer želi.... biti..... važna?, najbolja i najpametnija? ili želi samo izraziti ono što je?
Kako samo neki vole rastegnuti noge kada se prepoznaju u njima neke kvalitete... mmmm... koji dobar filing, al ako taj nastavi sa drugačijim riječima i pobije rečeno ih odmah povlači. I? Čemu protezanje nogu? Smisao je u tome da, ako netko hvali vaše osobine, vi se ne biste trebali uzoholiti. Jednostavno pomislite kako je ta osoba dobra jer prepoznaje dobre osobine.
Od puno misli izborila se tema „Neprepoznavanje“
Kako samo znamo biti dobri čistaći smeća ili ti smetlari!
Svi smo valjda u prošlim životima (gdje god) odradili taj posao, pa ga u ovome životu ne moramo raditi... neki... ili ne želimo raditi.
I zato smo jaaaako dobri postali u .... guranje pod tepih.... to je najlakše, najbrže i najednostavnije, jer neda nam se više taj posao raditi, pa mislio sam da sam odradio svoje.
I? Što nam se desi... aiiii... provirilo je! Vidljivo je! Napravilo se brdo! A što sad?!
E sad ćeš trebati još više snage nego što si trebao prije da počistiš to smeće, a još ćeš k tome to probati napraviti skrivećki da te slučajno tko ne vidi da ga vadiš. Svako toliko će netko uljetati i ometati pa ćemo morati dio po dio, a taman smo se mislili riješiti svega odjednom.
Uf... to smeće... neko je tako teško za počistiti, zaljepilo se, treba ga strugati, drugo ajde de nekako ga podigneš i baciš, treće samo odpuhneš i ode kako je i došlo....
No to guranje pod tepih je još ono što smo na kratko vidjeli pa nam se nije dalo počistiti, al što je s onim što ne primječujemo zbog onog brda što se napravilo i koje je sve veće i zbog njega sve manje vidimo?
Eee... zato su nam tu drugi čistači smeća koji će nam uprijeti prstom i reći: „A ovo?!“
No, što se taj petlja u naše smeće... jelte.. to je NAŠE smeće... al o čemu on to uopće, ja ne vidim ništa, u što to on upire prstom?
Bolje mi je da idem dalje, jest da imam neke zbunjujuće signale kod sebe, i zbunjen sam sa svime, ali lakše mi je hodati utabanom stazom, sigurnija je i koja me vodi u moj dragi i poznati lunapark, jer tamo me čeka moj omiljeni ringišpil i moći ću se vrtiti u krug.
No, ne treba se bojati grešaka, važan je put na kojemu smo svašta prošli, napravili, vidjeli i naučili kroz njega. Kada nam se nešto desi uvijek se pitamo zašto meni ili što sam krivo napravo ili je napravio... ehhh... ta brda 
. Potom okrećemo novu stranicu i idemo dalje prateći srce koje nas vodi ka novim ciljevima i nepoznanicama na čijem putu čemo još više spoznavati o sebi, jačati samopouzdanje, proširivati vidike u potrazi za zadovoljstvom, miru i sreći i biti sve bolji i bolji i polako ćemo spoznavati što je bilo ono ZAŠTO i ŠTO... i polako ćemo se bližiti Istini Života ili sve objektivnije stvarnost...
Sve ima svoje mjesto u prirodi i svoju ulogu. Tako i svaki čovjek ima svoju ulogu ili zadaću.
Budite ono što jeste, budite iskreni prema sebi i slušajte svoje srce, ne bojeći ga se pratiti. Upravo srce vodi ka pobijanju svojih unutrašnjih strahova, ne trpajte ih pod tepih i ne nakupljajte ih pod tepihom bojeći se suočiti sa njima! Jer tamo gdje vas vaše srce odvede nema gubitaka ima samo novih informacija!
Okrenite se ka sebi i pitajte zašto se tako osjećam i što mi žele reći, na čemu trebam poraditi i koje si slijedeće ciljeve moram postaviti da bi drugi put bio uspješniji i bolji. Cilj: poraditi na osjećajima? strahovima?
Sami sebi smo snaga i utjeha, na nama je da pronađemo put do njihovog izvora.
Život je učenje... probajte iz svega izvući nešto i naučiti.
***********************************************
Prijeđena je još jedna prepreka u borbi što je Život zovemo.
Niti svijesna nisam bila da sam nakon toliko borbi samo jačala. I vjerujem da je i vanjski svijet bio poprilično zbunjen sa mojim ponašanjem jer nikakvih naznaka nije bilo. Kako li su samo slijepi bili! I površno gledali! Slijepi na bolest duše... duše koju je strah pobijedio i koja je tražila ljubav, snagu i spas u drugima... umjesto u sebi...
Onda kad mislite da osoba koju volite najmanje zaslužuje ljubav je najvjerojatnije vrijeme kad je treba najviše.... u dobru i zlu...
- 12:58 -
utorak, 08.01.2008.
Vozeći se na biciklu, prelazila sam uspone i pad(o)in(v)e.
Krenula sam sa jednostavnim spustom. Nisam trebala niti pedale vrtiti, samo od sebe je išlo. A ako sam htjela dobiti ubrzanje i preči je brže samo sam trebala zavrtiti pedale!
Spuštajući se niz padinu, par puta sam stala i uživala u prizoru. Mirnoća mora, mirnoća i toplina vremena... More se ne pjeni, nema valova... nema... kao ulje je.... i brodovi stoje mirno... sve je mirno!.... jer nema vjetra... nema se zbog čega prilagođavati i mijenjati oblik kojim ga zavarava da nije više ono more... mirno more... da brodovi izgledaju divlji, a samo se prilagođavaju i bore s vjetrom i morem... nema želje niti potrebe da uzvrati more vjetru... samo ga prihvaća i ostaje ono što jest... more... sklad i zakoni prirode...
Vraćam se nazad... rekoh si ne ću dugo jer nemam snage dovoljno za veće rute.
Čeka me povratak nazad i uzbrdo.. i ide... jesam ga... zadnji trenuci su bili malo teži, ali dokopala sam ga se... na vrhu sam i vidim!
Odlučih otići još dalje... spust... odmor i žvižduk vjetra u ušima, nakon što sam skupila snage za dalje bila sam spremna za slijedeću uzbrdicu.... sada ju je bilo već teže prijeći, ali i nju sam nekako uspijela... i osjetih... dosta!.. mogla sam i dalje, vidjela sam još puta i prilike za odmor.... ali treba se i vratiti... Poslušah ono nešto unutra što mi je govorilo, pomagalo i usmjeravalo...
Opet odmor niz padinu....ovaj mi paše i treba mi više nego onaj prije jer iscrpila sam skoro svu snagu i treba mi više vremena da ju obnovim... uzbrdo... još teže, daju se zadnji atomi snage, polako me hvata gušenje, fali mi zraka, srce lupa pomahnitalo, slabost, umor, iznemoglost i mučnina... uf valjda se ne ću srušiti treba doći do doma! Pretjerala sam... zašto sam si to napravila kad znam što slijedi kada se pretjera u bilo čemu?!!... Ok, nisam dobro procijenila... a vidim da me čeka još jedna uzbrdica... no... nisam još spremna za nju... nije mi još vrijeme... trebam još rada na sebi kako bi onu prije nje prešla malo lakše, da bi mogla napraviti barem jedan korak više prema ovoj koja me čeka....
I tako penjući se usponom nekog brda nije uvijek lako doći do njegovog vrha, no kada ga dostignemo dobijemo pogled i „vidimo“. Počet ćemo se spuštat i zadržati se po potrebi u stanju odmora, ako smo pri snazi zapedalirat ćemo brže ka slijedećem brdu, a ako ne prepustit ćemo se i spuštati čemo se polako ka usponu da vidimo što nas čeka i na tom vrhu. A kada ne budemo više mogli stat ćemo i skupljati snage za dalje. Pošto želimo raditi na sebi i biti sve jači opet ćemo morati preči preko prvoga brda no sada će nam biti lakše, nečemo ga niti osjetiti! i doči čemo brže do sljedećeg kojega ćemo preči malo teže, ali ćemo ga svladati, potom do trećega itd.... I nije lako.... sve je teže... a nešto nas vuće da idemo sve dalje i dalje... jer... ima nešto.... neke ljepote u tim brdima...
Bližim se kući, oni isti vide me kako sam odlazila na biciklu, a tako i dolazim... ista... na biciklu... vrtim pedale... možda jedinu razliku koju vide je da sam malo zajapurena ili blijeda... no i to je upitno koliko vide... gledaju istu onu koju su i otpratili pogledom znajući da će se i vratiti... samo sada ulazi u portun i sprema biciklu...
Moj sadašnji trenutak, ono što sam prošla kroz njega i ono što sam naučila kroz njega je ostao zauvijek u meni... nakon odmora i skupljanja snage slijede latino američki plesovi.... i sadašnji trenutak me vodi ka novim saznanjima i k novom znanju koje me uči što znači biti ponovo dijete. I proces se počinje odvijati unazad...ka djetetu koje je tek počelo živjeti, upija kao spužvica, sve ga interesira i zapaža, uživa u svakome trenutku i uči kroz svaki trenutak... spoznaje sve više što znači umjeće smirenog življenja i proces umiranja... što znači Život...
Ako vidite jednoga dana nekoga da se vrti na kiši bez kišobrana i vrišti od smjeha, loveći ustima kapi kiše... znat ćete tko je... samo čekam da mi dođe i taj dan i taj trenutak... ako se baš zaželim to napraviti.... 
Biti
Stojim nigdje i bojim se misliti išta. U grudima isto staro klupko tuge.. polako se odmrsuje. Biti sretan u životu iluzije ili patiti u istini. Stojim nigdje.. i pitatam se da li stojim na pravome mjestu. Vrijeme će pokazati kad bude prekasno..
prekasno za iluziju da obmani ili istinu da se sakrije.
jedino biti..
biti jednako miran u trenutcima patnje i trenutcima sreće..
i biti.. gledati..
ništa više..
samo..
gledati...
- 17:48 -
SADA
Stara i sama, trebalo joj je društvo i bila sam s njom, trebala joj je pomoć i pomogla sam joj. Zapravo, htjela je samo sigurnost kako bi pokrpala svoju slabost i strah od starosti... na kraju sam vidjela da je sve mogla sama... no strah je vrag....zapravo samo je htjela nekoga pokraj sebe... da joj bude podrška i društvo.
Ahhh... ti bi sigurno brže, nego samnom ovako polako... Ne, ne žuri mi se nikamo, tu sam koliko treba, samo ti polako koliko možeš, pa ćemo stići.
Ahhh... lako je tebi kad si mlada, meni je sve postalo teško... prije sam kao ti s lakoćom po stepenicama, 40 godina sam išla ovim stepeništem i nisam se nikada trebala uhvatiti za ogradu a sada, vidi me sada...
Ne može više raditi korake već ide noga do noge, al cijelo vrijeme forsira i želi da napravi taj mladenački korak. Ne staj na tu nogu koja te boli! Ne forsiraj... SADA je tako prije je bilo drugačije, toga više nema... prilagodi se stanju... prihvati... sadašnji trenutak...
Ahhh... tebi je sigurno dosadno samnom ovako staroj i sporoj... Ne, uživam u trenutku, uživam u SADA, sa tobom, uživam u zraku i svega oko mene, promatram ljude, promatram sebe, samo promaram i uživam, nema mi kada biti dosadno. Svaka sekunda, svaka milisekunda mi je ispunjena. Što je to dosadno?...
Kad je ljudima dosadno, dosadno im je ponajprije stoga što su dosadni sebi samima.
Hoffer Eric
U trenucima spoznaje da konačno živim Život osjećam se sretnom i plaćem, prisutan je i osjećaj tuge... i plaćem, a opet sam sretna i ispunjena... ali plaćem.... osjećam miks osjećaja.... dva u jednom... i plaćem.
Svi bi da ih se krpa, a ne bi se potrudili zakrpati sami sebe jer ipak je lakše da nas drugi krpaju svojom ljubavi, svojim znanjem... svojom snagom.
To valjda mora tako biti, dok čovjek ne osnaži i postane sebi dostatan tek onda može biti na usluzi drugima.... i tek onda se prestaje živcirati i ljutiti na druge jer vidi strahove drugih i pozive u pomoć...
A SADA idem voziti biciklu da osjetim vjetar u kosi, hladnoću na licu, slobodu u duši...
- 13:34 -
ponedjeljak, 07.01.2008.
Vidjeti stvari onakve kakve jesu - CILJEVI
Znači naučiti živjeti u skladu sa zakonima prirode i steknuti dubok uvid u istine života. Početi gledati na svijet objektivno i reagirati na ispravan način, naučiti kako se živi u skladu sa prirodom. Živjeti život etike i morala, znači pratiti svoj srce, slušati sebe... znači ne raditi ništa drugima što ne bi htjeli da drugi čine nama. Uz to trebamo biti moralni i prema sebi, ne samo prema drugima!
Sve većim znanjem spoznajemo što je istina Života. Ispravno znanje je ono koje dobijemo neposrednim iskustvom, imamo znanje do kojeg dolazimo intelektualno ili ti logički te znanje koje smo negdje pročitali ili od nekoga naučili. Od te tri vrste znanja naravno da je najkvalitetnije ono u kojem doživimo istinu vlastitim iskustvom jer tada više ne postoje dileme te smo sigurni u istinu koju smo uvidjeli. Sve mudre izreke od svih mogućih mudraca, filozofa, mesija itd. postaju jasne, ne zato što smo ih intelektualno razumjeli ili imamo povjerenja u izvor već zato što možemo sami vidjeti kako svijet funkcionira i kako stvari stoje.
Tada se hvati puno toga, zašto se ne treba živcirati ili ljutiti, shvati se sve što do sada nismo razumjeli o sebi ili životu.
Moji ciljevi... hmmm ciljevi... ciljevi su nešto što ako ne ispunim će me ubit u pojam i frustriraju, a i druge neke stvari s time odbijam, stoga bolje rečeno... slijedeće na čemu radim je da svoje uznemirujuće osječaje kontroliram tako da na određenu situaciju uspijevam automatski gledati sa smirene strane (objektivne) reagirajući bez zamračenja uma i s vremenom da mi se više ne pojavljuju uznemirujući osjećaji. I sve više uspijevam jer zapravo sam takva po prirodi, sve manje me toga uznemiruje, a kada se pojavi samo se preispitam zašto se pojavilo i razmišljajući i preispitujući sebe i situaciju dobijem daljnja nova saznanja o sebi i okolini, odnosno objektivno gledanje na situaciju, na Život i drugi put reagiram bolje i mirnije.
Ono što uviđam da sam dobila s time je da mi ostaje prepoznavanje lošega, ne trebajući više uznemirujuće osjećaje već prihvaćanje situacije kakva je i s time istine Života. Kada mi se pojave uznemirujući osjećaji služe mi samo da me usmjeravaju na „opasnost“ da skrećem sa svoga puta, odnosno me opominje da se preispitam zašto me to nešto uznemiruje. Gubljenjem uznemirujućih osjećaja ostaje mi samo prepoznavanje isitne i odluka da li ću ili ne ću reagirati i kako ću reagirati prema nekome. S time dobivam da jednostavno prihvatim situaciju koja je, kažem ili ne kažem ništa, nasmijem se i odem ili se zadržim oko osobe ukoliko osjetim da treba.
S time sam dobila još jedan korak dalje u razmišljanju, a to je da sam osijetila da mogu stvoriti određenu kontrolu nad svojim životom, koju smo mislili da imamo, a zapravo smo je samo imaginarno stvarali u svome životu i živjeli nesigurni i pod maskama. Dobijemo paradoks ili suprotnosti da kontroliramo nekontrolirano jer život je pun nekontrolranih situacija i s time sve više počinjemo razumijeti paradokse na koje nailazimo tokom života, sve manje postajemo zbunjeni jer smo pronašli žicu koja se pruža po sredini paradoksa ili suprotnosti i koja je balans u cijelome „kaosu“. I tek tada počnemo živjeti Život odnosno sebe i spoznavati što je Život. I sve više počnemo uviđati da zapravo nemamo što kontrolirati....
Eliminacija uznemirujućih osječaja mi se gubi na način da se riješavam svojih strahova i nitko i ništa ne može na taj način kontrolirati samnom, jer mi nema s čime pokrenuti nemir u tijelu i duši.
Ako nas netko „vrijeđa“ svojim ponašanjem, da nas zapravo „vrijeđa“ zbog svojih strahova s kojima se ne želi suočiti jer ga je strah što će naći ispod i s čime će se sve trebati počet suočavati, a duboko u podsvijesti je zakopao da je zapravo slab, izgubljen, zbunjen itd. A kada smo prisutni nekome događaju koji se ne odnosi na nas počinjemo shvačati da smo mi samo promatrači i da smo svijesni svega, ali se moramo naučiti živjeti sa istinom Života. Procijeniti ako se može što god napraviti i što je u našoj moći, a ako ne živimo mirno dalje sa istinom Života.
Kada se netko loše ponese prema nama, počinjemo gubiti tlo pod nogama jer osjetimo bol odnosno negativne osjećaje, odnosno uznemirujuće osjećaje u sebi i automatski prema toj osobi jer nam postaje prijetnja i postaje nam i krivac za sve. Kakve osjećaje ćemo imati (negativne ili uznemirujuće) ovisi o našoj razini svijesnosti i s time posljedično o našoj subjektivnoj percepciji okoline. Svi radimo greške - određena ponašanja prema drugima kada nas „povrijede“, a zapravo oni nam to rade jer je i njih strah.
Drugim riječima oni ne rade to nama nego su to njihovi strahovi koji se reflektiraju na nas, a nemaju veze sa nama.
Kada se to shvati, počinjemo opraštati i gledati na svijet drugačijim očima.
Sve se svodi da voliš jedno ili ne voliš drugo – ego i subjektivna percepcija... time je sve i izjednačeno jer znači da se sve svodi na osjećaje, a ne na stvari ili ljude koji nam ih stvaraju ili da nam ih oni uopće stvaraju...
Kada se jednom zakorači napred nema nazad. Dobila sam „Što tražiš to i dobiješ.“
Koliko nas još životnih situacija čeka koje će nas svako toliko testirati i na dalje buditi.
- 15:54 -
petak, 04.01.2008.
Malo o meni
Krenula sam pisati blog iz jednoga razloga, a to je da si stavim misli na papir i pisanjem si ih razradim.
Puno puta mi je pomoglo da se preispitam oko nećega što sam krenula pisati i ponukalo me da si još dublje izanaliziram točnost i postojanost misaonog.
Pišući sve više sam se usmjeravala i uviđala što sam zapravo ja.
Gledam se unazad; uvijek sam imala svoju crtu ali ne i sebe, imala sam svoja razmišljanja ali ne i čvrste stavove zbog nesigurnosti i posljedično sam se priklanjala drugima.
Živjela sam spontano, ono što jesam i imala kuražnost da napravim dosta toga što mi je padalo na pamet ali ne razmišljajući o posljedicama.
Prolazila sam kroz život sa osmijehom na licu i pokušavala uživati međutim nisam u tome uspijevala jer me uvijek netko kočio. Danas ne gledam da je mene netko kočio već da sam se sama kočila. Jer nisam imala potrebne vještine samoobrane mada znam karate 
But u know what I mean
Nisam imala:
na sve sam gledala samo sa dobre strane ne uzimajući u obzir i loše, pozadinu ljudskih ponašanja i naume nisam čitala već funkcionirala po osiječajima, ljude sam čitala po osječaju i prihvačala ih po osječaju, ali si nisam mogla odrediti točno što me smeta i što je to što mi se nije sviđalo kod nekoga... sve u svemu živjela sam kao dijete... čisto, ono što je ono samo po prirodi - dobro, neiskvareno, ne vjeruje baš svakome, ali ga se da preveslati jer ne vjeruje u sebe i brzo se prikloni tuđem mišljenju, naivno...
Međutim životne situacije su me počele sve više gušiti i počela sam se koprcati u želji da dođem do zraka, prodišem ne znajuči u potpunosti što me smeta i želim, već imajući samo osjećaj koji me je vodio da počnem dobivati sebe, ono što ja želim jer sam do tada samo davala. Nakon što sam mislila da sam konačno dobila slobodu i gdje nisam samo davala, mi se desio preokret koji je prelio čašu i ponukao me na stavljanje misli na papir i polako se stvarala ideja da te misli stavim i na blog.
Blog mi je dosta pomogao jer mi je pišući u pozadini stalno bilo kako će me netko spustio na zemlju ukoliko budem baljezgala, no ujedno sam to i tražila jer je to moj način učenja i svaki komentra mi je dobro došao. To me samo još više usmijerilo i očvrsnulo.
I tako sam pišući odnosno razmišljajući došla do sebe, ono što sam sada;
Dobivam sve veću snagu misli, usmjerenost i stav.
Promijenili su mi se pogledi, ali ne i ja.
To me ponukalo na onu određenu misao, a to je da sam:
Pronašla sebe - ono ka ćemu sam uvijek težila i nesvijesno spontano izražavala, a buđenjem samo još osvijestila, izvukla na površinu i dalje produbljujem.
Svojim iskrenim pristupom prema sebi postižem buđenje
Trudim se zadržati ono isto dijete (okrenuvši se pozitivnim mislima, pračeno srcem što je najvažnije) koje ima u sebi dobro i čistu ljubav ali sada sa osviještenijim gledanjem na stvari, uključuje loše strane i uči se što više reagirati bez da ga diraju. Ali sada sam već naučila da kada mi se desi nešto loše da je normalno da osječam uznemirenost, ali se ne pripisuje čovjeku negativna crtica na zid negativnosti, već moj način usmjerenog i pozitivnog razmišljanja to otpusti. Mislim da se kroz moje prethodne postove može vidjeti kako riješavam „probleme“, pogotovo ste imali priliku vidjeti i sviježi aktualni „problem“ na blogu sa određenom osobom.
S tim načinom sam dobila da imam ono što me „smeta“, ali mi je to postao samo pokazatelj da je nešto loše, a ne da se to pripisuje nekome i osuđuje već da ako se može i ovisno što mi i koliko znači neka osoba da budem uz njega i potpora u životu kao i on meni.
Ničemu i nikome se ne divim, ne ulazim više u veze jer mi netko pokazuje pažnju, svoje osječaje, lijepe i sladunjave riječi ili što god drugo jer sam dosegla nivo da u životu mogu biti sama i da mi ništa ne treba i da sve mogu sama.
Selekcija osoba za partnera mi se automatski nameće ovisno na kojemu sam razvojnome putu/stupnju i s time kojoj ću se sobi prepustiti, a koju god odabrala i na tome stupnju razmišljanja opet znam da će biti ne savršena kao što sam dalje i ja, da će imati svoje sakrivene „muhe“ i da će griješiti na svome putu, a ja ću griješiti skupa s njom i biti uz nju samo se naslanjajući na nju, a ne priklanjajući ili kontrolirajući.
Gledam na ljubav da je dajem jer ju želim davati, pa tako mi ju i partner daje jer ju želi davati. Osjećam se voljenom prihvačajući osobu ono što ona jest, ne zahtijevajući više nego što može.
Na kraju svega napisanog zaključila sam da sam se vratila svome izvoru – djetetu, ali sada osviještenom dijetetu. Da se ona nesvijesna JA isto ponašala kao i sada samo što sada upotrebljava osviještenost i još je bolja. Odlučuje sama za sebe preko čega će preči i može prelaziti postavljajući granice „lošim“ ljudskim ponašanjima i odlučuje sama što želim biti.
Treba naučiti pratiti svoje srce što nam govori, jer osječaji nas mogu i zavarati, ako se samo njima okrenemo i posvetimo odvlače nas na krivu stranu, jer osječaji kreču iz glave, iz naših misli, a mi smo ono što mislimo. Pračenjem sebe najbolje ispunjavamo svoju "svrhu".
Bila sam se počela gubiti u nekim razmišljanjima i u tome trenutku sam osijetila neku takorekuć opomenu, leteća misao mi je preoletila kroz glavu. Osijetila sam kao da sam počela kliziti niz fotelju, pa sam počela vračati guzu gnjezdeči je gdje joj je bilo to je TO, to je ONO. Na taj način sam odmah prestala sa dubljim filozofijama kako ne bi prešla u čistu ili kompliciranu filozofiju. I s time sam otkrila koja je moja životna filozofija - moj put; prepoznavši je/ga tako što mi stvara mir i sreću i ujedno ju prepoznavši kroz svoje pisanje, jer čitajući unazad sve sam pisala kroz ono što sam zapravo „bila“ i radila i dalje radim u životu nastojeći sve to sada sa većom svijesti o sebi dignuti na još jedan viši nivo. Dovoljno mi je (barem za sada) da sam sagledala što sam ja, kroz moje nesvijesno ja ili ono što sam „bila“. Zato na dalje idem dalje živjeti Život i truditi se biti bolja i biti ono što sam i „bila“ u postizanju sve većeg mira i sreće. Volim jednostavnost jer to je crta koju imam... stoga ću je pratiti.
Ono što dalje radim je da sam prepoznala što je čisto filozofiranje od životnog „filozofiranja“ tako što promatram sebe i svoje osjećaje u raznim situacijama, preispitam se zašto tako osjećam, zašto sam odreagirala na određeni način i zašto je to moje određeno reagiranje uzrokovalo kod neke osobe određenu reakciju na to. Sam primjer je „mama“ događaj.
Najveća duhovna praksa... je život sam.
„Nema potreba za hramovima ni za kompliciranim filozofijama.
Moj mozak i moje srce su moji hramovi jer moja filozofija je dobrota i ljubav „ Dalaj Lama
SVE je već u nama, sva mudrost je već u nama, samo treba pronaći i stalno tražiti put do... sebe... Okrenimo se sebi pa kud stignemo, budimo i radimo ono što jesmo. Jednostavno rečeno budimo i prihvatimo se ono što jesmo bez potreba za pohvalama.
"Sve naše umovanje svodi se na to da popuštamo osjećanjima."
Blaise Pascal
„Prava darežljivost ne očekuje ništa zauzvrat. Kakvom nagradom uzvraća svijet oblacima kiše?“ Kural
"Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede." Konfucije
Knjige i pročitano, će nam samo ostaviti nekog traga u nama, neku poantu, što je pisac mislio reči kao i ljudi no nećemo biti to znanje, sve to nas samo usmjerava u životu.
Lako je nešto ZNATI treba to i razumjeti.
„Ne pokušavajte živjeti u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sve u isti čas. Uspješan je čovjek koji se naučio živjeti samo u sadašnjosti, ali se uvijek kreće prema onome što dolazi poslije.“ Norman V. Peale
„Oni koji nikada ne mijenjaju mišljenje, vole sebe više nego istinu.“
Joseph Joubert
VOLJA
„Tko želi nešto naučiti, nači će način; tko ne želi, naći će izliku.“
Pablo Picasso
VOLIM
• prirodu, parkove, planine, slapove, rijeke, mora i jezera, parkove, livade...
• slobodno penjanje
• planinarenje
• šetnje
• plesanje
• putovanja
• motore
• karate
• fotografiju
• Sunce, Mjesec, Zvijezde, oblake, nebo
• proljeće i ljeto
• spontane ludosti
• biti živahna kao dijete
• pogled i olaka prepuštanja i uživanja koja djeca nose
• zezanciju, humor
• osjećaj slobode i disanja punim plućima
• čitanje knjiga, blogova
• filmove; Zelena milja, Tvornica čokolade... po istinitim događajima
• dokumentarne znanstvene emisije, o životinjama, narodima
• životinje; mačke, pse, konje, leptire, papige...
• orginalnost, domišljatost, kreativnost
• pizzu, sarmu, maneštru, povrtnu juhu, kinesku hranu
• druženje se dragim ljudima
• promatrati ljude
• svoje uspomene
• cvijeće
• uživati u malim stvarima
• renesansnu i baroknu arhitekturu
• barke
• lučice
• sretne završetke
• voljeti, ljubiti, grliti
• poljupce; na kiši, pod morem u prirodi 
• maziti se, umiliti se
• međusobno razumijevanje bez riječi
• jagode, dinje, lubenice, breskve, marelice, banane... voćne salate 
• zelenu salatu - kristalku, ciklu, male kisele krastavce
• boje, dugu
• spavati 
• slušati muziku
• bajke
• i još puno toga
Volim kada me slušaš i kad ti se ne da...što uzimaš od sebe da bih ja imala...što me braniš...dopuštaš mi pogreške...
Što me voliš...ali me ne utapaš u ljubavi...paziš na mene...ali me puštaš da upravljam svojim životom...
... volim Život i živjeti...
Uživajte ljudi 
- 17:16 -
srijeda, 02.01.2008.
Rezime
Novu godinu provela sam po prvi puta u svome životu sama... ispred televizora, razmišljajući...
Bližilo se 00:00h i polako su se slagale sve kockice na mjesto... u 2008 sam ušla sama i sa osmijehom na licu, sretna što konačno pronalazim sebe u svojoj 30-toj godini, a s druge strane mogu reči u nevjerojatnih i nepojmljivih 2 mjeseca! Svatko će gledati sa one strane koja mu je bliža i koju može shvatiti. Za mene su oba dva pogleda točna jer sam tek prije 2 mjeseca počela svijesno živjeti, razmišljati dublje i pronalaziti se, a u drugu ruku zato mi je bilo potrebno 30 godina životnog iskustava i svega što sam prošla, uvidjela sam koliko sam jaka i što je najvažnije pronalazim svoj put... Sreću nisam mogla sakriti i kroz smijeh sam plakala. Suze su bile slatkog okusa...
U 2008 sam ušla sa saznanjem da sam kroz život prolazila prelazak iz djeteta u dijete-žena potom u žena-dijete... do žene još nisam došla jer ne želim.
Jer sam shvatila da dijete uči o težini života i nije svijesno puno toga i sve ga boli, prelaskom u dijete-žena je zbunjena životnim paradoksima i puna nakupljene boli, ako se uspije preči ovo stanje i ne zaustave ju crne misli slijedi prelazak u žena-dijete koja sve više razumije paradokse, svijesna je težine života koju nosi sa sobom, bol se smanjuje i gubi jer joj se ne prepušta već se smije i veseli životu (ne mislim na ismijavanje).
Žena – dijete; gleda život svijesna teških trenutaka i prihvaća ih bez da se okreće crnoj strani života...
Oni koji se okrenu crnoj strani života stvaraju si frustracije, nezadovoljstvo ljudima, bojeći ih se sve više im se zatvarajući, gledajući samo njihove loše strane i što je još gore zadržavajući ih u mislima umjesto da budu samo svijesni prisutnosti i da tuđi problemi nisu njihovi problemi i probati gledati na način da ono što im je netko napravio ili rekao se ne odnosi na njih već da to proizlazi iz ljudske izgubljenosti, zbunjenosti na putu u traženju svoje sreće, koliko god da im je to napravila neka nametnuta (roditelji) ili nenametnuta (prijatelji, partneri, prolaznici) osoba.
Žena-dijete počinje živjeti kao odraslo dijete; prihvaća težinu života i nosi se s njime uživajući u svakome trenutku i stvarima oko sebe onako kako samo dijete zna, prihvaća i zadržava u sebi dijete, a opet je odrasla i zrela, voli i daje ljubav kao dijete sve više otvarajući svoje srce svima, umjesto zatvarajući, osvijestivši da ljubav ima i tešku, bolnu stranu prihvačajući tako da svatko ima svoj put pozdravljajući ga sa boli u srcu, osmijehom na licu i iskrenim željama da si nađe sreću u životu kao što si pronalazi ona. Zato ne želim biti samo žena već žena-dijete.
Žena-dijete; gleda na svijetovne probleme svijesna njihovog postojanja ne prepuštajući se sumornim i crnim mislima, ali i ne odmahuje rukom da se to nje ne tiče jer to nisu njeni problemi već je osječajno biče koje ako može će i htijeti nešto negdje napraviti - sitnica je dovoljna i biti jedna od koja stvara svijet ka boljemu sutra. Nadam se da svojim mislima imam koju ulogu i mjesto u ovome svijetu i da će koja misao još koju dušu povući za sobom.
Kada čovjek nađe svoj put i ide njime nailazi i na one koji se s njime neće slagati i koji će ga pljuvati, što se dešava i na blogu. Svatko ima pravo iznjeti svoja mišljenja i ne slagati se s nečime.
Meni je zapela za oko jedna osoba za koju sam pretpostavljala da je osoba koja je bila dio moga života, ali nisam bila sigurna jer nije bio istican rod i zaključke sam donosila po jednoj napisanoj riječi ili smislu. Zato sam napisala zadnji komentar pretpostavljajući da će reagirati na njega i otkriti se u potpunosti. Na kraju se i otkrila bez IP adrese tko je ta osoba.
Jedino ne razumjem što sam joj skrivila da se tako ponaša prema meni jer ZNA koliko sam bila izgubljena sama sa sobom, zbunjena, priklanjala se tuđim razmišljanjima i da sam se tražila i da se tražim. Zašto misli da pišem samo za nju ovaj blog kada ga pišem za sebe i u potrazi za sobom samo iznosim OPĆENITO svoja razmišljanja; o sebi, svojim kiksevima koji me ponukaju na dublja razmišljanja, o životu, svijetu i općenito o ljudima, a ne o njoj, jer ona je bila samo jedna od koja je utjecala na moj život. Svi utječu na nas, a ne samo jedna osoba. Svi imaju ljude koji su utjecali na njih i iz toga izvlače neka saznanja. Ne pišem kako bi nekome pogotovo njoj pametovala i izvela je na pravi put. Što je i koji je pravi put? Tko sam ja da nekome pokazujem što je pravi put? Ja svoj pratim po srcu i sama si ga tražim, tako i druge puštam da traže svoj. Nigdje ne pišem da svi trebaju razmišljati kao ja i da su samo moja razmišljanja točna. Zašto onda ona moja pisanja tako čita? Samo iznosim svoja saznaja iz svoga životnog iskustva koja se pročitaju kao neka knjiga pokupi koja informacija, slaganje i neslaganje sa napisanim i idemo dalje! Proširimo s time vidike i zadržavamo se na onim stranicama koje nam se sviđaju i sa čijim sadržajem se slažemo.
Zašto onda ako je htijela ostati samnom pijateljica nije sretna da polako saznajem o sebi i životu? Zašto onda nije podrška i napiše koji konstruktivni komentar da se sa nekim mojim razmišljanjima ne slaže pa iznese svoja i s kojima se slaže... pod svojim pravim nickom?! Zašto je uopće bole moje riječi i reagira onakvim komentarima i zadržava se na mome blogu? Ima još blogova koji su došli do nekih zaključaka kao i ja, hoće li i njima ovako pisati? Ni ne treba jer je već jednoj od njih napisala i s time pokazala svoja razmišljanja o drugima i na kojim mislima se zadržava i koje misli je vode kroz život. Neka samo još jednom pročita svoj komentar i jako puno će doznati o sebi, čitavši naravno izbacivši uvrede.
Poštivala sam njena razmišljanja, cijenila ju i vjerovala joj i dalje je poštujem i vjerujem jer znam kakva je osoba, dobra osoba i dobra srca i da ovo što sada radi je samo jedan lošiji dio nje koji dolazi do izražaja zbog potrage za svojim mirom i srećom i zato ću joj i dalje vjerovati i biti zahvalna na njenim riječima i prihvatit ću njen savjet da sam luđakinja i razmislit ću o tome.
Prihvačam kao moguće točna svačija razmišljanja i pokušavam ih sagledavati iz svih kuteva, a pogotovo od osoba koje su mi ostavile pozitivan trag u svome životu i skojom se uspio ostvariti iskren i otvoren odnos.
Nije niti svijesna koliko me je puta povrijedila. Samo što ja na povrede gledam drugačije i ne utjeću na mene. I nije niti svijesna da joj to nije prvi put. Prvo sam šutila i čekala razvoj situacije, a onda kada se sve zalaufalo u veće razmjere sam joj i rekla da imam osječaj da me ne poštuje... ostavljam drugima da sami zaključe koliko me poštuje i što misli o ljudima koji su u jednome periodu života bili "jadni" i koji se traže i da nisam savršena i da sam samo čovjek kao i svi drugi.
Čovjek je zbunjen i zato ima želju da sve stavi pod kontrolu kako bi se držao nećega što će ga voditi i stvarati mu sigurnost, puno puta samo prividnu sigurnost.
Oni koji me „povrijeđuju“, takvima ću samo reči što me "smeta" (jer me sve manje nešto ljuti, nervira, iritira...), u nadi da će razmisliti o tome, a ne da ću im ja na gotovo dati što bi trebali promijeniti na sebi, to prepuštam drugima da istražuju što će i žele promijeniti. Zato im izrazim ono što me smeta - svoju "bol" ili ono što me "povrijedilo" u želji da će se s time malo preispitati i krenuti od boljega na još bolje, a ne zato što me smeta kako me gledaju iliti što misle o meni.
Za takve ću odlučiti da li ću ih izbjegavati ili ne ovisno koliko mi štete i uznemiravaju. Za nju sam se odlučila da ću je pusiti da leti kao mušica oko mene ako već toliko želi (tko je pročitao prethodni post znat će na što mislim). Zato jer joj ostavljam otvorena vrata da ako jednoga dana bude htjela početi svarati normalaniji odnos da se može slobodno javiti. A nije niti svijesna da ako joj što zatreba da me može pitati i spremna sam napraviti za nju sve što treba, da ako je uhvati neka kriza da ću sjesti na prvi avion i doći do nje, a ako nema prijevoza ili se nema para da ću i pješke doći ako je u gabuli.
Dajem joj svoju bezuvjetnu ljubav za koju ne tražim ništa za uzvrat, niti ljubav, niti pažnju niti hvala jer to mi je hrana, to me hrani, a hranu plaćamo... davanjem.
Pomoć drugome (hrana) stvara ispunjenost, sitost i zadovoljstvo, a ono što nas hrani plaćamo davanjem i ne tražimo za hranu (kruh koji žvaćemo) da nam netko plati i s time ne tražimo uzvrat...zahvale ili povratnu ljubav ili pažnju.
Ljubav = dobrota = davanje = zadovoljstvo/ispunjenost različito od uzimanje
Novcem mogu kupiti jabuku, a što ako nemam para? Trgovac mi je neće prodati, ali mi ju i može dati ako je suosjećajan ili mu jednostavno davanje čini zadovoljstvo i ne traži uzvart.
Niti je svijesna koliko puta sam davala šanse za ići dalje da se počne stvarati neki normalniji odnos i da se okrene nova stranica, bez da se nekome nešto spočitava ili pametuje jer prepuštam osobi da sama radi na sebi, već da se krene sa uobičajenim razgovorima, razmjena mišljenja, ono što se bilo stvorilo otvoreni i iskreni razgovori, da se konačno i polako krene sa normalom i vrati na normalu. Uopće ne zna preko čega sve prelazim, niti treba jer to su moje odluke, vidim da ona ne može, a koje me dalje stvaraju ono što želim biti i što ću biti. Dobra ili zlobna...
I? Tko je tu dobar, a tko zloban? Nitko nije ništa, nije ona zlobna ili loša, u nama se nalazi SVE. Što je dobro, a što loše? Nema dobra i zla, nema dobro i loše...pitanje je samo što se osoba odluči gledati i zadržavati u sebi i s time stvarati svoje misli, i s time (svoj) svijet, svoj put, da li i svoju sudbinu pitam se?....a kada se to shvati ili počne tako gledati, počne se gledati i na svijet i ljude dugačijim očima. I o tim stvarima govorim da su mi se počele otvarati oči. Ne pričam o njoj i njoj, kako ona misli. Pričam o sebi.
I? Sve znam? Nemam se što više pitati?
Što sam ja zbunjena? Savršena sam?
Samo sam prešla iz jednog načina gledanja u drugi, takorekuć iz 2D u 3D illi 4d, ne znam koja je to dimenzija načina gledanja, razmišljanja, i tek sam ga zagrebla po površini s noktom. I prihvačam se ono što jesam i želim biti bolja i bolja...
Život je težak, ali i lijep.
Život je lijep.
Volim ljude i svijet.
Leptir
Jednog dana,
pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao.
Činilo se da ne može dalje.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.
Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.
Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.
Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu..
Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.
"Tražio sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam hrabrost ....
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam ljubav.....
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam usluge ....
I Bog mi je dao prilike.
Nisam dobio ništa od onog što sam tražio....
Ali dobio sam sve što mi je trebalo."
Leptir
„Maleno jajašce...dom...novom životu...koji izlazi...zelen...neugledan...netko bi rekao ružan...sakrije se u list...bježeći od pogleda...i čeka...kolike li strpljivosti!!!
Prolaze mjeseci...s izlaskom snenog jutarnjeg sunca...i on izlazi...u novoj haljinici...predivnih boja...haljinici svilenoj...plavoj...slavi čudo...uživa...leti s cvijeta na cvijet...nježnim krilima plovi zrakom...plijeni poglede...upija miris slobode...okus ljepote...života...“
„PRVO NAĐI SEBE I TADA PUSTI DALJE DA TE ŽIVOT I SUDBINA VODI“
- 13:58 -
