ponedjeljak, 28.01.2008.
STRAH I SAMOSPOZNAJA
Jedan post biste mogli pročitati i uz muziku...
Sve više razmišljam o odustajanju pisanja bloga... 
Razlog zbog kojega sam ga počela pisati... nema ga više... došla sam do onoga što sam tražila.
Riješila sam se svojeg glavnog čvora koji me je kočio u životu i stvarao kroz život razne prepreke koje sam morala proči, a koji sam dobila na poklon od svojih roditelja pročitavši njih i njihov odnos na svoj način...
Mi nismo samo tjelesni plod naših roditelja, mi smo i njihov duhovni plod.. rodili smo se kao dijete tih duhovnih ljudi i njihovi su životi imali neopoziv učinak na to tko smo mi.. da bismo otkrili svoje pravo ja, moramo priznati da je naše pravo ja počelo iz polažaja između njihovih istina.
Život naših roditelja ima značenje za nas... treba otkiriti koje... što smo u životu trebali naučiti... moramo pokušati otkriti čemu su nas naši roditelji naučili, a istodobno i šta su oni sa svojim životom mogli bolje napraviti... ono što bismo promijenili kod svojih roditelja jest dio onoga na čemu već radimo u svom životu... svako ljudsko biće, bilo svjesno toga ili ne pokazuje svojim životom što misli kako bi se trebalo živjeti..
Nitko sebe u cjelini ne može spoznati odjednom, u jednom bljesku koji sve rasvjetljava.. naša je duša kao splet brojnih podzemnih pećina, međusobno povezanih zamršenim prolazima..
Osvjetljavamo kutak po kutak sebe samih i pećinu po pećinu naše unutrašnjosti.. često tumarajući i sapličući se..
Svoje stvarno biće uočavamo kroz niz djelomičnih uvida koje zatim povezujemo u cjelinu, onako kako se sklapa mozaik...
Kako napredujemo, naši strahovi naizmjenično slabe i jačaju...
Slabe jer se tope iluzije koje po svaku cijenu valja čuvati.. i jačaju kada naiđemo na neke od samoobmana koje još uvijek nismo spremni da napustimo jer nam život bez njih izgleda nemoguć.. ti naleti pojačanog straha su, međutim, privremeni. Splasnuće nastavimo li da potkopavamo svoje iluzije...
Što smo manje skloni samozavaravanju, to imamo manje razloga da se bojimo susreta sa bićem kakvo zaista jesmo...
Na putu ka spoznaji o sebi susretala sam se sa različitim preprekama koje sam trebala preskočiti. Jedna me je usporila u pronalaženju sebe, ali koliko god me je slabila i jačala me je, ističući moju crtu sa kojom sam se polako spoznavala i uzdizala, boreći se da uhvatim zraka... zapravo cijelo vijeme sam rasla i rast je bio spor jer se moj čvor polako otpetljavao... trebalo je samo vremena... da se dio čvora otpetlja... tada je nastupilo traženje izlaza
Tražeći izlaz, pojavila se Prekretnica života. Počela sam se gledati njenim očima i doživjela rušenje cigli koje sam taman na jedvite načine upravo uspjela poslagati. U jednu ruku još više me odvukla sa moga puta jer cigle su bile na mjestu, ali pre slabo zaljepljene da bi se držale i lako ih je bilo rasklimati. U drugu ruku da ju nisam doživjela ne bi pronašla sebe... svoje JA... barem ne na tako rapidan način. Konačno sam sve te cigle očistivši ih od prašine ponovo vratila na mjesto i nadodala još par na njih i dobro ih učvrstila kvalitetnim ljepilom. Te cigle bile su dubine moje duše i nisam ih poznavala... istina je da ih nisam htjela čuti.
Prošla sam puno putova koji nisu bili moji, a u stvari jesu, raskrižja koja sam pre brzo prošla i nisam ih zamjetila ili skrenula na nepoznate staze...
I sve to da bi pronašla jednu posebnu ženu (nikad ne zaboravi to)
… odlazak, samoća, prijateljstva, vrata (zatvorena da bi se otvorila), znanje (sve znanje ovog svijeta), sloboda, riječi (i opet riječi koje su sve ono što sam ja), ljubav, dodiri, buđenja i srce, beskonačna bitka za biti/vrijediti/postojati jer nisam znala da sve to jesam, plave zore i ljubičaste večeri….
Prošavši taj dio života pokrenuo mi se život u SADAšnjem trenutku... promatrajući ga širom otvorenih očiju... budna... tu i SADA... učeći sve nesputanija... riješavajući se unutrašnjih i vanjskih faktora... promatrajući i zapažajući.
Svi mi moramo provesti koliko god je vremena potrebno da bi prošli kroz proces pročišćavanja prošlosti.. većina nas ima dramu kontrole koju moramo prevladati, ali kad jednom to učinimo možemo shvatiti više značenje zašto smo djeca određenih roditelja i na što su nas spremali svi preokreti i obrati u našim životima...
Svi mi imamo duhovnu svrhu, misiju, kojoj težimo, a da toga nismo potpuno svjesni i kad to jednom potpuno osvijestimo, nas život može krenuti dalje...
It aint over till it's over..heard some where and that's so true about life..no matter how much sorrow or pain we go thru or how much happiness...there's always more to experience ...more to see and learn.....
(Nije gotovo dok nije gotovo... čuo/la sam negdje i to je tako točno u životu... nebitno koliko tuge ili bola iskusimo u životu, ili koliko sreće... uvijek ima još više da se iskusi...više da se vidi i nauči...)
Poslije nekog vremena naučiš onu finu razliku između držanja za ruke i očekivanja duše.
...
I naučiš da ljubav ne znači oslanjanje i da društvo ne znači bezbjednost.
...
I počneš da učiš da poljupci nisu ugovori i da pokloni nisu obećanja.
...
I počneš da prihvačaš poraze podignute glave i otvorenih očiju, smireno kao odrasli, a ne očajno kao dijete.
...
I naučiš da gradiš svoje puteve u sadašnjosti jer je tlo sutrašnjice suviše nesigurno za planiranje...
Vjerujem...
Da zrelost ima više s vrstom iskustava koja smo imali i što smo naučili od njih a manje s brojem rođendana koje smo proslavili.
Da su naše porijeklo i okolnosti možda utjecali na to što jesmo ali mi smo odgovorni za to što smo postali.
Da smo odgovorni za ono što radimo bez obzira kako se osjećamo.
Da ili ti kontroliraš svoj stav ili on kontrolira tebe.
Da moj najbolji prijatelj i ja možemo raditi svašta ili ništa i izvrsno se provoditi.
Da ponekad kad sam ljuta imam pravo biti ljuta ali to mi ne daje pravo da budem okrutna.
Da zbog toga što se dvoje prepire na znači da se ne vole. A samo zato što se ne prepiru ne
znači da se vole.
Da samo zato što nas netko ne voli na način kako mi to želimo, ne znači da nas ne voli sa svim što posjeduje.
Da dvoje ljudi može nešto istovremeno gledati i vidjeti nešto potpuno drugačije.
Da ti se život može promijeniti u par sati i to uz pomoć ljudi koji te uopće ne poznaju.
Da diplome na zidu ne čine dostojno ljudsko biće.
Da je život dragocjeniji nego što to novac ikada može postati.
Da je ljubav najmoćnije oružje.
P.S.
Hodam ispunjena pitanjima, mislima i iščekujem čudo, a istovremeno sam tako mirna i prazna.
Želim vam dan prekrasan poput VAS!
- 13:58 -
