signifying.nothing

Jednoga se dana nebo, koje je dotad bilo sasvim vedro, odjednom zastre tamnim oblacima i pocne snjezna oluja. Bila sam dosta potistena, te sam izisla i pogledala van: snijeg je bio vec dobrano pokrio tlo. I dalje je gusto padao, kadli spazih vitkog, naocitog muskarca, koji je izgledao poput pratilaca kocija i koji se sklonio pod kisobran, kako ide u susjednu kucu. S uzivanjem sam gledala kako ulazi kroz ogradu i predaje pismo. Bijase to pismo zavezano cvorom, napisano na cistom bijelom papiru (Michinoku ili ukrasenom papiru); mogla sam vidjeti da se vanjski tintani pecat smrznuo i da su tamne crte slova pri dnu postajale sve bljedje. Kad ga je otvorila dama kojoj bijase namijenjeno, vidjela sam da je bilo povezano vrlo uskom trakom i da se na mjestima gdje je bilo savijeno nalaze vrlo blaga uleknuca. Na nekim je mjestima tinta bila vrlo tamna, na nekima svjetlija, a stupci znakova kojima su bile ispisane obje strane papira, bili su vrlo gusti. Cak i s mjesta gdje sam stajala bijase veliko zadovoljstvo gledati tu damu kako pomno cita pismo, vise puta za redom. Pitala sam se sto to u njemu doista pise, a vidjevsi njen osmijeh postadoh jos znatizeljnija. Ali bijah predaleko da bih mogla razaznati; mogla sam samo nagadjati o nekoliko slova koja bijahu ispisana osobito tamnom tintom.
Neka lijepa zena, kojoj kosa slobodno pada niz celo, primila je nocu pismo. Ocito je i suvise nestrpljiva da priceka svjetiljku; umjesto toga uzima masice i dignuvsi komadic goruceg ugljena iz zeravnika, marljivo cita pri tom slabom svjetlu. Drazestan prizor.

ss.mns.154.