Dvadesetcetvrtog dana Dvanaestog mjeseca Carica je odredila da se obavi Imenovanje Buddha. Vec je dobrano bila prosla ponoc kad je voditelj obreda zavrsio prvu sluzbu i svi izadjosmo iz hrama; neke krenuse kuci, a neke na tajni domjenak. Bila sam u kociji s jos nekom celjadi i voznja je bila uzitak.
Snijeg je vec danima padao, ali jutros je prestao i samo je puhao snazan vjetar. Ali tu i tamo vidjela se pokoja krpa tamne zemlje na mjestima gdje je vjetar otpuhao snijeg. Krovovi su, medjutim, bili potpuno bijeli, a cak su i bijedne kolibe siromaha izgledale vrlo lijepo pod snjeznim pokrovom, jednoliko oblivene mjesecinom kao da su natkrovljene srebrom. Ledenice koje su izgledale kao da ih je netko namjerno nejednakih duzina objesio po svim strehama, bile su nevjerojatno carobne i cinile se poput kristalnih vodopada.
Vanjski zastori na kociji bijahu podignuti, a kako nije bilo unutrasnjih zavjesa, mjesecina je ulazila ravno u kociju. Mogla sam jasno vidjeti damu koja je imala osam nizova svijetlo ljubicastih, sljivino crvenih, bijelih i ostalih halja; preko toga nosila je tamno ljubicasti ogrtac, koji je iskrio blistavim sjajem. Pored nje sjedio je gospodin u cipkastim hlacama od tkanine boje grozdja s krupnim uzorcima; nosio je i nekoliko bijelih halja, a u prorezima rukava nazirale su se zuckaste, ruzicaste i jarko crvene boje njegovih donjih halja; razvezao je zasljepljujuce bijelu esarpu svog dvorskog ogrtaca koji je smaknuo s jednog ramena, tako da su se u potpunosti mogle vidjeti njegove donje halje. Sjedio je tako da je jednu nogu stavio na prednji dio kocije i svakom bi se prolazniku taj polozaj cinio izvanredan.
Ona dama povukla se u straznji dio kocije da se skloni od sjaja mjesecine, ali je gospodin na njeno veliko cudo povuce naprijed, uvijek iznova govoreci joj stih: "Zubata studen siri se poput leda." Bijase to divan prizor i voljela bih da smo cijelu noc putovali kocijom; ali, nazalost, ubrzo stigosmo na nase odrediste.
ss.mns.161.
