Puzanje kroz život (pa kuda žuriti)
10.08.2015., ponedjeljak
Teren kao normabel
|
Živio ti meni, javljam ti se onako...čisto sa željom da me saslušaš iako ti nemam šta pametno za reći. Dobro, možda nešto malo. Svi od malena odgovaramo na kretenska pitanja: "Što želiš biti kad odrasteš?" "Učitelj" "Doktor" "Policajac" "Pjevač". E pa može, ali hoćeš li biti čovjek. Po meni preformulirano pitanje bilo bi: "Kakav žeilš biti kad odrasteš?" Možeš ti meni biti magistar znanosti koju ne mogu izgovoriti bez odvajanja na slogove, ali ako si šupak tj. nisi čovjek kojeg krasi karakter onda si magistar znanosti šupkologije. Svoje zanimanje (neću ga pisati) sam odabrao slučajno. Ajmo reći da me više situacija natjerala da to odaberem. Zanimanje kao takvo mi je bilo onako, nit smrdi nit miriši, ali ajmo probat. Uvijek sam pokazivao veliku želju prema stvarima koje su mi nove u životu, tako sam se i na svom poslu nametnuo kao "mlad, ambiciozan, marljiv, pametan, kulturan". Ove osobine su prepoznate od strane starijih kolega i šefova tako da nebi bilo da sam im sam sebi nadjenuo. Uglavnom. I dalje radim taj posao, zbog svojih karakteristika dobio sam i veću odgovornost, koja mi doduše nije plaćena, ali u budućnosti će valjda biti. Zašto ti ovo govorim? E, vidiš, zato što pri početku moje karijere sam rekao da želim maksimalno izvući iz svog posla, sve što mi se pruži uzimam. To mi je odlično jer sam osoba koja voli avanture i snalaženje u novim situacijama i koji se najviše klanja putopiscima, jao ljubim vas kao takve. I tako se javila prilika da tijekom godina odlazim na teren diljem lijepe naše, vidiš kako se drugdje radi, upoznaš ljude dobre i loše (omjer: dobri 60 % loši 40%) i posjetiš stvari koje sam nebi samo onako posjetio. Od raznih muzeja pa do gledanje kako se snima scena serije koju ću kasnije skinuti s neta (GoT) itd. I sve je to bilo na dobrovoljnoj bazi, uvijek sam se prijavljivao sam i bez problema prihvaćao sve. Sad se dogodila situacija da napokon mogu iskoristit svoj posao, pa ne baš maksimalno, ali ide prema tome. Prijavljen sam na teren IZVAN DRŽAVE. Prekrasno. Jedva čekam određeni datum. To je to što sam htio. Ne bit konstantno na jednom mjestu nego putovati. Nadam se da je to samo početak nečeg masovnijeg i dugotrajnijeg, ali samo polako. Eto ništa posebno za tebe da se zapitaš u ovom tekstu, osim ako razmišljaš o svome poslu, koliko si zapravo zadovoljan na način koliko si mu ti pružio, jer nije sve u onom koliko netko može dati tebi, primanje je jednako davanju. Znam, ne rade svi posao iz snova, ali nije kraj svijeta. Ipak s posla dođeš doma. E onda nek se to vrijeme računa, nemoj da ti posao postane život, nego jednostavno shvati posao kao nešto što se mora, ali isto tako nemoj sebe gazit, nego pusti neka ide. Ići će samo od sebe, a osmjeh će ti samo pomoći da zaobiđeš sve brane koje su naporni životni dabrovi sagradili, ma šta zaobići, raznest ćeš ih samo tako. Osmjeh, ah da, dosta vrata mi je otvorio. Eto čitatelju/ice, dok ne dođe datum kada ode, pišem ti ne boj se. A kad krenem neznam hoće li biti slova dok se vratim, ali ako bude i dalje ću te podupirati i željeti da ideš samo naprijed, šta ćeš nazad, nazad znaš šta ima. Naprijed? E to je pravi izazov i misterija. Samo jaši. Pišem ti, čitaj me. |
03.08.2015., ponedjeljak
Gasi reflektor, oslijepit ću!
|
Kad sam počeo pisati ovaj blog išao sam s namjerom da ga pišem baš zbog ovakvih dana i baš zbog ovakvog posta. Posljednji post ako ne i prije njega je pisan bez ekstra inspiracije, bez ikakve želje da me se tapša po ramenu uz neku Marley-evsku "Don't worry be happy" spiku. Što je tome rezultat? Ma čuj dosta toga. Evo slijeda. a ti izaberi: miješanje smjena na poslu izbacilo me malo iz takta, kad sam slobodan onda i nisam jer hobi traži da se njim baviš, mozak mi radi 200 na sat (takve stvari mi se događaju više puta godišnje i onda dosta fušarim kad je u pitanju pružanje osjećaja prema drugima, pogotovo prema Njoj), fizički problemi (čitaj: sportske ozljede) koje svake godine dolaze kao nove i na drugom mjestu I ZA KRAJ ću ti navesti da je ovo godina kada sam prvi put bez Nje otišao na odmor (duga priča) i sad sam tu još 10 dana pa odoh na teren ravno mjesec dana. Eto. U ovom cijelom jadikovanju jednu stvar obožavam. Hiperaktivnost. Blaga hiperaktivnost. Koja me tjera da takve stvari ne rješavam u 4 zida sa slušalicama u ušima slušajući psihodelične zvukove, nego vani, sa istim onim slušalicama ali bez psihodelije, nego više melodičnosti u bubnjićima kao da znam da ću se nakon svega smijati ovom tipkanju (Možeš slobodno čekirati: The White Buffalo - Wish It Was True -kao primjer). Odlazak van, ne mora biti nužno priroda, ali nekako uvijek bude, uvijek se stopim sa tim šumskim putevima. Nekad čak i u društvu ljubimca (čitaj:ljubimice), jer opet lijepo je ostat svjestan čemu se vraćam (da, ona me podsjeća na Nju). A to mi u ovom slučaju fali, jednostavno nisam uspio pronaći taj djelić vremena za koji ću reći "Odjebi planeto, nema me". No evo, pronašao sam drugačiji način, možda malo iscrpniji, jer koliko je meni teško pisati toliko mislim da je tebi još teže za čitati. No bilo kako bilo, bit će kako bude. Stvar vraćanja iz nekog svog "puzanja" i nebi bila tako traumatična, te odmah pri povratku ne udari buzdovan po prsima. Tu se javlja naslov ovog posta jer baš tada, kad ti je to najNEpotrebnije, vraćaš se onima koji će te kad talog na kraju paste za zube cijediti da pokušaš riješit "problem" (ne smatram to problemom, ali ne nađoh drugu riječ) na neki prihvatljiv način i stavljati te pod reflektor na sred bine jednog od onih stadiona u koji se natiska i do 80000 ljudi očekujući neku prepoznatljivu melodiju na koju će se otkačiti kao nikad do sad,i sve to bi oni razgovorom. Eto, baš mi se da. Naravno razgovor nije problem, problem je tajming famozni, što je nekima jednostavno na OFF 365 dana godišnje. Ne plače mi se, tako da mi ne trebaju ramena, hvala. Jednostavno znati da ćeš ovo pročitati, hm zapravo ne, jednostavno znati da će nakon svega ovo ostati i da ću s vremena na vrijeme ovo pročitati kad opet budem u istom krugu, test je za svaki sljedeći izazov. Ali da se ne zavaravamo, volim ja vidjeti da ti i pročitaš nešto na ovom blogu. Stoga, čitamo se i čitamo i čitamo. |
02.08.2015., nedjelja
Random kukanje
|
Osjećam se tako Osjećam neopisivo Dosađujem i ono što je zanimljivo... |
