Puzanje kroz život (pa kuda žuriti)

10.08.2015., ponedjeljak

Teren kao normabel

Živio ti meni, javljam ti se onako...čisto sa željom da me saslušaš iako ti nemam šta pametno za reći. Dobro, možda nešto malo.

Svi od malena odgovaramo na kretenska pitanja: "Što želiš biti kad odrasteš?" "Učitelj" "Doktor" "Policajac" "Pjevač".
E pa može, ali hoćeš li biti čovjek. Po meni preformulirano pitanje bilo bi: "Kakav žeilš biti kad odrasteš?" Možeš ti meni biti magistar znanosti koju ne mogu izgovoriti bez odvajanja na slogove, ali ako si šupak tj. nisi čovjek kojeg krasi karakter onda si magistar znanosti šupkologije.
Svoje zanimanje (neću ga pisati) sam odabrao slučajno. Ajmo reći da me više situacija natjerala da to odaberem. Zanimanje kao takvo mi je bilo onako, nit smrdi nit miriši, ali ajmo probat. Uvijek sam pokazivao veliku želju prema stvarima koje su mi nove u životu, tako sam se i na svom poslu nametnuo kao "mlad, ambiciozan, marljiv, pametan, kulturan". Ove osobine su prepoznate od strane starijih kolega i šefova tako da nebi bilo da sam im sam sebi nadjenuo.
Uglavnom.
I dalje radim taj posao, zbog svojih karakteristika dobio sam i veću odgovornost, koja mi doduše nije plaćena, ali u budućnosti će valjda biti.
Zašto ti ovo govorim? E, vidiš, zato što pri početku moje karijere sam rekao da želim maksimalno izvući iz svog posla, sve što mi se pruži uzimam. To mi je odlično jer sam osoba koja voli avanture i snalaženje u novim situacijama i koji se najviše klanja putopiscima, jao ljubim vas kao takve.
I tako se javila prilika da tijekom godina odlazim na teren diljem lijepe naše, vidiš kako se drugdje radi, upoznaš ljude dobre i loše (omjer: dobri 60 % loši 40%) i posjetiš stvari koje sam nebi samo onako posjetio.
Od raznih muzeja pa do gledanje kako se snima scena serije koju ću kasnije skinuti s neta (GoT) itd.
I sve je to bilo na dobrovoljnoj bazi, uvijek sam se prijavljivao sam i bez problema prihvaćao sve.
Sad se dogodila situacija da napokon mogu iskoristit svoj posao, pa ne baš maksimalno, ali ide prema tome. Prijavljen sam na teren IZVAN DRŽAVE. Prekrasno. Jedva čekam određeni datum. To je to što sam htio. Ne bit konstantno na jednom mjestu nego putovati. Nadam se da je to samo početak nečeg masovnijeg i dugotrajnijeg, ali samo polako.

Eto ništa posebno za tebe da se zapitaš u ovom tekstu, osim ako razmišljaš o svome poslu, koliko si zapravo zadovoljan na način koliko si mu ti pružio, jer nije sve u onom koliko netko može dati tebi, primanje je jednako davanju. Znam, ne rade svi posao iz snova, ali nije kraj svijeta. Ipak s posla dođeš doma. E onda nek se to vrijeme računa, nemoj da ti posao postane život, nego jednostavno shvati posao kao nešto što se mora, ali isto tako nemoj sebe gazit, nego pusti neka ide. Ići će samo od sebe, a osmjeh će ti samo pomoći da zaobiđeš sve brane koje su naporni životni dabrovi sagradili, ma šta zaobići, raznest ćeš ih samo tako. Osmjeh, ah da, dosta vrata mi je otvorio.
Eto čitatelju/ice, dok ne dođe datum kada ode, pišem ti ne boj se. A kad krenem neznam hoće li biti slova dok se vratim, ali ako bude i dalje ću te podupirati i željeti da ideš samo naprijed, šta ćeš nazad, nazad znaš šta ima. Naprijed? E to je pravi izazov i misterija. Samo jaši. Pišem ti, čitaj me.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.