Puzanje kroz život (pa kuda žuriti)

03.08.2015., ponedjeljak

Gasi reflektor, oslijepit ću!

Kad sam počeo pisati ovaj blog išao sam s namjerom da ga pišem baš zbog ovakvih dana i baš zbog ovakvog posta.
Posljednji post ako ne i prije njega je pisan bez ekstra inspiracije, bez ikakve želje da me se tapša po ramenu uz neku Marley-evsku "Don't worry be happy" spiku.
Što je tome rezultat? Ma čuj dosta toga.
Evo slijeda. a ti izaberi: miješanje smjena na poslu izbacilo me malo iz takta, kad sam slobodan onda i nisam jer hobi traži da se njim baviš, mozak mi radi 200 na sat (takve stvari mi se događaju više puta godišnje i onda dosta fušarim kad je u pitanju pružanje osjećaja prema drugima, pogotovo prema Njoj), fizički problemi (čitaj: sportske ozljede) koje svake godine dolaze kao nove i na drugom mjestu I ZA KRAJ ću ti navesti da je ovo godina kada sam prvi put bez Nje otišao na odmor (duga priča) i sad sam tu još 10 dana pa odoh na teren ravno mjesec dana.
Eto.
U ovom cijelom jadikovanju jednu stvar obožavam. Hiperaktivnost. Blaga hiperaktivnost. Koja me tjera da takve stvari ne rješavam u 4 zida sa slušalicama u ušima slušajući psihodelične zvukove, nego vani, sa istim onim slušalicama ali bez psihodelije, nego više melodičnosti u bubnjićima kao da znam da ću se nakon svega smijati ovom tipkanju (Možeš slobodno čekirati: The White Buffalo - Wish It Was True -kao primjer). Odlazak van, ne mora biti nužno priroda, ali nekako uvijek bude, uvijek se stopim sa tim šumskim putevima. Nekad čak i u društvu ljubimca (čitaj:ljubimice), jer opet lijepo je ostat svjestan čemu se vraćam (da, ona me podsjeća na Nju).
A to mi u ovom slučaju fali, jednostavno nisam uspio pronaći taj djelić vremena za koji ću reći "Odjebi planeto, nema me".
No evo, pronašao sam drugačiji način, možda malo iscrpniji, jer koliko je meni teško pisati toliko mislim da je tebi još teže za čitati. No bilo kako bilo, bit će kako bude.
Stvar vraćanja iz nekog svog "puzanja" i nebi bila tako traumatična, te odmah pri povratku ne udari buzdovan po prsima.
Tu se javlja naslov ovog posta jer baš tada, kad ti je to najNEpotrebnije, vraćaš se onima koji će te kad talog na kraju paste za zube cijediti da pokušaš riješit "problem" (ne smatram to problemom, ali ne nađoh drugu riječ) na neki prihvatljiv način i stavljati te pod reflektor na sred bine jednog od onih stadiona u koji se natiska i do 80000 ljudi očekujući neku prepoznatljivu melodiju na koju će se otkačiti kao nikad do sad,i sve to bi oni razgovorom. Eto, baš mi se da. Naravno razgovor nije problem, problem je tajming famozni, što je nekima jednostavno na OFF 365 dana godišnje.

Ne plače mi se, tako da mi ne trebaju ramena, hvala. Jednostavno znati da ćeš ovo pročitati, hm zapravo ne, jednostavno znati da će nakon svega ovo ostati i da ću s vremena na vrijeme ovo pročitati kad opet budem u istom krugu, test je za svaki sljedeći izazov. Ali da se ne zavaravamo, volim ja vidjeti da ti i pročitaš nešto na ovom blogu.
Stoga, čitamo se i čitamo i čitamo.




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.