Puzanje kroz život (pa kuda žuriti)
21.07.2015., utorak
Nakon odmora...back to reality
|
Vratih se s odmora, kao i svi "odmoraši" naravno bio sam na Jadranu. Štošta je specifično za ovaj odlazak na more, ali neću vas zamarati glupostima. Hm, kao da ću te nečim drugim pametnijim zamarati ali nema veze. Kao osoba sa puno hobija i aktivnosti koji me zaokupljaju tijekom dana dogodilo se nešto što je ravno onome da daska za školjku bude topla svih 365 dana u godini. Počeo sam pri završetku svojih aktivnosti odlaziti nazad u sobu i jednostavno blejati u prazno i razmišljati o stvarima o kojima bi prije rekao: "Pf, nemam pojma, to me ne zanima, tu sam da živim, radim, umrem!" Iskreno bojim se, prvi put se tako nešto događa, i nije da mi smeta ili da razmišljam o crnim pubertetskim mislima (ja bi se ubio, mene nitko ne voli), niti razmišljam o samom smislu života jer sam zaključio da na tu temu svatko od nas može dat 54252 odgovora i teorije, tako da odbacujem temu. Razmišljati o tome što se dogodi mravu kada napusti koloniju i završi na komadu kruha u kanti za smeća, mi je dalo široku lepezu razmišljanja o tome, kako mi vodimo svoj život i ako sva živa bića mogu pustiti potomke da žive onako kako oni misle da je to najbolji, što je to s našim "obiteljskim stablima" i sličnim forsiranjima. Nemojte me krivo shvatit, nisam siroče, imam obitelj, ali ono kako bi bilo da se moraš sam snalaziti u određenim životnim situacijama, gdje biraš jesi ili nisi, a ne:" Tata, što sad?" , "Mama, daj mi ovo, ono!". Šabanluk, korov ili opet ljubav. Meni je teško zamisliti ljubav i gotovanstvo u istoj rečenici. Haha, riječ "gotovanstvo", ta riječ postoji? Nema veze. Evo toliko za prvi put pri prilagođavanju na visoke temperature u kontinentalnom dijelu Republike. |
