Puzanje kroz život (pa kuda žuriti)

10.08.2015., ponedjeljak

Teren kao normabel

Živio ti meni, javljam ti se onako...čisto sa željom da me saslušaš iako ti nemam šta pametno za reći. Dobro, možda nešto malo.

Svi od malena odgovaramo na kretenska pitanja: "Što želiš biti kad odrasteš?" "Učitelj" "Doktor" "Policajac" "Pjevač".
E pa može, ali hoćeš li biti čovjek. Po meni preformulirano pitanje bilo bi: "Kakav žeilš biti kad odrasteš?" Možeš ti meni biti magistar znanosti koju ne mogu izgovoriti bez odvajanja na slogove, ali ako si šupak tj. nisi čovjek kojeg krasi karakter onda si magistar znanosti šupkologije.
Svoje zanimanje (neću ga pisati) sam odabrao slučajno. Ajmo reći da me više situacija natjerala da to odaberem. Zanimanje kao takvo mi je bilo onako, nit smrdi nit miriši, ali ajmo probat. Uvijek sam pokazivao veliku želju prema stvarima koje su mi nove u životu, tako sam se i na svom poslu nametnuo kao "mlad, ambiciozan, marljiv, pametan, kulturan". Ove osobine su prepoznate od strane starijih kolega i šefova tako da nebi bilo da sam im sam sebi nadjenuo.
Uglavnom.
I dalje radim taj posao, zbog svojih karakteristika dobio sam i veću odgovornost, koja mi doduše nije plaćena, ali u budućnosti će valjda biti.
Zašto ti ovo govorim? E, vidiš, zato što pri početku moje karijere sam rekao da želim maksimalno izvući iz svog posla, sve što mi se pruži uzimam. To mi je odlično jer sam osoba koja voli avanture i snalaženje u novim situacijama i koji se najviše klanja putopiscima, jao ljubim vas kao takve.
I tako se javila prilika da tijekom godina odlazim na teren diljem lijepe naše, vidiš kako se drugdje radi, upoznaš ljude dobre i loše (omjer: dobri 60 % loši 40%) i posjetiš stvari koje sam nebi samo onako posjetio.
Od raznih muzeja pa do gledanje kako se snima scena serije koju ću kasnije skinuti s neta (GoT) itd.
I sve je to bilo na dobrovoljnoj bazi, uvijek sam se prijavljivao sam i bez problema prihvaćao sve.
Sad se dogodila situacija da napokon mogu iskoristit svoj posao, pa ne baš maksimalno, ali ide prema tome. Prijavljen sam na teren IZVAN DRŽAVE. Prekrasno. Jedva čekam određeni datum. To je to što sam htio. Ne bit konstantno na jednom mjestu nego putovati. Nadam se da je to samo početak nečeg masovnijeg i dugotrajnijeg, ali samo polako.

Eto ništa posebno za tebe da se zapitaš u ovom tekstu, osim ako razmišljaš o svome poslu, koliko si zapravo zadovoljan na način koliko si mu ti pružio, jer nije sve u onom koliko netko može dati tebi, primanje je jednako davanju. Znam, ne rade svi posao iz snova, ali nije kraj svijeta. Ipak s posla dođeš doma. E onda nek se to vrijeme računa, nemoj da ti posao postane život, nego jednostavno shvati posao kao nešto što se mora, ali isto tako nemoj sebe gazit, nego pusti neka ide. Ići će samo od sebe, a osmjeh će ti samo pomoći da zaobiđeš sve brane koje su naporni životni dabrovi sagradili, ma šta zaobići, raznest ćeš ih samo tako. Osmjeh, ah da, dosta vrata mi je otvorio.
Eto čitatelju/ice, dok ne dođe datum kada ode, pišem ti ne boj se. A kad krenem neznam hoće li biti slova dok se vratim, ali ako bude i dalje ću te podupirati i željeti da ideš samo naprijed, šta ćeš nazad, nazad znaš šta ima. Naprijed? E to je pravi izazov i misterija. Samo jaši. Pišem ti, čitaj me.


03.08.2015., ponedjeljak

Gasi reflektor, oslijepit ću!

Kad sam počeo pisati ovaj blog išao sam s namjerom da ga pišem baš zbog ovakvih dana i baš zbog ovakvog posta.
Posljednji post ako ne i prije njega je pisan bez ekstra inspiracije, bez ikakve želje da me se tapša po ramenu uz neku Marley-evsku "Don't worry be happy" spiku.
Što je tome rezultat? Ma čuj dosta toga.
Evo slijeda. a ti izaberi: miješanje smjena na poslu izbacilo me malo iz takta, kad sam slobodan onda i nisam jer hobi traži da se njim baviš, mozak mi radi 200 na sat (takve stvari mi se događaju više puta godišnje i onda dosta fušarim kad je u pitanju pružanje osjećaja prema drugima, pogotovo prema Njoj), fizički problemi (čitaj: sportske ozljede) koje svake godine dolaze kao nove i na drugom mjestu I ZA KRAJ ću ti navesti da je ovo godina kada sam prvi put bez Nje otišao na odmor (duga priča) i sad sam tu još 10 dana pa odoh na teren ravno mjesec dana.
Eto.
U ovom cijelom jadikovanju jednu stvar obožavam. Hiperaktivnost. Blaga hiperaktivnost. Koja me tjera da takve stvari ne rješavam u 4 zida sa slušalicama u ušima slušajući psihodelične zvukove, nego vani, sa istim onim slušalicama ali bez psihodelije, nego više melodičnosti u bubnjićima kao da znam da ću se nakon svega smijati ovom tipkanju (Možeš slobodno čekirati: The White Buffalo - Wish It Was True -kao primjer). Odlazak van, ne mora biti nužno priroda, ali nekako uvijek bude, uvijek se stopim sa tim šumskim putevima. Nekad čak i u društvu ljubimca (čitaj:ljubimice), jer opet lijepo je ostat svjestan čemu se vraćam (da, ona me podsjeća na Nju).
A to mi u ovom slučaju fali, jednostavno nisam uspio pronaći taj djelić vremena za koji ću reći "Odjebi planeto, nema me".
No evo, pronašao sam drugačiji način, možda malo iscrpniji, jer koliko je meni teško pisati toliko mislim da je tebi još teže za čitati. No bilo kako bilo, bit će kako bude.
Stvar vraćanja iz nekog svog "puzanja" i nebi bila tako traumatična, te odmah pri povratku ne udari buzdovan po prsima.
Tu se javlja naslov ovog posta jer baš tada, kad ti je to najNEpotrebnije, vraćaš se onima koji će te kad talog na kraju paste za zube cijediti da pokušaš riješit "problem" (ne smatram to problemom, ali ne nađoh drugu riječ) na neki prihvatljiv način i stavljati te pod reflektor na sred bine jednog od onih stadiona u koji se natiska i do 80000 ljudi očekujući neku prepoznatljivu melodiju na koju će se otkačiti kao nikad do sad,i sve to bi oni razgovorom. Eto, baš mi se da. Naravno razgovor nije problem, problem je tajming famozni, što je nekima jednostavno na OFF 365 dana godišnje.

Ne plače mi se, tako da mi ne trebaju ramena, hvala. Jednostavno znati da ćeš ovo pročitati, hm zapravo ne, jednostavno znati da će nakon svega ovo ostati i da ću s vremena na vrijeme ovo pročitati kad opet budem u istom krugu, test je za svaki sljedeći izazov. Ali da se ne zavaravamo, volim ja vidjeti da ti i pročitaš nešto na ovom blogu.
Stoga, čitamo se i čitamo i čitamo.




02.08.2015., nedjelja

Random kukanje

Osjećam se tako
Osjećam neopisivo
Dosađujem i ono što je zanimljivo...

29.07.2015., srijeda

Inspiracija? Blejanje u zid.

Totalno nemam nikakvu inspiraciju za išta trkeljat, ali opet, vidi vraga, budem.
Ona radna temperatura postignuta, skrenuo nazad za Staru Kolotečinu, selo blizu Velikog Odmora odakle putujem. Dijeli ih rijeka Godina duga oko 365 km.
Načelnik St. Kolotečine, gospodin Isto Svakidan obožava kad mu u goste dođe susjedna načelnica Bašme Briga iz V.Odmora, dok u obrnutom slučaju i nije tako. Isto se ponaša kao da posjeduje gospođu Bašme pa joj to i nije po volji.
Bašme Briga je rođena u mjestu Boguizanogu koje je poznato po ogromnim pašnjacima gdje autohtona sorta "mozak" uživa u bezbrižnoj paši. Baš zbog toga joj se ne sviđa karakter kakav predstavlja gospodin Isto.
Isto je više osoba koja već unaprijed zna gdje će biti za tjedan dana što će raditi u 7 sati poslijepodne.
Naravno pogađate, takve stvari našu Bašme totalno iritiraju, ona je više slobodnijeg duha i spremna posjetiti mnoga mjesta koja joj puno više odgovaraju.
No naravno odavno je već poznato da Bašme koliko god ne preferira Istu, ipak odlazi u S.Kolotečinu. Pitate se zašto? Bašme bi odgovorila vrlo jednostavno: "Odlazim u Staru Kolotečinu jer tek tada shvatim koliko je Veliki Odmor prekrasan!"

Eto, na kraju me i pukla inspiracija pišući gluposti, a ovdje, na poslu, cvrkut ptica mi se gura kroz prozore. Za čudo, paše mi. Nikad o pjevu ptica nisam previše razmišljao, čak niti stvorio mišljenje, ali sad evo pokraj ove buke automobila koji čekaju u koloni, ptičji pjev je nešto što jednostavno razbija i zvuk, ali bogme i miris. Samo laganini,bez žurbe.

25.07.2015., subota

Radna temperatura? Hvala!

"Vruće je!" , "Sparno je!" , "Gorim!" i slične izjavne rečenice ovih dana od 70 % ljudi koji me okružuju, i nisu baš moj sadržaj.
Nekako obožavam vrućinu, da se izrazim bolje, vrućina mi više paše.
Stvar koja mi u toj vrućini ne paše (osim tog negodovanja ljudi) je prvi radni dan poslije godišnjeg i još subota.
Pa da se čovjek izuje iz kože.
No evo preživljavam nekako. Svom srećom nema toliko posla i nije ekstra zanimljivo tako da će u društvu kolega (ovaj put u smjeni su svi prilično normalni) dan proći jako dobro i bezbolno.
Malo ću se nadovezati na svoj prethodni post i onom "isključivanju" i podrobnijem razmišljanju o stvarima o kojima ili ne želiš ili nemaš vremena.
Tko kaže da netko tko je odabrao uredski posao, državni posao, zanat ne krije neki talent ili nešto što bi mogao raditi i ljudima promjeniti živote za 180°. Tim mislima mi stalno kruži glazba, kako to da je jedan Freddie Mercury odlučio postati lider jednog benda koji je toliko toga promijenio u povijesti glazbe i promijenilo stavove ljudi.
Nije da sam ne znam kakav obožavatelj Quennovaca, ali kad je nešto dobro, moraš to priznat iako nisi obožavatelj.
I sad da je taj Mercury odlučio postati recimo pjevač ali ne pod svaku cijenu nego ono "ako uspijem" a ako ne bit ću policajac, automehaničar, pravnik ili nešto četvrto. Koliko bi bili zakinuti za hitove koji ne blijede.
Taj cijeli sistem "radim ono što volim" mi zvuči dosta licemjerno, po meni ljubav na poslu donosi okolina (radne kolege posebno), a ne sam sadržaj onog što radiš, prilagodba uvijek nađe svoje mjesto u sadržaju onog što radiš.
Možda griješim, a možda ne.
Iako različiti smo ljudi, pa baš zato postoje iznimke, moram ovim putem nakloniti se ljudima koji rade sa životinjama, djecom općenito kao i s ljudima i djecom s posebnim potrebama. Mislim da je njihov život jedna velika tolerancija kao i lagana plovidba na bonaci kroz životno more.
Samo školovanje kroz famozne ocjene te zapravo ograničavaju za nešto, uvijek neki pritisak neki stres, uvijek se za nešto pripremaš. Pazi na ocjene da se upišeš u dobru srednju, pa pazi u srednjoj da se upišeš na dobar faks, dođeš na faks odjednom to nije više bitno (osim možda za stipendiju ili osobnu satisfakciju) jer kao ako si došao do ovog levela onda si pametan/uporan. Upoznao sam dosta ljudi čiji je natprosječni IQ ostao u sjeni njihove životne situcije ili nemogućnosti koncentracije da provedu 2 sata pred knjigom i nauče nešto što su zapravo upamtili na satu, a mogli su puno puno više. Ne, nisu morali biti astrofizičari, kvantni fizičari ili neki treći znanstvenici, ali čovjek koji zbog "famoznih" ocijena mora kod kuće sam čitati o stvarima o kojima bi rado čitao na način da od toga živi, da o tom istražuje je malo otužno.

No dobro, smatram da sam i sam doživio takvu sudbinu ( ne nisam pametan da budem bilo koja grana fizičara :D), i uspio sam u još jednoj životnoj evoluciji tj prilagođavanju gdje se više ne smaraš s onim što bi bilo kad bi bilo nego ovako je kako je izvuci najbolje..

21.07.2015., utorak

Nakon odmora...back to reality

Vratih se s odmora, kao i svi "odmoraši" naravno bio sam na Jadranu.
Štošta je specifično za ovaj odlazak na more, ali neću vas zamarati glupostima.
Hm, kao da ću te nečim drugim pametnijim zamarati ali nema veze.
Kao osoba sa puno hobija i aktivnosti koji me zaokupljaju tijekom dana dogodilo se nešto što je ravno onome da
daska za školjku bude topla svih 365 dana u godini.
Počeo sam pri završetku svojih aktivnosti odlaziti nazad u sobu i jednostavno blejati u prazno i razmišljati o stvarima o kojima bi prije rekao: "Pf, nemam pojma, to me ne zanima, tu sam da živim, radim, umrem!"
Iskreno bojim se, prvi put se tako nešto događa, i nije da mi smeta ili da razmišljam o crnim pubertetskim mislima
(ja bi se ubio, mene nitko ne voli), niti razmišljam o samom smislu života jer sam zaključio da na tu temu svatko od nas može dat 54252 odgovora i teorije, tako da odbacujem temu.
Razmišljati o tome što se dogodi mravu kada napusti koloniju i završi na komadu kruha u kanti za smeća, mi je dalo široku lepezu razmišljanja o tome, kako mi vodimo svoj život i ako sva živa bića mogu pustiti potomke da žive onako kako oni misle da je to najbolji, što je to s našim "obiteljskim stablima" i sličnim forsiranjima. Nemojte me krivo shvatit, nisam siroče, imam obitelj, ali ono kako bi bilo da se moraš sam snalaziti u određenim životnim situacijama, gdje biraš jesi ili nisi, a ne:" Tata, što sad?" , "Mama, daj mi ovo, ono!".
Šabanluk, korov ili opet ljubav. Meni je teško zamisliti ljubav i gotovanstvo u istoj rečenici. Haha, riječ "gotovanstvo", ta riječ postoji? Nema veze.
Evo toliko za prvi put pri prilagođavanju na visoke temperature u kontinentalnom dijelu Republike.

07.07.2015., utorak

Jednom

„Gle, nešto se miče!“, pomislio sam gledajući u gradsku rasvjetnu lampu čekajući nju. Ubrzo mi se vrati krv u mozak i shvatim da je to sam još jedan noćni leptir zalutao u svojoj potrazi za svjetlom, za Suncem. Ona, odabranica mog srca i moje pameti još ne dolazi. Nikad ne kasni, ja sam taj kojeg čeka kao da sam kakav racionalno pametan čovjek kojeg novčano vole i mama i tata. Evo je, ide, primijetio sam joj korak i osjetio parfem čim mi je došla u vidno polje. Onako prosječno obučen, sa prosječnim budžetom ne moram zadivit njene apetite. Čvrsto stojeći na zemlji i zaljubljena do ušiju ne mari za materijalno, pa makar to bila moja nepočešljana glava, mrlja na majici od doručka ako se to ikako može nazvati doručkom u dva sata poslije podne. Na dvadeset metara od mene njen osmjeh je ono što mi popravi dan. I smješka se i smješka, a ja blesava budala umjesto da joj krenem ususret, smješkam se i razmišljam kako da joj pokažem koliko volim njeno sve. Zagrljaj i poljubac…eh da zagrljaj i poljubac. Dug kao ova stanka, stanka u kojoj razmišljam kako opisati, kako dočarati, kako osjetiti. Ne mogu, oprosti, suviše sam opušteno napet čak i kad razmišljam o njemu. Ja nisam nikom nikada skidao zvijezde s neba. Uzeo sam jednu za sebe. Pomislio sam, hajde, učini nešto za sebe. Dosegao sam do srca, privio ga pameti i poslao ga duž tijela. Kao rob tog trzaja iznutra, ja svoj vrat nisam istegnuo prema mliječnoj stazi, jednostavno sam pogledao lijevo, otvorio oči, stavio ruke u džepove i pitao ju da li želi podijelit svoj sjaj sa smrtnikom. A ona, o moj bože, a ona kao da je zaista pala s neba, pristaje. Pristaje i od tada ne odustaje svoj sjaj širit mojim napetim žilama kao da je znala, a što to ni sam ne znam. I sad, dragi moj prijatelju, prošetat s njom krajem, gdje sam u plastičnim kanticama gradio kule od pijeska kao klinac kojem je rukav prljave majice bio jedini alat za obrisat ono što ni danas, bože mi oprosti nisam sposoban obrisat u situaciji kad jesi ili nisi, je ono najljepše od svega. Smijat se glupim i pametnim stvarima, za koje ozbiljni ljudi dobivaju novce i hrane svoje ne napaćene obitelji. Njenu crnu dugu kosu, podsjetnik na životnu borbu i snagu koju ima i koju mi daje, stalno izvlačim iz kaputa, ohrabrujući ju da na pameti drži misao kako volim to biće. Kao vjetar tiho, neprimjetno, ali sa iščekivanjem kad ću to osjetiti, zavukla mi se pod kožu. Priča ova zaista bi bila jedna od onih gdje je jedna strana toliko očajno zaljubljena da ide partneru napisat rečenicu dvije, da nije od tako već duži period i da ta početnička sretna ljubav nije transformirana u ljubav nemoguću za opisati. Dakle dugo je, prijatelju, prošlo, a ja i dalje doručkujem u dva popodne i raščupan nižem dane s njom. I ugasila se ona ista rasvjetna lampa, pregorjela štoviše. Drugi noćni leptiri u drugim su lampama našli svoje sunce, svoj komad zadovoljstva. A ja, šta reći, ja ostao ja, prosjek sa lošim sposobnostima govornika, osobe za odluke. Iskreno ni nisam htio na leđima nositi neku odluku. Jednom ne tako davno jedan čovjek reče: „Ja nisam hteo da menjam svet deco, meni je i ovaj bio dobar, nisam virio u mikroskope tragajući za virusima neotkrivenim, nisam listao enciklopedije, isao na prosek, ja sam samo hteo da je volim, u Novom Sadu, na Dunavu, gdje je postojao jedan stari gvozdeni most preko kog je prelazila nekad raspuštajući one svoje kose... kao mrežu u kojoj su se hvatale vlati mjesečine kao glupe deverike.“ Da, samo je htio da ju voli, ja sam htio, ali ja ju i volim. Sve će riječi na kraju ostati samo još jedna stvar koje su ti oči mahom popratile, ali ostavi ih u podsvijesti. Tamo neka pronađu prebivalište. I nemoj krenuti sada kao poludjeli lešinar od osobe do osobe, tražeći biće za koju će ti jedino teško biti reći joj: „Vidimo se sutra !“, jer znaš da do sutra nije kraj tebe. Ostani gdje jesi, reci sebi da nisi sam, da i tebe netko tamo čeka, kraj gradske rasvjetne lampe i samo čekaj, sanjaj budan. Probudit ćeš se, prijatelju. Probudit će te.

Feniksovanje

Pozdrav Tebi,čitatelju, evo javljam se ovim prvim postom da nekako probijemo led ovog što možeš očekivati, čitati ili pak izbjegavat.
Misli su dosta zafrknuta stvar ako ostanu kao kratkoročna ladica u glavi koju će nadomjestiti druga, drugu treća itd.
Nadam se da ćeš naći ovdje nešto vrijedno komentiranja ili pak davanje svog uvida u moj tekst ili da raspravimo o istom.
Drago mi je, nadasve, da nismo svi isti, svašta čovjek može naučiti od pametnijih, a bogme i od glupljih.
Oslovljavaj me kako želiš i kako ti se čini da je prikladno, tako ćeš najlakše zapamtiti i kreirati u svojoj mašti lik koji će ovaj blog predstavljati.

Odmah na početku želim reći da sam stvarno razmatrao čime otvoriti ovaj blog i onda sam se sjetio i našao tekst koji sam napisao prije nekih pet godina, koji je ostao ne pročitan.
Ako uspijem još do kraja tjedna (petak) javiti se, javit ću se naravno, a onda odmor. Zasluženi? Smatram da je, pa eto neka bude kako bude.


Hvala Ti i jedva čekam zajedničko putovanje.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se