By: Lucija ^^

Da/Ne

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Krupne pahulje snijega prpošno su lebdjele u zraku tvoreći blijedu siluetu balerine dok su se polako spuštale na hladno, stakleno jezero. Vjetar koji je uspavano vijorio podsjećao je na tihu, nježnu melodiju koja je podsjećala na proljeće.
Iz prostorije je, s druge strane, dopirala drugačija melodija. Šarene, zavodljive note meko su plesale svakim kutom sobe i udahnule malo života na tmurnim portretima čiji su mrtvi pogledi šibali prostoriju.
Sjedila sam na udobno toploj, gotovo nestvarno udobnoj fotelji sa nevjerojatno čudnim cvjetnim uzorkom koji je pomalo podsjećao na bijesne zvijeri koje bi svaki čas mogle ugristi. Čekala sam. I čekala.
Tamno crvena vrata su zaškripala i iza njih se pojavio obris stare žene u pomno isplaniranom odjelu koji je nalikovao na elegantnu renesansnu haljinu. Crte lica su davale dojam da plešu na blještavilu koje je pružao snijeg, a držanje joj je bilo poput profinjene žene, nimalo spriječene godinama. Djelovala je simpatično. Zasada.
>> Dobar dan, gospođice Hudges.
- obratila mi se ležerno.
>> Dobar dan.
Pitam se što u Hogwartsu trenutno rade. U tom trenutku sam poželjela istrčati iz sobe i sjesti na vlak za London. Želim se vratiti kući. Toliko sam razmišljala o tome da nisam primijetila da je ravnateljica pred mene stavila komad pergamenta sa čudnim crtežom.
Zbunjeno sam ju pogledala očekujući da nešto kaže.
>> Za početak, ime mi je Loria Kuvaah. Kao što si mogla primijetiti, ja sam ravnateljica Blanchefleura. No da…ni ja ju ne volim previše, tako je puna pretvaranja i izdaje. Tako okrutne, ljigave izdaje da ponekad mrzim samu sebe što sam i dalje ovdje i vodim ovo leglo gamadi.
Iskrenost u njenom glasu parala mi je uši svojim lomom. Gotovo sam mogla osjetiti žalost na svojoj koži. Te riječi kao da su utopile jedan dio moga straha duboko u ocean zaboravljenih misli. Pružala je neobjašnjivi veo sigurnosti.
>> Dakle, reci mi što vidiš na ovoj slici?
Gledala me je preko starih naočala koje su se savršeno uklapale u njene crte lica, u očima kao da je davno zaboravljena nada vrištala pokušavajući isplivati iz oceana beznađa. Gledala me je tako neko vrijeme dok napokon nisam progovorila.
>> Dijete koje se smije. Veliki, iskreni…topli osmijeh.
- pričala sam zaboravljajući gdje sam. Jednostavno…mislim da sam osjetila sramežljivu suzu u kutu oka. Zanijela sam se.
>> Sretno dijete.
- završila sam.
Podigla sam pogled uočivši da ravnateljica prodorno gleda u moje oči. Znam i sama da su čudne. Bademaste i krupne, predivno zelene, a opet modro plave.
>> Jesi li sigurna? Pogledaj još jednom.
- rekla je ozbiljnim tonom, no u očima joj je još uvijek sjala ona neobjašnjiva nada. Pogledala sam ju i odlučno potvrdila svoj odgovor. Ne znam zašto me je to pitala.
>> Da, mislim da znam što vidim.
Na trenutak je vladala napetost takva da se mogla medeno rezati nožem. A onda je usta razvukla u osmijeh kao dijete na slici, kao da sam potvrdila njena očekivanja.
>> Pa, gospođice Hudges, smješteni ste u dom Mikke Thrallima!
- svečano je objavila. Tako je podsjećala na Dumbledora. No u Hogwartsu je razvrstavanje bilo mnogo jednostavnije.
Ravnateljica se kratko nakašljala i udobno se smjestila u monotono crnu fotelju.
>> Dakle. Thrallima je dom odlučnih i iskrenih. Izuzetno inteligentnih i razumnih. No ono što je osobito važno za učenike u domu Thrallima je to što razmišljaju srcem, a ne glavom poput učenika doma Halonen. Oni su, opet, samozatajni i agresivni, znaju kako postići ciljeve koje si nametnu, ali i poznaju osjećaje i znaju ih odvojiti od hladnog razuma.
No, kako god neke karakteristike lijepo zvučale, ovdje su svi pod krinkom, mrtvom krinkom i tu je svaki učenik prepušten hladnom, proračunatom razumu. Bori se sam za sebe. Stoji sam. Prijateljstvo ovdje ne znači ništa. Ništa.
Ne želim te uplašiti, već samo upozoriti. Ovdje je nekada bilo lijepo. Čak je i sunce više sjalo…
- tu je nostalgično pogledala prema prozoru kojeg su prekrivale bijele pahulje snijega, doimale su se tako arogantne u svom blještavom okružju. Otegnuto je udahnula, kao da na silu želi vratiti stara vremena.
>> Učenici su se borili za svoja prava, ali i za prava onih osoba s kojima su dijelili rame za plakanje. Prije su zbilja mislili kada bi rekli da bi dali svoj život za prijatelja. No, vremena se mijenjaju i ja tu ništa ne mogu.
- kratko i oštro je završila i sva melankolična nostalgija koja se uvukla u svaku poru prostorije se rasplinula poput dima. Na zidovima su bili portreti prijašnjih ravnatelja, baš kao i u Hogwartsu.
Brzo sam izletjela iz ureda nemarno zatvarajući tamno crvena vrata za sobom.

Hodnici su djelovali tako skučeni i mračni. Baklje na zidovima mirno su gorile. Hladno tvrdim, kamenim stepenicama sam se penjala po tornju koji je vodio do prostorije Thrallima. Gurnula sam teška metalna vrata ukrašena renesansnim ornamentima i ogledala se po društvenoj prostoriji. Bila je prazna. Jedini zvukovi bili su pucketanje vatre u kaminu koja je već bila na samrti. Hladni crveni plamenovi polako su gorjeli u hladnoj tami tišine. Tako sam se mrzila zbog ovoga. Veliki, crni prozori gotičkog stila pokazivali su daleko u crnu noć, savršeno kontrastnoj pamučnoj bjelini snijega na tlu. Cijeli dvorac je vraćao u stara vremena. Kao da nemaju dovoljno podsjetnika na tupu činjenicu da vrijeme prolazi, a prošlo vrijeme je nešto čime se ne želim baviti jedno dugo vrijeme.
Spiralnim stepenicama sam se popela do ženskih spavaonica. Bile su nervirajuće tihe, kao da nitko ne boravi u njima.
Ulazeći u spavaonicu me zapljusnuo val mirisne topline dražesno mi škakljajući nosnice. Na prvi pogled je soba djelovala ugodno. Gotovo kao kod kuće. Pet kreveta nije zauzimalo mnogo prostora uzimajući u obzir koliko su bili veliki. Krasio ih je tamno zeleni baldahin prošaran rasplesanim i ugodnim bijelim linijama. Bijele plahte sanjivo su dočarali veliki maslinasti jastuci popunjavajući usamljenost koju je krevet na prvi pogled pružao. Pod je bio prekriven laminatom boje trešnje i tiho se uklopio sa komadima pergamenata razbacanih ispod nečijeg kreveta. U samom kutu sobe, kraj prekrasnog viktorijanskog prozora, me je čekao prazan krevet, djelujući jednako usamljeno kao ostali kreveti na prvi pogled. Kraj njega se nalazio podrugljivo crni noćni ormarić kraseći prazninu oko kreveta. Ogledalo i ormar nalazili suprotno od kreveta, što je sav taj prostor činio samo mojim. Taman dovoljno mjesta da u naletu bijesa pobacam sve što imam točno u taj prostor, pomislim.
Kraj kreveta su me već čekali kovčezi koji su putovali zajedno sa mnom. Otvorila sam mali, crni kovčeg u nadi da ću raspakirati sve to, ali sam odustala sjetivši se da ostajem tu. Neko vrijeme. Legla sam u krevet, ali nisam imala namjeru spavati. Nisam mogla. Osjećala sam da mi je glava tako prokleto šuplja i da bih mogla čuti glasnu jeku koja se odbija s jednog kraja glave na drugi ako se lupim po njoj. Zbilja ću se dugo mrziti zbog ovoga.
Razmišljala sam o onome što mi je ravnateljica rekla. Njene riječi su se poput hrapavog priljepka lijepile svuda po meni i nikako ih se nisam mogla riješiti. Ležala sam tako na krevetu čekajući da me ti biseri otrova upakiraniH u riječi polako, ali sigurno ubiju.
Ovdje su svi pod krinkom, mrtvom krinkom i tu je svaki učenik prepušten hladnom, proračunatom razumu…
Još sam uvijek mogla jasno čuti te riječi, grubo su se odbijale o monotono hladne, bijele zidove.
Bori se sam za sebe. Stoji sam. Prijateljstvo ovdje ne znači ništa.
Ništa. To je poput pahulje koju uhvatiš u ruku, a ona se otopi. Misliš da imaš nešto, a nestane ti pred očima i prije nego li si to imao.

Ali, čekaj!

>> Nije moguće!
- ciknula sam tiho u čudnom naletu straha uspravljajući se na krevetu.

Zašto mi je jedan portret u ravnateljičinom uredu bio tako prokleto poznat?!