srijeda, 05.11.2008.

oblaci

Sve moje koje poklanjam drugima izblijedi u sekundi. Kad izgleda predramatično, samo je neiskreno. Tada nestaje moja ljubav, osjetim je samo u kojoj kapi kiše. Putujući vlakom prema kući, uživajući u pogledu na crveno rozne cepeline i pahuljaste psiće i zečeve, držim krvave oči otvorenim sve do plavog neba kao što samo nebo plavo može biti. Poslije me dim okruži, a kad se naprežem uspijem ugledati trokutaste oblike ili stare cijepove, a još kad krošnje polete, trenutak je vrijedan mog sramežljivog poleta. No ovdje nikakav trud nije uložen, ljepota mi se pružila na dlanu, pograbila sam je kao da sam je i zaslužila. Pitanje je… je li je itko zaslužio? To me natjera da pomislim kako bića teško steknu ovoliku čar. Zašto ne vidim to svaki dan, zašto ne uzdignem ljude u oblake i pustim ih da se rasplinu mojim nebom.. zašto ne prigrlim velike eksplozije, zašto ne stvroim svoje zvijezde? Zar nitko to nije zaslužio? Usredotočenost na berzazložne brige ugušila je taj dar u meni, ako sam ga uopće ikad i imala. Ugušiti ću se u svojem ja. Želim isisati sebe iz sebe, podjeliti se na djelove, raskomadati se i izbaciti se iz krvotoka, želuca i srca. Ispuhnuti se kroz usta i ostaviti se drugima da me gaze i ljube, mrze i vole, izbor je njihov, izbor je tvoj.

- 21:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se