Must to drown this thoughts

U beznadnim pokušajima da ubijem stare motive, prisiljavam svoju svijest da ponovno proživljava pršlost, rasplamsavajući time stare vatre, ovaj put sa začinima istrošenosti i navika. Ipak, novi osjećaj bespomoćnosti dovodi do sitnih promjena u tjeranju starih kotača. Zabavno? Mrtvilo ili ne? Možda je to samo oblak na kojem plutam...
Bez obzira na unutrašnjost, vanjština se naglo promjenila. Je li to razlog mojoj šutnji?
Ulice su pune sjećanja, aguše me ispod starih grana drveta koje izgleda kao majka u očaju. Suze potoka ili sušilo. U ničemu nema sredine. Tako je prošla godina, a ko zna hoće li se išta promijeniti do sljedeće. Za mene je vrijeme stalo. Samo su se odluke izbacile iz sistema. Izgleda da si ti ostao kao jedina jebena prepreka. Kako to zovemo----ironija?
Poslije svega počinjem te uzimati kao osobnu bol. Radim sve što mi se kod ljudi gadilo. Gdje je onda tu ta bezuvjetna ljubav?????

Uvijek (zauvijek) ću svijet promatrati jednim okom djeteta dok će drugo upijati razum, ali uzalud, njime se moje srce ne može pokrenuti.

Crne odlomke života pamtimo, ali ne bole tako jako. Ako ih ne mogu više osjetiti, čemu trud..za bilo čim?
Kao kad puštam da budem nevidljiva drugima i zatim među gomilom zaključam neku osobu u sebe i nosim je, bez svog pristanka, do konca svijesti.

Prošlost i sadašnjost nose iskustva koja me grade, ali ne mijenjaju.., jer nitko se ne mijenja. Uporno vodim bitke sa svijetom, dok mi svi govore da su besmislene. Možda je drugačije onima koji zaboravljaju, stoje na dvije noge i drže se čvrsto za tipku –brisanje-.

Kako to vrijeme može biti prolaznost ako ni ne postoji? Nema logike... no zašto bi itko imao potrebu svoju percepciju stavljati pod etiketu – logika?
Što je to?

Isto kao i s pravilima... zašto bi ih izmislili ako ih ne kršimo?

Bez obzira kako jaki moji argumenti bili, preglasni vriskovi nikad se ne čuju.