srijeda, 07.05.2008.

Uvijek (zauvijek) ću svijet promatrati jednim okom djeteta dok će drugo upijati razum, ali uzalud, njime se moje srce ne može pokrenuti.

Crne odlomke života pamtimo, ali ne bole tako jako. Ako ih ne mogu više osjetiti, čemu trud..za bilo čim?
Kao kad puštam da budem nevidljiva drugima i zatim među gomilom zaključam neku osobu u sebe i nosim je, bez svog pristanka, do konca svijesti.

Prošlost i sadašnjost nose iskustva koja me grade, ali ne mijenjaju.., jer nitko se ne mijenja. Uporno vodim bitke sa svijetom, dok mi svi govore da su besmislene. Možda je drugačije onima koji zaboravljaju, stoje na dvije noge i drže se čvrsto za tipku –brisanje-.

Kako to vrijeme može biti prolaznost ako ni ne postoji? Nema logike... no zašto bi itko imao potrebu svoju percepciju stavljati pod etiketu – logika?
Što je to?

Isto kao i s pravilima... zašto bi ih izmislili ako ih ne kršimo?

Bez obzira kako jaki moji argumenti bili, preglasni vriskovi nikad se ne čuju.

- 19:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se