utorak, 11.12.2007.

Experimentalno gušenje

Početak bi bio pravi, spomenula bi zvijezde, nešto u stilu : „Ispružena ležim na mokroj travi dok mi sjajna noć obasjava lice, budeći osjećaj vjere dok mi prsni koš raste a nožni prstići se počinju slobodno kretati kao da čuju tajnu prošlost nekog indijanskog plemena koje uz ritam plešu i skaču oko vatre, uzvičući, pogleda uprtog prema nebu` , ali nekako bi bilo važnije da pišem o stvarnosti. I dok razbijam glavu razmišljajući zašto pisci uvijek koriste iste motive, iste riječi i pitajući se koliko zapravo treba čovjeku da se odvoji od samog sebe, obgrli spoznaje i odraste, započinjem sa svojim tipičnim načinom, nalazeći se još uvijek u prostoriji sa ona ista četiri zida, već zagrijana od mojih toplih uzdaha i težine zraka u prostoriji. Misli prolaze tako brzo da ni jednu ne uspijevam uhvatiti, klize kroz mene, a jedino što je stvarno je sve brži otkucaj srca i negdje, kao iz daljine, zvuk saksofona koji skoro da osjećam u prstima dok mi prolaze licem i gutaju glavu proždirajućom vatrom. Osjetila su zapanjujuća, kada otkrijem sve veze koja ih povezuju mogu si priznati mrvicu mudrosti u rijetkim noćima nemira. Dok tako glasno svira crnačka glazba, bez dozvole da osjećam takvu patnju, upuštam se konačno u svijest toka mog života, pokrećući zadnje atome, otkrivajući ih na samom dnu moje duše, spremljene pažljivo, kao zimnica, kao zadnji novčić u džepu prosjaka. Eh, pravi biseri blistavog sjaja, možda čak i željni priznanja.
Hoću li biti dovoljno jaka da pronađem tako potrebne ciljeve koji me čekaju na pustoj autocesti...? Vrućina me obasipala, prividan umor prisiljava me na spore, hipnotizirajuće pokrete... Aaah, ovaj puta me ni šetnja pustim ulicama ovog grada bez života nebi spasila. Čak ni skrivena među granama noći, dišući punim plućima..ne bih shvatila ništa. Možda je vrijeme da promijenim svoje terapije? Meditacije su postale jednolične kroz godine briga. Ovog puta moja neishranjenost, moja slabost, moji podočnjaci, moje blijedo lice sa ispucanim kravavo crvenim usnama ne dokazuju da sam na rubu, još jednom, tako visokom da me nikakav vjetar ne bi natjerao na pad. Ovog puta sve je drugačije. Ni jedna šetnja, ni jedna noć ne može pokrenuti moju pasivnost da preuzme ulogu režisera mog života. Moje ništavilo tako smrdi da bih svoju tugu mogla zakopati u dvorištu i tako je ostaviti u mjestu koje bih trebala zvati domom. Napustila bih svoju samoću, ostavila je samom, kako je to i ona meni učinila. Razbila bi sve svoje životne filozofije i zamijenila ih nekim drugim, tamo negdje, u nekom gradu, sjedeći u praznom kafiću, provodeći sate u razgovoru s ljudima. Životna nagađanja šapću mi tiho da se nalazim na prekretnici. Je li to moguće????
Mržnju prema sebi gasim jedino ljubavlju prema drugima, a ako je tako, nagle promjene i ponovno rađanje mene, odvest će me daleko od ljubavi mračne, života kojeg poznajem, osmijeha crnih i glupih rečenica punih kondicionala i perfekta. Toliko sam si dosadila da nova liberalnost, sloboda i mirnoća pumpa moje srce a želje se otkrivaju iza ošišanih grmova bez puno utrošene energije. Svoje slijedeće krvarenje podarit ću ti tako da neshvaćenost izađe iz mode i pružit ću ruke svakome tko prepozna beskrajnost mojih osjećaja – i u toj dubini otplesat ćemo uz miris paleži u zraku.

- 23:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se