|
Boys don't cry
OH, THANK GOD I'M A GIRL
Telefon zvoni, zatupljujuć iritantan zvuk zadržao mi se u ušima dugo nakon dolaska tišine na scenu. Opet okrećem leđa. Moja četiri zida. Moja neopipljiva stvarnost. Sigurnost u glazbi, u ovoj prostoriji, u suzama, u pisanju. Otkrila sam ; ja sam ja samo kad sam sa sobom. Nove svađe, novi pokret vala osjećaja. Trebalo bi me označiti – veliki štambilj nasred čela, neka se vidi. Prokletstvo bi se možda izbrisalo kad bi ga cijeli svijet mogao vidjeti. Raspadanje je dug proces, moraš naučiti uživati u njemu, inače...
Ha, kao da misli mogu biti tako jednostavne, kao da se loše stvari mogu samo tako otpisati. Znam zašto si to učinio. Jer nikad ne bi bio dovoljno dobar. Poznam tebe isto kao što poznam taj osjećaj, i evo da ti priznam iskreno, više ni sama neznam kako se nositi time. Bojim se ovih napisanih riječi, previše me otkrivaju. Moram nastaviti trčati od sebe, moram bježati od takvih istina, moram..
Ako znam da sam sama, kako me onda kritike toliko pogađaju? Uvijek si na moja pitanja odgovarao sa flegmatičnim stavom, sa riječima kako ti nije stalo. Jedini problem je bio—što si lagao. Heh,koliko daleko smo spremi otići da dođemo do cilja s kojeg nema povratka...je li to dovoljno daleko?
Sve će ovo proći. Pjesma će proći. Suze će se posušiti. Ova glupa dramatična pisanja, istrošit će se. Ostat ću ja- sama, i novi dan. Novi dan. I novi dan i još jedan i još jedan
Sve će izgledati kako treba, jer ja uvijek tako izgledam. No, više ne bježim od istine. Pravo stanje je realno stanje. Ponekad nas mašta toliko zaokupi, ili nas nečija pažnja prevari—ali ovo sad, to je STVARNOST. Tako ću i ovaj tekst zavarati.
Prebirem po sjećanjima..
Hodam ispod zvijezdanog neba s rukama u džepovima. Hladna noć, mrtva tišina i svijetla mog grada i ovaj put imaju svoj psihodelično-depresivno-čudan učinak na mene koji moje srce uvijek ispuni takvom mirnoćom da šetnje postaju kao droga—i ne , ne mogu stati. U ovoj novoj ssesiji, glavu zabacim prema gore i buljim u zvijezde dugo, dugo.. sve dok me ne svlada onaj strah da ćeš se zalijetjeti u auto, banderu ili nedajbože slučajnog prolaznika, makar sam svjesna svega oko sebe, poznajući svaku ulicu i detalj.spuštam glavu i sada nalazim nove čari na ovom putovanju... možda je to šareni list koji me prati..ili je to stari dvorac koji odiše svojom prošlošću..ili je to pas lutalica sa jednim crnim a drugim plavim okom. Možda se i čini da tu nema baš ničega osim mraka, ali svejedno moja ispunjenost ne slabi.. Ovakvi koraci ne mogu promijeniti tempo.
Vraćamo se iz škole. Bio je dobar dan pa glasno pričamo i hodamo nasred ceste. Ili pjevamo božićne pjesme makar Božić nije ni blizu. Ili nas ulovi strašan vjetar uz kišu i moj glasni smijeh kad gledam prijateljicu kako se trudi okrenuti kišobran na pravu stranu (vjetar je stvarno zločest!) Obično se tada i moj kišobran okrene prema nebu pa tako hodamo ulicama i svi nas čudno gledaju.
Takvi trenuci su trenuci zaborava.,ali su kratki. Ne bi bio ni veliki problem da nisu lažni.
Pričam sa prijateljem o odlasku na more. Uzet ćemo tatin auto, šatore, uzet ćemo cd-e za put, vesele pjesme, smijeh, miris i snove. Sve će biti ostvarivo, samo neka ljeto dođe. I tako vjerujemo u to, toliko sigurnosti i uvjerenosti u našim riječima. Ali onda dođeš ti i pokvariš planove. Zar nisi mogao poći s nama? Tako završiš kad sanjaš. Trenuci ne grade život. Temelj je ova moja soba. Ovaj krevet na kojem ležim bespomoćno. Ovi osjećaji koji su neizbrisivi i misli... misli kjoe su nezaustavljive.
Pričaj mi svoj život. Laži si. Reci mi o okusu sladoleda koji jedeš, pokaži gdje sjediš s prijateljima i pričaš do kasno u noć, dodirni me i pokušaj uvjeriti...
Sva putovanja s roditeljima, svako puhanje svijećica na rođendanskoj torti.. ni jedan razlog nije dovoljan ni snažan.. laži mi.. baš kao i slatki ukradeni poljubac u mraku, baš kao molitva puna nade. Sve je varka. Ako se ne bojiš, mora da si lud.
Tvoj strah je bio dovoljno jak, izgleda. Gdje je kraj? Nezadovoljstvo koje će me proždrijeti, koje je tebe ubilo, nazvat ću je prisutnošću duha
Kraj je. Svatko tko me pogleda u oči, morat će shvatiti. Jednostavno, morat će.
|
