Must to drown this thoughts

Tisuću rečenica se stvara, moje misli se pokreću kao radišni mravi sa jasnim ciljem.........
Ali nikad, nikad ne ostvarujem. Pisanje je samo jedan od planova. Što ću napraviti? Što ću pokrenuti? Kako ću izbaciti?
Ali sve moje-ostaje moje. Riječi su premale. Sve što mi se događa izgleda toliko nevažno da duboko u sebi znam da je bitno od najvažnijeg.. lišće na ulici mi predstavlja jedino veselje. Smijem se kad čujem da drugi pate, to je sve nebitno, nema važnosti, postajem sebična.......jer kod svih je tako, zašto sebi to ne dopustiti?
Naporno mi je reći-dobar dan. A to radim automatski. Svjesna sam svakog pokreta, svakog osmijeha koji me zavara i uvjeri da sam odlično, da je ovo jedna od tinejdžerskih faza kroz koju prolazim. Da na trenutke mogu voljeti tako snažno i mrziti tako snažno da se preplašim sebe.
Nisam zadovoljna ni rečenicama koje sklapam ni teško podignutim usnama kojima pokušavam podariti tople osmijehe, niti zagrljajima, niti riječima koje zvuče tako važno. Ništa, ništa nije važno. Sve se pretvara u ništavilo-ja sam ništavilo. Ne živim, preživljavam. Ne jedem, hranim se. Osjećam..ili sam možda zaokupljena velikim tupilom?
Zašto pišem tako kasno u noći, zašto ispravljam greške koje nisu prave pogreške..zašto se bojim dramatičnosti-zašto mislim da je lažna? Zašto postavljam toliko pitanja?
Bližnji žele od mene da ostvarim svoj potencijal, a ja jedino što mogu osjećati je tako veliki pritisak..kao ogroman kamen koji mi oduzima dah..pa mogu odmah i odustati..
Sve što prijatelji žele od mene je da budem tu, da ne odlutam, sve što žele je da budem dobro da ne moraju brinuti. A tko su oni koji vrijede? Ni –hvala- ne mogu reći, zvuči prejednostavno.
Znam, znam, znam, znam.......da sam lako zamjenjiva.
Bojim se tupila koje me obuzima, bojim se neosjećaja.......bojim se navika.
Budućnost je tu da je odradim, kao domaću zadaću, tako teško prihvatljivu. No, koja je to budućnost? Hrabrost bi mi podarila bijeg od svega. Od sebe, od rutine, od unaprijed određene budućnosti...zašto je onda ne pronađem?
Čak ni ovo pisanje.......stvarno nema smisla.
Čak ni ovo moje prisustvo, jedva primjetno.......nema odaziva
Čak ni moje postojanje.......nije određeno mojom budućnosti. Moja je snaga u tome što je prekidam svojevoljno.
Ljudi su tako bitni da ih moramo odbijati svojim manama. Toliko smo zaokupljeni svojom boli da ne vidimo ništa osim tamne noći, a sreća je nedostižna kao i oblak u kojem svakodnevno tražimo oblike.
Ako svi od mene odlaze, mora da je moja krivnja. Je li problem priznati ili je problem osjećati?
Sve je neiskreno.
I znam da mi ni jedna riječ ne može pomoći u stvaranju nove slike.
Happiness is overrated

Pred svim malim bicima, tu je sirok put. Duga staza koja vodi ravno, samo ravno. Kad pogledas prema tom smjeru, ugledas veliko narancasto sunce. Kada krenes tim putem, dobijes spokoj. Ili mozda varljivu lezernost. Taj put je stvoren za ritanje kamencica i fijuckanje veselih melodija.
Pokraj, nalaze se drveca, pokraj, nalaze se drugi putevi,mracniji, dulji i kraci, savitljivi, ponekad tesko dokucivi.
Gdje sam trenutno? Hodam prema suncu. A sada cu reci zato to nije dobro.
Svi bi ga izabrali, zar ne? Najlaksi j, najljepsi, najugodniji. I ja sam tu. Sto mi to predstavlja? Povrsinu. Smijeh. Izdrzljivost. Dan za danom. Lagodnost... Tupilo.
Zelis li i ti tu biti? Gdje ti je sudbina odredena. Gdje ti se sunce smije. Gdje imas ljude koji ce te primiti za ruku. Zato je tako i tesko uvidjeti da je taj put kriv. Kriv za mene. Moram. Moram se vratiti. Pretrcati. Skrenuti, odsetati sumom, gdje ce grane odagnati tu svijetlost koja me oslijepila. Zavela me, zavela, ta svijetlost. Nestalo je mraka, onog dobrog mraka.
Pronalazim svoje rijeci na papiru, napisane davno. Zar sam dopustila da se opet tako osjecam?
„ Stranice...cine se tako prazne
Rijeci......lazne i isprazne
Tonovi...ulaze, ali ih sebicno zadrzavam“
Zelim se izgubiti. Zelim osjetiti kisu. Zelim da mi koprive ispeku noge. Zelim kukce koji ce me iritirati. Zelim da me ogrepe priroda. Zelim da me proguta blato.

Da, boli me glava od obicnih sala. Gdje su nestali moji sati ispunjeni citanjem,pisanjem? Gdje je nestala umjetnost?
Zar stvarno moramo dopustiti navikama da nam kontroliraju zivot? Ako se opet izgubim u sebi iznova, znaci da necu moci prezivjeti? Je li moguee da se skrivamo iza prijateljskih druzenja, jednog zagrljaja ili ispunjenog dana?
Zasto ne puknem, zasto ne odbacim pravila i vratim se tmini..?
Vratim se samoj sebi...jer, ovo nisam ja.
Cak ni ne glumim. Samo sam obrisaj neke osobe. Nisam ni ogledalo. Ni kopija. Nisam ni sjena.
Vjerojatno su tu jedine ostale besane noci koje me podsjecaju i ne pustaju me... jos nisam izgubljena zauvijek!
Jos vidim plasticnost,kic i sjaj ovog svijeta!
Ne mogu postati olupina...bez ikakvih misli, jakih osjecaja koji bi me pokretali. Ne mogu postati nasmijana figura koja je cvrsto uvjena u svoju srecu. Ne mogu postati covjek bez duse. Treba mi dokaz. Samo da netko kaze kako jos nisam.....to sto jesam.