srijeda, 05.11.2008.

oblaci

Sve moje koje poklanjam drugima izblijedi u sekundi. Kad izgleda predramatično, samo je neiskreno. Tada nestaje moja ljubav, osjetim je samo u kojoj kapi kiše. Putujući vlakom prema kući, uživajući u pogledu na crveno rozne cepeline i pahuljaste psiće i zečeve, držim krvave oči otvorenim sve do plavog neba kao što samo nebo plavo može biti. Poslije me dim okruži, a kad se naprežem uspijem ugledati trokutaste oblike ili stare cijepove, a još kad krošnje polete, trenutak je vrijedan mog sramežljivog poleta. No ovdje nikakav trud nije uložen, ljepota mi se pružila na dlanu, pograbila sam je kao da sam je i zaslužila. Pitanje je… je li je itko zaslužio? To me natjera da pomislim kako bića teško steknu ovoliku čar. Zašto ne vidim to svaki dan, zašto ne uzdignem ljude u oblake i pustim ih da se rasplinu mojim nebom.. zašto ne prigrlim velike eksplozije, zašto ne stvroim svoje zvijezde? Zar nitko to nije zaslužio? Usredotočenost na berzazložne brige ugušila je taj dar u meni, ako sam ga uopće ikad i imala. Ugušiti ću se u svojem ja. Želim isisati sebe iz sebe, podjeliti se na djelove, raskomadati se i izbaciti se iz krvotoka, želuca i srca. Ispuhnuti se kroz usta i ostaviti se drugima da me gaze i ljube, mrze i vole, izbor je njihov, izbor je tvoj.

- 21:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.10.2008.

I want you to notice when i'm not around

Budilica uspjeva obaviti svoj zadatak, ali samo na trenutak jer u slijedećem već se okrećem na drugu stranu, pokrivam se preko glave i izgubim se u mirišljivim plahtama.. Toplinu uzimam sebično k sebi, kao da će je glasovi s ulice oduzeti zauvijek. Naposlijetku otvaram oči, ali bez ikakve želje da ugledam svijet. Zaželim se ne toliko okusa, već mirisa kave. Kod polakog pijuckanja zamišljam kucanje sata i prolaska još jednog dana. Uživam u prepuštanja lijenim radnjama, euforija mi je nepoznat pojam. Počinjem se brinuti za svoje ja. Panično se bojim svojeg nestajanja. Toliko želim dozvati nešto, bilo što. Možda bi mi nostalgija pomogla? Mirisi me jedini održavaju ovdje, a možda me samo varaju o mom prisustvu.
Tad počinjem shvaćati svoju jedinu bit. Svoju unutrašnjost. Ono najbitnije, onaj temelj. Pitam se, vjerujem li da snovi mogu biti poruke mrtvih duša? Možda me na takve misli tjera blizina dana kad se odlazi na groblje. Možda o tome razmišljam jer sam uspjela sanjati a da se ne probudim u očaju nego osmijehom na licu. Snovi kao droga. Snovi kao proživljavanja nemogućeg u mom životu. Snovi kao sreća koja je prekrasna zbog njene nemogućnosti provođenja u stvarnost…zato je i zovem Srećom.
Pokušavam još nešto iskopati iz sebe. Trudim se otipkati nešto važno, kad već zaboravih pisati. Izgleda da je moja intezivnost otišla na put. Voljela bi poći za njom. Odluke su ponekad prevažne da ne stanem i vraćam se ponovno … kako proživjeti život u donošenju 'pravih' odluka a istovremeno ići protiv sebe? Je li to moguće izvesti istovremeno? Ne čini li se da se te prave odluke automatski pretvaraju u krive? Krive za mene. Što mi znači sreća bližnjih? Oni su daleko. A ja se činim kao preslaba osoba da se okrenem svojim uvjerenjima. Zašto ih smatram ekstremnim? Jer ih drugi takvim smatraju? Čemu tražiti razumijevanje i potporu u nečemu što bi samo po sebi trebalo biti revolucionarno?
Ideje su slatke kad su neshvaćene. Ljudi pokazuju najdublju ljepotu kad su čudni. Najjači zagrljaj ostvaren je tek nakon davanja putem riječi. Karakter se može vidjeti kroz izgled tek nakon prvog velikog iskustva s osobom.
Nestajanje se može dodirnuti jednim pogledom.

- 11:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.10.2008.

Misao dana je : Ne misliti. Zvuk dopire do mene. Razbijena flaša. Smijeh. Bez osjećaja život brže prolazi. Sve tako lako teče... Nesvjesnost me drži za ruku. Prepuštanje. Otkucaji sata. Vrijeme... vrijeme?
Gdje si?
Rađam se ponovo. Postajem ista kao ostali.
Bolje da nisam ni pokušala

- 20:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.07.2008.

uvod je precijenjen. Samo želim preskočiti sve dugačke opise. Želim pohraniti, tako da se sjetim, ako uopće uspijem zaboraviti. Čemu odgađanje? Stalno se pokušavam sakriti između grbavih slova, popunjavajući stranice sve više i više da bih na koncu iznijela iskrenost, nezapakiranu i čistu. Prečistu za moj ukus, zato ju pretvorim u podrugljivost i gadljivost. Moja slova su tako patetična da shvatim zašto sam dužila s uvodom. No, nema potrebe da se i ovaj put ne razočaram.
Zašto ne mogu crtati? Zašto ne izbacim van...? ovako se samo zatvaram u balončiće i tako plutam svijetom. A kada ih probušim, tek tada pozdravim Tugu i nasmiješim joj se ravno u lice. Ponovo bez odgovora. Pitanja su mi zamorna. Valjda traim nemoguća da produžim ovaj monolog i pobjegnem od same sebe. Neće ići. Stop.
Došao je dan kad me počelo gušiti u prsima. Taj osjećaj je uzeo godišnji na par dana pa je povratak bio još slađi. Disala sam teško i umorno. Dodirnula djetešce i izmamila joj osmijeh na lice. Poela sam dublje disati i zaboravljati. Promatram je u igri. Razbacuje knjige i izvodi neke parade, ne da bi sebe zabavila, već sve ostale, sve oko sebe.. zadubila se u tu igru, a ja sam ostala jedina, prikovana pogledom kao da kroz oči dobivam novu dozu kisika. A onda
Sagnula sam se. Počučnula da te bolje doživim. Ispustila si , što god da si već imala u rukama iokrenula se prema meni. Zatrčala mi ravno u naručje. Premalena za takve nježnosti. Moj terapeut koji razumije.
U kasno poslijepodne prisjetim se kako je biti okružen ljudima, suzama i smijehom. U zagrljajima, u vjerovanju. Možda su tako dragocjeni zbog njihove kratkotrajnosti. Možda su i bili pravi, no sudbina im je okrutna. Poslije svega nađem se zamalo pa ugušena, zrak je škrt. Sad, dok čujem Chrisov glas, istrošen...hrapav album u zatvorenoj prostojriji, sjetim se tog prijepodneva koje sam provela u krevetu, u nemogućnosti da se dignem, plačući bez prestanka. Pomišljala sam da i zauvijek ostanem tako ležati, misleći da se suze nikada neće istrošiti...ali jesu. Pola sata prije dolaska ljudi. Pola sata prije, lice se osušilo, a ja sam se podigla, istuširala, obukla i bila spremna da koračam ravno do groblja.
Sjetim se govora prijateljice : Sjetit ćemo ga se zadnjih dana, dok ćemo se valjati po travi...i na maturi..i na svakoj godišnjici...svaki put ćemo se priupitati gdje bi on sada bio..
Da, ona možda da. Ja se sjetim kad izađem na ulicu, ja se sjetim kad ležim na krevetu, ja se sjetim prije prvog sna. A jutra su najteža, ona kada te sanjam scijelu noć i kad mi kažeš: opet sam vas uspio prevariti! To nije istina! Ja sam živ!
Tada shvaćam da je moj život od sada....borba za svaki onaj udisaj kada me na sekundu ne steže u prsima. Svaka ta sekunda daje mi Slobodu.

- 20:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.05.2008.

U beznadnim pokušajima da ubijem stare motive, prisiljavam svoju svijest da ponovno proživljava pršlost, rasplamsavajući time stare vatre, ovaj put sa začinima istrošenosti i navika. Ipak, novi osjećaj bespomoćnosti dovodi do sitnih promjena u tjeranju starih kotača. Zabavno? Mrtvilo ili ne? Možda je to samo oblak na kojem plutam...
Bez obzira na unutrašnjost, vanjština se naglo promjenila. Je li to razlog mojoj šutnji?
Ulice su pune sjećanja, aguše me ispod starih grana drveta koje izgleda kao majka u očaju. Suze potoka ili sušilo. U ničemu nema sredine. Tako je prošla godina, a ko zna hoće li se išta promijeniti do sljedeće. Za mene je vrijeme stalo. Samo su se odluke izbacile iz sistema. Izgleda da si ti ostao kao jedina jebena prepreka. Kako to zovemo----ironija?
Poslije svega počinjem te uzimati kao osobnu bol. Radim sve što mi se kod ljudi gadilo. Gdje je onda tu ta bezuvjetna ljubav?????

- 21:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 07.05.2008.

Uvijek (zauvijek) ću svijet promatrati jednim okom djeteta dok će drugo upijati razum, ali uzalud, njime se moje srce ne može pokrenuti.

Crne odlomke života pamtimo, ali ne bole tako jako. Ako ih ne mogu više osjetiti, čemu trud..za bilo čim?
Kao kad puštam da budem nevidljiva drugima i zatim među gomilom zaključam neku osobu u sebe i nosim je, bez svog pristanka, do konca svijesti.

Prošlost i sadašnjost nose iskustva koja me grade, ali ne mijenjaju.., jer nitko se ne mijenja. Uporno vodim bitke sa svijetom, dok mi svi govore da su besmislene. Možda je drugačije onima koji zaboravljaju, stoje na dvije noge i drže se čvrsto za tipku –brisanje-.

Kako to vrijeme može biti prolaznost ako ni ne postoji? Nema logike... no zašto bi itko imao potrebu svoju percepciju stavljati pod etiketu – logika?
Što je to?

Isto kao i s pravilima... zašto bi ih izmislili ako ih ne kršimo?

Bez obzira kako jaki moji argumenti bili, preglasni vriskovi nikad se ne čuju.

- 19:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 28.03.2008.

i will eat you alive

Mokro lice plaši ljude
žuti zubi čine plašt
širokom osmijehu
Zato bježi
bez grimasa
pretvoreni u kipove
ili anđele
rađamo savršeni svijet
Ja glumim pticu
mašem krilima
prskam krv po
bezizražajnim
kutijama osjećaja
Zato bježi
od poludjele ptice
ili ubij
ovu neuklopljivost
ubij
ubij.

- 16:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 02.01.2008.

Emptiness replace my soul

Jutra su odraz treperenja noćnih leptira oko jedinog izvora svjetlosti.
Zvukovi se stapaju u buku. Ceste prestaju biti putovi, trpe težinu bjesomučnih mašina koje vladaju zatvorenim očima. Sve što možeš okusiti je standard. Jutra mi kradu bol, bateriju za inspiraciju, miris ljudskog bića i čvorove na dnu mog želuca.
Tako se život svodi na čekaonicu. Prolaznost se kreće brzo na koturaljkama i osigurava opuštenost i pobjedu nad smrću. Ništa ne iznenađuje jer umor i zatupljenost, partneri na čelu organizama, budno paze da nas ništa ne probije. Spas je riječ koju prvu brišem iz riječnika. Kad poželim izaći iz Čekaonice, kada dođe moje vrijeme, okrećem se i shvaćam da svi satovi stoje. Nedostaje li mi zvuk otkucaja ili kontrola nad.... pa, zapravo kontrole tada nije ni bilo. No, ponekad na red stigne gospođica Tama, budeći moje snove. Želja mi je da se zaljubim u sebe da ne moram gledati komadiće koji drugi vole na meni. Ako smo nazamjenjivi, kako onda popuniti rupe nakon brisanja nekog iz sebe? Noć i snovi su rijetka tekućina. Morala bi zamutiti još malo želja i potreba te ih preliti preko svog srca. Recepti su bezvrijedni bez ikakvih sastojaka.
Moram krenuti, pretvaram se u molekulu, pošećerenu molekulu
I only ask for this, emptiness replace my soul

- 15:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 11.12.2007.

Experimentalno gušenje

Početak bi bio pravi, spomenula bi zvijezde, nešto u stilu : „Ispružena ležim na mokroj travi dok mi sjajna noć obasjava lice, budeći osjećaj vjere dok mi prsni koš raste a nožni prstići se počinju slobodno kretati kao da čuju tajnu prošlost nekog indijanskog plemena koje uz ritam plešu i skaču oko vatre, uzvičući, pogleda uprtog prema nebu` , ali nekako bi bilo važnije da pišem o stvarnosti. I dok razbijam glavu razmišljajući zašto pisci uvijek koriste iste motive, iste riječi i pitajući se koliko zapravo treba čovjeku da se odvoji od samog sebe, obgrli spoznaje i odraste, započinjem sa svojim tipičnim načinom, nalazeći se još uvijek u prostoriji sa ona ista četiri zida, već zagrijana od mojih toplih uzdaha i težine zraka u prostoriji. Misli prolaze tako brzo da ni jednu ne uspijevam uhvatiti, klize kroz mene, a jedino što je stvarno je sve brži otkucaj srca i negdje, kao iz daljine, zvuk saksofona koji skoro da osjećam u prstima dok mi prolaze licem i gutaju glavu proždirajućom vatrom. Osjetila su zapanjujuća, kada otkrijem sve veze koja ih povezuju mogu si priznati mrvicu mudrosti u rijetkim noćima nemira. Dok tako glasno svira crnačka glazba, bez dozvole da osjećam takvu patnju, upuštam se konačno u svijest toka mog života, pokrećući zadnje atome, otkrivajući ih na samom dnu moje duše, spremljene pažljivo, kao zimnica, kao zadnji novčić u džepu prosjaka. Eh, pravi biseri blistavog sjaja, možda čak i željni priznanja.
Hoću li biti dovoljno jaka da pronađem tako potrebne ciljeve koji me čekaju na pustoj autocesti...? Vrućina me obasipala, prividan umor prisiljava me na spore, hipnotizirajuće pokrete... Aaah, ovaj puta me ni šetnja pustim ulicama ovog grada bez života nebi spasila. Čak ni skrivena među granama noći, dišući punim plućima..ne bih shvatila ništa. Možda je vrijeme da promijenim svoje terapije? Meditacije su postale jednolične kroz godine briga. Ovog puta moja neishranjenost, moja slabost, moji podočnjaci, moje blijedo lice sa ispucanim kravavo crvenim usnama ne dokazuju da sam na rubu, još jednom, tako visokom da me nikakav vjetar ne bi natjerao na pad. Ovog puta sve je drugačije. Ni jedna šetnja, ni jedna noć ne može pokrenuti moju pasivnost da preuzme ulogu režisera mog života. Moje ništavilo tako smrdi da bih svoju tugu mogla zakopati u dvorištu i tako je ostaviti u mjestu koje bih trebala zvati domom. Napustila bih svoju samoću, ostavila je samom, kako je to i ona meni učinila. Razbila bi sve svoje životne filozofije i zamijenila ih nekim drugim, tamo negdje, u nekom gradu, sjedeći u praznom kafiću, provodeći sate u razgovoru s ljudima. Životna nagađanja šapću mi tiho da se nalazim na prekretnici. Je li to moguće????
Mržnju prema sebi gasim jedino ljubavlju prema drugima, a ako je tako, nagle promjene i ponovno rađanje mene, odvest će me daleko od ljubavi mračne, života kojeg poznajem, osmijeha crnih i glupih rečenica punih kondicionala i perfekta. Toliko sam si dosadila da nova liberalnost, sloboda i mirnoća pumpa moje srce a želje se otkrivaju iza ošišanih grmova bez puno utrošene energije. Svoje slijedeće krvarenje podarit ću ti tako da neshvaćenost izađe iz mode i pružit ću ruke svakome tko prepozna beskrajnost mojih osjećaja – i u toj dubini otplesat ćemo uz miris paleži u zraku.

- 23:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.11.2007.

MJESTO SVIJETLEĆEG MRAKA

Odvedeš li me, bez doticanja mojih prstiju
Pokazat ću ti igru riječima
Razumljivost će ostati zaboravljena
Na mjestu svijetlećeg mraka.

Ispraznost će biti dobrodošla
Kao kapi prolivenog benzina
Nevažnost življenja pretvorit ću u bol
A jedini ključ ostat će tvoje oko.

Na moju živost utječe upijenost
Pazi se gromova ove duge tragedije
Jer jedino što od mene dobivaš je
Bezimena prašina na mjestu svijetlećeg mraka.

- 21:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se