ALS i moja borba protiv vjetrenjace
Prisutan je tu i meni poznat nedavno primjer čovjeka koji je dobio veliku temperaturu usljed upale pluća no ništa se nije moglo učiniti .Ukratko čovjek je osuđen na čekanje smrti ili lutanje tj. borba sa svim vjetrenjačama ovog svijeta.
Pa da počnem sa svojom pričom. Prije svega moram reći da sam u naponu snage i sa 37 godina imao oko 100 kg . Nisam bio osobito mišićav kao oni na tv-u , ali sam bio veoma jak u rukama i teško bi prošao netko kad bi mi se zamjerio. Kako nitko u mojoj familiji u bližoj i daljoj prošlosti nije bolovao od slične bolesti isključio sam naslijeđe .Da li je to točno ili ne sam Bog zna . Ja imam onu bolest koja je radikularnog karaktera što će reći galopirajućeg . Nakon što su mi liječnici saopćili dijagnozu ni sami vjerujući u to, rekli su mi okreni film nazad, pokušaj se sjetiti svega što ti se dešavalo zadnjih godina. Tako sam se i polako prisjećao zadnjih 10 godina .Sudionik sam domovinskog rata i to od 1991. do 1996. bez prekida. Imao sam dosta stresnih situacija , više puta sam se našao u pogibeljnim situacijama . Tako sam jednom pao na kamen i to na leđa te mislio da neću više ustati, no na sreću kasnije je sve bilo u redu. Bio je to pad na terenu gdje je bilo minsko polje a ja sam se otklizao na veliki kamen .Metak tik do uha ,koji je napravio veliku rupu u zidu i sličnih stvari gdje sam lako mogao ostati bez glave. 1996. godine prvi put odlazim psihijatru zbog nesanica, noćnog znojenja, straha itd.. On mi je preporučio neke lijekove, uglavnom za smirenje. Nakon demobilizacije sam imao dosta familijarnih problema , umrla mi je majka ,sestra ostala mala . Otac tvrdoglav, nerazuman, moj stariji sin bolestan i još k tome dio familije mi pravi razne svađe i spletke. Ostajem bez posla ,dolazi mi da ubijem nekoga. Poslije gubitka posla radio sam dosta teške poslove u šumariji ,pa tako 2001. godine osjećam trne u prstima nogu i neku promrznulost što sam i prije osjećao no sad je to bilo skoro stalno pa čak i ljeti. Osjećam grčeve u obje noge, boli me desno uho no mislio sam to je umor i promaja. 2002. godine odlazim na CT a kao što znate morate čekati dosta na pregled. Na pregledu ništa strašno, bar po priči doktora . Odlazim na MGU nogu a tamo mi doktor Kulić kaže pa gdje si ti dosad bio i ustanovljava tešku leziju korjenova gotovo do nervacije živca. Što to znači pitao sam ga, no on mi je odgovorio saznat ćeš to već sam. Donio sam papire svojoj doktorici Jadranki Pavlinović no ona je odmahnula glavom misleći da ja tražim mirovinu i tako. U to vrijeme sam počeo osjećati sve više psihičkih tegoba. Više puta posjećujem psihijatricu i psihologinju i konstatiran mi je PTSP. Pošto nisam znao što je to ni kakva je to bolest , pijem što mi je preporučeno . Ti lijekovi su me samo uspavljivali i umrtvljivali. Nisam osjećao nikakve fizičke probleme već samo psihičke naravi a doktorica mi nije ništa savjetovala . U međuvremenu radim povremeno u šumariji na teškim poslovima, pilanju i kopanju. Tako nekako uz posao zaboravljam bolest no uslijed pilanja počinjem osjećati neke grčeve u stomaku u kočenju prstiju desne šake. Velika vrućina, obilno znojenje, teške i umorne noge kao i veliku žeđ. Znojio bih se i za mali rad bilo hladno bilo vruće ali ljeti bi upalio klimu da mi puše u noge no ništa od toga ,noge su gorile.
