trudnica na kvadrat

20.02.2007., utorak

VOAJERI IZ MUPPET SHOWA

Mikser

Mrknite Bareta u dupe
Ili Šajetu


I pri tome ostanite normalni...
Sjebite jednim potezom Severinu, Ivanu na kvadrat i Tonija.


Sjedim ja tako danas (ovo ja je tu baš trebalo. Nije li?)
U društvu.
S najboljim mi prijateljem.
Danas je dan za listanje štampe. (Otprilike jednom u 10ak dana ugrabimo sad-dva, okružimo se svim intelektualnopobuđujućim-i-peristaltično korisnim časopisima koje u lokalu mog nevjenčanog supruga možemo pronaći i krenemo tražiti što ima novoga u njegovom životu. Prijateljevom.
Heb'ga uvijek nešto novo saznamo ili o njegovom životu ili o poslu kojeg trenutno radi ili o najbližim mu suradnicima. A eto jednom smo umalo imali priliku i vidjeti mu golo dupe neosunčano, negdje prošloga ljeta u okolici Grada kad ga je fotkao njegov prvi PAPA-RACO u životu.

Veli čovjek – sad znam da sam napokon uspio u životu, morao sam zvati dva urednika da mi se gujs'ca ne pojavi u novinama. Pih. (a nema tome 20 godina kad bi taj isti lik platio ne dvojci, već trojci urednika da mu se ista POJAVI u nekim novinama. O vremena, o običaji..)


I tak, oboje pritisnuti kratkoročnim materijalnim problemima razrađujemo strategije preljevanja šupljeg u šuplje i tko će koga krpati dok ne sjednu prvi veći honorari i njemu, a i meni (mene ne fotkaju paparaci, možda zato jer me ne mogu prepoznati ovako izmjenjenu i tanahnu, pa su – shodno tome – moji honorari kudikamo manji...)

Pa će sad završavati jedan album koji producira.
Pa mu dolazi serija na HTV-u (ista k'o i prošle godine za točno 60% manje honorara – sad su već u pitanju čast i slava, pa neće valjda živjeti od 30ak epizoda jedine humoristične uspješnice?)

Pa onda ide u Jameriku (vraga, na sjeverni pol gdje prevladava medvjeđi spol, ali eto ide dobrim poslom kojeg je već jednom radio i zapravo se veseli, a kasnije će i do Njujorka, trebat će mu jednom Starbaks za nepušače kad odluči dojiti zujo)
Pa onda nešto ljetuje (i opet izaziva pape i race) diljem obale.

Pa će opet neki film muzikom oplemeniti (o kako volim premijere, već znam što ću obući, a i morat ćemo opet sljedeće godine u Pulu – trljam ruke zadovoljno i već se vidim kako mahućem kameri s djetetom u rukama, a na naslovnici Imperijala izlazi provokativni naslov: 'Tko je zanosna plavuša s malim djetetom koja se često pojavljuje u sjeni slavnoga JNF-a?'....

Al' love nema dosta.
Nikak' na zelenu granu.
Nikak' na ikakvu granu, pa nek je i ćelava, zimzelena, poštucana i kakva već, samo da je visoko.

I sine mi. Napokon mi sine.
Što napraviti, a da nije napravljeno među ovim našim estradašima i sektašima?

Da hoda odjeven k'o N. V. – nema smisla, predobri su prijatelji, osim toga on nema
frčkavu kosu i tako dobe noge. A i borosane mu ne stoje.

Da se uda za g. V. pa da ga ovaj mlati, da mjenjauju brave na stanu i mire se sudskim putem - nije neka opcija. Osim toga, moj prijatelj je već sam sebi postavio zabranu da se toj spodobi ne približava na manje od 500 metara mouthwash

Da se nađe u trolistu izmedju Ivane, Ivane i Tonija – isto nekak mislim da nije sretno rješenje, ne voli čovjek umjetne sise i managerice koji zarađuju na svojim ljubavnicima.

Da snimi 'spot ko Severina'? Hm... nije mi nikad priznao ali ...

Da vozi neki divlji, crveni, sportski auto i zabije se u prvi stup na kojeg naleti – pa neće ići... Vozi on, doduše, crveni auto, ljut prilično na njega jest, al auto je twingo – bandere mu čist' dobro stoje...

Da puši i doji – isto neće ići, zajebava ga ovaj dio s dojenjem.
Da ne puši i ne doji ali da zato vozi dijete u krilu, umjesto u autosjedalici, dok juri Draškovićevom – ježi ga, nema se za jeepa...



Malo sam mislila, mislila i konačno se dosjetila.
Jedino sto nam selebritiji još na estradi ne potrošiše, a da je iole nalik eskapadama slavnim im i prebogatim kolegama 'vani' jest neka homoseksualna afera.

Stoga dragi moj – na posao: biraj: ili Bare, ili Šajeta (znam ti ukus 'tico, točno znam da bi izabr'o Šaju.)
Zovi jednog urednika, mislim da će biti dosta, pa tko ne bi danas objavio priču osobe J: 'Patim za vremenima kad smo se ja i Š. družili noćima na Jarunu'... (a kasnije se već izvučeš nekako iz toga, recimo tak da Š. i ti sazovete presicu na kojoj objavite da radite duet i da ćete u spotu premijerno prikazati parenje mravojeda i mrava, pa da ste morali privući pažnju).

Opcija be: pričekajmo dan kad će Jole spoznati da je upravo on, glavom, bradom i uhom nasljednik (da ne velim sljedbenik) Kurta Kobejna.. Onda se ti možeš proglasiti Joletom i opet sve 5, a bit će i para. rofl

Odlučiš li se za prvu, homoseksualnu opciju - još ćeš biti i politički korektan. Umalo - podoban.


Čemu ovaj tekst?
Ima koncert krajem travnja u ZKM-u
Dođete, kaj ne?
Bit će ića, pića a i pokoji koktel gore navedenih situacija (mravojed još nije potvrdio dolazak).


Molim njegovu izdavačku kuću da me kontaktira ukoliko se neka od gore spomenutih ideja može aplicirati kao dio promo materijala za njihovu novu ploču. Još nesnimljenu. Neću puno naplatiti autorstvo.
Hvala.


Dilema za kraj.
Od sutra pišem:
a) korjenski
b) fonološki
c) po Vuku ali morfološki
d) eve od navedenog jer odoh za koji mjesec direkt u nepismene, pa za što se truditi?

22.12.2006., petak

PREKO LEŠEVA DO NIČEGA***



Njih dvoje spavaju.
Ko topovi (primirje je)
Sitno brojimo do Bozica

A ja sve nesto rekapituliram.
Pa natezem.
Uvjeravam se da je bilanca pozitivna.
Da je moglo puno gore.
Da nije moglo puno bolje.

Ako nista drugo – svi smo se trudili maksimalno.
To je pravi blagdanski duh
.


No, pisat cu vam nocas jos jednu remisiju.
Remisiju brižnosti ili kako sam si priznala da sam naivna ko šlapa.
Obzirom da cu tek za koji dan dogurati do punih 35, ovo su posljdnji trenuci kada to smijem priznti. Sve kasnije, u mojoj glavi, zvucat ce direktno kao nacionalna sramota. Ajd' ne bas nacionalna...

Eh, da sam ona mršavica SJP iz Sexa i grada, na ovom mjestu doslo bi dobro sročeno pitanje pisano onako kičastim kurzivom, a glasilo bi: znate li završiti trač? Izvučete li uvijek deblji, tanji, krači, dulji kraj? I tko su ljudi s kojima dijelite sitne životne pakosti?

No, nisam.

Jedne ljetne veceri, kao i mnogih veceri umalo protekle godine, odjurila sam u virtualni svijet natjecanja. Tamo gdje pijuni jedu pijune. Kasnije se pokazalo da i špijuni jedu špijune, no ja to naravno nisam znala. Ili nisam vodila racuna o tome. Ili mi je, kao što to vrlo često biva, bilo prilično svejedno.

Uglavnom, vođena dječjom logikom da ako nas 10ak igra nogomet iza susjedove kuce:
I netko od nas šutne loptu.
I razbije susjedu prozor – nema teroije da je kriv samo taj jedan koji je šutnuo. Krivi smo svi. Ježi ga, volim kolektivnu odgovornost i neodgovorost. Uostalom, donedavno, vjerojatnost da ja budem ta koja je šutnula loptu prema prozoru bila je stvarno minimalna.

Ipak sam još uvijek ona mala, dobra, plaha i plava curica

A nisam.

Uglavnom,. Igru po igru, partiju po partiju, pivo po pivo (ne, zaprvo nitko nije pio, samo je tamo atmosfera uvijek prilično birtijaška) i lopte su počele frcati na sve strane. Te centaršut lijevi (ravno do Kranjčara koji loptu dodaje Du-du uu, a ovaj fula zicer) te desni korner preko unutarnjeg ruba vratnice (o Milojko Pantiću kako mi fališ ovih sumornih, nazovizimskih večeri).

I nismo još ni treću partiju dovršile a jedna je osoba, negdje daleko u tom trenutku, vjerojatno počela štucati (za slučaj da vjerujete u ovu vrstu predskazanja) ili se ugrizla za jezik, kao sasvim pouzdani i provjereni signal da je netko masno olajava. Iskreno, voljea bih da se češće ugrize za jezik...

I tak.
Jedna je šutnula loptu.
Pogodila prozor.
Prozor se razbio.
A klinci ko klinci, prvo krepali od smijeha. Potom malko zastali da provjere da li je tko vidio svinjariju. Uvjereni da nitko od njih desetak nije druker (jer svi su igrali taj nogomet na nedozvoljenom teritoriju gdje je vjerojatnost razbijanja tudjih prozora prilicna) jedan po jedan poceli su bacati sitne kamencice u pravcu tog razbijenog prozora.
Mozda, u toj svojoj prilicno naivnoj predodzbi igre, su bacali kamenčiče skupljajući alibi. Možda će netko pomisliti da je prozor razbijen slučajno, običnim malenim kamenčićima. (Nema veze što je lopta ostala duboko u stanu oštećenog susjeda).

Kad su vidjeli kako im dobro i precizno ide, nakon nekog vremena su počeli bacati i ostale predmete: smrdljive tenisice, prazne konzerve lososa (fuj kako smrde), čokoladom umrljane maramice, a našao se tu i pokoji potrošeni uložak.

Naravno, onome koji je šutnuo loptu, kao i onome tko mu je tu loptu tako dobro namjestio na zicer, nije padalo na pamet ubacivati išta više kroz tu bužu koja je na prozoru nastala. Vjerovali ili ne, oni su već osjećali svoj dio odgovornosti. I prvi se pokupili sa igrališta, svjesni da su se dobro zabavili i da bi cijelu stvar rado ponovili kada bi im netko zagarantirao da će proći nekažnjeno. Ali pih, ako susjed i sazna da su bas njih dvoje bili ti koji su ispucali loptu - tko mari, taj prozor, nikada temeljto opran od mušica koje na njega slijecu, su ionako dugo htjeli razbiti... Uostalom, taj isti čangrizavi susjed je njima već više puta izbušio gume na biciklima, i to sa smješkom na usnama kasnije ih uvjeravajući da su si sami krivi.

I tak, partija je završila.
Vrijeme je prolazilo.
Glavni akteri su polako i zaboravljali na nezgodu (ma i dalje im je bilo baš drago da je taj prozor razbijen i svojim ponašanjem zapravo uopće pred 'gazdom' nisu krili da su oni glavni 'krivci')

Zapravo ih je samo zanimalo tko ce iz ekipe prvi lanuti.
To još uvijek ne znaju.
Samo slute.

I pitaju se da li je susjed prljavih prozora makar na trenutak promislio, zastao, udahnuo i zapitao se tko su ustvari klicni koji su mu onog kišnog ljetnog popodneva dojurili javiti (na njegovu vikendicu gdje ljetuje) da su mu dva poznata kvartovska huncuta razbila prozor.
Vjerojatno jest pomislio, barem na sekundu, jer koliko god ga ne volim, ne mislim da je glup, da su ti mali špijuni koji mu donose neljepe vijesti ustvari i sami morali biti na igralištu. I najvažnije, sudjelovati u igri.

I možda mu je negdje prolepršala misao da su ova dva mangupa ubacila loptu kroz prozor, ali da su uloške, konzerve lososa i male sitne kamenčiće koji žuljaju u cipelama ubacili baš ti klinci koji toliko nemaju muda, da se ne usude šutnuti loptu, čak i kada im je dodana na zicer.


I onda pri kraju, pitam vas: pazite li s kim igrate nogomet? Da li je verbalni judo vasa jaca strana? Tko je od vas majstor prikupljanja simpatija iskljucivo kukanjem, jadanjem i bacanjem smrdljivih konzervi lososa kroz rupu na prozoru tudjega doma, a koju je netko drugi imao petlje probusiti?
U konacnici, znate li zavrsiti masni trac? Uspijete li uvijek prvi odjuriti ogovaranoj osobi i prenjeti sve informacije koje ste o njoj cule, te dodati vlastita razmisljanja o istoj, a koja ni pijani, poneseni zarom igre 'Čovječe ne ljuti se' ne biste izrekli sami. Dignute glave.

Jednom davno, učeći ponešto o životu, bivši šef mi je dao savjet kojeg jos nisam naucila primjenjivati: 'mala, kad nekaj zajebeš – ne priznaj'. Valjda zato jer ljude očajno iritira kad se komad žene od 155 cm postavi na ikoga, s rukama u struku i stavom 'ja sam, i kaj buš sad?' Psujem previše, ali ovo jest priča za psovanje – oh kako smo svi jako važni, kako su naši mali izbori i životi važni i kako smo značajni u svojim malim, sitnim dnevnim radnjicama – sve je danas čista neurokirurgija. Mikrorezovi.

Još priznajem redovno.
I živim u uvjerenju da je sasvim legitimno da nekoga ne volim bez obzira što mi ništa konkretno lošega u životu nije učinio. Kao što mi je najzdravija stvar na svijetu da ta ista osoba ne voli mene. I drugi pored nje.

Jer, riječ je o osobama koje nisu bitne.
Riječ je osobama koje nisu iz pravog života.
Riječ je osobama koje se sasvim kvalitetno, pa i mnogo perfidnije kasnije znaju grupirati i zabaviti na tudji račun.
Otuda naziv ovoga posta*** – riječ je baš o epizodi 'preko leševa do ničega'. Nitko tu nikome nije važan. Niti će biti.
(hvala prijatelju koji mi je posudio ovaj naziv i hvala njegovoj poznanici koja ga je patentirala dajući definiciju života...)

I da, igrajući igrice socijalne kompetencije dođoh do zaključka da sam naivna ko šlapa.
Sljedeci puta kad si rekreativno dozvolim trac, prva letim ogovaranoj osobi, namještam dušebrižnu facu, priznajem svoj sitan doprinos u olajavanju i prenosim sve u detalje. Naravno, dodajem i svoje najsitnije male ugrize usmjerene srcu otračane osobe, a pripisujem ih upravo onoj osobi koja mi se najmanje svidja, a s kojom sam tračala. To je tajna uspjeha, a bome i ključ dobrog networkinga. Tako se radi posao. Naravno, ako vam je stalo...

Pa ako je istinita ona da se za dobrim konjem praši, drago mi je ako se netko prepoznao kobilom – za njima se, navodno, ipak praši manje...


03.11.2006., petak

KUNITAT



Koji je najbrži način da vam suze radosnice krenu na oči?
Možda jedan brzinski pogled u prošlost?
Bližu? Dalju?

Ili je dovoljno da prvi puta odete sa svojim djetetom u grad, tramvajem, a bez kolica.
Jer je već velika cura?
Jer može hodati satima?
Jer je bolno uporna i prestrašno nasmijana.
Jer zna preći cestu, zna da mora držati mamu za ruku i zna da mora gledati: 'lijevo, desno, pa opet lijevo'...

I zna da idemo kupiti nove 'najljepše' cipelice u gradu. Zna da će majstor izmjeriti nogicu, zna da smije malo dirati čekić i ljepila u radioni u koju nas puste onak 'malo preko veze'.
Zna da će izabrati boju cipelice da joj paše s jaknom (a i jaknu je, naravno, sama izabrala po kriteriju: 'ova ima zeca, a ne medu, a ja sam mali zeko') a na njih će dodati i dva ekstra cvjetića u žutoj i naranđastoj boji.
I dobiti novi balončić s reklamom za cipelice.

I ponosno odmarširati natrag do tramvaja.
Na Jelačić placu ćemo vidjeti prve ovogodišnje pahulje snijega, i sunce istovremeno.
Izaći iz tramvaja kojeg smo čekale 15 minuta. Stajati zagrljene na tim prvim, jadnim pahuljama snijega i smijati se još 15. Do novog tramvaja.

I još će, za nagradu, na povratku doma (7 stanica) sjediti potpuno 'sama' na stolici u smjeru suprotnom od voznje, doduše čvrsto pridržavana maminom rukom (koja se, usput budi rečeno iskreno grozi javnog prijevoza, ali ići autom u petak prijepodne u strogi centar je baš samoubilačka misija).

I doći do tate na posao s osmjehom oko glave te ponosno uskliknuti: 'tata, naručile smo cipele, nisu jako skupe (o da, imale smo i mali ženski razgovor o cijenama još u tramvaju). I imam ih samo ja! Tata to je KUNITAT!!!

Sjećam se mnogih svojih cipelica iz djetinjstva, ali posebno se nekako sjećam onih jesensko-zimskih. Mama i ja bismo se zabundale ko medvjedi i otpješacile do grada, (malo tramvaj, malo nogice lake). I obično bismo završile u jednom 'Posredniku' u Vlaškoj. Sječate ga se? Mama nije željela da nosim cipelice kakve svi imaju, a ako ne bismo taj mjesec smjele ići u Graz ili Trst (o da, i toga se neki od vas sjećaju, nisi mogao preko 'grane' kad se sprdneš) onda bismo tamo kupili 'posebne' cipelice. I nisam više uopće sigurna da li su cipelice bile toliko posebne jer ih nitko drugi osim mene nije imao, ili su bile posebne zbog tog našeg poludnevnog izleta koji je završavao kupnjom kestena ispred Petrove crkve i dugom šetnjom, okolo, preko Maksimira – doma.


Kestene smo kupile tek na našoj tramvajskoj, taman dovoljno energije da izdržimo do tatinog lokala. Tamo je smazala tanjur pravog pravcatog graha i jedva se od umora popela na 'naš peti kat'.

Bira cipelice. Uživa čistiti kestenje (ne jede ga baš), smaže tanjur bažuleka. A prošao je tek 21 ˝ mjesec.

Sutra je vjerojatno udajem.

p.s. Zeko baš uvijek zezne medu, znali ste to, zar ne?





22.04.2006., subota

...samo mjena stalna jest...

Dragi moj J.
Ponosna sam do neba i natrag.
Ridam vec pola sata.
I od srca cestitam na Porinu za hit godine...
Kakav tjedan J. moj
I imas pravo, bizarno do boli...


18.04.2006., utorak


17.04.2006., ponedjeljak

Remisija bezbrižnosti III



Učestala i kronična je ta moja boljka.
I da mi platite par sto miliiiijuna nečega opet vam ne bih odala recept kako da se zarazite.
Postoji netko jako, jako važan u mome životu.
Nije moje dijete i nije djetetov otac.
Nisu moji roditelji.

Nisu moji brat ili sestra.

Riječ je o mom bratu. Kojeg ponekad zovem sine, a ponekad tata. On mene zove prezimenom. Kad bolje razmislim ne zove me uopće. Osim telefonom kad ne stigne svratiti.

Moj dragi J.
Dragi J je r'n'r' zvjezdica u usponu. To mu je ona prva plošna definicija. Nema veze kaj ima nagradu dobivenu na Marulovim danima i Porina i Zlatnih koogli i koječega. Još manje ima veze što teško da cete upaliti radio ili tv i da vas neće napasti neka muzikica koju je ona skladao. Štogod napravio, on bu zvjezdica u usponu. Kad nije narodnjak.

Mrk, crn, premršav. Policijci misle da je narkić. Žene u bankama i poštama su prepristojne kad ga vide.
Bad blue boysi misle da je homoseksualac.
Za sebe veli da nije metro...

Ne poznajem majku koja bi ga htjela za zeta.
Unatoč tome poznam brojne žene koje bi ga htjele za muža.
I uvijek se čudim toj finoj diskrepanci.
Curice po cesti ga traže autogram.
A ja patim za onim nekim davnim anonimnim vremenima kad smo mogli kao dva olinjala Muppeta sjesti negdje na kavu i po zagrebački komentirati sve što hoda, zvrndna, pišti, drnda i prolazi ulicama.
Hebat ga, sad olajavaju njega, a neka mu.

Sada vec brojimo treće desetljeće druženja. Zapravo, znamo se oduvijek jer je život bio duhovit i spojio nespojivo još tamo negdje u osnovnojškolskoj dobi. Znali smo se i ranije ali nismo se mogli družiti jer on nije bio cool, nije, naime, išao u vrtić.

Njegovi starci mene zovu seka. Zapravo ne, njegov tata me zove seka, a njegova mama me zove mama...Znate njegova mama je jedna od 'onih' mama kod koje pijete prvu kavu i skrivate cigarete u poštanskom kasliću dok vam starci još nemaju pojma da pušite.
Ima on i tetu koja živi s njegovim starcima i koju volim – jako.

Uf sprtljan nam je odnos definitivno. Sad ću ja to vama objasniti.

Otkako sam mama - postao je ujak. I gledam kako ta ljubav izmedju njega i Nuki raste ko cvjetić. Me ne, k'o grah kad ga prvo stavite u vodu da nabubri, pa proklija, pa ga prebacite u zemlju i on pusti prvo malo mršavo stabalce i dva listića..
Ok, znam da je moje djetešce lakovoljivo, ali još se mogu sjetiti njegove izbezumljenosti kroz moju trudnoću. Pa sva sranja koja su se događala i način na koji ih je J probao izignorirati. Ostati normalan.

I premda se kune da nema pojma što bi sa djecom u svom životu, ja sam mu sad kao neka pokusna surogat majka djeteta koje voli. Kune se da ga njezino veselo cičanje i blebetanje dovodi do ludila, ali joj postavi trilion pitanja čim udje u naš dom. I uzme je na ruke. Pa sluša odgovore.
Odgovore koji do reda završavaju sa 'dagi Juju'. To nikome drugome ne radi.

A potomčica na pitanje tko joj je najbolji prijatelj odgovara sa Juja.
I onda se nas dvije svadjamo, jer joj njega ne planiram prepustiti.

Ponekad me ulovi panika da će mi sin J otići iz gnijezda a ja to neću ni primjetiti okupirana drugim važnim stvarima. I fali mi do bola činjenica da već dugo ne provodimo 24 sata na dan skupa.
No onda se sjetim da su samo dvije stvari na svijetu konstanta: inteligencija i naš odnos i bude mi lakše.

Mogla bih vam pisati kako ponekad uspijemo ukrasti par sati za vrtlarenje odnosa, pa onda ko balavci sjedimo kod oca mog djetata na terasi, pijemo GP u svako nedoba dana i smisljamo nacin kao cemo jednom poharati New York, roniti Nilom, ispenjati Mount Everest, plesati na njegovoj svadbi dok ce nam svirati Beatlesi... Mogla bih vam napisati da nemam pojma sto bih da ga nema. Mogla bih vam priznati da smo milion puta spavali u istome krevetu, valjda u svakoj selendri ove državice a da se nikad nismo takli. Mogla bih vam napisati da jedva čekam da se zajebe pa napravi dijete i onda ga ja mjesecima čuvam dok on sa ženom brijem planetom.
Mogla bih napisati da je jedan J.

No, većina vas to već zna.
I zato znate zašto mi je prokleto teško pisati ovaj tekst jer mogu definirati par tisuća odnosa s drugim ljudima, mogu pisati teške učene knjige i u njima do detalja secirati što je čovjek čovjeku. Ali nema šanse da napišem ikad ili shvatim ikad što je J prema A i obratno...

Ovo su teški dani za nas.
Moj J će uskoro ostati bez tate, nema natrag. Samo naprijed. Ravno na 'stazu slonova.'
Dragi striček Vladek sretno i mirno putujete.
Unatoč što je patetična do boli, mašem Vam pjesmom koju ste napisali kad smo J i ja još bili mali klinci u trećem beee.

'Dajete mi čašu prokletstva da izgori u meni
i svijetu ostane manje.
Možda će sutrašnja djeca – sretnija biti?
I živjeti bar moje sanje'

Do susreta...


07.03.2006., utorak

Remisija bezbrižnosti II



Nedjelja.
Bezobrazno sunčano i toplo.
Virusi još nisu bili napali. Umor je, no tko bi njemu više uopće utvrdio dan kada je krenuo svim silama.

Cvjetnjak – piješ kolu na stojećki, škicaš drugu postavu špice (jer svi pravi špicer još spavaju ili su na skijanju) i čavrljaš sa nekim tko ti je jednom bio jako, jako drag i važan. Mislila si – presudan. A šti si drugo uopće i mogla misliti kad si imala 16 godina?

Za ručice držiš potomčicu koja razdragano radi svoje prve 'gradske' korake, samouvjereno se suprostavlja šetajućim golubovima i sa neskrivenom zavisti promatra svako djetešce koje samostalno hoda. A još ako drži balon, ljubomora je očita. I to tvoja.

Povremeno do tebe došeće 'on', u rukama drži svoju mrvicu mlađu potomčicu, no vrijeme u kojem ste si imali nešto za reći je davno prošlo. Sada ti je puno interesantnija njegova presimpatična žena s kojom već neko vrijeme izmjenjuješ mudre misli, mailom ili na jednom forumu. U zraku nema niti mrvice napetosti – nikakve, tek vibrira destilirana sreća dok postrance gledaš taj prizor i sebe u njemu.
I uhvatiš se kako ti smiješak titra, a srčeko ti grije tako dobra spoznaja da smo svi dobro. I da je dobro ispalo. I da je to tako prokleto lijepo.

Dogovaraš kavicu s njegovom ženom, njegovom stvarno boljom polovicom koja mu paše više nego nokat prstu, nadaš se ponovnom suncu. Što prije.

Ista ta nedjelja.
Sat vremena kasnije. Sjediš sa potomčicom i njezinim ocem u super-duper novom kineskom restoranu. Potomčica spava, brk ti se kesi – možda danas pojedeš kuhani obrok u miru (mislim, nije da ti treba zbog hrane, već zbog duševne higijene). Konobar pleše valcer oko vas. Svira nepodnošljiv, iritantni kineski pop-rock koji tako dobro paše uz crno vinčeko (ne, ne pratiš nužno savjete što se nužno pije uz neku hranu, piješ i živiš kako ti paše).
Prinosiš prefini pileći Guaiwei ustima, onaj pohani dio tako krasno krcka.
I zastane ti u grlu na tren (ne, nisi se sjetila gladne dječice u Africi).
Samo je ušao 'on'.

I za njega si mislila da je presudan. A moga si malo više misliti, tada ti godine baš više i nisu bile neko opravdanje. Znala si da je sav zbrčkan i premda je yupi od glave do pete. Hrvatski zlatni mladežan, da ne kažeš mladež. Točno tak', kao kakva flekica na tijelu koja može za tren od mirnog života napraviti uzbunu. Život s njim, točnije silna želja za životom s njim, bila je gadna vožnja lunaparkom. Ona iza koje ti bude zlo i možda si malo i rigala.

Ulazi u restoran s istim onim baby-sportskim gegom koji te tako nasmijavao. Nervozno prolazi pored stola, ne primjećuje te ali bira stol i položaj za njime tako da će ti idućih sat vremena gledati ravno u tanjur, dekolte i oči. Tri najvažnije stvari na svijetu ako mene pitate.
Ima i pratnju. Ispijenu, mršavu i vidno zlovoljnu. Ne možeš ne primjetiti kako si joj bila slična prije 10ak godina. Ista boja kose, odjeća i način na koji živčano pali cigaretu.

Sjedaju jedno nasuprot drugoga i prvo dugo šute. Ali ne onako spokojno kako šute ljudi kojima je to najbolji način da iskažu povjerenje.
Konobar i oko njih pleše valcer ali izgleda da je kuhar nešto gadno zeznuo jer su im face, dok jedu, kisele. Uostalom, točno onako kisele kava je bila i tvoja... Godinama....
Na tren se sjetiš koliko dugo si hodala s mrkim licem jer te bolio svaki njegov korak i svaki takav mučan restoranski razgovor.

A onda duboko udahneš, baciš pogled u kolica gdje još uvijek nasmiješeno spava potomčica. Iz navike ipak u usta ubaciš previše hrane (ne degutantno, već samo više no što bi željela kada bi se usudila uživati u novonastalome miru i tišini) i brzo prožvačeš za slučaj da se mali mili mamim miš probudi prije deserta.

Pohani sladolet, taj oksimoron kulinarstva i tako precijenjen simbol kineske kuhinje paše ti bolje nego ikad. Jer cijeli je taj dan netko poslao samo zato da budeš mirna.

Pogledaš na drugu stranu stola, namigneš ocu svog djeteta. Duboko udahneš. Zahvališ Bogu što je jedan komadić tvog života još dovoljno daleko i njega nećeš tako skoro sresti.

Neće uveseliti ni šetnju ni ručak.

Na trenutak se sjetiš da boluješ od rijetke, kronične bolesti. Koja tek tu i tamo remisira.

Opet imaš 25 godina.
Njih dvojcu uvijek tu negdje.
I bezbrižnost.
Neutemeljenu ali tako ugodnu.

10.02.2006., petak

Remisija bezbrižnosti...



Ganjam papire. Danima. I taman kad sam mislila da je sve gotovo ispostavilo se da mi fali jos jedan jedini (da ne velim hebeni) papir do kojeg ne mogu. A treba mi. Nasusno. Nema veze. Rijesit cu to i bez njega. S kilom-dvije zivaca, grcem u zelucu i definitivno vise stresa no sto mi treba ili sto mogu podnjeti.
No, nevjerojatno je da ja zbog jednog papira moru promijeniti izgled i funkcije vlastitoga tijela. Kosa mi visi u rezancima, imam podocnjake do poda, boli me grlo a i da me ne boli glas mi je nekakav cudan. Tisi. Prijeteci. Umoran. Tko god me nazvao jucer zna o cemu pricam.
A ja nisam znala da zvucim tako lose, tuzno, umorno. Mislila sam da zvucim ljuto. Hm...

I tak, nakon ganjanja papira te alpinistickih poduhvata koji su vezani uz svaki (svakodnevni) odlazak u setnju sa buducom predsjednicom svemira (op. a. mojom kceri) zazvonio je mobitel. Nepoznati broj. Takve obicno ignoriram, no nadajuc' se da je to osoba koja mi moze rijesiti onaj gore spomenuti papir javila sam se glasom punim:
a) prijekora (jer se dva dana ne javlja ni na pozive ni na sms-ove)
b) umora
c) dosade i hinjene smirenosti, kao nisam ja u potrebi nego 'ajmo vec jednom rijesiti to sto me muci...

Kad li...'Žeeeeeeeeeeno (oooo, ovo e je tak specificno rastegnuto da to uopce ne mogu napisati). Kako si. Sto je biiiiiiiiiloooooo? Kakv ti je to glas?'
Rafaljna paljba moje drage K.

Draga K nije iz Zagreba. A ne, ona zivi u jednom malom gradu nesto istocnije. Zapravo, zivi u gradu u kojem je odrasla moja mama. Upravo zbog toga grada i cinjenice da smo tamo imali vikendicu, K je i postala Draga K. Prije 15 godina. 1990. kad smo upisale faks i tamo se upoznale. Jedna je od onih koji su se nakon uspjesnog studiranja vratili tamo od kuda su i dosli. To cijenim. Istina, zivot bi mi bio laksi da mi je blize, ali totalno mi je draga opcija sto je odlucila tamo, posao i znanje, podijeliti s ljudima kojima to treba. A mogla je ostati. A nije. Hrabra, a kasnije se pokazalo i vrhunski pametna odluka.

'Ja sam danas u Zagrebu, mozemo li se vidjeti navecer?'
Jebemmu koliko puta mi je to vec u zivotu napravila? I svaki put bih je zgromila. Pljusnula. Ugrizla i dobro joj izvukla uši.

Dodje cesto u Zagreb, ali javi se jednom godisnje. Svake druge godine se uspijemo i vidjeti. Zna da imam malu bebu, bila je prosle godine kad se Nuki rodila. Ima i ona djecu – mrvicu su stariji. Istina, ima ona i mamu i baku i muza s normalnijim radnim vremenom. A radijus kretanja u tom malom gradu joj je takav da sve i da hoce ne moze potrisiti vise od 2 minute vremena od tocke A do tocke B.
I neorganizirana je do bola.
Oduvijek i zauvijek i valjda je jedina osoba na ovom svijetu kod koje sam se na to navikla.
Nikad necu zaboraviti koji je kampanjac na faksu bila. Ucila je uvijek samo noc prije ispita. Znala je doci na faks nakljukana hektolitrima kave, sa nekim ocufanim papirima u rukama koji su nas (a i profesore) trebali uvjeriti da je pomno spremala ispit. I uspjevalo bi joj do trenutka kad bi mene ili Dragu S. Pitala: 'A na koji ispit danas idemo?'
Zemlj otvori se!

Najludje, davala ih je ko od sale. Doduse ne s odlicnim, ali polagala ih je brze no sto sam ja mogla prepisati raspored ispita sa oglasne ploce. Njezino geslo je bilo 'kvantiteta daje kvalitetu', ko kakav dobar sportski trener znala je, ocito vise, o ljudskoj psihi od nas koji smo se ozbiljno i studiozno posvetili proucavanju iste.
Tad mi je to dizalo tlak u nebesa, danas mi je zao sto nisam nesto naucila od nje.

I tak. Nisam pustila da me puno nagovara na kavu. Jedino sam molila da mi bude negdje blizu jer ne mogu navecer ostaviti Predsjednicu u rukama prehladjenog joj oca a bez mogucnosti da se stvorim doma u roku od 5 minuta.

'Nije problem, vidimo se u 19,30 na Borongaju.' – veselo je zacvrkutala (i premda znam da mrzi voziti preogromni auto koji joj je muz kupio kroz zagrebacke krcate ulice, a naravno da je smjestena u hotelu na skroz drugom kraju grada.

Spustila sam slusalicu, zaroralala ocima najvise sto sam mogla. Tri puta opsovala njezinu lezernost. Malo se durila na samu sebe sto sam pristala na kavu bez da sam uopce pitala Drazena da li moze ostati sam s Nuki (stvarno je bolestan k'o pes a radi svoju punu sihtu). Uf.

Sat vremena kasnije opet je zazvonio telefon. Ovaj puta fiksni. Broj prepoznatiljiv. S. – doma, tak pise kad me zove ONA.

Draga S. je treci listic tria fantastikus. Ili mozda prvi. Pa zapravo prvi. Prvo smo se nas dvije sprijateljile. Lazem. Prvo smo ratovale jer kad je krenuo faks ona je bila tipicna medicinska sestra sa godinu dana staza u struci, dopizdile joj nocne pa je odlucila postati defektolog.
Napirlitana do boli. U sakoicima s naramenicama. I rumenilom ko majmunskom guzicom preko pola face. Mom ublazenom imageu bivse darkerice koji sam nastavila njegovati i na faksu nikako nije prilicila zenska s majmunskom guzicom na glavi. Njezinom imageu sminkerice sa jednog zagrebackog brda nikako nije pasala poludarkoidna ludara, poprilicno slobodnih nazora. Nasa Draga K, cura iz provincije u kojoj je uskoro poceo rat, bila je samo zavrsni udaraca egu svake od nas.

Jer, navodno se ljudi druze sa sebi slicnima.
Meni je bilo apsolutno nemoguce gledati zenu koja je na prvoj godini faksa a okicena je zlatom i nosi naramenice i nekakve bapseke cipele s petom. Njoj je ko purgerici (my ass, al nema veze) bilo nemoguce druziti se s nekim iz jednog slavonskog sela. A Dragoj K je vjerojatno bilo puno ugodnije sa svojom skvadrom u studentskom domu u kojem, po meni, nitko nije govorio nista slicno hrvatskome jeziku, nego sa dvije sto šminkerski skockane, sto odgojno zapustene ludare.

Nemam pojma kako, ali stvarno smo se puno druzile. I ostale povezane zauvijek nekom ludom bezbriznoscu. Koji oksimoron. Draga K je dugo vremena imala i status izbjeglice. Kad smo mi studirale bijesnio je rat. Decki su nam bili po frontovima, a mi smo popisivale izbjeglice i volontirale na sve nacine kojih smo se mogle sjetiti.

U isti glas i cas smo zaroktale: 'Jel'te zvala Draga K?' Umrle od smijeha, kratko se snebivale nad doticnom jer nam je opet TO napravila. I obecale jedna drugoj da dolazimo spasiti onu drugu. Kao, Draga K grize i niti jedna od nas dvije ne moze sama s njom na kavu.
Sranje.
Cesto se potajice cujemo svaka sa svakom i dobro olajemo onu trcu. Uf, sto bih dala da znam kako me tracaju J


Stigla sam prava. K'o i uvijek. O da, obje moje prijateljice kasne. Uvijek i zauvijek. I mislim da sa svojom tocnoscu jednako zivciram ja njih, kao i one mene sa kasnjenjem. Mozda cak ja njih vise? Mislim, moje ponasanje je pristojnije i socijalno prihvatljivije. Ugodnije. Ma vraga, ugodnije je samo onima koji su jednako tocni, a takvi su rijetki. Ja, naime, uvijek dodjem i malo ranije. Dobro, opametila sam se s ove dvije nakon 15 godina i njima dolazim samo tocno. Dovoljno da im idem na zivce i da od silne zelje da jednom dodju na vrijeme – naravno zakasne...

Jucer mi to nije tesko palo.
Konobar me je pogledao s cudjenjem jer sam do mjesta u kojem smo se nasle doslovno dotrcala. Trenirka, tenisice, pernati prsluk i 100njak kila (dobro, hiperbola, ali dojam je takav), a mjesto je onak sminkersko i navecer ovdje sjede mladi skockani japiji... Jupi.

Oznojena, procijeldila sam 'Colu', a on je rekao imamo samo onu drugu (preslatku) i sazalno me pogledao. Ispalila sam k'o iz topa : 'dupli GP sa nacijedjenim limunom i vodu'. Isti tren je to postao najbolji konobar na svijetu, sa najsarmantnijim osmjehom i totalno uvrnutim smislom za humor. Donio je GP, ogromnu zdjelu grickalica i nicim izazvan stavio na stol redom: Gloriju (Bože), Cosmopolitan, Elle i Vouge ... Valjda je mislio da mi treba. Umiruci od smijeha pitala sam ga gdje su Arena i Story, a on je na stol dodao jos jednu zdjelu grickalica. Dobro da nije otisao u obliznji ducan po cokoladu.

Nakon samo 15 minuta stigle su i njih dvije. Draga K je pokupila Dragu S i za zivo cudo dovezla ih bez puno lutanja u ovu moju zabit. Cudno, ja bih u njezinom gradicu od tri ulice sigurno uspjela zalutati. Ali to sam ja. Tocna i prostorno dezorjentirana.

Gledala sam ih par trenutaka kako izlaze iz auta, ovlas popravljaju kaputice, sosice i frizurice i krepala od smijeha. Iste su, totalno iste. Nemoguce i bolno iste. A onda je vlastita kratka provjera odraza u staklu birtije jos jednom potvrdila, 'ajme i ja sam ista'. Nama uopce nije proslo skoro 16 godina.

Trebale bismo zaraditi na tom patentu.

Draga K ima dvoje djece, ali je jedina od nas tri rodila i sina. Zasto je to vazno? Pa nije, samo rusi teoriju da ljudi iz nase struke svi imaju curice. Interna sala, nista vise od toga.

Sin joj je mladje dijete. Pljunuti je otac (sto i nije lose, Draga K je, naime, upecala mlado meso za muza). Cura je starija. I sad je vec velika. Draga K pije kavu. U strasnim kolicinama. Stalno i uvijek. Mislim i na zahodu. Uopce ne mogu zamisliti Dragu K bez salice na stolu.
Djecu joj skoro uopce ne poznajem. Ne odlazim vise u njezine krajeve, a dugo me nije bilo ni u mojim krajevima. Vazno mi je jedino da su dobro, nasmijano i stalno veselo.

Draga S takodjer ima dvoje djece, dvije cure. Njezina prva curica je moje prvo dijete. Ne, nisam joj bila majka surogat, ali s njezinom starijom kceri mi veze trenutak kad sam prvi puta u zivotu vidjela bas malu malu bebu. Staru svega nekoliko sati. Drzala sam je na rukama koji dan kasnije. Imala je noge ko dvije purisove hrenovkice. I danas je zove purica zbog toga. Mladja kcer je najtoplije dijete na svijetu. Stvarno.

Draga S je jos na faksu obolila od neizljecive bolesti. Operirali su je vec nebrojeno puta. Zivi stalno na rubu. Radi izuzetno tezak posao u spedijalnim grupama u skoli. Draga S je pila caj.

Tak da sam ja malo visila sa svojim GP-om. Kao i uvijek. I zauvijek.
20ak minuta smo obaljvale redovne kukam-dostamije-nemoguvise razgovore. Iducih 20ak minuta smo dobro prokomentirale djecu. Sad mi je lakse, prije mi je to bio najdosadniji dio nasih susreta jer bas i nisam imala kaj za reci. No sad sam, napokon, kompetentna. Da ne velim najpametnija J

A onda smo jednog po jednog dobro pretresle nase bitange od muzeva/oceva nase djece. I dobro se nasmijale. Bas svaka je zavrsila sa tipom za kojeg bi se druge dvije kladile da nece trajati vise od rekerativnog seksa.

Ali bas svaka je sretna. Uvrnuto sretna.
Kad smo studirale znale smo da cemo u najboljem slucaju svojim primanjima biti srednji stalez. U nasoj profesiji – novaca nema.
Ona najpovrsnija, Draga K, doskocila je tome bogato se udavsi. Sad radi na tome da i nas obogati. Bar tak veli, a nas dvije joj vjerujemo. Zasto ne bismo?

Ostale smo do 22, S je morala doma provjeriti da li su cure napisale zadace do kraja. Ne, njezin muz to nije u stanju napraviti jer ga cure uvijek smuljaju. K je morala natrag u hotel barem odglumiti da se sprema za sutrasnji seminar. Poznavajuc' je, danas je briljirala na istome i dobila prolaznu ocjenu.
Lakse mi je u zivotu kad znam da je i ona dio HNOS-a, mozda nas ipak ne izbace iz skola skroz (ma, mene neci nitko izbaciti jer i ne radim u skoli, ali njih dvije su u gadnoj panici sto ce se dogadjati od sljedece skolske godine kad se opet netko pametan sjeti da nama defektolozi u skolama ne trebaju). Ne, nama treba nam milion Ljilja Vokić, to ce nas dovesti do pune srece... I pameti.

Ja sam morala doma samo zbog griznje savjesti prema ocu naseg djeteta ali nerado priznajem nije mi se islo, kao ni njima.
Na trenutak sam se sjetla da bolujem od rijetke, kronicne bolesti. Koja tek tu i tamo remisira.

Opet imam 18 godina.
Njih dvije uvijek tu negdje.
I bezbriznost.
Neutemeljenu ali tako ugodnu.

I cekam dan kad cu opet na telefon zacuti :'Žeeeeeeeeeenooooo'



31.01.2006., utorak

Dobrodošli komentari...

U prethodnom postu ostavila sam komentare koji su napisani od meni dragih ljudi...
Pogadjate, nisu bas negativni i naravno da su me razveselili. Oni ostaju u postu i skupa s njime idu i u knjzižicu koju čuvam za Nuki.

A ovo je post u kojem cu objavljivati i one negativne komentare, nazalost od nepotpisanih autora. Cinjenica da su nepotpisani vec sama govori za sebe, no cinjenica da nikako ne mogu shvatiti o cemu oni govore je i dovela do njihovog posebnog objavljivanja...

Za sada su dva, no slutim da ce ih biti jos...

Pa izvolite - komentari na pijedestalu....

Majko bozja koliko ste vi jadni nemoram vam pisat jer to sami znate. Zar je doslo do toga da se spustite na tog nivoa??? JADNI STE JADNI MA PREJADNI nemam drugo sta reci A ti da si bila brizna mama gledala bi svog djeteta a ne da po cjele dane visis na kompjutera od jutro do mraka. I da imala bi ti manje briga kad bi imala malo vise privatnog zivota jer se tvoj sastoi od virtuelnog


Mozes ti brisat moje komentare koliko hoces al da znas da cu ja opet i opet pisat. Zasto brises ?? pa da ne bi videle svi kakva si ti majka a i kakva si osoba koliko lic emerje moze imati u jednoj osobi kao sto si ti. I koliko jadan moze bit covjek da se spusti na ovaj nivo kao sto si se ti puisanjem ovog teksta. Verujem da mali broj ljudi znaju pravu istinu al doznace je svi sad kad vec insistirate i to ce doznat cjela Hrvatska ( 31.01.2006. 09:07)


Ma glupačo jedna čim si stavila to na Blog postala je javna stvar. Kako si jadna, jadna tvoja mala s tobom... ( 31.01.2006. 16:36)

30.01.2006., ponedjeljak

Ne šali se s brižnom majkom....

Jer brižna majka je štotšta u stanju učiniti.
Brižna majka grize kad samo pomisli da bi itko ili išta moglo ugroziti njoj najvažniju osobu na svijetu
Prvo grize pa onda pita da li si imala zle namjere.

Ovaj puta, ugristi ću te samo perom/tastaturom, ali probat cu to direk' napraviti. Doduše, razmišljala sam da li da te dugo i polako grickam i razvlačim po ustima, pa kad, po ko zna koji puta, skužim koliko ti je okus ogavan, komadić po komadić ispljunem...

Ne, biti ću humanija, ipak si ti jedno jadno malo ostavljeno i usamljeno, a k tome ludo ko puška biće.

I možda nisi imala brižnu majku... Ili brižnog oca... A možda i sada nigdje nikoga nema. A želiš to, jel'da? I sve poduzimaš da netko napokon reagira i barem te na sekundu pogleda... Dotakne... smiluje ti se? Zgodno bi bilo prenjeti nekome bolešturu od koje bolujes, kaj ne?

U stanju si izmisliti 1001 identitet, ali svi su tako prokleto slicni. Ma prepoznam te gdje god da se pojavis. Ispod kreveta virnes, na vrata kucnes, otvoriš blog pa na njemu trabunjas?
Ljubomorno tumaraš od foruma do bloga, od mog bloga do njenog bloga. Češeš kozice. Dubiš na trepavicama. Skupljas prijatelje slicne sebi, cak se nekad predstavis kao svoj vlastita prijateljica (Bože, luda li si?)... Volis pricati sama sa sobom. Jer s drugima je tako prokleto tesko...

I pokazujes koliko si podmukla... čekas danima, pritajiš se... smišljaš novu rundu igre. Mijenjaš providera, bjesomucno tumaras od jednog do drugog kompjutra i trazis nacin da nam ponovo udjes u zivot.

Pa prestani. Nisi iz njega ni izasla. Navodim te ko skolski primjer krive procjene. Moje krive procjene. Izgledala si tako pitomo, ko ovcica, i cinilo mi se da infekcija tobom samo jaca obrambeni mehanizam. Prevarila sam se.
I još se igram s tobom (zapravo poigravam ali ti to još ne kužiš...)

Stoga, samo ti javljam da se u jednome slažemo 100% - pravda je ćudljiva dama. Dostižna, i ne nužno spora.
I ne voli lopove, imitatore, plagijatore... kao ni luđake svih vrsta. No znaš kako se kaže: 'čuvaj se i Bog će te čuvati'...

Pa se ja čuvam, već dugo... Štite me zone alarm i nod 32...

A ovaj post posvecujem JOSJEDNOMVIRUSU koji mi je na kompjuteru (prego jedne IGRICE) i u pravom zivotu pokusao napraviti dar – mar i napasti mi datoteke s mojom svetinjom. Slikama MOG djeteta.


Kad smo vec na toj temi: porucujem i urednicima u Slobodnoj Dalmaciji da je moje dijete i dalje prekrasno i ukoliko zele, uz sasvom pristojnu, tržišnu cijenu ustupit ću im pokoju fotografiju za ilustriranje sumanuto-degutantnih najava u tv-programu istih takvih bljakastih emisija.

Mislim, nije potrebno krasti. O pobogu, valjda tako ozbiljnim novinama kao sto bi SD zeljela biti – stvarno nije potrebno krasti fotografije...

S Bloga...

Moga...

A ja se, na vasem mjestu, stvarno ne bih šalila sa brižnim majkama... Sležete se, zar ne?



24.08.2005., srijeda

jel' bolje?

stvarno nam je bilo gadno zadnja 4 mjeseca... nakon izljecene frakture bedrene kosti (pri porodu koji je bio carski rez), zapali smo u dugotrajan proces lijecenja kuka koji se luksirao (u startu je bio lagano displastican)... mjesec dana remenje, a onda 3 mjeseca Hilgenreinerova ortoza (zeljezna naprava za mucenje)

nisam htjela pisati ni slikati, samo sam cijele dane visila iznad kinderbeta i na omiljenom forumu - tako sam nalazila mir, savjete, utjehu... i cinilo mi se da radim sve sto trebam raditi da bi Nuki bola sretnija, zdravija i bolje...

i evo vam jedna nasmijana slika, dok ne smislim sto sve, koliko i da li vam uopce trebam pisati pregled tih dogadjanja, ili cu samo nastaviti tamo gdje smo stali...

Image hosted by Photobucket.com

15.04.2005., petak


30.03.2005., srijeda

odvikavanje

Eto me dragi moji,

Ne stizem ni citati ni pisati pa prisilno apstiniram od bloga.
Nuki je apsolutna gazdarica moga vremena i vrlo malo mjesta ostaje za gušte:-) i blog.
Bacam se na citanje, a ako sutra stvarno zahladni onda cu i napisati pokoju novu dogodovštinu. Takodjer planiram urediti napokon i NJEZIN BLOG, a do tada nas mozete gledati ovdje


Hvala svima na komentarima, idem na brzinu vidjeti sto ima novoga kod vas.

LP

01.03.2005., utorak

Jedna JAKO NAPREDNA i ŽILAVA beba

nakon pedijatra :-))) I tako... napokon smo obavili prvu pedijatrijsku kontrolu :-)
Jupi, jupi, meni je veliki kamen pao sa srca: Nuki je... (vidi naslov) :-)))

Utovili smo prašćića za puni kilogram (od izlaska iz rodilišta, a od rođenja 750 g što je tek malo iznad prosjeka :-)
Narasla je skoro 3 cm :-)

A bojali smo se kontrole ko vraga jer smo zbog gipsa morali paziti koliko jedemo, pa su nam ta 4 tjedna bila naporna, naporna, naporna.

Veli striček doktor da je očekivao puno lošije stanje i zbog higijene koju baš nismo mogli provoditi dok je imala gips, pa se sav čudio kako guza uopće nije crvena (pola Pavlovićeve kreme na dan čini čuda ;-), kako nema gljivica i tjemenjače... Ma, sve u svemu... (opet pogledati naslov) :-)))

Roditelji pucaju od ponosa, a na sitni sram koji je Nuki izazvala nemogućim plakanjem i sveopćom dernjavom u čekaonici su već zaboravili :-)

Voli vas vaša LP koja od danas više ni službeno nije babinjača:-) Prošlo je već 6 tjedana, čupavih i dlakavih ali su iza nas. Sada još da netko i mamu natjera na kontrolu, pa da počne život ;-) (mislim da je tata već lud bez... ;-)))




22.02.2005., utorak

POST SAMO ZA BIGMAMMU :-)

Draga BM i ostali :-)
Da ne izgubite strpljenje pišem ovaj post.
Vijesti su super: noga je predivno zarasla, nema nikakve rotacije, nema angulacije, a preostalo je jedino skraćenje od 7 mm koje će se samo poravnati s drugom nogicom kako Nuki bude rasla.
Vježbice ne trebaju!
Fizikalna terapija - ne treba!
Široko povijanje može ali ne mora jer su kukići savršeni kakvi su i bili :-)

Anouk ima najbolje noge na svijetu i danas sam ih pofotkala, ali nemam snage sada skidati sa digitalca, pa ću vam ih pokazati nekom drugom prilikom. Čuvat ću tu fotku, pa kada mi gospodična u pubertetu bude zacvilila da ima loše noge, pokazat ću joj i ispričati priču o prvih mjesec dana i objasniti joj što je sve prošla i kako je sve tragično moglo završiti. Nadam se da će to biti dovoljno da zavoli svoje noge bez zadrške !!!

Danas smo se napokon i okupali prvi puta otkako smo otišle iz rodilišta (joj kad samo pomislim da su je tamo sestre prale i previjale kao da je sve ok, i kada samo pomislim koliko je to moje dijete moralo boljeti - najradije bih odmah digla KB Merkur u zrak :-((( )

A imam i dva nova trika... (zamislite si da vam to piše Anouk jer je mama očito pošandrcala:-)
1. kada mi deda kaže OOOO (onak skupi usta u krug), ja napravim to isto i krepam od smijeha (5 puta u različitim vremenskim periodima tako da se smatra provjerenom stvari
2. 'govorim' EJA, EJA, EJA - to imitiram mamu koja mi stalno, dok me hrani, govori EJ, EJ, EJ KAMO SI TI KRENULA, jer sam se s gipsom stalno sklizala s maminoga krila :-)))

Dragi moji, iz druge sobe se upravo čuje LEEE, LEEE, a to je prethodnica za EJA, EJA jer je dijete gladno i išokirano od skidanja gipsa, kupanja i svega ostaloga

love
lp

p.s pa BM ne mogu i na forumu i ovdje :-)

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se