Trn u peti

Pavao nije spavao. Po tome je definitivno odskakao od prosjeka njegovih imenjaka. On je bio Pavao s poremećajem spavanja i vječno zašljivanim podočnjacima. No bila je tu još jedna stvar po kojoj je odskakao od imenjačkog prosjeka: vrijeme provedeno pred monitorima najmoćnijih kompjutera dostupnih običnom smrtniku. Završio je više igrica od svih ljudi koje je poznavao. Ovo nije bilo čudno, jer Pavao je bio gamer, a ljude oko njega većinom su okupirale misli o Bogu, grijesima, molitvama te njihovim biskupskim i sličnim karijerama. Naime, uz to što je bio gamer, Pavao je obnašao i dužnost Njegove Svetosti pape. Za javnost je bio papa Pavao VII., a za Internet zajednicu multiplayer pucačine nazvane „Deusmatrix“ skrivao se pod nadimkom PaxDei007. Nitko iz njegovog užeg i šireg crkvenog kruga nije imao pojma čime se on točno bavio od 20:45 do zore. „Povukao se na molitvu!“ - govorili bi biskupi u prolazu i s dubokim poštovanjem razmijenili još par riječi o njegovoj snazi vjere i predanosti Bogu. Iz nekog, ne baš nedokučivog razloga, ove bi izjave razmjenjivali neobično glasno za Vatikanske hodnike i ispred vrata Pavlove radne ili točnije molitveno-gamerske sobe. Ispunjeni vjerom, biskupi bi se nadali da će ih Njegova Svetost čuti unatoč apsolutnoj zvučnoj izolaciji blindiranih vrata kakva su imali samo Vatikan, Washington i Kremlj. I onaj frustrirani čovječuljak u Parizu.

Dok su biskupčići hvalili papinu predanost Bogu, on je skidao svečane halje i oblačio trenirku. Treba se oblačiti u skladu s prilikama, govorila je njegova majka. Da, tako je. I pape imaju majke i one ostavljaju tragove čak i na njima. Onaj posebni svečano-sveti šal koji je naslijedio od prethodnika nehajno bi prebacio preko udobne fotelje iščekujući da se čitav sistem podigne i monitori zabljesnu u punom sjaju. Ponekad bi skočio provjeriti da li je zaključao vrata i vratio se pred monitore. Ako bi crtice na ekranu još uvijek pokazivale da se sustav podigao tek pet od deset crtica izmolio bi „Oče naš“. Dva puta. Točno toliko je trebalo da čitav sustav profunkcionira. Tada bi na desktopu kursom pronašao ikonu koja je obećavala beskrajne sate napucavanja demona i provlačenja kroz neobične svjetove, te bi s nakrivljenim smiješkom dvaput kliknuo. Izmjenjivale bi se slike demona i junaka - palih anđela koji demone sjeckaju ili razaraju bacačima raketa i plazme. Još koji trenutak i ući će u taj magični svijet. Nastavljao bi gdje je stao dan ranije. Prije kretanja bi još jednom provjerio pod kojim gumbom je sakriveno posebno oružje, te duboko udahnuo, nešto brzo izmolio i krenuo u novu avanturu.

„DeusMatrix“ bila je igra s genijalnim konceptom po kojem su igrači izmjenjivali svakojake uloge u raznim povijesnim razdobljima. Mogao je igrati svatko s pristupom internetu i malo jačom mašinom. Igrač bi upisao svoje novo ime i dao odgovore na iscrpni psiho-test koji bi odredio karakteristike njegove osobnosti. Igra bi na osnovu testa odredila individualni karmički put svakog igrača - palog anđela koji bi tada dobio desetak uloga koje mora naizmjence odigrati. Svaka uloga predstavljala bi jedan od njegovih života i rezultat svakog od njih utjecao bi na onaj budući, ali i prošli. Nekoliko dana igrao bi u prvom životu koji se odvijao na nekakvoj Atlantidi u doba prija dinosaurusa, pa par dana drugog života za Napoleonskih ratova. Par dana tražio bi demone na ulicama antičkog Rima, pa šetao nekim od svjetova magije i vilenjaka ili pak obične budućnosti u kojoj ljudi haraju obližnjim galaksijama tražeći slavu i moć te supstancu pod nazivom Forsij. Koncept tih raznih karmički isprepletenih života jednog junaka povezivale su odrednice psiho-testa i tekući stil igranja. Svaka igračeva odluka imala je posljedicu za sve njegove uloge. Igrači su često izmjenjivali prijašnje i buduće živote, a životi su bili povezani i utjecali na ishod ostalih tako da se činilo da igra nema kraj. Borba s demonima dobivala bi novo ruho sa svakom odlukom igrača. Otvaranje ili ignoriranje vrata, tijek razgovora s osebujnim likovima, pomaganje savezniku, spaljivanje ili pošteda poraženog junaka-konkurencije koji se koprcao na podu. Sve, ali baš sve, je utjecalo na tijek igre. Ona je učila o junaku sa svakim danom, a demoni su dobivali sve preciznije značajke osobnih neprijatelja sakrivenih u umovima samih igrača. Gotovo savršena igra. Savršena za postati ovisnikom s podočnjacima.

Ponekad bi se Pavao umorio i trebao pola sata da raščisti misli prije ubijanja demona sakrivenih u kanalizaciji Napoleonovog Pariza. Obično bi to bilo u neko gluho doba noći i jedini čovjek koji je bio budan bio je glavni voditelj informatičkog odjela Vatikana. Nezaređeni i dugokosi češki genijalac u kasnim dvadesetim. Taj se veseli momak obožavao redovito napušavati. Kada je papa prvi put zalutao u njegov zadimljeni podrumski sobičak, Jiri je od strave i premalo vremena da sakrije grijehe progutao zapaljeni joint. Danas su se on i Pax smijali toj anegdoti dok su dijelili dim. Čeh Jiri bio je jedini čovjek koji se kužio s papom.

Pax je izvana bio pravi Papa pun sućuti, mira, mudrosti, diplomatskog jezika, pronicljivosti i ostalih značajki nužnih za crkvenog vrhovnika. Međutim, u njemu se skrivao još i Petar Pan ili ti Petar Pavle kako je papa jedne zore nazvao taj dio sebe. Taj dio njega je bio jedan veseo i zaigran tinejdžer, kojeg se Pavao nikako nije mogao riješiti. Probao je raznim metodama. Višednevnim molitvama, povlačenjima u samoću, samokažnjavanjem bičem i koprivom te ostalim kršćanskim metodama pročišćavanja. Ovo je urodilo jedino dubljom frustracijom, sve dok jednog dana nije odlučio u potpunosti prihvatiti to dijete u sebi i samo ga dobro skrivati od kolega crkvenjaka. Radio bi dječje, bezazlene gluposti sakriven od kolega i tako punio baterije za idući dan. Čak bi ponekad podijelio joint s narkićima kojima je pomagao kao mladi svećenik u svojoj misiji. U to vrijeme mu je nekim čudom i karijera krenula raketnom putanjom. Od običnog popa do biskupa za manje od deset godina i onda vrhunac karijere - najmlađi papa u povijesti! Naravno i njegov dolazak najavio je bijeli dim.

Petar Pavle je uživao bar jednom tjedno posjetiti češkog genijalca Jirija i razmijeniti par riječi na jeziku koji biskupi ne bi razumjeli. Čavrljali bi o filmovima i knjigama, kvantnoj fizici, smislu postojanja iz aspekta znanosti, napretku tehnologije i najvažnije od svega o Igri. Obojica su se zakačili za „DeusMatrix“ i obavezno su dijelili sva svoja iskustva. Ponekad im se činilo da je igra stvarnija od ovog svijeta i da ih nekako bolje razumije od ljudi. Kao da ih taj kompjuterski program stvarno poznaje i zna sve njihove slabosti bolje od ljudi. To ih je istovremeno ovisnički privlačilo Igri, ali i pomalo plašilo. Jednog kao papu, a drugog kao običnog sistemca-programera koji je ipak planirao dio života provesti dalje od ekrana. U stvarnom svijetu i po mogućnosti s nekim toplim ženskim tijelom. Iako je Pavao bio u punoj papinskoj mjeri aseksualno nastrojen prema ženama i muškarcima svih dobi, pokazivao je izvanredno razumijevanje za ove Čehove probleme. Čak mu je dao i neke natuknice kako to ostvariti. Natuknice koje stvarno pale, jer je Pax za svog šegrtovanja na ispovjedaonici vrlo dobro upoznao ženski um.

Dječaci su po običaju i večeras razgovorom napunili baterije te odlučili nastaviti Igru do zore. Pavao je polako hodao prema svojoj sobi razmišljajući o svom životu. Najednom primijeti neobičnost tišine oko sebe. One crkvene tišine koje se tako živo sjećao iz djetinjstva, a na koju se kasnije toliko navikao da je nije niti čuo. No polumrak pustih hodnika bio je dvostruko tiši nego inače. Kao da ambijent svetih hodnika pojačava bešumnost obične tišine. Daje joj onu posebnu, religijsku notu gotovo sablasno svetog mira koji osim nečujnih zvukova skriva i nešto više. Zastao je. Zaustavio je disanje i pokušao nekako jače otvoriti uši. Upio je komadić tišine duboko u sebe. Udahnuo je duboko, sve do ušiju dječaka koji ju je prvi put čuo prije toliko godina. Ponovno je osjeti na isti način kao i onda. Trgnuo se i nastavio ubrzanim korakom, iako je znao da je siguran i da jedan povik može privući cijelu gardu osiguranja.

Pogledao je u malenu kameru smještenu u visokom kutu iznad vrata na kraju hodnika. Njezina zelena lampica spokojno je žmirkala i ulijevala dodatnu sigurnost. Svejedno, učini mu se da je tišina progutala prijenos slike do švicarskih stražara. Bez zvuka, zavodljivo poput žene skrivenih motiva, tišina je polako usisala i sliku i život iz stražara. Bio je sam. Glasno je stupao i drhtavo, sramežljivim šapatom započeo pjevušiti prvu molitvu koja mu je pala na pamet. Blizina njegovih vrata davala mu je nadu, iako više nije vidio žmirkanje zelene lampice. Bez usporavanja poželi se osvrnuti i provjeriti da li je tišina poprimila oblik. Možda se transformirala u neku nijemu zvijer. Demona prevelikih usta koja će ga svojom toplinom upiti u baršunasti bezdan bez tonova. On će vrištati, ali neće proizvesti ni zvuka. Bolje je ne okretati se i samo malo potrčati; pomisli maleni Pavao. Vrata su blizu. Izvadio je ključ nekoliko koraka ranije. Konačno, škljocanje brave! Otvorio je blindirana vrata i odmah ih zalupio. Nadao se da će njihova zvučno-sigurnosna izolacija zaustaviti tihog progonitelja. Naslonio se na vrata i duboko izdahnuo s dlanovima pritisnutim duboko u žutu kožu koja je prekrivala armaturu vrata. Iako ispunjen nekim čudnim osjećajem, sjeo je za kompjuter i odlučio nastaviti igru. Završio je zadatak za koji ga je igra smjestila u Pariz početkom 19-og stoljeća, a slijedeća misija ga je odvela u Rim, vrijeme radnje - danas.

Stajao je na krovu ispred same kupole bazilike sv. Petra. Pored njega nalazio se još jedan igrač. Poželio je maknuti se od kompjutera i izaći van da provjeri da li doista neka dva lika švrljaju po obližnjem krovu. No nije se stigao ni pomaknuti, a igrač mu se već obratio. „Petar Pan?! To si ti Pax?“ - titralo je u malenom prozorčiću u kutu ekrana s potpisom - Jiri. Izgleda da je Igra prepoznala njihovu lokaciju unatoč zaštiti koju je češki genijalac osobno postavio na svetu mrežu.
„Da, ja sam! Kako su nam upali u sustav?“ - utipka Pavao na interni chat Vatikanske mreže.
„Ne znam. Izgleda kao da nisu. Ovdje sam, mislim na krovu - u igri, već deset minuta. Sve sam provjerio. Što se njih tiče mi smo samo dva freaka sa servera u Filipinima. Slučajnost?“ upita Čeh.
„Nemoguće da je ovo slučajnost, moraju nekako znati!“ - razmišljao je Pavao- „Jesi sdiguran?“ - tipkao je ubrzano - „Moždsda su nkako probili tvoj…“
„100%“ - titrao je odgovor iz podruma - „Nisu ušli u sustav, ali nekako znaju. Moraju znati!“ - tipkao je Jiri. Tada se na ekranu iznad igrača na noćnom nebu Rima pojavila svjetlost. Blještava kugla koja se nadvila nad kupolom titrala je i širila se u bljeskovima uz glasnu grmljavinu. Grmljavinu koja kao da je dolazila kroz prozore stvarnog svijeta.

Jiri se uz snažan trzaj probudio u svom podrumu i shvatio da nema ni Pavla ni Petra, ni Paxa ni svijetla, nego samo dobri stari Benedikt XVIII. s problemom oko slanja e-maila. Opet. Još je bio pod utjecajem sna i glava mu je bila teška i velika kao kod najvećeg mamurluka. Poslao je jednog asistenta da riješi Benediktov problem i odlučio izaći na zrak. „Previše pljuganja i buljenja u prokleti ekran.“ - tražio je krivca za mamurluk. Pogledao je u paketić trave koji se skrivao na neurednom stolu. S gađenjem ga je gurnuo u smeće - „Tko zna što je bilo unutra?“

Bila je večer i svježi zrak mu je ugodno ispunjavao nosnice. Odlučio je skočiti doma pod tuš i prošetati centrom. Tuš i lagana šetnja učinili su svoje i glava je olakšala. Čak bi mogao popiti i pivu. Sjeo je u omiljeni kafić i naručio pivu. Bistre glave i rashlađenog grla počeo se propitkivati o svom životu počevši od posla. Bilo mu je dosta održavanja sustava i trebao je odmor. Daleko od kompjutera. Nije ni stigao dotaknuti se svog nepostojećeg ljubavnog života, kada se pred njim pojavila djevojka s povećim ruksakom. Nije ni stigao dati 9,5 od 10 njenim nogama, a ona progovori na talijanskom s češkim naglaskom.

- Dobro veče! Ja sam jako umorna, a nigdje nema mjesto za sjediti. Slobodno sjednem s tobom? - osvrnuo se. Sve je bilo puno. Provjerio je i birceve preko puta i cijelom dužinom ulice - krcato kao njezin dekolte. Samo još jedna slučajnost.
- Naravno izvoli! Ti si iz Češke? - odgovori joj na češkom i poveseli se što se konačno maknuo iz Vatikanskog podruma. Tuširanje i brijanje također nisu bili naodmet, a natuknice koje mu je dao papa u snu također su bile više nego dobrodošle. Ispostavilo se da je i ona informatičarka na proputovanju Italijom, a u Rimu će ostati tri dana.

Ostala je dva tjedna. Nakon toga su zajedno nastavili putovanje Italijom, pa i dalje, u skladu s njezinom željom o putovanju prema istoku i Indiji. Kairo, Istambul, Damask i mnoga druga mjesta kojih se tako živo sjećao iz odsanjane igre. Nije mogao vjerovati koliko je to bio dug san. U Siriji mu se prvi put vratilo mutno sjećanje da je sanjao još nešto nakon one svjetlosti i grmljavine. Tada je i njoj ispričao svoj san, a kako su se bližili Indiji sjećanja su postajala sve jasnija. Bio je opsjednut snom, a nju je to zabavljalo. Jiri je postao opsjednut pitanjem što je stvarnost. San? Igra? Sadašnjost?

Konačno, kada je na krcatoj tržnici Varanasija u procesiji hodočasnika ugledao Pavlovo lice, Jiriju su se vratila sva sjećanja. Bila je to obična šetnja tržnicom koju je užarilo Indijsko sunce. Zrak je bio ispunjen mirisima šarenog voća i znoja glasnih tamnoputih kupaca i prodavača te pokojeg bljedunjavog turista. Motori neobičnih trokolica i starih kamiona stapali su se s glasnim žamorom ljudi i sakrivali kristalno čistu melodija zvona koja je dopirala iz procesije redovnika. Unatoč gustom oblaku glasnih zvukova i mirisa te cjenkanju s lokalnim prodavačem tradicionalnih indijskih sandala, Jirijevu pažnju privukao je upravo taj jasan zvuk malenih zvončića. Odustao je od kupnje sandala ispraćen psovkama mladog Indijca. Njegova suputnica primijeti da je Jiri gotovo hipnotiziran. Njezino: „Kuda ideš?“ i ostali povici izgubili su se u zvukovima tržnice. Jiri se izgubio u gužvi i ostavi je samu na milost i nemilost nepopustljivog prodavača sandala. Proguravši se kroz gužvu i labirint štandova punih svježeg voća i napola trulog mesa došao je do gomile koja je promatrale redovnike u prolazu. Probio se do prvog reda i tada je ugledao Pavlovo lice. To je stvarno bio on. Pavao! PaxDei007! Kao bujica koja popunjava presušena korita, Jiriju se vrate sva sjećanja. Jasno je vidio bijeli dim na dan kada je papom postao upravo Pavao VII. Sjetio se je i posljednjeg dana Igre, kada je trčao iz podruma do Pavlove sobe praveći ogromnu buku kroz pretihe hodnike Vatikana. Kada je konačno dotrčao u Pavlovu sobu, a kroz prozor su jasno vidjeli svijetlost i čuli pravu grmljavinu iz stvarnog svijeta. Iz blještave kugle svjetlosti pojavile su se gotovo nevidljive stepenice do prozora, a PaxDei007 je odmah zakoračio.
- To je to! To je kraj prvog nivoa! Za mnom! Požuri! Iako ćeš ti zapravo ostati. - dovikivao mu je onomad Pax kroz grmljavinu, a sada su se ponovno sreli u predalekoj Indiji. Jiri osjeti kako ga ispunjava sreća. Sa širokim osmjehom skočio je pred bijelog čovjeka s Pavlovim licem koje je stršalo u gomili domaćih redovnika.
- Pavao! To si stvarno ti?
- Ne znam ni ja. - odgovori Pax i ugasi Igru...