Trn u peti

Kad god je u Parizu padala kiša bio je mokar kao pas. Znao je da je mokar i da to ne voli, ali nije znao da je i rođen kao pas. Znao je samo stvari koje znaju psi, a to je malo drugačije nego kod ljudi. Za ljude izgleda da psi ne znaju da su psi. Neki pametni ljudi poznatiji pod nazivom „znanstvenici“ kažu da psi nemaju kognitivnih sposobnosti samospoznaje na način na koji to imamo mi ljudi. Šećući pariškim bulevarima pripadnik skupine homo sapiensa ugledat će neko četveronožno biće i nakeljit će mu naziv - pas, mačka, pijani klošar itd. Znanstvenici tvrde da psi to ne rade. Ipak psi redovito razaznaju mačke od pasa i glasnim lajanjem pokazuju da su upravo vidjeli mačku. Kao da nam viču: „Vidiš i ja kužim razliku!“ Znanstvenici kažu: „Ah, pa to je uvjetovano genetskim predispozicijama. Temeljem usađenog obrasca ponašanja potaknuti mirisom psi drugačije reagiraju na miris mačke.“ Jedan čovjek ustaje na simpoziju „Genetski uvjetovano ponašanje“ i dobacuje: „Moj Pero laje i na sliku mačke“ Smijeh okupljenih i pokvarena ploča znanstvenika s malom izmjenom: „Temeljem usađenog obrasca ponašanja potaknuti slikom…“

On nije ništa znao o simpoziju koji se održavao par ulica niže. I dalje je znao samo da je mokar i da mu je hladno. Znao je i da mu glad i ležanje na podu smrdljivog haustora nisu neki čejf. Veliku njušku i tople oči spustio je preko šapa i zamišljeno buljio u kišu. Znanstvenici bi rekli da on ni u tom trenutku ne razmišlja kao ljudi, ali morali bi bar priznati da je izgledao krajnje egzistencijalistički zabrinuto. Dok se on borio s vlagom i hladnoćom, čovjek sa simpozija nije odustajao od svoje teze da su i psi sposobni etiketirati.
- Kako objašnjavate da psi reagiraju na imena? Čak razaznaju stvari i radnje prema imenima?
- To je točno, međutim psi sami u svojem umu ne stavljaju etikete uobličene u misao koja bi činila riječ definirana na način kako je ljudi poimaju. Spomenuta učenja su kondicionirana i psi nisu razvili samu riječ i naziv u svojem umu. Prepoznavši podražaj bilo da je riječ o slikama, mirisima ili zvukovima, oni se asocijativno prisjećaju svojih emocija povezanih uz podražaj, a temeljem njih reagiraju na prikladan način. U istraživanju instituta Verlainé eksperimentima je utvrđeno da psi nikako nemaju kapacitet za stvaranje riječi za određenu stvar, već…

Simpozij je uz nekoliko stanki trajao do kasno uvečer. Pas u haustoru je samo čekao da i kiša uzme stanku, jer je mrzio mokar kopati po kontejnerima. Kiša nije uzela stanku, a on nije ni mrdnuo. Bio je iskusna skitnica koja bi radije otrpjela glad, nego navukla upalu pluća. Nije se odazivao na nijedno ime, iako je bio uvjeren da se zove ili Smrdljiva Džukela ili Pazi Možda Grize kako su mu se obraćali homo sapiensi. Već se spuštala noć nad Eiffelovim tornjem, a on i dalje ležao i mudro promatrao kišnu zavjesu. Nije se nikad zamarao egzistencijalizmom i smislom svog postojanja, a kamoli bolovao od weltschmerza. Eventualno bi sanjao o sigurnom mjestu za prespavati i pojesti. Vikendom je to bio ovaj haustor na ulazu u malenu tvornicu užeta, pa je mirno sklopio oči i sanjao kosti. S mesom.

Tvornica nije radila vikendom, pa je imao mir, a i u blizini su bili slasni kontejneri restorana za šljakere i ljude plitkog džepa. Preko tjedna je zbog gustog prometa i vječno nezadovoljnih radnika izbjegavao ovu ulicu. Jednostavno mu nije bilo jasno zašto ga šutaju nogom kad on ne odlučuje o smanjivanju njihovih plaća niti laje kad ne ispune normu. Nije se zamarao sa zašto, ali je uvijek izbjegavao ljude koji su izgledali kao tvornički radnici. Nije ih nazivao tvornički radnici niti etiketirao pod gadovi. Jednostavno je izbjegavao određene skupine ljudi ne zamarajući se s dijeljenjem imena. Po čitave dane samo je tražio hranu, te toplo i suho sklonište. Znao bi gdje i kad mu se što pruža, ali imena nije dijelio. Ponekad bi par dana uživao i s ponekom pudlicom koja se otela kontroli neke dame i pobjegla s uzice, ali brzo bi je se riješio, jer su zbog visokih nagrada vlasnika šinteri posebno pikirali na pse s pedigreom. A to bi moglo biti opasno. Nije znao kako bi to moglo biti opasno, ali onih nekoliko puta kada su ga skoro uhvatili vidio im je oči. Bile su ispunjene nečim što je vidio i u pogledu svog prvog i jedinog gazde. Nije imao riječi kojima bi imenovao taj pogled ni namjeru iza njega, ali dobro je znao kako boli kada te osoba koju voliš mlati i po pola sata, ne daje hranu i veže na lanac. Kiša je konačno uzela stanku. Vrijeme je za večeru.