Trn u peti

Konačno je završio i prvi tjedan prvog razreda osnovne škole. Sve što su mališani naučili ovog tjedna bila su slova a A, b B, c C svih veličina i brojevi 1, 2, i 3 koji se iz nekog Pinu neshvatljivog razloga nisu dijelili na velike i male brojeve. Brojevi su bili jednostavno 1, 2, 3! On je to smatrao vrlo nepravednim prema brojevima, jer ako postoje mala slova i mali ljudi zašto ne bi postojali i mali brojevi!? U svoju je tekicu u jedan red sve brojeve 1 napisao veliko i to od ruba do ruba crte, a u drugi red male brojeve 1 samo do šlampavih pola i tako redom mali i veliki brojevi 2 i tako dalje sve do velikog i malog broja 3.

Još nije završio ni prvi razred, a već se nesvjesno borio protiv diskriminacije, pa makar te između brojeva i slova. Učiteljica nije bila previše oduševljena njegovim malim i velikim brojkama. Dobio je crveni minus! „Pa kaj onda? To je samo mala crvena crtica u velikoj tekici učiteljice.“ pomisli Pino. I nevino joj nastavi objašnjavati zašto je to napravio. Još nije do kraja završio svoje izlaganje o ravnopravnosti brojki i slova, a ona mu je rekla da s njim nešto nije u redu, ne baš uravnoteženo trzala glavom, zabrinuto pogledala gore i pitala plafon zašto on nije kao sva ostala djeca? Plafon joj nije odgovorio. To je bio običan, šutljiv plafon kao i svi drugi plafoni. Pino je bacio pogled u mjesto gdje je učiteljica gledala.

Učiteljica je bila obična psiho-fizički klimava osoba posebno školovana i obučena za rad s djecom kao i svaka druga učiteljica u ovom gradu i nikada nije učila kako se nositi s ovakvom - čudnom djecom kao Pino. Naredila mu je da pošalje svoje roditelje na razgovor odmah u ponedjeljak ujutro. To je loše. Zadnji put kad su mu rekli da s njim nešto nije u redu pa su roditelji morali razgovarati s nekim bilo je prošle zime dok je još bio na slobodi i nije morao ići u školu. Pao je snijeg i pojavile su se sige. Tata mu je objasnio da su sige od vode, jer da se voda navodno pretvori u led kad je jako, jako hladno. Pričao mu je i o tekućim, krutim i plinovitim stanjima tvari, ali to se Pinu činilo jako prosto, pa nije htio dalje slušati o tatinim sranjima o stanjima. Kao svaki pravi znanstvenik odlučio je empirijski provjeriti tatinu teoriju da su sige od vode. To nije moguće! Sige su tvrde, a voda je mekana. Kiša je od vode. Kiša lupa u prozore i oni se ne razbiju. Kamen je tvrd, jer je napravljen od kamena. Jednom je bacio kamen u prozor stričeka Štefa i prozor se razbio. Tada je Pino došao do ključnog zaključka. Ako su sige od vode prozor se neće razbiti! A ako se razbije, sada će tata biti kriv, jer mu je pred mamom rekao da su sige od vode! A voda je mekana…

U dvorištu je sa šupe uz mnogo truda i pomoć metle strgao poveću sigu i bacio je svom snagom u prozor stričeka Štefa. Prozor je puknuo od sige, a Pino je pucao od ponosa. Sige nisu od vode. Sige su od sige! Samozadovoljni osmijeh dječarca je kroz rupu na prozoru gledao ravno u oči bijesno crvenog stričeka Štefa. Pino se samo veselo smijao i skakao od sreće uz uzvike: "Sige su od sige! Sige su od sige!!!" To je stričeka Štefa iz nekog čudnog razloga samo jače zacrvenilo. Kad je izletio na dvorište i primio Pineka za uho lice mu je na mjestima iz jarko crvene prelazilo u neobično ljubičastu boju. Pinek je praktički visio pod ogromnom stričekovom rukom, ali je unatoč teškim bolovima primijetio da si je striček Štef cijelo lice namazao s fluorescentno crvenim markerom. Čudni striček Štef mu je glasno vrišteći ponavljao da s njim nešto nije u redu i da on mora razgovarati s njegovim roditeljima.

Striček Štef je dovukao Pineka do vrata Pinekove obitelji i podigao ruku da zakuca kad ono: Pras!!! Vrata su se u tom trenu otvorila i lupila u već crveno lice. Iza vrata ukazala se Pinekova majka koja je zbog silne dreke morala provjeriti što se događa. Kao i uvijek u ovakvim situacijama lik poput stričeka Štefa nastavi galamiti još glasnije: „Kaj je ovo? Bu me vaša familija života koštala?“ Boje na njegovom licu, pogotovo na i oko nosa, postale su neopisive. Izgledao je kao nešto iz dokumentarca o pčelama kada prikažu svijet onako kako ga pčele vide u svim nijansama crvene. Tata je dječarca poslao u sobu dok oni to ne riješe sa stričekom Štefom u kuhinji. Pino je u svojoj sobi je na mahove čuo krikove kao: "S vašim detetom nekaj ni v redu! Drugi put ove godine mi je razbil prozor! Još je drsko slavil taj vandalizam, pa to ni normalno! Neee!? Ak' ga nemrete sami odgajat' otpelajte ga psihologu il' nekaj!" Između krikova je čuo mamu kako ga uzaludno pokušava smiriti: "Smirite se. Sjednite! Smirite se!" Ali striček Štef se nije smirio sve dok mu tata nije pružio čašicu rakije. "Popite si rakijicu. Da se smirite gospon Štef.." To je naravno upalilo. Nakon: "Joj, da je moj. Ja bi ga tak...." glasno "Guc!" Pa tatino točenje još jedne i još glasnije: "Guc!" Svijet je ponovno bio mirno mjesto za život. Bar se tako činilo u tom trenutku. Mama se ispričavala zbog nosa i vadila led, ne sigu, ne vodu u krutom stanju, nego led. Ali gospon Štef je više volio tekuću rakiju i rekao joj da ne treba, da je nos dobro, ali da mu je grlo suho od deranja, pa je samo šutke dignuo praznu čašu prema tati. Molećivi pogled iza pulsirajućeg nosa i tišina koja je dokazivala da mu grlo zaista treba podmazivanje učinili su svoje i tata mu je nalio još jednu. Prije nego je otišao još su promrmljali nekoliko riječi, odnosno taman toliko riječi koliko je stričeku Štefu trebalo da iznese svoju kratku, stručnu teoriju pedagoškog odgoja djece remenom i šamarom, odnosno taman toliko riječi da iskapi i posljednju kap dedine rakije.

Čim je mama zatvorila vrata, tata je viknuo: "Pino!!!" i „razgovor“ je počeo. Pino je spremno izletio iz sobe i odmah krenuo u kontranapad: "Jesam ti rekao da sige nisu od vode! Ti si kriv tata! Ja sam znao da su sige od sige. Ti si razbio prozor!" Tata ga je izbeljeno gledao: "Ja sam razbio prozor? Pa šta ti pričaš dijete drago… Kakve sige?" Nakon pola sata shvatili su o čemu mali govori, a onda je počelo. Tata je zaboravio na prozor i zabrinuo se za mentalno zdravlje i sposobnosti svog sinčića. Njegov sin, pa da je tako glup. Sramota za jednog „dipl. ing.-a“ kako je pisalo na ulaznim vratima. Nekoliko sati je objašnjavao proces prelaska vode u led i paru, ali Pino nije popuštao. Tata je kipio, a mama se povremeno bezuspješno ubacivala u raspravu. Posve iscrpljena, odustala je i zavaljena u fotelji zaspala oko ponoći. Tata je morao dokazati da je u pravu i da je kao roditelj i odrasla osoba i još k tome dipl. ing. dovoljno sposoban naučiti dijete nekim osnovnim stvarima. Kada je shvatio da riječi ne vrijede ništa, odlučio je Pineku dokazati na primjeru.

Zakuhao je vodu kondenzirao je na neku foliju sakupio na tanjur i stavio u zamrzivač. To će pokazati malom da je voda i para i led. Tata je nestrpljivo svako malo otvarao frižider i provjeravao da li se voda smrzava. Čekali su do tri u jutro. Konačno je pobjedonosno pred usnulog Pineka stavio tanjur s grumenom leda. "Evo, vidiš da je led od vode!" trijumfirao je ponosni otac. Malac je pospano prstićima otrljao prerano probuđene oči, primio grumenčić i šutke ga vrtio. "I? Je l' vidiš sine?" profesorski upita dipl. ing. "Da tata. Ali... Ovo nije siga. Sige su špičaste i dugačke. I žive vani, a ne u frižideru." Tata je mucao: " Sige. Voda. Led. Žive? One su žive?!?!?" Očajan je krvavim očima promatrao svoje dijete: "Sine, ti si idiot." zaključi rezignirano i ode u spavaću sobu. Mama se prenula iz sna i mlitavo trljala oči. Onako usput dobacio joj je gledajući u pod: "Taj tvoj sin. On je..." klimao je glavom "ne znam šta, ali moj nije. Nemoguće! Pa već ima pet godina!" Ona ga pola nije razumjela. Mirno je ustala stavila Pineka u krevet i šapnula mu: "Sine, reci tati sutra da su sige od vode. Dobro?" "Da, mama!" zijevne on.

Razbijeni prozor nisu niti jednom spomenuli, ali svejedno je od tog dana striček Štef postao gospon Stjepan i sige su napravljene od vode. Bar za tatu. Sada su prošle gotovo dvije godine i Pino je ponovno morao razgovarati. Čim je došao iz škole uredno je izvijestio mamu o svojoj borbi za brojeve i roditeljskom sastanku u ponedjeljak. Rekao joj je da je jako umoran i otišao spavati prije nego li se tata vrati s posla. Znao je da neće pobijediti. Možda nije znao brojeve, ali znao je riješene zlokobne jednadžbe: Roditelji + Razgovarati = X Bila bi to samo još jedna izgubljena bitka sigizma, humanizma, brojanizma i vječne borbe za pravdu i istinu.

Sat je lijeno pokazivao subotnjih 10:00. Maleni Pino je nervozno žmirkao i vrtio svojom pučkoškolskom glavicom izbjegavajući sunčeve zrake koje su ga opsjedale kud god da se okrenuo. „Pino moramo razgovarati.“ ulovi ga tata na putu na wc. „Da, tata?“ reče znajući što ga čeka. Još jedno predavanje koje je će na sreću po njega samo proći „kroz jedno uho 'nutra kroz drugo van“ kako bi se strič…pardon gospon Stjepan izrazio. Pino je bio ustrajan u svojim mislima, ali izvana je izgledalo kao da je odlučio poslušati i raditi kako mu kažu. „Da tata svi su brojevi isti.“ popusti odmah nakon prvog pojašnjenja sada ponosnog dipl. ing.-a Ponovno je napisao brojeve i učiteljica ga je u ponedjeljak pohvalila roditeljima. „Popravio se, lijepo je napisao i nije izmišljao nikakve gluposti!“ Pomazila ga je po glavi i s osmijehom pogledala. Pino joj je uzvratio pobjedničkim i tajnovitim osmjehom. Po jedan broj 1, 2 i 3 bili su napisani do pola, preko čega je učiteljica olako prešla kao preko manje greške koja nije vrijedna spomena, ne znajući da time priznaje poraz svijeta odraslih. Ne znajući da postoje tri agregatna stanja ljudi dječje, odraslo i tupasto.