Trn u peti

24.10.2010., nedjelja

Lažna slika

Kada u osmom mjesecu zapeče sunce, a nalaziš se u tom selu, ne možeš ništa nego sjest u hlad i popit pivo. Sjedili smo na stepenicama ispred malog dućana uz pustu glavnu ulicu. U tišini smo započeli treću bocu. Rijetko dolazim u posjet djedu, a još i rjeđe naletim na Njega. S Njim bi se igrao svakog ljeta kad sam bio mali. On je otišao u rat. Ja nisam. Ne znam. Nisam ga vidio od djetinjstva. Čuo sam da je otišao u rat i to mi je nekako stvorilo osjećaj da mu ne mogu samo pokucati na vrata i veselo pozdraviti starog druga. Kao da sam i ja trebao otići, a umjesto toga sam ga izdao i nastavio učiti u toplini studentskog doma. Bilo mi je drago što smo se ipak sreli, pa sam nas počastio i trećom pivom. Odjednom je počeo pričati i nisam ga zaustavljao. Ni propitkivao. Možda je počeo pričati zbog piva i vrućine ili mu je samo falio netko iz tog doba prije košmara. Ne sjećam se Njegovih točnih riječi, ali zvučalo je otprilike ovako:


Otrčao je niz livadu. Tada sam ga posljednji put vidio. Bar se tako sjećam. Magla vremena s godinama je pokrila sva sjećanja, ali još se sjećam njegove ljubavi. Moj prvi pas. Mislim da me niti jedna žena nije toliko voljela. Pa ni ova sad. Tako bezuvjetno i uz tako malo prohtjeva. Većinom je želio samo naše zajedničke trenutke i to je gotovo sve što je tražio. Naši dani lutanja kroz šume i sela. Igre i utrke do ruba njive. Te utrke u kojima me uvijek puštao da pobijedim, a onda bi proslavio moju pobjedu skakutanjem oko mene. Bili smo sretni, a onda je valjda odlučio da je došlo vrijeme za promjenu i pretrčao livadu po posljednji put. Možda mu je falilo mufa u životu. Ni nekoliko tjedana nakon tog jutra, preselio sam zbog studija. Jednog dana su mi roditelji pisali da se vratio i da spava pored mojeg kreveta. - Kao da te čeka! - pisala je majka.

Onda je došao jebeni rat i u posljednje sjećanje na roditelje koji su me ispratili na vlak strpao sam i njega. Pa vratio se, neka bude s njima. Sjedio je na prljavom kolodvorskom podu među njihovim nogama i mudro nakrenute glave pozdravljao capom. Znam da bi on došao tamo da me isprati. Samo da je znao da se neću vratiti na vrijeme. I ne brini nisam potpuno lud. Samo volim takvu sliku da su svi na okupu. Kad me uhvati nostalgija lakše ih je zamisliti sve odjednom, nego izvlačiti svaku sliku posebno. A moj spor kompjuter s godinama gubi i memoriju. Ona prokleta magla vremena ostavila mi je jasnom jedino ovu sliku roditelja. Kada sam čuo da su ih odveli i napravili to, mislim… Kada sam saznao da su mrtvi, nisam se mogao sjetiti lica vlastitih roditelja. Zvuči nemoguće, ali bilo je tako. Ne znam kako radi taj prokleti mozak, jer kasnije su se sjećanja vratila. Do tog trenutka sam se pitao da li sam ih uopće volio, ako se ne mogu sjetiti kako su izgledali ni nakon samo godinu dana od rastanka na toj smrdljivoj stanici. Sada sam opet zaboravio gomile slika koje su se tada bile vratile. Koje sam u to vrijeme tako pohlepno sakupljao i pokušavao zauvijek spremiti u neki sigurniji kutak uma. Izgleda da nisam uspio. Ali ovu izmišljenu sliku, s njim koji nije bio tamo, još uvijek vidim jasno.

Tjedan nakon što su mi javili da se dogodilo i da mi je od doma ostala samo slika roditelja na stanici, prekinuo sam s djevojkom. Da ne trpi jadnica uz mene slomljenog, jer iskreno, nisam je baš volio. Nisam bio hladan, ali nisam je ni volio onako, pravo, pa čemu da pati zbog mene? Prekinuo sam i studij. Trebalo je osvetiti roditelje ili poginuti u rovu i riješiti se boli. Ne znam točno. I onda mi je sve bilo mutno, pa i taj razlog da odem. Znam samo da su me sjećanja na psa odvlačila daleko od granata kada bi rokali po našim položajima. A da ne budem loš sin ubacio sam ga u tu sliku s roditeljima. To je bilo kada sam prvi put pomislio da sam gotov. Granate su padale dugo i gusto k'o jesenje lišće po ovom šoru, pa sam se usrao u gaće. Takav sam i ostao skvrčen ležati u nekom privremeno iskopanom rovu pokrivenom debelim hrastom. Njega je roknula jedna od onih većih i baš je zgodno pao da me sakrije. Mislim da su svi dečki koji nisu imali sreće preživjeti taj dan bili jako ljubomorni na moj usrani položaj pod tim deblom. Uglavnom, da ne skrećem s teme, u tom trenutku kada sam mislio da mi ni hrast neće pomoći, odlučio sam biti dobar sin i misliti na roditelje pred smrt. Ali morao sam misliti i na njega. Da me smire tako poslagani svi na okupu. Nisu uspjeli. Tresao sam se, stezao cijev kalaša do krvi i opet bi se usrao da sam mogao. Da budem iskren, mislim da sam samo mislio da ću ih sve vidjeti jako brzo, pa bolje da me tako dočekaju.

Možda će netko reći da nisam dobar čovjek, jer zvučim hladno dok pričam o tome. Čini mi se da me je i doktor gledao s nekim strahom ili osudom, jer sam hladno prepričavao ovakva sranja. Njega je osobito zanimalo jedno slično granatiranje. Ne znam zašto, stvarno je bilo kao i sva druga, ali on je nešto vidio u tome. A nije bilo ništa drugačije od drugih. Strah od smrti, tuga za roditeljima, tuga zbog drugova koji upravo nestaju ili gube dijelove tijela, užasan bijes zbog svega toga i glasna, užasno glasna buka. Ta buka mi je bila i prijatelj kad bi ranjeni vrištali i nitko im nije mogao otrčati upomoć, a da sam ne najebe. Onda sam jedva čekao i tiho molio da neka manja glasno rokne blizu mene. Ne preblizu, tek toliko blizu da oglušim na par sati. Tako je to uvijek izgledalo. Manje-više koja granata ili krik drugova. Ali doktor je u jednoj od tih priča vidio nešto posebno. A kunem se da je jedina razlika bila što je neka ruševina bila par metara lijevo umjesto desno.

- Bilo je to njihovo standardno čišćenje pred napad doktore! Po ničem drugačije od drugih. - objašnjavao sam. Ali on ga je valjda odabrao kao neki traumatični trenutak ili što ti ja znam. Kao tu je problem.
- Nastavite, molim vas! - uzvraćao je. Ovu priču o hrastu i psu koji se pojavio na toj stanici nikada mu nisam ispričao. Iako priznajem, kad je pedeset i šesti put ponovio to „Nastavite, molim vas!“ bio sam u napasti da mu ispričam. Ali nisam. To je bilo jedino moje što je ostalo zdravo. I ne dam nikome da prčka po tome. Pas je tamo. Vidim ga jasno i lako kao roditelje koji i jesu bili tamo. Ne dam. To je moja slika i jedina je stvarna. Jedino me ona tješi da je nekad postojao razlog zašto sam otišao ubijati i gledati sva ta sranja.


Tu je prestao pričati. Ostali smo sjediti na stepenicama polupraznih boca. Nisam znao što bi. Već smo obojica namočili oči. Zagrlio sam ga. Čvrsto i drugarski. Poslije smo popili još jedno pivo. I još dva navečer, a onda sam morao na vlak, kući. Nakon mjesec dana pročitao sam naslov u novinama da se netko baš iz tog kraja objesio. Raširenih očiju proletio sam članak tražeći inicijale i godine u zagradi. Nije bio on. U petak sam sjeo na vlak i otišao do njega. Popili smo pivo. Više njih. Nije pričao o ratu. Pričali smo svakojake gluposti i smijali se kao nekad, kad smo bili mali. Mislim da mu je drago da bar netko od nas dvojice nije bio u rovu. Nabavio je novog psa.


- 23:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

17.10.2010., nedjelja

Hladna kuja

„Kako si?“ - pitao ju je nevino sa stvarnom željom da sazna.
„Kako si?“ - nije ga čula prvi put.
„Ha? O, bok! Dobro…“ odgovori ona rutinski, bez znanja da nekoga to stvarno zanima. Bez vjere da može pomoći ako kaže. Bez ideje da baš njemu može reći. Samo je nježno skinula naočale i spustila Cosmo pored vruče šalice friško serviranog cappuccina.
„Ti?“ pa odmah bez čekanja odgovora nastavi: „Jesi za kavu?“ i pomakne se dublje u separe.
„Dobro. Evo, frend mi je baš javio da ne može na more ovaj vikend i da mu je kuća prazna, pa slobodno uletim za vikend. Super kak' se neke stvari poklope. Je l' da?“ istrese on svoje veselje, dok se uguravao u uski prostor ispod fiksnog stola separea kako bi sjeo do nje. Stavio je mobitel između njenih sunčanih naočala i časopisa.
„Kaj čitaš „Sunčani list“?“ našali se zatamnjenim Fendi cvikerima. Ona uzvrati nekim puluosmjehom i uzdahom: „Ma, samo da popijem kavu, ionak' jedva gledam. Mrzim petak i ovu kišu…“ pa pogleda kroz izlog kafića na sive kapi koje su pljuštale po užurbanim ljudima. On joj se na trenutak pridruži u prezirnom promatranju kiše.
„Nego… nadam se da ćete ti se i vrijeme poklopiti za vikend.“
„Ma nema veze, nek' pljušti, glavno da se maknem iz grada.“
„Da…da…“ poprati ona potvrdu dugim i snažnim izdahom i ponovno zamrzne pogled na kišnoj ulici.
Oboje su radili u blizini i prije posla bi s kolegama popili kavu u tom danas tmurnom i slabo osvijetljenom kafiću. Ponekad bi se sreli i popili kavu zajedno, jer su njihove tvrtke često surađivale na nekim projektima, ali nikad do sada nisu sjedili sami. Valjda je ostatak njihovih ekipa kiša natjerala da preskoče jutarnju kavu i radije odspavaju koju minutu duže. Konobarica mu je po običaju bez pitanja i pozdrava ostavila kavu s toplim mlijekom pored Cosma. U brzini je ispraćena s hvala odjurila poslužiti ostale goste, odlučno se probijajući kroz jutarnji dim kafića.
„Ne sjećam se kad sam zadnji put bila negdje. Naaa…godišnjem, prošlo ljeto!?“ upita samu sebe, pa zaključi - „Čovječe, skoro godinu dana!“
„Uhhh…Fakat dugo. Nijedan vikend? Nisi nigdje…?“
„Vikend mi proleti, a da se ne okrenem. A tak' i tak' moram radit' i od doma, kad me ovi stalno zatrpavaju s novim klijentima i s novim….“
„Čekaj! Kaj nisi uzela ni jedan dan da odeš negdje? Ni s klincem? Od ljeta!?“
„Pa odemo mi ponekad na Sljeme ili do jezera za vikend, kad me na poslu stalno…“ lagano se obrecne i raširi oči.
„Oprosti…mislim, mislio sam…u stvari nisam mislio da…“
„Ma ne! Sve ok. Sorry - ti, kaj režim - petak i… “ prihvati ona ispriku i spusti glavu zamislivši se nad tim koliko je istine u tom „ne odlaženju“ negdje s klincem. Umjesto da prihvati njeno sorry i mirno popije kavu on naivno nastavi:
„Ne! Sorry tebi! Fakat je zvučalo k'o da ti spočitavam nešto za tvoj stil života ili za maloga. Nisam tak' mislio…“ ona podigne glavu sa suzom u oku priznajući istinu samo sebi, dok je on i dalje govorio „…mislio sam - samo da ti treba odmor. Znaš… Odeš negdje sama ili s klincem… Samo da se makneš od posla i svega, i da se dobro…“
On primijeti zasuženo oko, pa stane sa: „Sorry, bolje da stanem, fakat: „Sorry kaj se miješam! - jedva se znamo, a… vidim da ti nije lako i…i dalje te jebem s tim…sorry!“ zaključi on i pokuša neuspješno sakriti crvenilo, spustivši glavu dok je približavao šalicu ustima, samo da što duže ne podigne oči koje su izgubljeno zurile kroz stol.
„Ne, stvarno sve je ok. Samo sam tol'ko zatrpana s poslom i još juri s malim sim-tam, pa još i…. Ha, znaš kak' to ide, ne?“ rastrzano se razbudi lijepo lice i hrabro proguta suze.
„Iskreno?“ prošapće on prignute glave i naboranog čela: „Ne. Ne znam. Nemam ni klinca, ni ženu, ni psa, ni…“ odgovori sve tiše s glasnijim „…ni psa…“ na kraju. Stiskao je i trljao ruke između nogu i pogrbio inače uspravna ramena, podsjetivši se na sve što nema, a trebao bi imati. Trebao bi imati! Nije nikada želio djecu i obitelj, iako nikada nije ni bio protiv. Ne razmišljajući je odabrao život u kojem su ove stvari do njegove trideset i osme prošle bez nekog vidljivog rezultata. A trebao je. Trebao si! - rekla bi mu majka da je živa. Trebao si, sine! - rekao bi otac da je živ.
„Oprosti…“ zablista njezin glas pun sućuti, a njena topla ruka primi ga za nadlakticu: „…sad ispada da sam ja tebi vratila, a nisam htjela. Znaš? Ako ti ikako pomaže, sada znam još nešto o svom životu: Faaakat mrzim petak ujutro! Možda isto k'o i ponedjeljak u osam.“ nasmiješi se ona i pokaže mu snježno bijele zube. On podigne ramena i prihvati s osmjehom: „Da i ja, ali nekak' sad mi petak vodi! Jedva čekam ponedjeljak u osam!“
„Da, mo'š mislit.“ nastavi ona kroz smijeh i popije gutljaj kave nakon što je poravnala ramena kao da se upravo isplakala i pronašla nadu nakon istresenog tereta. Možda su je na taj pokret inspirirala i njegova još uvijek mrvicu pogrbljena ramena.
Ona je bila zgodna i to bi svatko primijetio, ali sada, dok je ispijala posljednji gutljaj kave, učinila mu se ljepšom na neki nov način. Ljepota i neka unutarnja svijetlost koja je do tada za njega bila skrivena iza njezine gotovo hladne vanjštine karijeristice. Na sekundu mu se učini da bi jednog dana bilo lijepo započeti život s nekim kao ona. Ali pod uvjetom, da ta ona ne radi tako divljim tempom i da je ta njegova ona i inače malo toplija od ove mlade karijeristice. Možda samo da si malo sredi život i ova žena bi bila svježija i toplija svaki dan. Možda bi onda ona trebala biti ona koja bi trebala biti njegova ona. Ali ova ona je i udana i ima klinca, a i očigledno je nesretna, pa možda ipak bolje ništa ni pokušati. Ali možda…
Dok se on divio novootkrivenoj ljepoti ona je pisala odgovor na tek pristiglu poruku. Nije podizala pogled s iPhonea samo ga je kratko, ali i mrvicu uzbuđeno pitala: „Imaš vremena za još jednu kavu? Šef mi javlja da su klijenti otkazali sastanak pa sam slobodna do devet.“ Podigla je glavu i pogledala ga svojim svijetlo plavim očima. Plava kosa joj je usporeno padala niz obraz.
„Da, da!…ovaj može, da!“ promuca on, odmrznuvši pogled zatreskanog gimnazijalca „Nemam ništa hitno, prebacit ću si sve za ponedjeljak.“ namigne frajerski. Ona se nasmije i oboje u isto vrijeme zaključe: „Jedva čekam ponedjeljak u osam!“ Glasno su se nasmijali svojoj zborskoj izvedbi, a ona prekrije nasmijano lice rukama, pa ga trenutak kasnije nakratko primi za nadlakticu. Toplina njezine ruke smiri njegov smijeh i gotovo u potpunosti smijeh zamijeni idejom o ugodi koju mu pruža njen dodir. Ona se malo dulje smijala ne primijetivši njegov pogled koji ju je opet proučavao iz drugog kuta. Nastavili su laprdati o svemu i svačemu i polako odškrinuli vrata u svoje živote.
Znala je da je on uspješan u svom poslu i „sve u roku s peticama“ tip, ali nije znala da je tek sad postao svjestan da mu fali nešto veliko u životu. Kroz šalu joj se ispovjedio o svom statusu neženje i „netate“ kako se sam etiketirao.
„Netata, veliš?“ nasmijala se na kratak tren. „Znaš, nije ni to roditeljstvo onak' kak' misliš prije. U jednom trenu može…“ smrkne joj se lice i zagleda se u ruke skrivene pod stolom.
„Kako to misliš? Kaj može?“ upita je nježnim glasom i ozbiljnim licem spremnim da pomogne riješiti i najtežu jednadžbu.
„Ma ništa… Ne slušaj me. Gle, ne znam ni da l' sam normalna!“ mrvicu se zatvori.
„Ziher nije nešto kaj se ne dogodi svakome!“ ponovi on iskrivljeno neki citat koji je davno čuo. Sada ga je potpuno zainteresiralo „Kaj to može?“ i više nije bilo odustajanja dok ne sazna odgovor.
„OK, ali iako zvuči grozno, nemoj me krivo shvatit'. OK?“ zaprijeti ona kimanjem glave. „Jer fakat ne znam kak' da to objasnim, a da ne zvuči odvratno… I molim te nemoj o ovom drugima“
„Ej! Naravno! Pa vidim da ti je bitno, nisam…“
„OK…i ja sam prije tak' brijala da je klinac nešto posebno, da ga moram imati…da bez toga nisam potpuna i da je bit mama vrhunac života.“
„Vjerojatno više od mene. Znam da je to ženama životna misija. Ja se samo pitam, onak' kol'ko se mi dečki pitamo o tome prije nego…“ pojasni on sebi razinu svojeg „željenja“.
„I fakat sam bila sretna kad sam rodila.“ nije se dala smesti njegovim pojašnjenjem. Morala je to ispričati. „Bio je tako lijep i sve je bilo ok. I s malim i s Mariom. On se fakat potrgao da bude dobar tata - I još je! Ali ja…mislim…tamo negdje kad je mali napunio dvije i već sam opet šljakala punom parom. Ja sam…ovaj…“ opet je spustila glavu. On je nije prekidao, znao je da joj samo treba zraka i samo joj pridržao ruku, dok se nije oporavila.
„Gle, to mi je bilo fakat teško razdoblje.“ progovori ona opet onim hladnim tonom karijeristice. „Firma se širila, postala sam šefica marketinga i… Ne znam. Negdje u to vrijeme sam izgubila to.“
„To?“ zbuni ga njezin jezik.
„Majčinstvo, onaj neki osjećaj kad pogledaš svoje dijete i sva ta sranja.“ odgovori karijeristica. „Ma, mislim…Znaš, nije lako! Nije lako to sve uskladit'.“ otpuhivala je dim i dugo gasila već ugašeni opušak. On se naslonio i malo odmakao od stola, ali nije ništa komentirao.
„Gle, nemoj sad mislit' da sam neka hladna kučka ili nešto. Volim ja malog još uvijek. I Maria. I on se fakat još uvijek trga da sve to upali i spašava nas kad god smo u nekoj krizi, ali…Ali negdje sam izgubila to nešto…“
„Hej, u redu je…“ ponovno je primi za nadlakticu. „Slabo se znamo, ali mislim da kužim kaj hoćeš reći.“
„Ne misliš da sam neka jebeno hladna kujetina? Jer…“ palila je drugu cigaretu.
„Ne, ne mislim…kužim da je ponekad sranje. Život zna fakat bit čudan i sve je to ljudski.“
„Znaš…rekla sam da još volim maloga, ali iskreno?“ raširi ona oči u stav „spremna za sve“. „Iskreno, nije baš tak', mislim da sam baš to izgubila. Da i sebi serem, kad kažem da ga volim. Samo da se uvjerim da sam normalna. Kužiš? Luda sam od sebe. Luda!“ On ju je gledao malo začuđeno i gotovo priglupo, ali još uvijek dobrohotno.
„Možda samo trebaš odmor ili…“
„Ne! Kažem ti bila sam i odmorna i svakakva, ali od kad je mali bio star dve godine…ništa…“ kimala je glavom lijevo-desno. Prekriženih ruku zureći u dim cigarete koju je zapalila.
„Ništa! Kakva sam ja majka?“ zareži i primi se za čelo. „Baš sam kuja! Kuja! Kaj će bit s tim klincem? Ne volim ga. Ne onak' kak' bi trebala.“
„Znači ipak ga voliš?“ upita on i nastavi pričati, dok ga je ona gledala nekim bahatim pogledom šefa koji čeka loše objašnjenje gluposti koju je netko izvalio na sastanku. „Rekla si „ne onak' kak' bi trebala“. Znači, ipak ga voliš. Je l' tak?“
„Joj, da je me ne jebi s tim…“ naglo je nepotrebno otresla pepeo i odmakla se do naslona.
„Čekaj! Tak si rekla…“
„Pa da! Rekla sam! Ali vjeruj mi, nije to ono kako se voli svoje dijete.“
„Dobro…a osjećala si da ga voliš kad je bio beba?“
„Da! I…“ postavi se ona.
„Ma ne znam…sorry! Fakat ne znam. Nešto sam htio reć', a ni sam ne znam kaj. Sjebano, fakat sjebano. Mislim si „Kak' je to moguće?“ A s druge strane ne znam, možda se može svakome dogodit da tak jednostavno nestane to nešto i prema djetetu… Sigurno ti je teško.“ Gledao ju je tugaljivo naboranog čela i savijao usne u neku grimasu sućuti, spustivši ruke u položaj za tihu molitvu.
„Je…i fakat mislim da sam kuja, zbog toga.“
„Ne zvuči mi k'o da si kuja, pogotovo kad te to tol'ko jebe i osjećaš se tak' teško zbog toga.“
„Thanks!“ jedva mu se nasmiješi i duboko uzdahne. „Sad mi je malo lakše. Znaš, ovo nisam nikome rekla. Ovo mi dođe k'o psihoterapija.“
„Je. I ja sam fakat Freud…“ razočara se on svom neshvaćanju njezinog gubitka ljubavi prema djetetu.
„Ne, fakat! Lakše mi je, trebalo mi je ovo, ali molim te da nikome ne pričaš o…“
„Ne brini! Neću, nisam kreten. I fakat mi je drago kaj si mi to rekla i kaj si mislila da mi možeš to reć' iako se jedva znamo.“
„Možda sam ti zato i rekla.“
„Da, znam kaj misliš. Mariu to sigurno ne možeš reć'.“
„Da….sve bi sjebala da mu to kažem, a ionak' nam ne cvate ruže, i zato te molim da…“
„Ma, molim te! Neću nikome reći ni riječi. Kunem ti se! OK?“
„OK. Thanks…“ nasmiješi mu se.
„Moramo ić', pet do devet je…“
„Da. Niš', vidimo se…“
„U ponedjeljak u osam!“ zagrme i osmjehnu se.
„Malo ranije, ali…Ciao! Vidimo se!“ odleprša ona, malo lakša, ali svejedno bez neke nove ljubavi prema malenom Stjepanu.




- 22:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

10.10.2010., nedjelja

Duh čiste vode

Proljeće je dotaknulo svaku travku, drvo i cvijet oko mlade Nafi. Ležala je polugola uz rijeku i uživala u uranjenoj, gotovo ljetnoj toplini Sunca. Tihi žamor vode šaputao je opuštajuće riječi i uz pomoć Sunca odmamio je u polusan iz kojeg se nije željela vratiti u javu ili utonuti dublje u nesvjesne snove. "Tako, uuuugodan osjećaj..." sporo i oprezno pomisli Nafi i još nježnije ispruži svoje krhke ruke kroz meku travu. Bojala se da će je neki vanjski zvuk prenuti iz ovog prekrasnog mjesta u koje je slučajno utonula, a u isto vrijeme morala je paziti i da je vlastite misli ne vrate u stvarnost ovozemaljskog. Mislila je tek toliko koliko je dovoljno da promatra taj meki osjećaj i da što duže uživa u tom rijetkom polusnu. Mlade ptice nježno su cvrkutale pazeći da je ne probude. Čitav krajolik stopio se u taj trenutak savršenog zadovoljstva. Trenutak potpune odsutnosti misli koje sadrže riječi. Samo svijest koja je sposobna uživati i pamtiti taj polusan bez slika. Svijest koja ne komentira, ne sudjeluje i s lakoćom promatra lakoću. Imala je sreće i ništa je nije probudilo, ali dugi polusan ugodno ju je izmorio i zamolio je da se lagano prepusti i ipak sklopi svoje unutarnje oči. Spavala je dugo i opušteno puna dva sata. Teška vremena recesije, prohibicije i sloma slobodne ekonomije još uvijek mladog dvadesetog stoljeća zaobišli su njezin um.

Iako je sjedio u podnožju mosta ni dva kilometra od Nafi, Odon nije ni znao za postojanje te prekrasne djevojke, čije gotovo golo tijelo je upravo dobivalo prvu boju. Nije znao ni za osjećaj zadovoljstva koji je ponekad pružao rijetki polusan. On ga nikad nije osjetio. Ne zato što je život bio grub prema njemu, prije zato što je on bio grub prema životu. Danas je preplivao hladnu, široku rijeku deset puta i odlučio se malo odmoriti na maloj izbočini srednjeg stupa mosta koji je spajao sjevernu i južnu obalu. Bistra i uvijek pouzdano mirna rijeka migoljila se zelenom ravnicom, a veliki žuti zidani most sa svojih pet lukova blještao je pod zrakama kasnoposlijepodnevnog Sunca. Odluka da prepliva rijeku još pet puta natjerala ga je da krene odmah, ako želi završiti prije mraka.
Nafi se probudila puna energije i ispunjavao ju je osjećaj mira i jasnoće. Potpuna lakoća misli dopustila joj je da se zadrži na rijeci i uživa do mraka. Bit će lijepo odjahati kući poslije sutona, kada mladi Mjesec obasja mladu, fluorescentnu travu, a tisuće krijesnica ispune ravnicu sitnim svijetlima žute, bijele i narančaste boje. Gotovo je jedva čekala da zađe Sunce i uživa u noćnoj ljepoti ravnice, kada je primjetila neobično vretence koje je letjelo blizu nje. Odlučno i spretno proletilo je nekoliko puta ispred nje. Oprezno ju je okruživalo isputujući njezine namjere. Ona je zavodljivo okretala glavu i pozorno pratila njegov ples oštrih pokreta. Sa svakim preletom vretence se ohrabrivalo i prolazilo sve bliže i bliže. Nakon par minuta ove igre prekrasan purpurno-plavi insekt lebdio je ni metar od nje i čekao poziv. Nafi mu se nasmješila i pružila ruku ponuduvši svoj mladi kažiprst. Nije se nadala da će sletjeti, ali maleno biće vode i zraka bilo joj je na prstu gotovo odmah. "Wow!" pomislila je i pokušala ostati mirna kako bi što duže mogla proučavati novog prijatelja. Ostao je pola minute i odlučio još malo uživati u letu. Kratak život ovog spretnog letača tjerao ga je da u potpunosti iskoristi svaki trenutak. Otišao je do velikog drveta prekrasne krošnje koja se nadvijala nad rijekom, malo se zadržao u lovu na nekog nesretnog komarca i odlučio vratiti do prekrasne prijateljice. Ona mu je ponovno ponudila odmor na prstu, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Kratak odmor prije nego što posjeti Odona.

Kada je insekt stigao do žutog mosta znao je da mu je preostalo još samo par dana letačkog života. Vretenca velik dio života provedu u vodi, sve dok se ne razviju u prekrasnog letača, čiji život ionako kratko traje. Usprkos tome odlučio je posjetiti Odona, koji je upravo završio s plivanjem i uspuhan sjedio na obali. Posljednje zrake Sunca nisu ga mogle potpuno osušiti, ali bile su dovoljne da ga malo ugriju prije odlaska kući. Loveći normalan ritam disanja obrisao se nekim starim ručnikom i navukao suhu odjeću. Ponovno je sjeo i čekao da mu uspori lupanje u prsima. Glasno je pobjednički zavikao „Uah!“ i zatresao glavom poput mladog pastuha. Plivanje mu je zaista godilo i mislio je da se potpuno ispuhao. Pored njega je iz niske, zelene trave virio poveći komad stijene na kojem je do maločas stajala njegova odjeća, a sada ga je otud sa svim svojim očima promatrao insekt prekrasnih boja. Vretence je budno piljilo u Odona koji ga dugo nije primjetio. Insekt je čekao ne pomaknuvši ni najmanji dio svojeg tijela. Napet kao struna, ali slobodan od svakog grča napokon je gledao direktno u Odonove oči. Odon napne sve mišiće na svojem licu, nakosi obrve te oprezno i polako raskelji odvratan smješak preko, inače ne tako ružnog, lica. Kukac ne promjeni ništa. Odon je sjedio oslonjen na ruke, pa je polako podizao dlan ruke koja je bila bliža stijeni. Sljepljene travke, mrvice zemlje i par kamenčića u tišini su otpali s njegovog dlana. Prljavom rukom stegnuo je ručnik bez skretanja pogleda pazeći da ne uznemiri kukca. Sakrivena od insektovog pogleda iza Odonovih leđa skrivala se preuranjena smrt. Iako izmoreni od plivanja opušteni mišići još uvijek su imali dovoljno snage za brzi udarac. Naglo je usporio disanje. Na trenutak je potpuno stao. Zamah i sila kojom je opalio po stijeni razvalili bi je da je u ruci imao macolu umjesto ofucane krpetine. Mokar i glasan udarac odzvonio je niz rijeku i jeka se odbijala između lukova starog mosta. Iz obližnjih grmova izletijelo je malo jato sitnih pjevica uz cvrkut pun protestiranja. Na stijeni je ostala golema mokra mrlja, zamusana zemljom, travom i nekim sluzavim ostacima koje bilo teško razaznati pod slabim svijetlom sakrivenog Sunca i tek uskrsnulog Mjeseca. Odon se ipak nije ispuhao plivanjem.

Iako još nije pao potpuni mrak, a ravnica još nije odlučila predati posljednje zrake Sunca magičnoj svjetlosti punog Mjeseca, Nafi je uranila s planom i uzjahala. Sa širokim osmjehom veselo je odgalopirala uz rijeku prema Istoku. Na putu do ujakovog imanja pozdravile su je krijesnice, točno kako je i očekivala. Nakon tople večere i ukusnih kolača pojedenih u milom društvu ujaka i ujne tonula je u san.

Odon je pokupio svoje stvari i zavalio se na prednjem sjedalu starog Forda T. Farovi su nedovoljno osvjetljavali put dok se auto nespretno pentrao s livade na šljunkom posipanu cestu i teturavo dizao prašinu makadama sve dok nije prešao most i nastavio popločenim putem. Morao je voziti oprezno da ne razbije prošvercane boce viskija koje su lupkala u stražnjem dijelu auta. Nakon par kilometara skrenuo je prema Zapadu gdje se nalazio poveči gradić s popularnim jazz klubom u koji su se slijevali svi mutikaše ovog inače mirnog okruga. Sparkirao je auto pored ulaza i dok je Nafi tonula u san, on je naručivao prvi viski. Bio je stranac za većinu u tom klubu. Šminker iz velikog grada, kojeg su mrzili otkad je otvorio vrata i pojavio se u skupom odijelu s nakošenim šeširom te grofovski zastao zapaliti cigaretu na ulazu. Nakon dvije-tri čaše viskija uključio se u razgovor s neka dva tipa koje je upoznao prije par mjeseci i otad uspješno surađivao u svojim mutnim poslićima. Počastio ih je s nekoliko pića, a do ponoći ga je viski toliko ohrabrio da se unatoč upozorenju dvojice poznanika glasno i vulgarno nabacivao nekoj nesramežljivo obučenoj zaručnici karikature od čovjeka lokalno poznate kao Gazda. Iako nije željela pokloniti previše pažnje pijanoj budaloj, pokušavala mu je nespretno i glupavo uzvratiti jednako finim rječnikom. Sjedila je i kartala za okruglim stolom s nekim lokalnim švercerima duhana i alkohola. Tim vječito nevidljivim i povučenim radnicima još nevidljivije mreže kriminalaca koja se protezala od Kanade do Meksika. Odon nije poštedio ni tu nimalo dobročudnu pratnju mlade dame. Osipao ih je svojim osebujnim rječnikom dok su ga ovi u svojem švercerski pritajenom i tihom stilu napeto, ali bez riječi, ignorirali. Jedina promjena bila je što su sada kartali u potpunoj tišini. Nisu se ni pogledavali kad bi ih Odon častio svojim veličanstveno uvredljivim upadicama. Priprosta djevojka u haljini otvorenih leđa trudila se obraniti čast njezinog društvo sve dok joj medvjedoliki kompanjon nije šapnuo nešto umirujuće u uho. Nakon njegovih riječi okrenula je bijela leđa prema šanku gdje se zasjeo Odon, ispravila se u stolici i zadovoljno se pridružila partiji pokera ignorirajući upadice neznanca. Odon je izgubivši izvor zabave odmahnuo rukom i umoran pogrbljeno nastavio rad na šankerskom pražnjenju jeftine boce viskija. Oko dva sata ujutro pojavio se Gazda i pridružio se malom društvu kartaša uz tihe pozdrave ozbiljnih lica i glasne pozdrave vesele zaručnice. Kartali su još neko vrijeme i napustili klub sat vremena prije Odona.

Rane zrake Sunca probudile su Nafi koja je u mislima već bila na rijeci. Željala je jutarnje kupanje i ponovni susret sa svojim novim prijateljem. Sjajnim insektom o kojem je rođacima tako veselo pričala čitavo vrijeme večere. Ujak se između zalogaja prisjećao kako je njegov djed, Navajo indijanac, znao pričati o vretencima. U njima prebiva Duh čiste vode, simbol promijene, slobode i sreće za sve one koji to traže na svojem putu. Bića koja donose navještaj o dugom periodu sreće i veselja za osobu kojoj slete na ruku. Vesela zbog novog značenja mladog prijateljstva s bićem vode i zraka Nafi je jedva čekala da ga pozdravi. Sjedila je na istom mjestu kao jučer i s djetinjim nemirom čekala prijatelja. Prošlo je par sati i nije ga vidjela. Prigrlila je noge, naslonila glavu na koljena i buljila u neku točku koja se skrivala u dubini rijeke. Isprva je bila tužna zbog gubitka veze s Duhom čiste vode, a nakon kraće kontemplacije osjetila je sram zbog svojeg zahtjeva da opet sretne tog magičnog prijatelja koji ju je podsjetio na njezino indijansko porijeklo. Osjećala je sram nevjernika koji stalno traži potvrdu posebnosti života nakon što već doživi neko čudo. Nasmijala se svojoj pohlepi. Skromnost je bila jedna od mnogih lekcija koje je već trebala naučiti iz predavanja svojih predaka. Ostala je tako sjediti i njihati se na laganom vjetru kad joj gotovo ispred glave proleti vretence. Trgnula se i brzo ga pratila pogledom. Nije bila sigurna da je to onaj isti kukac od jučer. Insekt je letio iznad neke lokve nekoliko metara od Nafi. Morala je okrenuti leđa rijeci da bi ga mogla sa sigurnošću identificirati. Kada ga je jučer promatrala na svom prstu uočila je specifičnu anomaliju na stražnjem dijelu njegovog tijela po kojoj bi ga prepoznala između tisuću vilin konjica iste boje. Sada je krenula proučavati današnjeg posjetitelja. S ove udaljenosti mogla je utvrditi jedino da se radi o insektu iste ili slične boje. Morala se približiti. Nakon dva spora koraka bila je sigurna da se radi o Duhu čiste vode purpurno-plave boje kao i njezin prijatelj. Ali nikako nije mogla ustanoviti da li ima uočenu anomaliju na zadku. Ako se približi uplašit će ga, jer je očito bio razigraniji nego jučer. Loveći neke mušice letio je naglo i u svim smjerovima bez zastajkivanja. Nikako nije želio zastati u letu i dopustiti Nafi da ga prepozna. Poigravao se s njome punih deset minuta. Čim bi se činilo da će zastati u letu Nafi bi raširala zjenice, a u istom djeliću sekunde on bi se katapultirao metar daleko na suprotnu stranu. Dok je ona zaigrano klečala i proučavala kukca rijeka je mirno tekla, bez napora noseći nabreklo tijelo mladog muškarca. Njegovo skupo odjelo bilo je izbušeno na leđima i ostavljalo vrlo bljedunjavo crvenkast trag na sredini rijeke. Raširenih ruku i nogu, lica usmjerenog prema dolje izgledao je kao da istražuje dno bistre i hladne rijeke. Kao da očajan traži sami duh čiste vode. Rijeci je trebalo desetak minuta da odvuče truplo i krvave tragove od jedne okuke i sakrije ih od pogleda mlade Nafi iza druge okuke. Kada je insekt bio siguran da je rijeka obavila svoj prljavi posao prikrivanja tragova, zaustavio se u letu i sasvim mirno lebdio na mjestu sve dok srce mlade Nafi nije zakucalo veselije. To je bio on! Brzi letač kojeg ni najbrži Odonov zamah ne bi preduhitrio. Ovog puta nije bilo potrebe da Duh čiste vode sleti na Nafi koja mu danas nije ni ponudila svoj mladi prst. Dijelom zbog silnog uzbuđenja, a dijelom zbog poštovanja prema rijetkoj prilici da ponovno doživi susret s prijateljem koji je sada bezbrižno odlepršao dalje prema svom posljednjem letu.

Kada je insekt nestao iz dometa njezinog pogleda, naglo i veselo se okrenula prema rijeci. Prekrasna kosa pratila je veseli zamah, pa su na trenutak pramen ili dva prekrili njezino nježno lice. Gledala je među stopala i naslonila se na ruke raširene iza leđa. Ispunila ju je ispunjenost učenja strpljenja i ponovne potvrde čudesnosti života, baš u trenutku kad je shvatila da je potvrda suvišna. Kada je polako podigla glavu ugledala je udubljen šešir kako mirno pluta rijekom. Pomislila je da se vjerojatno radi o šeširu nekog smješnog čovjeka kojem ga je nestašni vjetar otpuhao s glave. Vidjela je i sliku čovjeka kojem vjetar na tren ponudi šešir pa mu ga pred nosom u zadnji čas ponovno otme i i kružnom putanjom podiže gore-dolje, a debeljuškasti čovjek nespretno trči za njim i gledajući gore ne primjeti obalu rijeke ili rub mosta. Nasmiješila se svojoj fantaziji i vratila mislima o daru ili podsjetniku Duha čiste vode. Nije znala da je ovo bio Odonov šešir koji je nosio, onako šeretski nakoso. Nije znala da ga je nosio na glavi kada ga je jutros medvjedoliki tip opalio tupom batinom, koja je udubila šešir konkurentskog smutljivca. Nije znala da je šešir u prtljažnik Gazdinog auta, na izbodeno truplo, ubacila zaručnica. Nije znala da je rijekom otplutalo truplo mrtvog mladića. Iako tako blizu njega, nije znala za Odonovo donedavno postojanje.

- 22:44 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Svibanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)

Besplatna priča po vašoj narudžbi...

Kratko i jasno:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se