Trn u peti

24.10.2010., nedjelja

Lažna slika

Kada u osmom mjesecu zapeče sunce, a nalaziš se u tom selu, ne možeš ništa nego sjest u hlad i popit pivo. Sjedili smo na stepenicama ispred malog dućana uz pustu glavnu ulicu. U tišini smo započeli treću bocu. Rijetko dolazim u posjet djedu, a još i rjeđe naletim na Njega. S Njim bi se igrao svakog ljeta kad sam bio mali. On je otišao u rat. Ja nisam. Ne znam. Nisam ga vidio od djetinjstva. Čuo sam da je otišao u rat i to mi je nekako stvorilo osjećaj da mu ne mogu samo pokucati na vrata i veselo pozdraviti starog druga. Kao da sam i ja trebao otići, a umjesto toga sam ga izdao i nastavio učiti u toplini studentskog doma. Bilo mi je drago što smo se ipak sreli, pa sam nas počastio i trećom pivom. Odjednom je počeo pričati i nisam ga zaustavljao. Ni propitkivao. Možda je počeo pričati zbog piva i vrućine ili mu je samo falio netko iz tog doba prije košmara. Ne sjećam se Njegovih točnih riječi, ali zvučalo je otprilike ovako:


Otrčao je niz livadu. Tada sam ga posljednji put vidio. Bar se tako sjećam. Magla vremena s godinama je pokrila sva sjećanja, ali još se sjećam njegove ljubavi. Moj prvi pas. Mislim da me niti jedna žena nije toliko voljela. Pa ni ova sad. Tako bezuvjetno i uz tako malo prohtjeva. Većinom je želio samo naše zajedničke trenutke i to je gotovo sve što je tražio. Naši dani lutanja kroz šume i sela. Igre i utrke do ruba njive. Te utrke u kojima me uvijek puštao da pobijedim, a onda bi proslavio moju pobjedu skakutanjem oko mene. Bili smo sretni, a onda je valjda odlučio da je došlo vrijeme za promjenu i pretrčao livadu po posljednji put. Možda mu je falilo mufa u životu. Ni nekoliko tjedana nakon tog jutra, preselio sam zbog studija. Jednog dana su mi roditelji pisali da se vratio i da spava pored mojeg kreveta. - Kao da te čeka! - pisala je majka.

Onda je došao jebeni rat i u posljednje sjećanje na roditelje koji su me ispratili na vlak strpao sam i njega. Pa vratio se, neka bude s njima. Sjedio je na prljavom kolodvorskom podu među njihovim nogama i mudro nakrenute glave pozdravljao capom. Znam da bi on došao tamo da me isprati. Samo da je znao da se neću vratiti na vrijeme. I ne brini nisam potpuno lud. Samo volim takvu sliku da su svi na okupu. Kad me uhvati nostalgija lakše ih je zamisliti sve odjednom, nego izvlačiti svaku sliku posebno. A moj spor kompjuter s godinama gubi i memoriju. Ona prokleta magla vremena ostavila mi je jasnom jedino ovu sliku roditelja. Kada sam čuo da su ih odveli i napravili to, mislim… Kada sam saznao da su mrtvi, nisam se mogao sjetiti lica vlastitih roditelja. Zvuči nemoguće, ali bilo je tako. Ne znam kako radi taj prokleti mozak, jer kasnije su se sjećanja vratila. Do tog trenutka sam se pitao da li sam ih uopće volio, ako se ne mogu sjetiti kako su izgledali ni nakon samo godinu dana od rastanka na toj smrdljivoj stanici. Sada sam opet zaboravio gomile slika koje su se tada bile vratile. Koje sam u to vrijeme tako pohlepno sakupljao i pokušavao zauvijek spremiti u neki sigurniji kutak uma. Izgleda da nisam uspio. Ali ovu izmišljenu sliku, s njim koji nije bio tamo, još uvijek vidim jasno.

Tjedan nakon što su mi javili da se dogodilo i da mi je od doma ostala samo slika roditelja na stanici, prekinuo sam s djevojkom. Da ne trpi jadnica uz mene slomljenog, jer iskreno, nisam je baš volio. Nisam bio hladan, ali nisam je ni volio onako, pravo, pa čemu da pati zbog mene? Prekinuo sam i studij. Trebalo je osvetiti roditelje ili poginuti u rovu i riješiti se boli. Ne znam točno. I onda mi je sve bilo mutno, pa i taj razlog da odem. Znam samo da su me sjećanja na psa odvlačila daleko od granata kada bi rokali po našim položajima. A da ne budem loš sin ubacio sam ga u tu sliku s roditeljima. To je bilo kada sam prvi put pomislio da sam gotov. Granate su padale dugo i gusto k'o jesenje lišće po ovom šoru, pa sam se usrao u gaće. Takav sam i ostao skvrčen ležati u nekom privremeno iskopanom rovu pokrivenom debelim hrastom. Njega je roknula jedna od onih većih i baš je zgodno pao da me sakrije. Mislim da su svi dečki koji nisu imali sreće preživjeti taj dan bili jako ljubomorni na moj usrani položaj pod tim deblom. Uglavnom, da ne skrećem s teme, u tom trenutku kada sam mislio da mi ni hrast neće pomoći, odlučio sam biti dobar sin i misliti na roditelje pred smrt. Ali morao sam misliti i na njega. Da me smire tako poslagani svi na okupu. Nisu uspjeli. Tresao sam se, stezao cijev kalaša do krvi i opet bi se usrao da sam mogao. Da budem iskren, mislim da sam samo mislio da ću ih sve vidjeti jako brzo, pa bolje da me tako dočekaju.

Možda će netko reći da nisam dobar čovjek, jer zvučim hladno dok pričam o tome. Čini mi se da me je i doktor gledao s nekim strahom ili osudom, jer sam hladno prepričavao ovakva sranja. Njega je osobito zanimalo jedno slično granatiranje. Ne znam zašto, stvarno je bilo kao i sva druga, ali on je nešto vidio u tome. A nije bilo ništa drugačije od drugih. Strah od smrti, tuga za roditeljima, tuga zbog drugova koji upravo nestaju ili gube dijelove tijela, užasan bijes zbog svega toga i glasna, užasno glasna buka. Ta buka mi je bila i prijatelj kad bi ranjeni vrištali i nitko im nije mogao otrčati upomoć, a da sam ne najebe. Onda sam jedva čekao i tiho molio da neka manja glasno rokne blizu mene. Ne preblizu, tek toliko blizu da oglušim na par sati. Tako je to uvijek izgledalo. Manje-više koja granata ili krik drugova. Ali doktor je u jednoj od tih priča vidio nešto posebno. A kunem se da je jedina razlika bila što je neka ruševina bila par metara lijevo umjesto desno.

- Bilo je to njihovo standardno čišćenje pred napad doktore! Po ničem drugačije od drugih. - objašnjavao sam. Ali on ga je valjda odabrao kao neki traumatični trenutak ili što ti ja znam. Kao tu je problem.
- Nastavite, molim vas! - uzvraćao je. Ovu priču o hrastu i psu koji se pojavio na toj stanici nikada mu nisam ispričao. Iako priznajem, kad je pedeset i šesti put ponovio to „Nastavite, molim vas!“ bio sam u napasti da mu ispričam. Ali nisam. To je bilo jedino moje što je ostalo zdravo. I ne dam nikome da prčka po tome. Pas je tamo. Vidim ga jasno i lako kao roditelje koji i jesu bili tamo. Ne dam. To je moja slika i jedina je stvarna. Jedino me ona tješi da je nekad postojao razlog zašto sam otišao ubijati i gledati sva ta sranja.


Tu je prestao pričati. Ostali smo sjediti na stepenicama polupraznih boca. Nisam znao što bi. Već smo obojica namočili oči. Zagrlio sam ga. Čvrsto i drugarski. Poslije smo popili još jedno pivo. I još dva navečer, a onda sam morao na vlak, kući. Nakon mjesec dana pročitao sam naslov u novinama da se netko baš iz tog kraja objesio. Raširenih očiju proletio sam članak tražeći inicijale i godine u zagradi. Nije bio on. U petak sam sjeo na vlak i otišao do njega. Popili smo pivo. Više njih. Nije pričao o ratu. Pričali smo svakojake gluposti i smijali se kao nekad, kad smo bili mali. Mislim da mu je drago da bar netko od nas dvojice nije bio u rovu. Nabavio je novog psa.


- 23:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Svibanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)

Besplatna priča po vašoj narudžbi...

Kratko i jasno:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se