Trn u peti

17.10.2010., nedjelja

Hladna kuja

„Kako si?“ - pitao ju je nevino sa stvarnom željom da sazna.
„Kako si?“ - nije ga čula prvi put.
„Ha? O, bok! Dobro…“ odgovori ona rutinski, bez znanja da nekoga to stvarno zanima. Bez vjere da može pomoći ako kaže. Bez ideje da baš njemu može reći. Samo je nježno skinula naočale i spustila Cosmo pored vruče šalice friško serviranog cappuccina.
„Ti?“ pa odmah bez čekanja odgovora nastavi: „Jesi za kavu?“ i pomakne se dublje u separe.
„Dobro. Evo, frend mi je baš javio da ne može na more ovaj vikend i da mu je kuća prazna, pa slobodno uletim za vikend. Super kak' se neke stvari poklope. Je l' da?“ istrese on svoje veselje, dok se uguravao u uski prostor ispod fiksnog stola separea kako bi sjeo do nje. Stavio je mobitel između njenih sunčanih naočala i časopisa.
„Kaj čitaš „Sunčani list“?“ našali se zatamnjenim Fendi cvikerima. Ona uzvrati nekim puluosmjehom i uzdahom: „Ma, samo da popijem kavu, ionak' jedva gledam. Mrzim petak i ovu kišu…“ pa pogleda kroz izlog kafića na sive kapi koje su pljuštale po užurbanim ljudima. On joj se na trenutak pridruži u prezirnom promatranju kiše.
„Nego… nadam se da ćete ti se i vrijeme poklopiti za vikend.“
„Ma nema veze, nek' pljušti, glavno da se maknem iz grada.“
„Da…da…“ poprati ona potvrdu dugim i snažnim izdahom i ponovno zamrzne pogled na kišnoj ulici.
Oboje su radili u blizini i prije posla bi s kolegama popili kavu u tom danas tmurnom i slabo osvijetljenom kafiću. Ponekad bi se sreli i popili kavu zajedno, jer su njihove tvrtke često surađivale na nekim projektima, ali nikad do sada nisu sjedili sami. Valjda je ostatak njihovih ekipa kiša natjerala da preskoče jutarnju kavu i radije odspavaju koju minutu duže. Konobarica mu je po običaju bez pitanja i pozdrava ostavila kavu s toplim mlijekom pored Cosma. U brzini je ispraćena s hvala odjurila poslužiti ostale goste, odlučno se probijajući kroz jutarnji dim kafića.
„Ne sjećam se kad sam zadnji put bila negdje. Naaa…godišnjem, prošlo ljeto!?“ upita samu sebe, pa zaključi - „Čovječe, skoro godinu dana!“
„Uhhh…Fakat dugo. Nijedan vikend? Nisi nigdje…?“
„Vikend mi proleti, a da se ne okrenem. A tak' i tak' moram radit' i od doma, kad me ovi stalno zatrpavaju s novim klijentima i s novim….“
„Čekaj! Kaj nisi uzela ni jedan dan da odeš negdje? Ni s klincem? Od ljeta!?“
„Pa odemo mi ponekad na Sljeme ili do jezera za vikend, kad me na poslu stalno…“ lagano se obrecne i raširi oči.
„Oprosti…mislim, mislio sam…u stvari nisam mislio da…“
„Ma ne! Sve ok. Sorry - ti, kaj režim - petak i… “ prihvati ona ispriku i spusti glavu zamislivši se nad tim koliko je istine u tom „ne odlaženju“ negdje s klincem. Umjesto da prihvati njeno sorry i mirno popije kavu on naivno nastavi:
„Ne! Sorry tebi! Fakat je zvučalo k'o da ti spočitavam nešto za tvoj stil života ili za maloga. Nisam tak' mislio…“ ona podigne glavu sa suzom u oku priznajući istinu samo sebi, dok je on i dalje govorio „…mislio sam - samo da ti treba odmor. Znaš… Odeš negdje sama ili s klincem… Samo da se makneš od posla i svega, i da se dobro…“
On primijeti zasuženo oko, pa stane sa: „Sorry, bolje da stanem, fakat: „Sorry kaj se miješam! - jedva se znamo, a… vidim da ti nije lako i…i dalje te jebem s tim…sorry!“ zaključi on i pokuša neuspješno sakriti crvenilo, spustivši glavu dok je približavao šalicu ustima, samo da što duže ne podigne oči koje su izgubljeno zurile kroz stol.
„Ne, stvarno sve je ok. Samo sam tol'ko zatrpana s poslom i još juri s malim sim-tam, pa još i…. Ha, znaš kak' to ide, ne?“ rastrzano se razbudi lijepo lice i hrabro proguta suze.
„Iskreno?“ prošapće on prignute glave i naboranog čela: „Ne. Ne znam. Nemam ni klinca, ni ženu, ni psa, ni…“ odgovori sve tiše s glasnijim „…ni psa…“ na kraju. Stiskao je i trljao ruke između nogu i pogrbio inače uspravna ramena, podsjetivši se na sve što nema, a trebao bi imati. Trebao bi imati! Nije nikada želio djecu i obitelj, iako nikada nije ni bio protiv. Ne razmišljajući je odabrao život u kojem su ove stvari do njegove trideset i osme prošle bez nekog vidljivog rezultata. A trebao je. Trebao si! - rekla bi mu majka da je živa. Trebao si, sine! - rekao bi otac da je živ.
„Oprosti…“ zablista njezin glas pun sućuti, a njena topla ruka primi ga za nadlakticu: „…sad ispada da sam ja tebi vratila, a nisam htjela. Znaš? Ako ti ikako pomaže, sada znam još nešto o svom životu: Faaakat mrzim petak ujutro! Možda isto k'o i ponedjeljak u osam.“ nasmiješi se ona i pokaže mu snježno bijele zube. On podigne ramena i prihvati s osmjehom: „Da i ja, ali nekak' sad mi petak vodi! Jedva čekam ponedjeljak u osam!“
„Da, mo'š mislit.“ nastavi ona kroz smijeh i popije gutljaj kave nakon što je poravnala ramena kao da se upravo isplakala i pronašla nadu nakon istresenog tereta. Možda su je na taj pokret inspirirala i njegova još uvijek mrvicu pogrbljena ramena.
Ona je bila zgodna i to bi svatko primijetio, ali sada, dok je ispijala posljednji gutljaj kave, učinila mu se ljepšom na neki nov način. Ljepota i neka unutarnja svijetlost koja je do tada za njega bila skrivena iza njezine gotovo hladne vanjštine karijeristice. Na sekundu mu se učini da bi jednog dana bilo lijepo započeti život s nekim kao ona. Ali pod uvjetom, da ta ona ne radi tako divljim tempom i da je ta njegova ona i inače malo toplija od ove mlade karijeristice. Možda samo da si malo sredi život i ova žena bi bila svježija i toplija svaki dan. Možda bi onda ona trebala biti ona koja bi trebala biti njegova ona. Ali ova ona je i udana i ima klinca, a i očigledno je nesretna, pa možda ipak bolje ništa ni pokušati. Ali možda…
Dok se on divio novootkrivenoj ljepoti ona je pisala odgovor na tek pristiglu poruku. Nije podizala pogled s iPhonea samo ga je kratko, ali i mrvicu uzbuđeno pitala: „Imaš vremena za još jednu kavu? Šef mi javlja da su klijenti otkazali sastanak pa sam slobodna do devet.“ Podigla je glavu i pogledala ga svojim svijetlo plavim očima. Plava kosa joj je usporeno padala niz obraz.
„Da, da!…ovaj može, da!“ promuca on, odmrznuvši pogled zatreskanog gimnazijalca „Nemam ništa hitno, prebacit ću si sve za ponedjeljak.“ namigne frajerski. Ona se nasmije i oboje u isto vrijeme zaključe: „Jedva čekam ponedjeljak u osam!“ Glasno su se nasmijali svojoj zborskoj izvedbi, a ona prekrije nasmijano lice rukama, pa ga trenutak kasnije nakratko primi za nadlakticu. Toplina njezine ruke smiri njegov smijeh i gotovo u potpunosti smijeh zamijeni idejom o ugodi koju mu pruža njen dodir. Ona se malo dulje smijala ne primijetivši njegov pogled koji ju je opet proučavao iz drugog kuta. Nastavili su laprdati o svemu i svačemu i polako odškrinuli vrata u svoje živote.
Znala je da je on uspješan u svom poslu i „sve u roku s peticama“ tip, ali nije znala da je tek sad postao svjestan da mu fali nešto veliko u životu. Kroz šalu joj se ispovjedio o svom statusu neženje i „netate“ kako se sam etiketirao.
„Netata, veliš?“ nasmijala se na kratak tren. „Znaš, nije ni to roditeljstvo onak' kak' misliš prije. U jednom trenu može…“ smrkne joj se lice i zagleda se u ruke skrivene pod stolom.
„Kako to misliš? Kaj može?“ upita je nježnim glasom i ozbiljnim licem spremnim da pomogne riješiti i najtežu jednadžbu.
„Ma ništa… Ne slušaj me. Gle, ne znam ni da l' sam normalna!“ mrvicu se zatvori.
„Ziher nije nešto kaj se ne dogodi svakome!“ ponovi on iskrivljeno neki citat koji je davno čuo. Sada ga je potpuno zainteresiralo „Kaj to može?“ i više nije bilo odustajanja dok ne sazna odgovor.
„OK, ali iako zvuči grozno, nemoj me krivo shvatit'. OK?“ zaprijeti ona kimanjem glave. „Jer fakat ne znam kak' da to objasnim, a da ne zvuči odvratno… I molim te nemoj o ovom drugima“
„Ej! Naravno! Pa vidim da ti je bitno, nisam…“
„OK…i ja sam prije tak' brijala da je klinac nešto posebno, da ga moram imati…da bez toga nisam potpuna i da je bit mama vrhunac života.“
„Vjerojatno više od mene. Znam da je to ženama životna misija. Ja se samo pitam, onak' kol'ko se mi dečki pitamo o tome prije nego…“ pojasni on sebi razinu svojeg „željenja“.
„I fakat sam bila sretna kad sam rodila.“ nije se dala smesti njegovim pojašnjenjem. Morala je to ispričati. „Bio je tako lijep i sve je bilo ok. I s malim i s Mariom. On se fakat potrgao da bude dobar tata - I još je! Ali ja…mislim…tamo negdje kad je mali napunio dvije i već sam opet šljakala punom parom. Ja sam…ovaj…“ opet je spustila glavu. On je nije prekidao, znao je da joj samo treba zraka i samo joj pridržao ruku, dok se nije oporavila.
„Gle, to mi je bilo fakat teško razdoblje.“ progovori ona opet onim hladnim tonom karijeristice. „Firma se širila, postala sam šefica marketinga i… Ne znam. Negdje u to vrijeme sam izgubila to.“
„To?“ zbuni ga njezin jezik.
„Majčinstvo, onaj neki osjećaj kad pogledaš svoje dijete i sva ta sranja.“ odgovori karijeristica. „Ma, mislim…Znaš, nije lako! Nije lako to sve uskladit'.“ otpuhivala je dim i dugo gasila već ugašeni opušak. On se naslonio i malo odmakao od stola, ali nije ništa komentirao.
„Gle, nemoj sad mislit' da sam neka hladna kučka ili nešto. Volim ja malog još uvijek. I Maria. I on se fakat još uvijek trga da sve to upali i spašava nas kad god smo u nekoj krizi, ali…Ali negdje sam izgubila to nešto…“
„Hej, u redu je…“ ponovno je primi za nadlakticu. „Slabo se znamo, ali mislim da kužim kaj hoćeš reći.“
„Ne misliš da sam neka jebeno hladna kujetina? Jer…“ palila je drugu cigaretu.
„Ne, ne mislim…kužim da je ponekad sranje. Život zna fakat bit čudan i sve je to ljudski.“
„Znaš…rekla sam da još volim maloga, ali iskreno?“ raširi ona oči u stav „spremna za sve“. „Iskreno, nije baš tak', mislim da sam baš to izgubila. Da i sebi serem, kad kažem da ga volim. Samo da se uvjerim da sam normalna. Kužiš? Luda sam od sebe. Luda!“ On ju je gledao malo začuđeno i gotovo priglupo, ali još uvijek dobrohotno.
„Možda samo trebaš odmor ili…“
„Ne! Kažem ti bila sam i odmorna i svakakva, ali od kad je mali bio star dve godine…ništa…“ kimala je glavom lijevo-desno. Prekriženih ruku zureći u dim cigarete koju je zapalila.
„Ništa! Kakva sam ja majka?“ zareži i primi se za čelo. „Baš sam kuja! Kuja! Kaj će bit s tim klincem? Ne volim ga. Ne onak' kak' bi trebala.“
„Znači ipak ga voliš?“ upita on i nastavi pričati, dok ga je ona gledala nekim bahatim pogledom šefa koji čeka loše objašnjenje gluposti koju je netko izvalio na sastanku. „Rekla si „ne onak' kak' bi trebala“. Znači, ipak ga voliš. Je l' tak?“
„Joj, da je me ne jebi s tim…“ naglo je nepotrebno otresla pepeo i odmakla se do naslona.
„Čekaj! Tak si rekla…“
„Pa da! Rekla sam! Ali vjeruj mi, nije to ono kako se voli svoje dijete.“
„Dobro…a osjećala si da ga voliš kad je bio beba?“
„Da! I…“ postavi se ona.
„Ma ne znam…sorry! Fakat ne znam. Nešto sam htio reć', a ni sam ne znam kaj. Sjebano, fakat sjebano. Mislim si „Kak' je to moguće?“ A s druge strane ne znam, možda se može svakome dogodit da tak jednostavno nestane to nešto i prema djetetu… Sigurno ti je teško.“ Gledao ju je tugaljivo naboranog čela i savijao usne u neku grimasu sućuti, spustivši ruke u položaj za tihu molitvu.
„Je…i fakat mislim da sam kuja, zbog toga.“
„Ne zvuči mi k'o da si kuja, pogotovo kad te to tol'ko jebe i osjećaš se tak' teško zbog toga.“
„Thanks!“ jedva mu se nasmiješi i duboko uzdahne. „Sad mi je malo lakše. Znaš, ovo nisam nikome rekla. Ovo mi dođe k'o psihoterapija.“
„Je. I ja sam fakat Freud…“ razočara se on svom neshvaćanju njezinog gubitka ljubavi prema djetetu.
„Ne, fakat! Lakše mi je, trebalo mi je ovo, ali molim te da nikome ne pričaš o…“
„Ne brini! Neću, nisam kreten. I fakat mi je drago kaj si mi to rekla i kaj si mislila da mi možeš to reć' iako se jedva znamo.“
„Možda sam ti zato i rekla.“
„Da, znam kaj misliš. Mariu to sigurno ne možeš reć'.“
„Da….sve bi sjebala da mu to kažem, a ionak' nam ne cvate ruže, i zato te molim da…“
„Ma, molim te! Neću nikome reći ni riječi. Kunem ti se! OK?“
„OK. Thanks…“ nasmiješi mu se.
„Moramo ić', pet do devet je…“
„Da. Niš', vidimo se…“
„U ponedjeljak u osam!“ zagrme i osmjehnu se.
„Malo ranije, ali…Ciao! Vidimo se!“ odleprša ona, malo lakša, ali svejedno bez neke nove ljubavi prema malenom Stjepanu.




- 22:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Svibanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)

Besplatna priča po vašoj narudžbi...

Kratko i jasno:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se