Trn u peti

26.09.2010., nedjelja

Moj mali obrt

Ja sam tipični debeljuškasti bajker s kožnim lajbekom, kolekcijom tetovaža i solidnim motorom japanskog porijekla među nogama. I samo da se razumijemo - i s onim drugim, jednako solidnim motorom domaće izrade. Vjerojatno sam projurio pored vas na putu do mora ovog ljeta, a sada je stigla jesen. Nije baš za vozikanje po ovoj kišurini, pa razmišljam. Da, čak i ekipa k'o ja razmišlja! A danas ponovno tražim ideju za biznis. Kao i svi u ovoj zemljici želim laku zaradu, brdašce love i bezbrižan, isprazan život ispunjen trošenjem tog brdašca. A za to mi treba neki biznis. Za biznis trebam ideju. Za ideju trebam muzu, a te eskort dame umjetnika i genija niotkud. To me baca dalje u bad.

I tak, padnem ja u bad i u očaju razmišljam o smislu svog postojanja kao debeljuškastog čovjeka - bajkera. Smislu ispraznog, po ničem primijećenog života čovjeka, koji radi za drugog i nema vel'ku perspektivu. Koju perspektivu uopće imam? Ovo baca još dalje u bad, pa konačno razmišljam i o smrti. Pa iz smrti, evo i ideje za biznis: otvorit ću groblje! Kako je uopće nastalo prvo groblje? Kako se otvara groblje? Je l' može bit privatno? Da li postoji mogućnost laganog života od kopanja i zakapanja? Čini se jednostavno. Mrcina k'o ja iskopa jamu duplo brže od nekog uredskog jadnika. Koje dozvole trebam? Gdje ih nabaviti? Kol'ko love trebam za par hektara rahle zemlje i popratnu logistiku - lopatu i odijelo? Hm, možda ću trebati i neku kućicu za ono kad plaću oko lijesa i gosti kažu „Žao mi je, još mu nije bilo vrijeme.“ Kućice su skupe - možda stavim neku montažnu za prvu ruku. Pa trljam ruke iza Marlesice dok se oni naplaću i pozdrave. Gdje naći partnere: klesare, cvjećare, možda i nekog da otvori birtiju „Posljednji san“. A ne, ne! Ja ću otvoriti birtiju čim posao s ukapanjem krene i dođem do viška kapitala! Zabavljao sam se s ovom idejom, a onda me trgnulo da se vratim prvoj misli o smrti koja je pokrenula ovaj biznis niz ideja.

Riknut ću i to je ziher. Bez obzira na neku super ideju o biznisu to me sigurno čeka. Koje sranje, već sam nabio tridesetak i ponešto i ovo može biti jako blizu. Pa-pa! Bok-bok! Počivaj u miru i amen! I to je to. A poslije? Kad riknem? Tko je u pravu - kršćani? Čekam povratak Isusa, pa se ondak probudim k'o dobroćudni, dobroušćuvani zombi u cvijetu mladosti i zapjevam neki hit s katoličkog radija? Ili su u pravu hindusi, budisti i slična braća koja kaže da ću se opet vratiti tu? U mom slučaju vjerojatno u obliku tetovirane divlje svinje. Ateisti? S idejom da nema baš niš? Što ima poslije? Samo crvi koji papaju meso s kosti ili ja ovakav grubi i debeli, ipak nosim i dušicu koja ide dalje? Ne znam! Nisam se nikada bojao misliti o Smrti, ali sada je dobila veliko slovo. Kao da sada mislim da je blizu. Da možda i ne neću dočekati da mi se lice nabora, istroše kukovi i postanem ponosni vlasnik gebisa. Maloprije su na radiju davali godišnju statistiku o poginulim motoristima. Palim kompjuter. Dajem oglas o prodaji uščuvanog Kawasakija. Ne želim tako glupo otići. Navozio sam se dovoljno. To me više ne veseli uz ovakve misli. Neka. I bolje ovako. Prodam bajk i lovu uložim u biznis. Možda bude za hektar, dva na rubu grada.

Objava oglasa je zaštekala. Prvo registracija i poruka na ekranu: „Već postoji korisnik s tim nazivom.“ Pokušao sam s Vepar1, Vepar2 i 3, ali tek je četvrti veprić upalio. Onda drugi izvor frustacije: „Pogrešno ste unijeli zaporku.“ Tko uopće koristi tu riječ? Da nije na mjestu gdje treba pisati password ne bi ni znao što upisati. A upisao sam: 1234 - navodno tri puta krivo. Dobro, možda je i moguće. Ipak je lako napraviti lapsus s takvom šifrom. Pardon - zaporkom. Nakon toga nisam upisao podatak koji je nužan za objavu oglasa. Nužni podatak je bio u stilu da li je za kožno sjedalo život dala svinja ili tele, a drugi nužni podatak je bio datum rođenja i smrti osnivača kompanije Kawasaki. Izgleda da ti blesavi, besplatni siteovi po nekom defaultu moraju malo, onako - u mozak. Nakon te Golgote pobjeda: „Vaš oglas bit će objavljen nakon verifikacije naše stručne službe“.

Valjda ću doživjeti da prodam to čudo od ponešto konja i sjedalom od svinjske kože. Dodam još neku lovu i imam pristojan kapital za mali biznis. Ali ja hoću veliki! I hoću velik profit! I hoću znati što je iza Smrti? I koji je smisao ovog trenutka? Zašto to sve želim? Ne znam! Ne znam! Ne znam! Ma zajebi! Opet sam se prijavio na onaj site. Srećom zapamtio sam zaporku i brzo obrisao oglas. Pojeo sam ručak, popio pivu, sjeo na bajk i postao dio godišnje statistike. Preživjelih bajkera s par promila u krvi. Naravno da me zahaltala murja i zamolila me da pušem nevidljive balone. OK, oni imaju halove i vide balone, a ja sam taj koji ostane bez vozačke. Da je bar strah od Smrti bio jači. Ovako ode dio potencijalnog kapitala za taj niskorizični biznis groboposjednika u koji ću jednog dana sasvim sigurno uložiti. Priča s bajkom dala mi je još i ideju za promociju - 20% popust bajkerima. S obzirom na količinu u kojoj mi bajkeri odlazimo, ovo će ih privući dovoljno da pokrijem gubitak profita na popustu. Sve je u statistici. Samo da dobijem licencu i sve će biti u redu.

Prošla je godina od tog sudbonosnog dana kada sam dobio ideju i konačno sam skupio lovu te pronašao pogodnu parcelu na jednom brežuljku s pogledom na grad. Mislim da groblja na brežuljcima iz nekog razloga idu bolje, iako ću se više nakopati da izravnam prostor za rake. Ali neka. Svaki posao ima prednosti i mane. U gradskom urbanističkom uredu odjebali su i mene i moju ideju. Gadovi monopolistički! Navodno je taj biznis s grobljima isključivo u rukama javnog sektora. OK, ali ako mogu privatnici držati banke, bolnice, elektrane i izvore nafte - zašto ja ne mogu otvoriti malo groblje? Pa nije da će zbog moje malenkosti propasti Gradska groblja! Takav je zakon i mi tu ništa ne možemo, reče gospođa viša referentica. Ne znam možda je muljala, jer sam došao s vidno istaknutim tetovažama, zagrnut kožnim lajbekom i nepočešljanom bradom. Doći ću ja u drugu smjenu. Poštucao sam bradu na urednu dužinu, te prekrio tetovaže i pivski trbuh elegantnim odijelom, koje sam kupio u posebne svrhe biznisa. Ipak je ugodnije i prirodnije kad vam bližnje pokapa netko tko više liči na odvjetnika, a manje na bajkera koji uklanja dokaze. I tako se ja sredim, otuširam, operem zube i odem u drugu smjenu. Nažalost i ovaj referent me je otkantao s istom spikom. Marš stoko birokratska! Da Bog da vam psi mrtve kosti glodali! - orilo se hodnicima gradskog ureda, sve dok me neki lik, koji se tamo igra murjaka, šaptom zamolio da se stišam dok me ne isprati van. Bacao je neku frendovsku spiku, kao: Smiri se stari, znam kak je, ali daj pliz, ono, nemoj tak glasno, ovo mi je prvi dan, a imam i ženu i djecu - iziđi u miru. Popušio sam njegovu spiku i izašao u miru, popušio pljugu i još uvijek crvene glave s uredno poštucanom bradom sjeo na bajk i otišao do frenda. On je odvjetnik. I već ima puno odijela.

Frendu je išlo ok. Imao je mali ured s dva šljaker-fiškala koji su friško došli s faksa i obavljali blesaviji dio posla za njega, onak u stilu otvaranja vrata meni i pisanja blesavih dopisa „njima“ - ušljivim gradskim i državnim uredima. Sjedio sam zavaljen u ugodnoj fotelji male čekaonice, koja je smrdila na jeftinu kožnu garnituru i čekao da frend završi sastanak s klijentom. Razmišljao sam o planu B. Možda posao k'o grobarija ne ide legalno, ali kaj ak' otvorim groblje na crno? Možda ima rupa u zakonu. Zanimalo me tko će me uloviti da šljakam na crno, kol'ka je kazna i slično. Ako je kazna mala u odnosu na profit, kao one kazne koje plaćaju korporacije kad namjerno krše zakone i potruju pol Jadrana, jer im se to isplati - onda mogu i ja probati tak' s grobljem. Osjećaj je bio super! Tek sam uložio prvu lovu u biznis i kupio prvo odijelo, a već razmišljam k'o vel'ki igrači! Kad je klijent izašao iz frendove sobice, uletio sam sav glasan i nasmijan. Za pola sata pokupio sam se tih i posran. Izgleda da ni plan B ne hoda, a nismo našli plan C. Jedino imamo morski plan za vikend - grupna vožnja do mora. Petak je, a ja moram promijeniti osnovnu ideju za biznis. Moram hitno naći drugu djelatnost i prestrukturirati firmu koja još ni ne postoji. Budem drugi tjedan, jer sutra pičimo na rock fest. Ipak sam sad igrač s tim odijelom i prestrukturiranjem firme. Treba mi odmora od menadžerskih misli.

- 23:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

12.09.2010., nedjelja

Šećer, sol i papar

Na staroj kuhinjskoj komodi sjedile su dvije staklene posudice s rupicama. U jednoj sol, u drugoj papar. Iza njih smjestila se vreća šećera, teška gotovo punu kilu. Gazda je upravo odsipao nekoliko žlica šećera i zamiješao ih u jutarnju kavu, što je izazvalo egzistencijalnu krizu „Kile šećera“. Papirnata vrećica sada je sjedila sfrkane glave pri vrhu, a iskočila joj je i škembica od muke. I to baš ispod natpisa „rafinirani“. Bucmasti Šećerko vraćen je na svoje mjesto sav uspuhan i zabrinut.

- Puf! Puf! - teško je disao i vrtio glavom širom raširenih očiju.
- Ako Gazda ovako nastavi, puf, puf, mrtav sam za mjesec, puf, dana! - požali se on Soleny i Paparku vrteći glavom u nevjerici.
- A neće ni prokleti Gazda dugo, ako nastavi trpat tol'ko tebe u sebe. - zaključi Paparko.
- Misliš da ima šanse da Gazda ode prvi? - ponada se Šećerko raširenih očiju - Puf… -
- Ha, ha, ha! - nasmiju se Soleny i Paparko.
- Ne da se on od jedne vrećice kao što si ti, medeni. Već su pale četiri kile otkad sam tu, a ni traga dijabetesu. - hladno ga ubije u pojam Soleny.

- Život je kratak. Pogotovo za šećer u ovoj kuhinji. - gledala ga je zavodnički savijajući napola punu staklenku sitne soli. Čekala je reakciju. Voljela je trošiti cool, autodestruktivne tipove koje Konačno Pražnjenje ne dira i koji vole život na rubu komode. Koji se čak namjerno posipaju iznad Gazdine mjere. Nadala se je da je ova vrećica baš taj James Dean tip kile šećera i da je čeka veselih mjesec dana. No Buckove velike oči nijemo su zurile u pod. Kako je samo ponosna kila šećera bio, dok je stajao na rubu police samoposluge. Blještao je pored ostalih ofucanih vrećica. Imao je novo pakiranje i natpise u boji. Bio je rafiniran i poseban. Težak točno jedan kilogram, a sada je to bilo potpuno nevažno. Za mjesec, dva bit će prazan. Tko zna, možda i prije, ako u očaju počini samoispražnjenje i baci se s komode na pod. Morao je nešto učiniti prije toga.

- I medeni? - upita malo bijelo zlo.
- Što? Nisam ja od meda, ja sam… - ona ga prekine smiješkom - Rekla sam: Život je kratak. Pogotovo za…
- …šećer u ovoj kuhinji. - tupo ponovi vrećica nemeda.
- Da, pogotovo za šećer… - naglasi ona.
- I što da kažem? Super? Jedva čekam? Ma, pusti me malena. Molim te! Moram razmisliti, moram nešto učiniti. - reče on bez podizanja pogleda.
- Što možeš učiniti? - upita ga ona maštajući o zajedničkom bijegu s komode pred zoru.
- Znam!
- Što? Što? - gotovo je vrisnula nudeći svoje seksi društvo za bijeg kroz uvijek odškrinuti prozor.
- Moram zabilježiti svoje postojanje! Moram zapisati što sam proživio od punjenja do pražnjenja! - razočara je svojom bibliotekarskom hrabrošću.

- Ha, ha, ha… - Paparko se poče dugo i podrugljivo smijati. Soleny se namršti i odvrati pogled od svojih drugova. Dok je ona zurila u pod pored stola, Šećerko izvuče nekakav komad papira i započne detaljno zapisivati svoje postojanje od trenutka kada su se u vrećicu sasula prva zrna najfinijeg šećera. Soleny se nakrivi i primijeti zrno kave pored nje. Kava! To je bio pravi frajer. Nestao je za tjedan dana i nije ga diralo ni kad je gledao kako ga melju. Da je bila emotivno uravnoteženija solenka, zasuzile bi joj oči. Međutim, osjećala je gorčinu, kakvu samo sol poznaje.

Paparko ju je tiho gledao i smješkao se. Često bi joj poslužio kao utjeha dok je čekala da se ne pojavi novi Kava. Uživao je u tim znojnim noćima, koje su ga sada ponovno očekivale i to nakon punih tjedan dana pauze. Njega, kao ni Kavu, nije previše diralo Konačno Ispražnjenje ili odlazak u Smeće. Ali on joj nikada nije bio napet kao šećer i kava. Oni bi nestali brzo i Gazda bi u roku od par tjedana izgužvao njihovu praznu vrećicu. A papar? Papar traje dugo. U ovoj kući i po godinu, dvije, a to umanjuje privlačnost curama kao Soleny, koja je upravo dobivala Gazdine batine. Bolno se trzala iznad tanjura s jajima na oko, a Gazda ju je dlanom snažno lupao po guzici. Pljockanje dlana odzvanjalo je kuhinjom skrivajući njezine jauke i plač. Iz solenke ne ispade ni zrna soli. Zaglavila se od neisplakane gorčine i tuge.

- Ne gledaj Šećerko! - uzvikne Paparko, koji je znao što slijedi, ali zamrznutih pogleda obojica nastave gledati. Gazda odvrne solenku, prstom počisti zaglavljenu sol i posoli jaja rukom. U takvom trenutku prijeti opasnost Konačnog Ispražnjenja čak i punim solenkama. Paparko je već dva puta doživio pad otvorenih solenki. Gazda nervozno odloži Soleny na stol pored tanjura ne poklopivši je. Stajala je na rubu.
- Makni se! Makni se od ruba! - poviče Šećerko.
- Ne može sada ništa! Zar ne vidiš da joj je glava s druge strane tanjura?
- Šmrc, puf…Da, da. Vidim, ali…puf! Ali što napraviti? Što da…Puf! Gle! Neeee!!! - Gazda je žurio poklopati jaja i odjuriti na posao. Lupkao je vilicom po tanjuru opasno blizu otvorene staklenke. Paparko odluči u trenu i baci se s komode na hladne pločice u podnožju. Oštar zvuk udarca o hladne pločice prolomio se kuhinjom. Nije se razbio, ali začuđeni Gazda je prestao s doručkom.
- U ovoj kući ne mogu ni jaja na miru pojesti! - uz sočne psovke pokupi Paparka s poda, zavrne Soleny i vrati ih na komodu. Bijesan zbog svog prekasnog buđenja baci ostatak doručka, tresne vratima i odjuri na posao.

- Društvo, puf, puf, jeste dobro? Puf… - upita zabrinuta vrećica. Oni potvrde nekim zvukovima između jauka i kukanja. Paparko si je masirao vrat i leđa koji su najviše nastradali pri padu, a Soleny je trebalo još sat vremena da joj se oporavi grlo od zavrtanja. Kada se „skoro kila šećera“ uvjerila da je društvo više-manje u redu zapilji se u pod. Stisnuo je usne, skupio oči i odlučno zurio. Primijetio je da još drži onaj komad papira na koji je započeo zapisivati svoje postojanje. Izgužva ga i prijezirno baci na pod gdje je skočio Paparko. Pri bacanju ispusti još jedan odlučni i snažan „Puf!“ i vrati se zurenju u prazno.

Paparko pribere svu svoju paprenost i prekine s ženskastim masiranjem svojih modrica. Ipak je Soleny bila tu. Želio ju je zagrliti i reći da je gazda kreten.
- Jesi dobro? Možeš govoriti?
- M-m! - zaniječe ona uz oprezno klimanje bolnim vratom. Nakrivila je glavu tražeći njegovu blizinu i on je zagrli.
- Ne brini, ovo se neće ponoviti! - utješno će papreno ljuta staklenka, a ona se udobnije smjesti u njegov zagrljaj.
- Neće! Puf! Neće se ponoviti, ne bio ja od šećera! U zoru smo vani, puf, slobodni zauvijek. - staklenke primijete da je Šećerkovo pufanje poprimilo ozbiljan i odlučan ton i šutke se slože s idejom.

Sunce još nije obasjalo kuhinju, kada je Šećerko skočio na pod. Uz prigušeni „puf“ rasipalo se malo šećera. Njegov meki trbuh je s još dva mala pufa veselo dočekao staklenke koje su slijedile. Soleny sklizne preko natpisa „Neto 1kg“ i krene prema prozoru. Paparko ju je spremno slijedio. Okrene se i pogleda Šećerka. Na boku mu se otvorila rupa od par centimetara iz koje je sipao još šećera na pod.

- Šuti! - šapatom zapovjedi ranjena vrećica.
- Ne želim da uznemirimo Soleny. Bit ću u redu. Samo da stignemo do prozora.

Paparko je znao da se takve rupe brzo šire i mogu biti fatalne, a još ih je čekalo penjanje i skok kroz prozor. Vječno odškrinuti prozor činio se još višim, dok su se uz čipkasti zastor polako penjali prema slobodi. Šećerko je išao zadnji pazeći da pri tome izgubi što manje šećera i sakrije rupu od pogleda vitke solenke. Ona je brzo i veselo svladala zastor. Čekala ih je polegnuta na rubu gledajući van prema betonu na koji su trebali skočiti. Iako je prozor bio u prizemlju, činilo se nemogućim preživjeti takav skok. Paprenko se složi s njom i odluče se vratiti natrag, ali Šećerko je bio brži. Sigurnim pokretima popravi otvor na vrhu vrećice, pritisne rupu drugom rukom i skoči.
- Za mnom! Na meeeeeneeeee! - glasan „Puf!“ i - Dobro sam. Skačite, brzo!
Iza staklenki već su se čuli koraci Gazde koji se danas probudio ranije. Oni brzo skoče držeći se za ruke. Žmirili su. Nisu bili sigurni da će pogoditi napola isipanu vrećicu. Tihi „Pupuf!“ proslavi njihov sretan skok.

- Nastavite, puf, bez, puf, mene, puf! - procijedi glas iz vrećice koja je sada imala još dvije poveće rupe.
- Što pričaš? Idemo svi medeni! - povuče ga za ruku Soleny, no on se ne pomakne.
- Hajde, medeni! Imaš par rupa, ali sigurna sam da možeš dalje. Hajde! - vukla ga je nepomirljivo.
- Pusti me malena! Paparko, molim te! - rukom mu naredi da se približi. Nešto prošapću, pa Paparko šutke primi Soleny za ruku i povede je dalje.






- 20:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Svibanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)

Besplatna priča po vašoj narudžbi...

Kratko i jasno:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se