Trn u peti

22.08.2010., nedjelja

Posljednji „vau“

Metalan stol u sredini sobe. Bočice lijekova, zakrivljeni instrumenti i knjige rasipani po ormarićima što su visjeli na zidovima do plafona zaštićenim standardno bijelim pločicama. Savršeno mjesto za taj dobro poznat skok. Uronila je u tugu. Skočila je poput žabe i nastavila plivati kao riba. Tamo u tom dobro poznatom osjećaju bila je najsretnija.

- Tako je lako biti tužan. Čak i nekako lijepo, ljubavi moja. - razmišljala je naglas. Često bi iskreno podijelila i najskrovitije misli svom starom vučjaku. Činila je to po posljednji put.
- Nažalost ne možemo mu nikako pomoći. - zaključila je veterinarka prije nego što ih je ostavila da se pozdrave. Pas je trpio užasne bolove već tjedan dana i veterinarka je zaključila da nema nade za oporavak. Odlučile su da je najhumanije uspavati ga i skratiti mu muke.

Bili su drugovi dvanaest godina. Davao joj je snage da položi najteže ispite na fakultetu dok ga je šetala kao štenca. Bio joj je utjeha kada je izgubila oca, a zahvaljujući njemu je u jednoj šetnji prije četiri godine upoznala budućeg muža. Sada je zatvarala vrata i ostavljala ga nasamo s veterinarkom. Držeći se za kvaku okrenula se da ga još jednom pogleda. Mutna slika kroz suze. Velika pseća glava i tople oči nisu se dizali s hladnog stola kada joj je dubokim „Vuf!“ rekao: „Opraštam za sve!“. Nije ga razumjela. Rukama je zaklopila oči, kada ju je muž zagrlio i odveo prema autu.

- Zašto sam mu bacala lopticu? Zašto? - jecala je ponovno. Nikada prije nije bacila lopticu svom starom prijatelju. Bila je jako nespretna i poprilično nesportski tip. Poznavala je svoje nesposobnosti, ali svejedno je tog petka uzela lopticu i navečer mu je bacila tri puta. Treći put na cestu. Znala je da će on unatoč starosti veselo potrčati za njom. Znala je da je cesta uz usku livadu prometna. Njezin sin je nedavno napunio prvi rođendan, muž dobio veliku povišicu, a ona novi auto. Znala je da je nakon dugo vremena bila sretna. A to - Sreću? Sreću nije mogla dopustiti. Tako je lako biti tužan. Čak i nekako lijepo.

Pas joj je oprostio, ali ona još uvijek nije znala zašto je bacila lopticu. Zašto joj je tako lijepo i sigurno biti tužan? Muž ju je tješio i grlio dok je ridala kroz suze grleći ga kao što je grlila svog vjernog psa kada je izgubila oca. Stezala je ruke oko njegovih snažnih ramena kao što ih je stezala oko tatinih kada su za njen treći rođendan saznali da je mamu pregazio auto. Muž je zagrli jače, jače sve dok njena tuga nije potpuno utonula u sigurnost njegovog zagrljaja i blagog šapata utješnih riječi.



- 22:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Svibanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)

Besplatna priča po vašoj narudžbi...

Kratko i jasno:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se