Trn u peti

23.07.2010., petak

Ruka

- Što to radiš jadnice? - upitao je svoju ruku s tolikim prezirom da bi i Shakespeareu zadrhtalo pero u pesnici.
- Pišem! - odgovori glas iz desne šake.
- Pišem, pišem, pišem! - ponovi sve glasnije. On zakoluta očima i izdahne kroz napola stisnute zube. Pisala je dalje. Riječi su se slagale poput kapi vode u rijeci. Zaboravila je na njega. Slova su se pojavljivala sve brže i brže nezaustavljivo dolazeći niotkuda.
- Bez veze. Koje su ti to gluposti! - prekine je. Zastala je bez podizanja olovke, nakratko ga pogledala i bacila se natrag na pisanje.
- Samo gubiš vrijeme. Gle, ideja i tema ti je fakat jadna i prežvakana sto puta. Ma što sto - tisuću! I to od ljudi koji su znali pisati. Likovi su ti plosnati k'o moja guzica, a stil? Ha, ha, ha! Ma, koji stil čovječe? - i nastavi se dugo smijati. Gotovo do suza. Desnica se samo mrštila, ali nije se dala omesti. Trudala se slušati samo svoje misli. Bacila je oko na već napisani tekst, nešto izmijenila i nastavila dalje.

- Možda da tu probaš ubaciti… Ma, kao da uopće ima smisla davati savjete. Ionako ti je sve to uzalud. Zašto uopće pokušavaš? Koji je smisao toga? Koji se kurac uopće trudiš?
- Pusti me na miru! - razljuti je on svojim psovanjem i deračinom.
- Samo me pusti da radim! Molim te! - bila je odlučna, ali na rubu živaca i prve stranice teksta. Umaklo joj je zadovoljstvo, jer joj je zbog njegovog komentiranja pobjeglo pet, šest rečenica. Gledala je prema plafonu i pokušavala rekonstruirati misli ne bi li vratila ono što je smatrala genijalnim tekstom.
- Što je? Nestalo inspiracije? - pogleda je iskosa.
- Šuti molim te! - zavrišti ona. Opet su joj odletjele misli. Možda u nepovrat. Zakipjela je. Pokrila bi si uši, ali ruke nemaju ruke. Taman kad su joj opet sijevnule prve dvije rečenice on nastavi laprdati.
- Ozbiljno te pitam. Zašto se uopće trudiš? Samo stvaraš neku lažnu nadu da ćeš postati ruka pisca ili što god već misliš da možeš postati. Gluposti! Nećeš se izvući. Zauvijek ćemo raditi isti glupi posao u tvornici papira od osam do četiri.
- Upravo na tome i radim idiote! Pišem! Pišem samo zato da ne bi proveli život radeći glupi posao od osam do četiri.
- Da. Naime radit ćeš od devet do pet. - i opet udari u onaj smijeh kojoj joj je gušio svaku misao.
- Radit ću kad ja hoću i to ono što ja, odnosno mi želimo! Hoću pisati!
- Koja idiotarija! Ti stvarno misliš da se može živjeti od toga? Da je to rad? Pa zar ne vidiš da nemaš šanse uz ovu inflaciju razno-raznog smeća, ali i gomiletinu dobrih knjiga. Tko bi odabrao tvoje? A i zarada je jadna. Uostalom tko danas uopće kupuje knjige? Pa sve je besplatno. Živio Internet!
- Prestani i pusti me. Samo me pusti da makar sanjam govnaru! - bacila je olovku u zid.
- Oooo… Netko se naljutio. Jadna ručica. Dam ti pusu da prođe... - nagnuo se da je poljubi uz posprdno cmoktanje. Ona se odlučno postavi i zvizne mu šamarčinu preko uha. Poželio joj je vratiti, ali zaustavi ga strah. Strah da bi je time potpuno slomio. Pogleda je sućutno.

- Oprosti na tonu, ali brinem za nas. Ako nastaviš piskarati, počet ćeš se nadati. Onda ću se i ja početi nadati, a onda nam preostaje samo razočarenje.
- Znam da brineš i želiš nas zaštititi, ali što ako uspijemo?
- U najboljem slučaju počet ćeš zarađivati neku bijedu. Tek toliko da se učini dovoljno i natjeraš me da ostavim normalan posao i zapadnem u dugove.
- Normalan posao? Pa i sam ga mrziš. Koji su ti to glupi argumenti?! Mogli bismo preživjeti od ovog. Dovoljno dobro. Mislim da imamo dovoljno talenta. Ne misliš?
- Ne znam. Ponekad mislim tako, ali čak i da imaš sav talent svijeta ne možemo uspjeti.
- Pa drugi su uspjeli. Ima gomila pisaca koji žive od pisanja. Neki žive sasvim dobro.
- Nemamo šanse. Previše ih je koji su bolji ili makar znaju kako uspješno prodati svoj rad. Znaš kako to ide, kao u svakom poslu. Nema nekog čuda koje će te pogurati.
- Kažu: pokucaj i vrata će se otvoriti.
- Opet se kačiš tih sanjarskih sranja. Zašto to radiš? Hraniš tu nadu uzalud. Nema izlaza. Prihvati to! Šuti i odradi svojih osam do četiri.
- Jesmo li ikada pokucali?
- Pa nismo. Kad još nemaš ni nešto pošteno za pokazati. Vidim da pišeš, ali tu ima toliko mjesta za poboljšanja da jednostavno…
- Jednostavno što? Ne želiš pomoći da to poboljšamo i uspijemo. Da promijenimo ovaj uzaludni život u nešto što vrijedi i ima smisla.
- Sereš! Uvijek sam tu i rekao sam ti što da radiš sto puta i…
- Ne. Stani, sada ti sereš! Nisi pomagao. Ja jedva skupim malo energije i vremena da nešto bacimo na papir, a onda počneš s vrijeđanjem i sranjima o uzaludnom trudu.
- Ali kad je to istina! Teško je i ne možemo uspjeti. Da napišeš najbolje tekstove na svijetu, tko će to saznati? Ha? - ruka ga mrko pogleda i strpljivo trepne.
- Nitko! Uostalom, čak i da poboljšaš stare tekstove, pa ih šibneš nekom uredniku ili izdavaču. Čak i da ga podlo upoznaš i praviš se frend sve dok mu kasnije ne tutneš neki tekst. Da li će ga on uopće pročitati? Da li će on vidjeti da vrijedi?
- Ne znam, ali znam da volimo pisati. I ti i ja.
- Da, i što nam to vrijedi?
- Pa makar guštaj dok pišemo i zaboravi na sva tvoja sranja o uspjehu, neuspjehu, zaradi i ostalom. Samo me pusti. Pusti me da pišem! Pusti me, a ako sve nade propadnu plakat ćemo kasnije. I ne brini neću te više šamarati. Čak ću ti obrisati suze. A onda? Onda ćemo pisati dalje. Guštati!

Lice pusti suzu, a ruka je nježno obriše. No druga i treća kap slete na papir. Nije bilo ruke da ih spriječi u tom vodenom bombardiranju plodova sada zajedničkog rada. Bila je prezauzeta pisanjem. Lice se obriše o rame i nasmiješi užurbanoj ruci. Radila je. „Bolje da je ne ometam, pa tako uživa u tome.“ pomisli lice. Po prvi puta lice shvati da je ruka uistinu radila samo kada je pisala. Kada je radila ono što želi, iako to nikome nije mogla prodati.
- Nema veze, to više nije ni bitno! - zaključi lice misli o zaradi.
- Molim? - smireno zastane nasmiješena ruka.
- Ništa, ništa. Oprosti! Samo ti piši dalje.


- 21:46 - Komentari (28) - Isprintaj - #

11.07.2010., nedjelja

Duh starog kapetana

Gledam obzor iznad mora,
Ničeg nema, ni točke u daljini.

I znam da nema,
I znam da neće biti.
Ni oblak usamljen,
Ni trag u moru iza jedara raspetih,
Ni valova malih pored krme,
Ni ponosa noćne trube iz daljine.

Čekam taj obzor iznad mora,
Čekam... Ta i ja ću u njem biti!

I znam da ga nema
Al' znam da jest u toj daljini.
I kažem svima: "Tu je! Čeka da isplovi!"

Čujem konopac i jedra cvile,
Čujem kašalj kapetana,
Čujem lulu, mirno gori,
Čujem povike mornara,
Čujem snažno srce kapetana,
Čujem smireno im viče:
"Plovi, samo plovi!"

Čujem život kako tinja!

Pitaju me:
"Kako čuješ kad ga nema?"
Samo jednom, čvrsto im ponavljam:
"Znam da plovi, jer ga srce čuje pa mi zbori."

I prođe mjesec, prođe zima
Nemilostiv mi je obzor iznad mora!
I proljeće već cvjeta pa pitaju me sada:
"Da l' još čuješ kako zbori?"
Drhtav glas im sad govori:
"Znam da plovi, jer ga srce čuje pa mi zbori."

Poput stare ure na sekundu ono skoči, pa mi zbori:
"Čuj ga kako plovi! Gle..."
Pa k'o da prstom prema suncu seže,
"Vidi, kako plovi, na oblaku ponad mora,
Za kormilom bijelim tiho pućka lulu staru.
I dima krugove bijele, niz usne naborane niže,
Pa manji većeg stiže
Da stanu i ne bude ih više."

Još mi fali sjeda brada, oštra, dimom ovijena,
Još čuti jednom, mudro da mi viče:
"Plovi, samo plovi!"




Mornar bez kapetana

- 23:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

04.07.2010., nedjelja

Varunik; drevna sablast Dalmacije

Tiho. Tiho je došla noć u pratnji par oblaka i žutog, okruglog Mjeseca. Ona je sjedila sama na obali i sneno gledala u more i sliku lažnog Mjeseca na površini. Zvuk rijetkih valova koji su nestajali na stijenama stvarao je nježnu glazbu samo za njih. Rukama je zagrlila noge i spustila glavu da se odmori na koljenima. Trebao joj je odmor. Čitav dan je čistila bakinu kamenu kućicu u koju nitko nije ušao otkad je baka umrla prije godinu dana. Željela je još jednom čuti njezin glas kojim joj je u djetinjstvu prepričavala bajke i legende ovog kraja. Falila joj je naborana ruka kojom bi joj prošla kroz kosu da je umiri nakon neke strašne priče poput one o Varuniku, tom neobičnom otimaču lijepih djevojaka.

- Nisi li usamljen prijatelju moj? - upita djevojka plutajući Mjesec. No samo jedan dlakav i ružan par ušiju je čuo njeno pitanje. Izgubljena u mislima o usamljenom Mjesecu nije primijetila zvukove stvorenja što je puzalo kroz grmlje iza nje.

- Mi smo isti amigo… - ponovno se obrati Mjesecu i uzdahne sneno. Sjenka napravi korak bliže njenim leđima prije nego što stane čekajući. Njeno mlado, nezaštićeno srce osjeti prisutnost koja se približavala, ali um to ne primijeti još uvijek izgubljen u labirintu samoće. Srce zakuca brže. Jače. Sve jače kako se sjenka polako približavala. Djevojka primijeti glasne otkucaje i zapita se zašto su počeli. Dlakava zvijer, nestrpljiva da priđe bliže, kvrcne nepažljivo zagazivši u grm. Ona se okrene da provjeri.

Smeđe oči širom se otvore u strahu tražeći nekoga ili nešto. Nije bilo ničega. Samo zeleni, mediteranski grmovi koji su nježno plesali s vjetrom. Kada je skrenula pogled natrag prema moru i lažnom Mjesecu opet je obuzme samoća. Zaboravljena i napuštena počne osjećati strah. Strah od samoće, života bez ljubavi, bez ikoga kome bi bilo stalo do nje. Svaka njezina misao o samotnom životu tjerala je zvijer da joj se približi. Njezini osjećaji hranili su bešumne korake stvorenja. Ono izađe iz grma očnjaka obasjanih mjesečinom. Tiho poput mačke došulja se posve blizu.

Ona osjeti njegov topli dah na malenom vratu. Smrznuta poput najljepšeg kipa nije se okrenula. Poput djeteta zatvorila je oči misleći da će ono otići ako ga ne vidi. Samo ne smije otvoriti oči. Osjećala se potpuno samom. Nije ni vrisnula. Nitko je ne bi čuo, mislila je. Zvijer učini svoj grozni, svoj posljednji potez prema njenom svilenom vratu. Djevojku potrese ljigav dodir snažne i prljave gubice na vratu. Vrat je već bio mokar kada je ipak uspjela vrisnuti i pobjeći skokom u more. Padala je prema lažnom Mjesecu na površini. Prije no što je uronila u sigurnost mora okrene se da vidi zvijer koja ju je slijedila. Crna sjenka lebdjela je na mekoj mjesečini koja je nestajala iza oblaka. Kao da je sam Mjesec naglo navukao taj oblak preko svog pogleda samo da ne vidi njen kraj.

Djevojka izroni u tamu daleko od obale. Izgubljena čula je samo lupetanje vode iza nje. Mjesec na tren sramežljivo proviri između oblaka i slaba mjesečina pokaže joj obris planina. Nikada nije tako brzo plivala prema obali. Prisjetila se priča o bešumnom Varuniku, koji je sada tako glasno lupao i prskao po moru iza nje. On je dolazio po usamljene djevojke ovog kraja još od vremena prije dolaska starih Slavena, čak i prije Rimskog pokoravanja Dalmacije. Legenda o njemu ipak je preživjela sva osvajanja. Sjetila se kako ju je baka uvjeravala da ga je srela više puta. Pomilovala bi meku kosu unuke i rekla joj da ne brine, jer zaštita je jednostavna. Varunik ne podnosi miris lavande, pa uvijek u šetnju ponesi mali svežanj lavande. I par cvjetova je dovoljno. Djevojku ovo sjećanje prestravi. Naravno da nije imala lavandu u džepu. Srce je bubnjalo prestravljeno slikom stvorenja koje je baka detaljno opisivala. Ono ju je pratilo i dalje kad je konačno istrčala na obalu.

Zadihana, zastane na tren, udahne pridržavši se za koljenja i zatrči se uzbrdo. Gotovo je zaplakala, što nije poslušala baku. Nakon par hitrih koraka kad je već bila pri vrhu puteljka, negdje između stijena, okrene se i stane. Izgleda da je njen odani pas osjetio silnu usamljenost i pratio je sve do obale. Na ogrlici mu je visio ostatak cvijeta lavande koji je preživio noćno kupanje. Smijala se i grlila svog ljubimca. Smijala se ukrasu koji je sama stavila na ogrlicu i zaboravila. Kao da si je sama poslala znak i poduku, pozdrav šaljive bake.

Sada je znala zašto legenda o Varuniku tako dugo postoji. On se hrani nemirom izgubljenih misli, a nemir će postojati dok postoji i ljudski um. „Miris cvjetova lavande daje mirne misli i zato ih uvijek imaj uz sebe.“ rekla bi baka kada bi ih stavljala pod jastuk malene unuke. Djevojka udahne duboko i osjeti miris vlastitih misli. Sada su mirisale na sunčana polja lavande. Poželi ih zauvijek zadržati takvim, pa s pseće ogrlice skine magični podsjetnik na mirne misli. Malen komadić mokrog cvijeta lavande te je noći pronašao dom u bakinom medaljonu, koji unuka samo čudom nije izgubila.

- 22:09 - Komentari (35) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Svibanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)

Besplatna priča po vašoj narudžbi...

Kratko i jasno:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se