Trn u peti

- Što to radiš jadnice? - upitao je svoju ruku s tolikim prezirom da bi i Shakespeareu zadrhtalo pero u pesnici.
- Pišem! - odgovori glas iz desne šake.
- Pišem, pišem, pišem! - ponovi sve glasnije. On zakoluta očima i izdahne kroz napola stisnute zube. Pisala je dalje. Riječi su se slagale poput kapi vode u rijeci. Zaboravila je na njega. Slova su se pojavljivala sve brže i brže nezaustavljivo dolazeći niotkuda.
- Bez veze. Koje su ti to gluposti! - prekine je. Zastala je bez podizanja olovke, nakratko ga pogledala i bacila se natrag na pisanje.
- Samo gubiš vrijeme. Gle, ideja i tema ti je fakat jadna i prežvakana sto puta. Ma što sto - tisuću! I to od ljudi koji su znali pisati. Likovi su ti plosnati k'o moja guzica, a stil? Ha, ha, ha! Ma, koji stil čovječe? - i nastavi se dugo smijati. Gotovo do suza. Desnica se samo mrštila, ali nije se dala omesti. Trudala se slušati samo svoje misli. Bacila je oko na već napisani tekst, nešto izmijenila i nastavila dalje.

- Možda da tu probaš ubaciti… Ma, kao da uopće ima smisla davati savjete. Ionako ti je sve to uzalud. Zašto uopće pokušavaš? Koji je smisao toga? Koji se kurac uopće trudiš?
- Pusti me na miru! - razljuti je on svojim psovanjem i deračinom.
- Samo me pusti da radim! Molim te! - bila je odlučna, ali na rubu živaca i prve stranice teksta. Umaklo joj je zadovoljstvo, jer joj je zbog njegovog komentiranja pobjeglo pet, šest rečenica. Gledala je prema plafonu i pokušavala rekonstruirati misli ne bi li vratila ono što je smatrala genijalnim tekstom.
- Što je? Nestalo inspiracije? - pogleda je iskosa.
- Šuti molim te! - zavrišti ona. Opet su joj odletjele misli. Možda u nepovrat. Zakipjela je. Pokrila bi si uši, ali ruke nemaju ruke. Taman kad su joj opet sijevnule prve dvije rečenice on nastavi laprdati.
- Ozbiljno te pitam. Zašto se uopće trudiš? Samo stvaraš neku lažnu nadu da ćeš postati ruka pisca ili što god već misliš da možeš postati. Gluposti! Nećeš se izvući. Zauvijek ćemo raditi isti glupi posao u tvornici papira od osam do četiri.
- Upravo na tome i radim idiote! Pišem! Pišem samo zato da ne bi proveli život radeći glupi posao od osam do četiri.
- Da. Naime radit ćeš od devet do pet. - i opet udari u onaj smijeh kojoj joj je gušio svaku misao.
- Radit ću kad ja hoću i to ono što ja, odnosno mi želimo! Hoću pisati!
- Koja idiotarija! Ti stvarno misliš da se može živjeti od toga? Da je to rad? Pa zar ne vidiš da nemaš šanse uz ovu inflaciju razno-raznog smeća, ali i gomiletinu dobrih knjiga. Tko bi odabrao tvoje? A i zarada je jadna. Uostalom tko danas uopće kupuje knjige? Pa sve je besplatno. Živio Internet!
- Prestani i pusti me. Samo me pusti da makar sanjam govnaru! - bacila je olovku u zid.
- Oooo… Netko se naljutio. Jadna ručica. Dam ti pusu da prođe... - nagnuo se da je poljubi uz posprdno cmoktanje. Ona se odlučno postavi i zvizne mu šamarčinu preko uha. Poželio joj je vratiti, ali zaustavi ga strah. Strah da bi je time potpuno slomio. Pogleda je sućutno.

- Oprosti na tonu, ali brinem za nas. Ako nastaviš piskarati, počet ćeš se nadati. Onda ću se i ja početi nadati, a onda nam preostaje samo razočarenje.
- Znam da brineš i želiš nas zaštititi, ali što ako uspijemo?
- U najboljem slučaju počet ćeš zarađivati neku bijedu. Tek toliko da se učini dovoljno i natjeraš me da ostavim normalan posao i zapadnem u dugove.
- Normalan posao? Pa i sam ga mrziš. Koji su ti to glupi argumenti?! Mogli bismo preživjeti od ovog. Dovoljno dobro. Mislim da imamo dovoljno talenta. Ne misliš?
- Ne znam. Ponekad mislim tako, ali čak i da imaš sav talent svijeta ne možemo uspjeti.
- Pa drugi su uspjeli. Ima gomila pisaca koji žive od pisanja. Neki žive sasvim dobro.
- Nemamo šanse. Previše ih je koji su bolji ili makar znaju kako uspješno prodati svoj rad. Znaš kako to ide, kao u svakom poslu. Nema nekog čuda koje će te pogurati.
- Kažu: pokucaj i vrata će se otvoriti.
- Opet se kačiš tih sanjarskih sranja. Zašto to radiš? Hraniš tu nadu uzalud. Nema izlaza. Prihvati to! Šuti i odradi svojih osam do četiri.
- Jesmo li ikada pokucali?
- Pa nismo. Kad još nemaš ni nešto pošteno za pokazati. Vidim da pišeš, ali tu ima toliko mjesta za poboljšanja da jednostavno…
- Jednostavno što? Ne želiš pomoći da to poboljšamo i uspijemo. Da promijenimo ovaj uzaludni život u nešto što vrijedi i ima smisla.
- Sereš! Uvijek sam tu i rekao sam ti što da radiš sto puta i…
- Ne. Stani, sada ti sereš! Nisi pomagao. Ja jedva skupim malo energije i vremena da nešto bacimo na papir, a onda počneš s vrijeđanjem i sranjima o uzaludnom trudu.
- Ali kad je to istina! Teško je i ne možemo uspjeti. Da napišeš najbolje tekstove na svijetu, tko će to saznati? Ha? - ruka ga mrko pogleda i strpljivo trepne.
- Nitko! Uostalom, čak i da poboljšaš stare tekstove, pa ih šibneš nekom uredniku ili izdavaču. Čak i da ga podlo upoznaš i praviš se frend sve dok mu kasnije ne tutneš neki tekst. Da li će ga on uopće pročitati? Da li će on vidjeti da vrijedi?
- Ne znam, ali znam da volimo pisati. I ti i ja.
- Da, i što nam to vrijedi?
- Pa makar guštaj dok pišemo i zaboravi na sva tvoja sranja o uspjehu, neuspjehu, zaradi i ostalom. Samo me pusti. Pusti me da pišem! Pusti me, a ako sve nade propadnu plakat ćemo kasnije. I ne brini neću te više šamarati. Čak ću ti obrisati suze. A onda? Onda ćemo pisati dalje. Guštati!

Lice pusti suzu, a ruka je nježno obriše. No druga i treća kap slete na papir. Nije bilo ruke da ih spriječi u tom vodenom bombardiranju plodova sada zajedničkog rada. Bila je prezauzeta pisanjem. Lice se obriše o rame i nasmiješi užurbanoj ruci. Radila je. „Bolje da je ne ometam, pa tako uživa u tome.“ pomisli lice. Po prvi puta lice shvati da je ruka uistinu radila samo kada je pisala. Kada je radila ono što želi, iako to nikome nije mogla prodati.
- Nema veze, to više nije ni bitno! - zaključi lice misli o zaradi.
- Molim? - smireno zastane nasmiješena ruka.
- Ništa, ništa. Oprosti! Samo ti piši dalje.