Duh starog kapetana
Gledam obzor iznad mora,
Ničeg nema, ni točke u daljini. I znam da nema, I znam da neće biti. Ni oblak usamljen, Ni trag u moru iza jedara raspetih, Ni valova malih pored krme, Ni ponosa noćne trube iz daljine. Čekam taj obzor iznad mora, Čekam... Ta i ja ću u njem biti! I znam da ga nema Al' znam da jest u toj daljini. I kažem svima: "Tu je! Čeka da isplovi!" Čujem konopac i jedra cvile, Čujem kašalj kapetana, Čujem lulu, mirno gori, Čujem povike mornara, Čujem snažno srce kapetana, Čujem smireno im viče: "Plovi, samo plovi!" Čujem život kako tinja! Pitaju me: "Kako čuješ kad ga nema?" Samo jednom, čvrsto im ponavljam: "Znam da plovi, jer ga srce čuje pa mi zbori." I prođe mjesec, prođe zima Nemilostiv mi je obzor iznad mora! I proljeće već cvjeta pa pitaju me sada: "Da l' još čuješ kako zbori?" Drhtav glas im sad govori: "Znam da plovi, jer ga srce čuje pa mi zbori." Poput stare ure na sekundu ono skoči, pa mi zbori: "Čuj ga kako plovi! Gle..." Pa k'o da prstom prema suncu seže, "Vidi, kako plovi, na oblaku ponad mora, Za kormilom bijelim tiho pućka lulu staru. I dima krugove bijele, niz usne naborane niže, Pa manji većeg stiže Da stanu i ne bude ih više." Još mi fali sjeda brada, oštra, dimom ovijena, Još čuti jednom, mudro da mi viče: "Plovi, samo plovi!" Mornar bez kapetana |
Svibanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)