Trn u peti

Ne poznajem vas smeđe oči,
Ne poznajem te vedra dušo
Što se smješiš iza njih.

Al' iz dubine rijetki osjećaj se širi,
Al' iz dubine tihi čujem glas
Ti si odmor, utjeha i spas.

Kad me svlada umor, strepnja, strah,
Kad na stolac, slomljen sjednem
Pet minuta moj je spas.

Samo kratkih pet minuta svakog dana,
Samo kratkih pet minuta u tvom oku,
Samo vječnost one traju.

I kad sivi svijet nam oboje u crno,
Naše oči bez dodira se spoje,
Tad bar imamo nas dvoje
Pet minuta punih boje.

Ležali su na travi. Njih pedesetak ili sto. Ljudi. Na šarenim prostirkama ili bez njih. Sakriveni u hladu gustih kestena na mladoj, također gustoj travi. Ležali su i tiho čavrljali ne uznemirujući proljetni pjev ptica. Neki od njih nježno su pjevušili neku poznatu pjesmu. Pjevali su zajedno s djevojkama, koje su željeli zainteresirati za nešto više od pjesme. Neki, većinom oni stariji i najmlađi grickali su svoju užinu i sa smiješkom slušali razgovore oko njih.

- Trebalo mi je ovo. Samo leći i rastegnuti noge.

- Da. I mene sve boli.

Ležali su odvojeno od ostalih, jedno pored drugoga ležeći na leđima, u istoj pozi, ruku sklopljenih ispod glave. Okrenuo se i pogledao je. Ona je i dalje zatvorenih očiju gledala u nebo. Umor je polako otjecao iz njenih nogu i dopustio da joj se na licu pojavi maleni osmjeh.

- Volim gledati tvoje lice. Pogotovo kad se nasmiješ.

-Hvala! - odgovori ona i dalje žmireći. Samo se polako ispružila izvan granica deke koja ju je štitila od trave.

- Znaš, volim kad mi ovako pričaš... - nasmiješi se ona jače i rastegne ruke nježno stisnutih šaka.

- Stvarno? - odglumi on čuđenje - Nisam primijetio. Onda bi ti morao češće govoriti nešto takvo. Hm… Jesam li ti ikada rekao da imaš prekrasne usne? Da mislim, da mi njihov oblik tako savršeno pristaje kad me poljubiš? Tako dobro da ga ne bi mijenjao za nijedan drugi?

Ona se ponovno nježno nasmiješi. Pogodio je pravo mjesto spomenuvši jedinstvenost njenih usana. Tu još jednu nezamjenjivost. Dodatnu garanciju zaljubljenosti i vjernosti samo njoj. Teško je povjerovati takvim riječima, a bila bi i ovo prazna izjava koja pada na jalovo tlo, da oni već nisu bili predugo zajedno. Nije sumnjala. Pogotovo sada, dok su ležali na toj livadi. Zaručili su se prije mjesec dana, a bili su zajedno skladnih sedam godina.

Iz daljine se čuo vlak koji se polako kotrljao kroz zeleni krajolik prošaran potocima i bijelim krošnjama rasipanih voćki. Buka lokomotive i kloparanja vagona svojim sporim ritmom nije narušavala ritam proljeća. Para i dim iznad poduže kompozicije sakrili su metalno, tehnološko podrijetlo ovog posjetitelja i uklopili ga u pitoreskni krajolik.

- Voljela bih da smo na tom vlaku. Da idemo negdje daleko. Prema obali! Na naš medeni mjesec uz more… - okrenula se na bok sa širokim smiješkom tražeći poljubac koji je odmah uslijedio. Ljubili su se zatvorenih očiju dok su osjećali mirise biljaka i prvog ovogodišnjeg znoja. Nije im bio odvratan. Znoj je značio nešto što im je falilo tokom dugih zimskih dana. Toplinu. Proljeće. Ljeto…

Kroz par minuta, buka sitne, ali snažne lokomotive približila se seoskoj stanici nedaleko od livade. Dim je i dalje prekrivao čitavu kompoziciju. Nije bilo vjetra da ga rastjera, pa se duže zadržao i kada je vlak konačno stao, te uspješno zamaglio zelene vagone. Ljudi s livade počeli su sakupljati svoje stvari, a dio njih već je držao malene kofere i poneku vrećicu sa strane. Prestali su se ljubiti. Prestala je zamišljati njihovu djecu.

- Evo. Ti uzmi deku, a ja ću ponijeti kofere.

- Hvala! Nego… Što misliš kuda idemo? Kuda nas voze?

- Tišina! Hodaj! Idemo, idemo! - prekine ju jedan od onih drugih ljudi. Onih koji nisu bili na livadi, nego su stajali oko nje. Jedan od ljudi koji su u većoj grupi ostali oko prašnjavih velikih kamiona kojima su njih doveli do livade. Nervozno je odbacio pola popušene cigarete i samo ponavljao: Hodaj! Idemo! Tiho! U dvored! Hodaj! Hodaj! Hodaj… Odbačena cigareta slabašno se dimila iz svježe trave. Uz nekoliko manjih otpadaka od užine, ostala je sama usamljeno izgorjeti na livadi. Nestao je sav žamor i pjesma. Samo zvuk cipela i poneke naredbe ljudi u sivom.

Mladi zaručnici hodali su jedno pored drugoga. Željela ga je primiti za ruku. Nije mogla, jer je nosio kofere. Gledao je naprijed i čelo su mu pokrile kapi ovaj put smrdljivog i zabrinutog znoja. A tako ga je željela primiti za ruku. Umjesto njegove snažne šake primila je svoju lijevu ruku i gledala prst na kojem je bio prsten kojeg joj je darovao prije mjesec dana. Više nije bilo prstena. Morala ga je dati njima. Uzeli su ga ljudi koji nisu ležali na livadi. A on je gledao naprijed. Nije znao da ona treba njegovu ruku. Da on nosi, tamo neke kofere, umjesto da primi njenu ruku. Gledao je ispred sebe. Naprijed. U dim oko vlaka. Dim koji je polako iščezavao. Koji više nije skrivao kredom ispisana slova krajnjeg odredišta na prometnoj pločici vagona, gdje je kratko stajalo: Dachau II/IX.

Danas ga je nazvao djed. Djed je bio neuništiv, iako mu se bližila devedeseta. Stalan i nepromjenjiv. Nazvao ga je čovjek koji ga je prije tridesetak godina nosio na snažnim rukama. Puhao je vjetar i zasipao ih zlatnim listovima s kestena u drvoredu. Djed je podigao unuka s lakoćom i zamotao ga ispod balonera. Možda nisu bili svjesni, ali i dan-danas su obojica vjerovali da je to još uvijek moguće. Kad bi pričali na telefon negdje ispred njih trčkarao bi maleni crni psić. Njihov čupavi mješanac koji je često izvidnički predvodio njihov marš. Na uglu bi se upitno okrenuo prema djedu, bivšem majoru, čekajući odgovor na „Kamo dalje?“, a nakon kratke naredbe marš bi nastavio u tom smjeru.

Danas su po običaju razmijenili kratak izvještaj o stanju na frontu. Za djeda su impulsi još uvijek bili nešto skupo. Zdravlje, posao, stanje auta, možda još koja esencijalna životna nužnost i to je to. Kao i uvijek, to mu je bilo dovoljno. Glavno da imaš ono nužno da preživiš dan. Sve ostalo kao da ti ni ne treba za sreću, ako ona uopće postoji kao pojam u toj staroj vojničkoj glavi. Dobro zdravlje, topli obrok i dovoljno vremena da se naspavaš za sutra. Nije bitno da li je to sreća ili nužnost. Taj temelj života je sve što je djeda zanimalo. Sve ostalo ti ne treba, a ako i dođe - ne plači kad ode, nego zaštiti se i ne uživaj previše u tome dok je tu. Unuk se nije slagao s ovim djedovim svjetonazorom, ali je unatoč tome volio djeda i njegov kratki telefonski raport. Bio mu je i zahvalan što ga je čuvao od vjetra. Što su svake subote sami sjedili u kuhinji starog stana i dijelili ukusne komadiće slanine i glavicu luka. Što bi kraj njega i danas bio na toplom pod tim odavno bačenim balonerom.

Ali danas? Danas je unuk poželio produžiti razgovor. U biti poželio je razmjenu informacija pretvoriti u razgovor, pa filozofski upita djeda: „Kamo dalje? Imam sve. Sve da preživim deda. Ali kamo dalje?“ Djed bi morao znati. Uvijek je znao kamo dalje kada ga je onaj čupavac tražio put. „Molim? Šta kažeš? Aaaa…ne čujem, nisam stavio aparat.“ Unuk se glasno nasmije i glasno nastavi: „Ništa važno dedo! Glavno da si ti meni dobro. Vidimo se za vikend.“ S druge strane nezainteresirana potvrda: „Ha, a dobro sam, dobro. Čuvaj se i bok!“

Djed nikada nije ni imao taj „aparat“. Čak i kada su ga uši dobro služile nije čuo ovakva pitanja. Kad bi ga ulovili iz zasjede i stjerali uza zid morao je nešto reći, a odgovor je bio u stilu: „Ma gluposti, kakva su ti to pitanja? Što uopće razmišljaš o tome?“ ili najgori gušitelj svih tema: „A joj…ccc“ i okret u kuhinju, onako da prigrize nešto. Nevjerojatno kako bi ogladnio ako bi izišao iz trokuta: zdravlje-rad-hrana. A i od tog trokuta bi ogladnio, jer moraš zdravo živjeti, a za to ti treba sve ono iz onih sto puta ponovljenih predavanja o važnosti pojedinih namirnica i održavanja protočne probave. Naravno, od napornog rada ogladniš, a treći kut trokuta je baš hrana.

Unuk je znao da djed nema „aparat“, ali bio je uporan možda kaže nešto ovaj put? Vjerovao je da djed zna unatoč nedostatku aparata. Zna, a neće reći. Pa mora znati. Morao je naučiti od bake. Ona je imala i onaj pravi „aparat“ i odgovore. Znala je svaki put kada je donijela novu slikovnicu iz one preduge serije malenih slikovnica. Kada je tjedan dana nakon prvog odlaska u kino donijela gumene patuljke iz „Snjeguljice i sedam patuljaka“, pa onu veliku crvenu slikovnicu s čarobnjakom na naslovnici. Ubrzo nakon toga nije bilo bake. Bila je u starom stanu, a mama je nekako tužna odlazila kod nje nekoliko puta na dan, punih šest mjeseci. Nakon tih šest mjeseci ni unuk ni majka nisu odlazili do bake. Išli bi do mramorne kocke ostaviti cvijeće i zapaliti svijeću. Više nije bilo novih slikovnica od bake, ali on je i danas čuvao sve iz one serije. Uspjela mu ih je darovati baš sve.

Poklopio je nakon tog vrlo kratkog razgovora s djedom. Još je držao slušalicu. Baka i sve ono što ide uz nju prostruji mislima. Tako je kratko postojala baka. Jako ju je poželio nazvati, čuti. Ona bi znala. Bio je siguran u to. Nije bitno. Ni ne treba odgovoriti na njegovo pitanje. Samo da mu i ona da taj kratki raport „Dobro sam.“ Samo to od nje. Od bake koja bi sigurno čula sve. Bacio je slušalicu.

Krasno, gotovo ljetno jutro. Nepotrebno sam izašao u jakni, ali zadnjih dana bilo je nemoguće zamisliti jutro bez nje. Veselo sam bacio jaknu preko uredskog stolca. Sjedim i uživam u kratkim rukavima i toplini ranih sunčevih zraka. Čitam poštu i tek se zagrijavam za rad. Najednom netko zatvara prozor. Okrećem se s iznenađenim pogledom. Kroz maglu čujem ženski glas i tek usputno: „Dobro jutro! Upalit ćemo klimu. Nama je vruće.“ Poluparaliziran odmucam šaptavo „Dobro jutro?“ i pitam se što će tek napraviti kada stvarno zagrije prava ljetna vrućina?

Ne volim klimu ni kad je zapara. Smrzavam se, jer je uvijek narihtana daleko ispod preporučljivih 5 stupnjeva razlike. Oči mi se suše kao meduze bačene na usijani kamen, a zrak je i dodatno čudan. Bolesno gladak, bez boje i punoće mirisa ljeta. Razumijem da neki ne vole onu pravu, ljetnu zaparu, ali danas je temperatura bila niža od one na kojoj je ljeti preporučljivo narihtati klimu, a njima je i to vruće?! Nakon par minuta zapuhivanja ledenim i suhim zrakom otišao sam do njih. Do tih „klimašica“. Ako ne prestanu sada, vrat će me ubiti od bolova. Glupi otvor klime dahće mi drito na leđa, pa nevino upitah: „Zašto ne bi ostavili prozor otvoren? Pa tek je prvi put zagrijalo Sunce?“ Gomila ženskih glava se sinkroniziranim trzajem tako brzo okrenula prema meni, da sam gotovo čuo udarac kose na njihova ozbiljna lica. U očima im je sijevalo. Osjetio sam žar na koži i povukao se pred zborskim „Ne!“. Hladan klimatiziran zrak spasio me je od opeklina trećeg stupnja, ali svejedno sam se otišao umiti.

Hladnom vodom zalijevao sam lice i upitnik iznad glave. Zašto ih smeta ta mrva topline? Možda misle da će im izbiti koja kap znoja i da će zaudarati? Da, to bi jedino objasnilo ženski strah od topline. A protiv ženske logike znam da ne mogu ni razumom, a kamoli argumentima u stilu: „Pa samo želim osjetiti dolazak ljeta!“ Do kraja dana iz povjerljivih sam izvora saznao da sam u pravu. Žene se boje da će vonjati po znoju. Tako prirodna pojava, a tako odvratna našem umu. Da li je nos mog djeda s prezirom javljao njegovom mozgu da se hitno riješi bake, jer nema klime na njivi? Da je ona smrdljiva i nepoželjna pojava u njegovom životu? Ne znam, ali znam da ne želim svaki puta kada izađem iz ureda osjetiti nevidljivi udar onih 15 stupnjeva razlike. A vi? Da li ćete samo otvoriti prozor ili bi radije hodali gradom u nekom staklenom portabl-frižideru?

Davno prije godina koje počinju s dvojkom, kad sam još fakat bio klinac postojalo je jednostavno pitanje s kojim smo jedni drugima davali neki kratak, samo mrvicu kriptirani profil koji su svi znali iščitati. Šifra koja govori tko si i kud ideš. Odgovarajući na pitanje „Kaj slušaš?“ napeto bi nabrojao dva-tri najtandrkala koja su najbolje opisivala kako dišeš, a i gdje te se može naći. Možda bi te petkom pronašli u nekoj duhanskim dimom i pivom okuženoj r'n'r jazbini, kako naslonjen na šank i polupijan sanjaš da skineš taj prokleti solo koji je lik upravo odsvirao. Ili bi te zamišljali u nekom mračnom hangaru, gdje uz usamljene i glasne otkucaje baseva gutaš prve bombone i obasjan onim bolesno plavim svjetlom šlataš neku nepoznatu trebu kojoj blješte samo zubi, bijela torbica i traperice. Ponekad se moglo naletiti i na neke od onih čiji je izbor glazbe jasno govorio da i petke i svetke provodi u svojoj sobi, dok uz cmoljav zvuk gitare i isklišeizirane tugaljke grli jastuke i medvjediće uz vječno pitanje kad će se on ili ona predomisliti. Možda si spadao u one koji su ljetne večeri provodili na klupicama uz loše vino ili travu, ali uvijek uz neku gitaru. A možda te nikad nitko to nije ni trebao pitati, jer je ormar bio pun samo crne obleke ilisi na glavi nosio irokezu ili si nosio samo majce s natpisom benda. Nije ni bitno što je odgovor značio.

Bitno je da su gotovo svi imali nešto. Neku glazbu koja nas opisuje, daje nam identitet, daje nam onaj posebni „Ja“. Nije čudno da se magično pitanje pojavilo čim bi netko imao najmanji interes da te na brzinu strpa u neku ladicu svog uma i odluči da li će nastaviti razgovor s tobom. Pitanje je bilo postavljano često sve do otprilike sredine dvadesetih. Negdje u toj dobi, na nekom priglupom intervjuu za prvi „pravi“ - nestudentski posao nisu te pitali kaj slušaš? Pitali su neke druge stvari i davao si odgovore koji u biti nisu imali veze s tobom. Bar se onda tako činilo, jer ako te nisu pitali kaj slušaš da li su uopće išta saznali o tebi? I tako malo, pomalo, pitanje se pojavljivalo sve rjeđe i rjeđe. Upravo u tom dijelu života kad se tamna zavjesa rada „od osam do četri“ počinje spuštati preko glazbe u tebi. Upravo tada kada se prvi ili petnaesti pojavljuju kao važniji dani od petka i subote. Kad je važnije platiti prokletu ratu kredita, nego poslušati neki novi album. Upravo tada nestao je i dotad uvijek spreman odgovor na to magično pitanje.

„Ma prestali su svirati svi koje sam volio, pa zato…“ - hm, da? Aaa… CD? MP fucking 3? Ili „Ma to je bio samo pubertet…“ tješe se neki i ignoriraju činjenicu da je glazba u njima gotovo potpuno krepala, a mjesto joj je preuzeo isprazni šum smeća koje se vrti na radiju. Nestaje i volja i izbor. „Pa sve mi je ok. Glavno da nešto svira.“ rečenica koja se pojavljuje kao simptom rezignacije. Kad identitet i individualnost polako blijede kod onih koji su prerezali nevidljivu vezu s klincem koji je s nestrpljenjem čekao da s frendovima prokomentira neku novu stvar benda za koji su mislili da ga slušaju jedini u gradu.

„Kaj slušaš? Koja su ti tri najbolja benda?“ stvarno zvuči stravično kad više ne znaš odgovor. Kad najednom shvatiš da iz nekog prokletog razloga jednostavno nemaš pojma. Kako? Kako je moguće da zaboraviš tko ti je uopće ikad bio najdraži? Kad u godinama koje počinju s tri shvatiš da dugo nisi niti stavio neki album ili uopće poželio poslušati neku pjesmu. I tako prestravljenom s tim pitanjem, stane mi mozak i stvarno mi se učinilo da je glazba i u meni ubijena. Zatukla ju je ogromnim čekićem neukusa neka vražja demončina od DJ-a. Idiota koji svakodnevno pušta smeće s bijedna dva-tri albuma na megapopularnoj stanici koju moram uz velike muke slušati tj. Ignorirati punih osam sati, a sve zbog demokratskog, pardon - mediokratskog izbora većine kolegica i kolega na poslu. Možda je to razlog. Vjerojatno. Nemoguće da više nemam r'n'r-a u sebi. Tješim se. Izašao sam iz ureda zapaliti pljugu. Sve, samo da se maknem od te kataklizme prevrtanja tankera loše glazbe. Valjda je još nešto glazbe preživjelo na obalama mog unutarnjeg svijeta. Smijem se. Ironično, ali istinito. Rad u uredu je povezan s glazbom, a ja imam ovaj problem. Tražim odgovor, tražim neki takt u glavi. Ispucani, ali spasonosni refren dolazi: „Should I stay or should I go now…“ Ok, sad je lakše preživjeti i vraćam se gore. Nadam se. Tražim razloge za izdisaj mog r'n'r-a. Mora biti nešto u utjecaju tih osam sati terora jednim te istim pjesmama bez ikakve energije i kvalitete. Da, počeo sam ignorirati svaki zvuk glazbe. Valjda me taj jad i bijeda nečeg što ne mogu ni nazvati glazbom natjerao i da počnem zaboravljati da r'n'r uopće postoji. Da me on možda može spasiti od mizerije tišine koju sam odabrao nakon osam sati svakodnevne reprize jeftinog replikatora istih zvukova. Pouka je: ne zaboravi svakodnevno isprati uši nečim kvalitetnijim, prije nego što počneš vjerovati da sva glazba ima nekvalitetu te usrane radio stanice Uskoumni FM na 89,nešto Mhz.

I tako, s tim danas teškim pitanjem, buljim u TV i plačem u sebi. Gdje je nestao moj mojo? Gdje su za mene nestali punk i r'n'r? Gdje su nestali The Clash ili makar Johnny Cash? Zašto ne želim poslušati ni neki blues kad bi mi sad, baš tako dobro sjeo? Zgrabio bi gitaru i otpratio par taktova s pravim cmoljavim guštom, a sad mi se ni to ne da. A onda čudo! Najednom čujem taktove Stones-a koji nikad nisu ni bili u mom odgovoru na kaj slušaš. Na telki se uz neku scenu savršeno preklapalo „As tears go by“ i naglo sam poželio ponovno čuti taj zvuk. Skočio sam iz letargije buljenja u TV i iščupao taj prastari album. Najednom sam uživao i u onom mrak početku iz „Paint it black“. Ha! Evo ti ga na DJ Demončinoograničena! Možda mrziš rock, ali morao si čuti za njih i pustiti ih bar jednom u šest mjeseci i ne farbati sve u crno. Ovu naglo revitaliziranu ljubav i energiju za r'n'r zaključili su stihovi iz „Time is on my side”:

„…But you'll come running back (said you would baby)
You'll come running back (I said so many times before)
You'll come running back to me…“

I bi tako, riječ je rokerska. Ponovno sam galopirao prema i po r’n’r-u od '60-ih do danas. A onda? Onda sam se na poslu smješkao dok sam ignorirao tog kvazi DJ-a, nesposobnog izvući bar jednu dobru stvar dnevno. To mu je vjerojatno i jako teško kad ima ukupno pet CD-a na raspolaganju. I na nijednom nema r'n'r-a!? Zar danas nema r’n’r-a? To je neka zabranjena muzika koju baš nitko ne sluša i nitko ne svira? Zašto je program na radiju takav kakav je? Ovo je tema za neki drugi dan. Sada idem. Vrijeme je za današnju dozu čišćenja (d)ušnih kanala električnom gitarom.