Trn u peti

Ležali su na travi. Njih pedesetak ili sto. Ljudi. Na šarenim prostirkama ili bez njih. Sakriveni u hladu gustih kestena na mladoj, također gustoj travi. Ležali su i tiho čavrljali ne uznemirujući proljetni pjev ptica. Neki od njih nježno su pjevušili neku poznatu pjesmu. Pjevali su zajedno s djevojkama, koje su željeli zainteresirati za nešto više od pjesme. Neki, većinom oni stariji i najmlađi grickali su svoju užinu i sa smiješkom slušali razgovore oko njih.

- Trebalo mi je ovo. Samo leći i rastegnuti noge.

- Da. I mene sve boli.

Ležali su odvojeno od ostalih, jedno pored drugoga ležeći na leđima, u istoj pozi, ruku sklopljenih ispod glave. Okrenuo se i pogledao je. Ona je i dalje zatvorenih očiju gledala u nebo. Umor je polako otjecao iz njenih nogu i dopustio da joj se na licu pojavi maleni osmjeh.

- Volim gledati tvoje lice. Pogotovo kad se nasmiješ.

-Hvala! - odgovori ona i dalje žmireći. Samo se polako ispružila izvan granica deke koja ju je štitila od trave.

- Znaš, volim kad mi ovako pričaš... - nasmiješi se ona jače i rastegne ruke nježno stisnutih šaka.

- Stvarno? - odglumi on čuđenje - Nisam primijetio. Onda bi ti morao češće govoriti nešto takvo. Hm… Jesam li ti ikada rekao da imaš prekrasne usne? Da mislim, da mi njihov oblik tako savršeno pristaje kad me poljubiš? Tako dobro da ga ne bi mijenjao za nijedan drugi?

Ona se ponovno nježno nasmiješi. Pogodio je pravo mjesto spomenuvši jedinstvenost njenih usana. Tu još jednu nezamjenjivost. Dodatnu garanciju zaljubljenosti i vjernosti samo njoj. Teško je povjerovati takvim riječima, a bila bi i ovo prazna izjava koja pada na jalovo tlo, da oni već nisu bili predugo zajedno. Nije sumnjala. Pogotovo sada, dok su ležali na toj livadi. Zaručili su se prije mjesec dana, a bili su zajedno skladnih sedam godina.

Iz daljine se čuo vlak koji se polako kotrljao kroz zeleni krajolik prošaran potocima i bijelim krošnjama rasipanih voćki. Buka lokomotive i kloparanja vagona svojim sporim ritmom nije narušavala ritam proljeća. Para i dim iznad poduže kompozicije sakrili su metalno, tehnološko podrijetlo ovog posjetitelja i uklopili ga u pitoreskni krajolik.

- Voljela bih da smo na tom vlaku. Da idemo negdje daleko. Prema obali! Na naš medeni mjesec uz more… - okrenula se na bok sa širokim smiješkom tražeći poljubac koji je odmah uslijedio. Ljubili su se zatvorenih očiju dok su osjećali mirise biljaka i prvog ovogodišnjeg znoja. Nije im bio odvratan. Znoj je značio nešto što im je falilo tokom dugih zimskih dana. Toplinu. Proljeće. Ljeto…

Kroz par minuta, buka sitne, ali snažne lokomotive približila se seoskoj stanici nedaleko od livade. Dim je i dalje prekrivao čitavu kompoziciju. Nije bilo vjetra da ga rastjera, pa se duže zadržao i kada je vlak konačno stao, te uspješno zamaglio zelene vagone. Ljudi s livade počeli su sakupljati svoje stvari, a dio njih već je držao malene kofere i poneku vrećicu sa strane. Prestali su se ljubiti. Prestala je zamišljati njihovu djecu.

- Evo. Ti uzmi deku, a ja ću ponijeti kofere.

- Hvala! Nego… Što misliš kuda idemo? Kuda nas voze?

- Tišina! Hodaj! Idemo, idemo! - prekine ju jedan od onih drugih ljudi. Onih koji nisu bili na livadi, nego su stajali oko nje. Jedan od ljudi koji su u većoj grupi ostali oko prašnjavih velikih kamiona kojima su njih doveli do livade. Nervozno je odbacio pola popušene cigarete i samo ponavljao: Hodaj! Idemo! Tiho! U dvored! Hodaj! Hodaj! Hodaj… Odbačena cigareta slabašno se dimila iz svježe trave. Uz nekoliko manjih otpadaka od užine, ostala je sama usamljeno izgorjeti na livadi. Nestao je sav žamor i pjesma. Samo zvuk cipela i poneke naredbe ljudi u sivom.

Mladi zaručnici hodali su jedno pored drugoga. Željela ga je primiti za ruku. Nije mogla, jer je nosio kofere. Gledao je naprijed i čelo su mu pokrile kapi ovaj put smrdljivog i zabrinutog znoja. A tako ga je željela primiti za ruku. Umjesto njegove snažne šake primila je svoju lijevu ruku i gledala prst na kojem je bio prsten kojeg joj je darovao prije mjesec dana. Više nije bilo prstena. Morala ga je dati njima. Uzeli su ga ljudi koji nisu ležali na livadi. A on je gledao naprijed. Nije znao da ona treba njegovu ruku. Da on nosi, tamo neke kofere, umjesto da primi njenu ruku. Gledao je ispred sebe. Naprijed. U dim oko vlaka. Dim koji je polako iščezavao. Koji više nije skrivao kredom ispisana slova krajnjeg odredišta na prometnoj pločici vagona, gdje je kratko stajalo: Dachau II/IX.