Trn u peti

Danas ga je nazvao djed. Djed je bio neuništiv, iako mu se bližila devedeseta. Stalan i nepromjenjiv. Nazvao ga je čovjek koji ga je prije tridesetak godina nosio na snažnim rukama. Puhao je vjetar i zasipao ih zlatnim listovima s kestena u drvoredu. Djed je podigao unuka s lakoćom i zamotao ga ispod balonera. Možda nisu bili svjesni, ali i dan-danas su obojica vjerovali da je to još uvijek moguće. Kad bi pričali na telefon negdje ispred njih trčkarao bi maleni crni psić. Njihov čupavi mješanac koji je često izvidnički predvodio njihov marš. Na uglu bi se upitno okrenuo prema djedu, bivšem majoru, čekajući odgovor na „Kamo dalje?“, a nakon kratke naredbe marš bi nastavio u tom smjeru.

Danas su po običaju razmijenili kratak izvještaj o stanju na frontu. Za djeda su impulsi još uvijek bili nešto skupo. Zdravlje, posao, stanje auta, možda još koja esencijalna životna nužnost i to je to. Kao i uvijek, to mu je bilo dovoljno. Glavno da imaš ono nužno da preživiš dan. Sve ostalo kao da ti ni ne treba za sreću, ako ona uopće postoji kao pojam u toj staroj vojničkoj glavi. Dobro zdravlje, topli obrok i dovoljno vremena da se naspavaš za sutra. Nije bitno da li je to sreća ili nužnost. Taj temelj života je sve što je djeda zanimalo. Sve ostalo ti ne treba, a ako i dođe - ne plači kad ode, nego zaštiti se i ne uživaj previše u tome dok je tu. Unuk se nije slagao s ovim djedovim svjetonazorom, ali je unatoč tome volio djeda i njegov kratki telefonski raport. Bio mu je i zahvalan što ga je čuvao od vjetra. Što su svake subote sami sjedili u kuhinji starog stana i dijelili ukusne komadiće slanine i glavicu luka. Što bi kraj njega i danas bio na toplom pod tim odavno bačenim balonerom.

Ali danas? Danas je unuk poželio produžiti razgovor. U biti poželio je razmjenu informacija pretvoriti u razgovor, pa filozofski upita djeda: „Kamo dalje? Imam sve. Sve da preživim deda. Ali kamo dalje?“ Djed bi morao znati. Uvijek je znao kamo dalje kada ga je onaj čupavac tražio put. „Molim? Šta kažeš? Aaaa…ne čujem, nisam stavio aparat.“ Unuk se glasno nasmije i glasno nastavi: „Ništa važno dedo! Glavno da si ti meni dobro. Vidimo se za vikend.“ S druge strane nezainteresirana potvrda: „Ha, a dobro sam, dobro. Čuvaj se i bok!“

Djed nikada nije ni imao taj „aparat“. Čak i kada su ga uši dobro služile nije čuo ovakva pitanja. Kad bi ga ulovili iz zasjede i stjerali uza zid morao je nešto reći, a odgovor je bio u stilu: „Ma gluposti, kakva su ti to pitanja? Što uopće razmišljaš o tome?“ ili najgori gušitelj svih tema: „A joj…ccc“ i okret u kuhinju, onako da prigrize nešto. Nevjerojatno kako bi ogladnio ako bi izišao iz trokuta: zdravlje-rad-hrana. A i od tog trokuta bi ogladnio, jer moraš zdravo živjeti, a za to ti treba sve ono iz onih sto puta ponovljenih predavanja o važnosti pojedinih namirnica i održavanja protočne probave. Naravno, od napornog rada ogladniš, a treći kut trokuta je baš hrana.

Unuk je znao da djed nema „aparat“, ali bio je uporan možda kaže nešto ovaj put? Vjerovao je da djed zna unatoč nedostatku aparata. Zna, a neće reći. Pa mora znati. Morao je naučiti od bake. Ona je imala i onaj pravi „aparat“ i odgovore. Znala je svaki put kada je donijela novu slikovnicu iz one preduge serije malenih slikovnica. Kada je tjedan dana nakon prvog odlaska u kino donijela gumene patuljke iz „Snjeguljice i sedam patuljaka“, pa onu veliku crvenu slikovnicu s čarobnjakom na naslovnici. Ubrzo nakon toga nije bilo bake. Bila je u starom stanu, a mama je nekako tužna odlazila kod nje nekoliko puta na dan, punih šest mjeseci. Nakon tih šest mjeseci ni unuk ni majka nisu odlazili do bake. Išli bi do mramorne kocke ostaviti cvijeće i zapaliti svijeću. Više nije bilo novih slikovnica od bake, ali on je i danas čuvao sve iz one serije. Uspjela mu ih je darovati baš sve.

Poklopio je nakon tog vrlo kratkog razgovora s djedom. Još je držao slušalicu. Baka i sve ono što ide uz nju prostruji mislima. Tako je kratko postojala baka. Jako ju je poželio nazvati, čuti. Ona bi znala. Bio je siguran u to. Nije bitno. Ni ne treba odgovoriti na njegovo pitanje. Samo da mu i ona da taj kratki raport „Dobro sam.“ Samo to od nje. Od bake koja bi sigurno čula sve. Bacio je slušalicu.