Trn u peti

Davno prije godina koje počinju s dvojkom, kad sam još fakat bio klinac postojalo je jednostavno pitanje s kojim smo jedni drugima davali neki kratak, samo mrvicu kriptirani profil koji su svi znali iščitati. Šifra koja govori tko si i kud ideš. Odgovarajući na pitanje „Kaj slušaš?“ napeto bi nabrojao dva-tri najtandrkala koja su najbolje opisivala kako dišeš, a i gdje te se može naći. Možda bi te petkom pronašli u nekoj duhanskim dimom i pivom okuženoj r'n'r jazbini, kako naslonjen na šank i polupijan sanjaš da skineš taj prokleti solo koji je lik upravo odsvirao. Ili bi te zamišljali u nekom mračnom hangaru, gdje uz usamljene i glasne otkucaje baseva gutaš prve bombone i obasjan onim bolesno plavim svjetlom šlataš neku nepoznatu trebu kojoj blješte samo zubi, bijela torbica i traperice. Ponekad se moglo naletiti i na neke od onih čiji je izbor glazbe jasno govorio da i petke i svetke provodi u svojoj sobi, dok uz cmoljav zvuk gitare i isklišeizirane tugaljke grli jastuke i medvjediće uz vječno pitanje kad će se on ili ona predomisliti. Možda si spadao u one koji su ljetne večeri provodili na klupicama uz loše vino ili travu, ali uvijek uz neku gitaru. A možda te nikad nitko to nije ni trebao pitati, jer je ormar bio pun samo crne obleke ilisi na glavi nosio irokezu ili si nosio samo majce s natpisom benda. Nije ni bitno što je odgovor značio.

Bitno je da su gotovo svi imali nešto. Neku glazbu koja nas opisuje, daje nam identitet, daje nam onaj posebni „Ja“. Nije čudno da se magično pitanje pojavilo čim bi netko imao najmanji interes da te na brzinu strpa u neku ladicu svog uma i odluči da li će nastaviti razgovor s tobom. Pitanje je bilo postavljano često sve do otprilike sredine dvadesetih. Negdje u toj dobi, na nekom priglupom intervjuu za prvi „pravi“ - nestudentski posao nisu te pitali kaj slušaš? Pitali su neke druge stvari i davao si odgovore koji u biti nisu imali veze s tobom. Bar se onda tako činilo, jer ako te nisu pitali kaj slušaš da li su uopće išta saznali o tebi? I tako malo, pomalo, pitanje se pojavljivalo sve rjeđe i rjeđe. Upravo u tom dijelu života kad se tamna zavjesa rada „od osam do četri“ počinje spuštati preko glazbe u tebi. Upravo tada kada se prvi ili petnaesti pojavljuju kao važniji dani od petka i subote. Kad je važnije platiti prokletu ratu kredita, nego poslušati neki novi album. Upravo tada nestao je i dotad uvijek spreman odgovor na to magično pitanje.

„Ma prestali su svirati svi koje sam volio, pa zato…“ - hm, da? Aaa… CD? MP fucking 3? Ili „Ma to je bio samo pubertet…“ tješe se neki i ignoriraju činjenicu da je glazba u njima gotovo potpuno krepala, a mjesto joj je preuzeo isprazni šum smeća koje se vrti na radiju. Nestaje i volja i izbor. „Pa sve mi je ok. Glavno da nešto svira.“ rečenica koja se pojavljuje kao simptom rezignacije. Kad identitet i individualnost polako blijede kod onih koji su prerezali nevidljivu vezu s klincem koji je s nestrpljenjem čekao da s frendovima prokomentira neku novu stvar benda za koji su mislili da ga slušaju jedini u gradu.

„Kaj slušaš? Koja su ti tri najbolja benda?“ stvarno zvuči stravično kad više ne znaš odgovor. Kad najednom shvatiš da iz nekog prokletog razloga jednostavno nemaš pojma. Kako? Kako je moguće da zaboraviš tko ti je uopće ikad bio najdraži? Kad u godinama koje počinju s tri shvatiš da dugo nisi niti stavio neki album ili uopće poželio poslušati neku pjesmu. I tako prestravljenom s tim pitanjem, stane mi mozak i stvarno mi se učinilo da je glazba i u meni ubijena. Zatukla ju je ogromnim čekićem neukusa neka vražja demončina od DJ-a. Idiota koji svakodnevno pušta smeće s bijedna dva-tri albuma na megapopularnoj stanici koju moram uz velike muke slušati tj. Ignorirati punih osam sati, a sve zbog demokratskog, pardon - mediokratskog izbora većine kolegica i kolega na poslu. Možda je to razlog. Vjerojatno. Nemoguće da više nemam r'n'r-a u sebi. Tješim se. Izašao sam iz ureda zapaliti pljugu. Sve, samo da se maknem od te kataklizme prevrtanja tankera loše glazbe. Valjda je još nešto glazbe preživjelo na obalama mog unutarnjeg svijeta. Smijem se. Ironično, ali istinito. Rad u uredu je povezan s glazbom, a ja imam ovaj problem. Tražim odgovor, tražim neki takt u glavi. Ispucani, ali spasonosni refren dolazi: „Should I stay or should I go now…“ Ok, sad je lakše preživjeti i vraćam se gore. Nadam se. Tražim razloge za izdisaj mog r'n'r-a. Mora biti nešto u utjecaju tih osam sati terora jednim te istim pjesmama bez ikakve energije i kvalitete. Da, počeo sam ignorirati svaki zvuk glazbe. Valjda me taj jad i bijeda nečeg što ne mogu ni nazvati glazbom natjerao i da počnem zaboravljati da r'n'r uopće postoji. Da me on možda može spasiti od mizerije tišine koju sam odabrao nakon osam sati svakodnevne reprize jeftinog replikatora istih zvukova. Pouka je: ne zaboravi svakodnevno isprati uši nečim kvalitetnijim, prije nego što počneš vjerovati da sva glazba ima nekvalitetu te usrane radio stanice Uskoumni FM na 89,nešto Mhz.

I tako, s tim danas teškim pitanjem, buljim u TV i plačem u sebi. Gdje je nestao moj mojo? Gdje su za mene nestali punk i r'n'r? Gdje su nestali The Clash ili makar Johnny Cash? Zašto ne želim poslušati ni neki blues kad bi mi sad, baš tako dobro sjeo? Zgrabio bi gitaru i otpratio par taktova s pravim cmoljavim guštom, a sad mi se ni to ne da. A onda čudo! Najednom čujem taktove Stones-a koji nikad nisu ni bili u mom odgovoru na kaj slušaš. Na telki se uz neku scenu savršeno preklapalo „As tears go by“ i naglo sam poželio ponovno čuti taj zvuk. Skočio sam iz letargije buljenja u TV i iščupao taj prastari album. Najednom sam uživao i u onom mrak početku iz „Paint it black“. Ha! Evo ti ga na DJ Demončinoograničena! Možda mrziš rock, ali morao si čuti za njih i pustiti ih bar jednom u šest mjeseci i ne farbati sve u crno. Ovu naglo revitaliziranu ljubav i energiju za r'n'r zaključili su stihovi iz „Time is on my side”:

„…But you'll come running back (said you would baby)
You'll come running back (I said so many times before)
You'll come running back to me…“

I bi tako, riječ je rokerska. Ponovno sam galopirao prema i po r’n’r-u od '60-ih do danas. A onda? Onda sam se na poslu smješkao dok sam ignorirao tog kvazi DJ-a, nesposobnog izvući bar jednu dobru stvar dnevno. To mu je vjerojatno i jako teško kad ima ukupno pet CD-a na raspolaganju. I na nijednom nema r'n'r-a!? Zar danas nema r’n’r-a? To je neka zabranjena muzika koju baš nitko ne sluša i nitko ne svira? Zašto je program na radiju takav kakav je? Ovo je tema za neki drugi dan. Sada idem. Vrijeme je za današnju dozu čišćenja (d)ušnih kanala električnom gitarom.