Trn u peti

28.05.2011., subota

Izgubljena stvarnost

Pavao nije spavao. Po tome je definitivno odskakao od prosjeka njegovih imenjaka. On je bio Pavao s poremećajem spavanja i vječno zašljivanim podočnjacima. No bila je tu još jedna stvar po kojoj je odskakao od imenjačkog prosjeka: vrijeme provedeno pred monitorima najmoćnijih kompjutera dostupnih običnom smrtniku. Završio je više igrica od svih ljudi koje je poznavao. Ovo nije bilo čudno, jer Pavao je bio gamer, a ljude oko njega većinom su okupirale misli o Bogu, grijesima, molitvama te njihovim biskupskim i sličnim karijerama. Naime, uz to što je bio gamer, Pavao je obnašao i dužnost Njegove Svetosti pape. Za javnost je bio papa Pavao VII., a za Internet zajednicu multiplayer pucačine nazvane „Deusmatrix“ skrivao se pod nadimkom PaxDei007. Nitko iz njegovog užeg i šireg crkvenog kruga nije imao pojma čime se on točno bavio od 20:45 do zore. „Povukao se na molitvu!“ - govorili bi biskupi u prolazu i s dubokim poštovanjem razmijenili još par riječi o njegovoj snazi vjere i predanosti Bogu. Iz nekog, ne baš nedokučivog razloga, ove bi izjave razmjenjivali neobično glasno za Vatikanske hodnike i ispred vrata Pavlove radne ili točnije molitveno-gamerske sobe. Ispunjeni vjerom, biskupi bi se nadali da će ih Njegova Svetost čuti unatoč apsolutnoj zvučnoj izolaciji blindiranih vrata kakva su imali samo Vatikan, Washington i Kremlj. I onaj frustrirani čovječuljak u Parizu.

Dok su biskupčići hvalili papinu predanost Bogu, on je skidao svečane halje i oblačio trenirku. Treba se oblačiti u skladu s prilikama, govorila je njegova majka. Da, tako je. I pape imaju majke i one ostavljaju tragove čak i na njima. Onaj posebni svečano-sveti šal koji je naslijedio od prethodnika nehajno bi prebacio preko udobne fotelje iščekujući da se čitav sistem podigne i monitori zabljesnu u punom sjaju. Ponekad bi skočio provjeriti da li je zaključao vrata i vratio se pred monitore. Ako bi crtice na ekranu još uvijek pokazivale da se sustav podigao tek pet od deset crtica izmolio bi „Oče naš“. Dva puta. Točno toliko je trebalo da čitav sustav profunkcionira. Tada bi na desktopu kursom pronašao ikonu koja je obećavala beskrajne sate napucavanja demona i provlačenja kroz neobične svjetove, te bi s nakrivljenim smiješkom dvaput kliknuo. Izmjenjivale bi se slike demona i junaka - palih anđela koji demone sjeckaju ili razaraju bacačima raketa i plazme. Još koji trenutak i ući će u taj magični svijet. Nastavljao bi gdje je stao dan ranije. Prije kretanja bi još jednom provjerio pod kojim gumbom je sakriveno posebno oružje, te duboko udahnuo, nešto brzo izmolio i krenuo u novu avanturu.

„DeusMatrix“ bila je igra s genijalnim konceptom po kojem su igrači izmjenjivali svakojake uloge u raznim povijesnim razdobljima. Mogao je igrati svatko s pristupom internetu i malo jačom mašinom. Igrač bi upisao svoje novo ime i dao odgovore na iscrpni psiho-test koji bi odredio karakteristike njegove osobnosti. Igra bi na osnovu testa odredila individualni karmički put svakog igrača - palog anđela koji bi tada dobio desetak uloga koje mora naizmjence odigrati. Svaka uloga predstavljala bi jedan od njegovih života i rezultat svakog od njih utjecao bi na onaj budući, ali i prošli. Nekoliko dana igrao bi u prvom životu koji se odvijao na nekakvoj Atlantidi u doba prija dinosaurusa, pa par dana drugog života za Napoleonskih ratova. Par dana tražio bi demone na ulicama antičkog Rima, pa šetao nekim od svjetova magije i vilenjaka ili pak obične budućnosti u kojoj ljudi haraju obližnjim galaksijama tražeći slavu i moć te supstancu pod nazivom Forsij. Koncept tih raznih karmički isprepletenih života jednog junaka povezivale su odrednice psiho-testa i tekući stil igranja. Svaka igračeva odluka imala je posljedicu za sve njegove uloge. Igrači su često izmjenjivali prijašnje i buduće živote, a životi su bili povezani i utjecali na ishod ostalih tako da se činilo da igra nema kraj. Borba s demonima dobivala bi novo ruho sa svakom odlukom igrača. Otvaranje ili ignoriranje vrata, tijek razgovora s osebujnim likovima, pomaganje savezniku, spaljivanje ili pošteda poraženog junaka-konkurencije koji se koprcao na podu. Sve, ali baš sve, je utjecalo na tijek igre. Ona je učila o junaku sa svakim danom, a demoni su dobivali sve preciznije značajke osobnih neprijatelja sakrivenih u umovima samih igrača. Gotovo savršena igra. Savršena za postati ovisnikom s podočnjacima.

Ponekad bi se Pavao umorio i trebao pola sata da raščisti misli prije ubijanja demona sakrivenih u kanalizaciji Napoleonovog Pariza. Obično bi to bilo u neko gluho doba noći i jedini čovjek koji je bio budan bio je glavni voditelj informatičkog odjela Vatikana. Nezaređeni i dugokosi češki genijalac u kasnim dvadesetim. Taj se veseli momak obožavao redovito napušavati. Kada je papa prvi put zalutao u njegov zadimljeni podrumski sobičak, Jiri je od strave i premalo vremena da sakrije grijehe progutao zapaljeni joint. Danas su se on i Pax smijali toj anegdoti dok su dijelili dim. Čeh Jiri bio je jedini čovjek koji se kužio s papom.

Pax je izvana bio pravi Papa pun sućuti, mira, mudrosti, diplomatskog jezika, pronicljivosti i ostalih značajki nužnih za crkvenog vrhovnika. Međutim, u njemu se skrivao još i Petar Pan ili ti Petar Pavle kako je papa jedne zore nazvao taj dio sebe. Taj dio njega je bio jedan veseo i zaigran tinejdžer, kojeg se Pavao nikako nije mogao riješiti. Probao je raznim metodama. Višednevnim molitvama, povlačenjima u samoću, samokažnjavanjem bičem i koprivom te ostalim kršćanskim metodama pročišćavanja. Ovo je urodilo jedino dubljom frustracijom, sve dok jednog dana nije odlučio u potpunosti prihvatiti to dijete u sebi i samo ga dobro skrivati od kolega crkvenjaka. Radio bi dječje, bezazlene gluposti sakriven od kolega i tako punio baterije za idući dan. Čak bi ponekad podijelio joint s narkićima kojima je pomagao kao mladi svećenik u svojoj misiji. U to vrijeme mu je nekim čudom i karijera krenula raketnom putanjom. Od običnog popa do biskupa za manje od deset godina i onda vrhunac karijere - najmlađi papa u povijesti! Naravno i njegov dolazak najavio je bijeli dim.

Petar Pavle je uživao bar jednom tjedno posjetiti češkog genijalca Jirija i razmijeniti par riječi na jeziku koji biskupi ne bi razumjeli. Čavrljali bi o filmovima i knjigama, kvantnoj fizici, smislu postojanja iz aspekta znanosti, napretku tehnologije i najvažnije od svega o Igri. Obojica su se zakačili za „DeusMatrix“ i obavezno su dijelili sva svoja iskustva. Ponekad im se činilo da je igra stvarnija od ovog svijeta i da ih nekako bolje razumije od ljudi. Kao da ih taj kompjuterski program stvarno poznaje i zna sve njihove slabosti bolje od ljudi. To ih je istovremeno ovisnički privlačilo Igri, ali i pomalo plašilo. Jednog kao papu, a drugog kao običnog sistemca-programera koji je ipak planirao dio života provesti dalje od ekrana. U stvarnom svijetu i po mogućnosti s nekim toplim ženskim tijelom. Iako je Pavao bio u punoj papinskoj mjeri aseksualno nastrojen prema ženama i muškarcima svih dobi, pokazivao je izvanredno razumijevanje za ove Čehove probleme. Čak mu je dao i neke natuknice kako to ostvariti. Natuknice koje stvarno pale, jer je Pax za svog šegrtovanja na ispovjedaonici vrlo dobro upoznao ženski um.

Dječaci su po običaju i večeras razgovorom napunili baterije te odlučili nastaviti Igru do zore. Pavao je polako hodao prema svojoj sobi razmišljajući o svom životu. Najednom primijeti neobičnost tišine oko sebe. One crkvene tišine koje se tako živo sjećao iz djetinjstva, a na koju se kasnije toliko navikao da je nije niti čuo. No polumrak pustih hodnika bio je dvostruko tiši nego inače. Kao da ambijent svetih hodnika pojačava bešumnost obične tišine. Daje joj onu posebnu, religijsku notu gotovo sablasno svetog mira koji osim nečujnih zvukova skriva i nešto više. Zastao je. Zaustavio je disanje i pokušao nekako jače otvoriti uši. Upio je komadić tišine duboko u sebe. Udahnuo je duboko, sve do ušiju dječaka koji ju je prvi put čuo prije toliko godina. Ponovno je osjeti na isti način kao i onda. Trgnuo se i nastavio ubrzanim korakom, iako je znao da je siguran i da jedan povik može privući cijelu gardu osiguranja.

Pogledao je u malenu kameru smještenu u visokom kutu iznad vrata na kraju hodnika. Njezina zelena lampica spokojno je žmirkala i ulijevala dodatnu sigurnost. Svejedno, učini mu se da je tišina progutala prijenos slike do švicarskih stražara. Bez zvuka, zavodljivo poput žene skrivenih motiva, tišina je polako usisala i sliku i život iz stražara. Bio je sam. Glasno je stupao i drhtavo, sramežljivim šapatom započeo pjevušiti prvu molitvu koja mu je pala na pamet. Blizina njegovih vrata davala mu je nadu, iako više nije vidio žmirkanje zelene lampice. Bez usporavanja poželi se osvrnuti i provjeriti da li je tišina poprimila oblik. Možda se transformirala u neku nijemu zvijer. Demona prevelikih usta koja će ga svojom toplinom upiti u baršunasti bezdan bez tonova. On će vrištati, ali neće proizvesti ni zvuka. Bolje je ne okretati se i samo malo potrčati; pomisli maleni Pavao. Vrata su blizu. Izvadio je ključ nekoliko koraka ranije. Konačno, škljocanje brave! Otvorio je blindirana vrata i odmah ih zalupio. Nadao se da će njihova zvučno-sigurnosna izolacija zaustaviti tihog progonitelja. Naslonio se na vrata i duboko izdahnuo s dlanovima pritisnutim duboko u žutu kožu koja je prekrivala armaturu vrata. Iako ispunjen nekim čudnim osjećajem, sjeo je za kompjuter i odlučio nastaviti igru. Završio je zadatak za koji ga je igra smjestila u Pariz početkom 19-og stoljeća, a slijedeća misija ga je odvela u Rim, vrijeme radnje - danas.

Stajao je na krovu ispred same kupole bazilike sv. Petra. Pored njega nalazio se još jedan igrač. Poželio je maknuti se od kompjutera i izaći van da provjeri da li doista neka dva lika švrljaju po obližnjem krovu. No nije se stigao ni pomaknuti, a igrač mu se već obratio. „Petar Pan?! To si ti Pax?“ - titralo je u malenom prozorčiću u kutu ekrana s potpisom - Jiri. Izgleda da je Igra prepoznala njihovu lokaciju unatoč zaštiti koju je češki genijalac osobno postavio na svetu mrežu.
„Da, ja sam! Kako su nam upali u sustav?“ - utipka Pavao na interni chat Vatikanske mreže.
„Ne znam. Izgleda kao da nisu. Ovdje sam, mislim na krovu - u igri, već deset minuta. Sve sam provjerio. Što se njih tiče mi smo samo dva freaka sa servera u Filipinima. Slučajnost?“ upita Čeh.
„Nemoguće da je ovo slučajnost, moraju nekako znati!“ - razmišljao je Pavao- „Jesi sdiguran?“ - tipkao je ubrzano - „Moždsda su nkako probili tvoj…“
„100%“ - titrao je odgovor iz podruma - „Nisu ušli u sustav, ali nekako znaju. Moraju znati!“ - tipkao je Jiri. Tada se na ekranu iznad igrača na noćnom nebu Rima pojavila svjetlost. Blještava kugla koja se nadvila nad kupolom titrala je i širila se u bljeskovima uz glasnu grmljavinu. Grmljavinu koja kao da je dolazila kroz prozore stvarnog svijeta.

Jiri se uz snažan trzaj probudio u svom podrumu i shvatio da nema ni Pavla ni Petra, ni Paxa ni svijetla, nego samo dobri stari Benedikt XVIII. s problemom oko slanja e-maila. Opet. Još je bio pod utjecajem sna i glava mu je bila teška i velika kao kod najvećeg mamurluka. Poslao je jednog asistenta da riješi Benediktov problem i odlučio izaći na zrak. „Previše pljuganja i buljenja u prokleti ekran.“ - tražio je krivca za mamurluk. Pogledao je u paketić trave koji se skrivao na neurednom stolu. S gađenjem ga je gurnuo u smeće - „Tko zna što je bilo unutra?“

Bila je večer i svježi zrak mu je ugodno ispunjavao nosnice. Odlučio je skočiti doma pod tuš i prošetati centrom. Tuš i lagana šetnja učinili su svoje i glava je olakšala. Čak bi mogao popiti i pivu. Sjeo je u omiljeni kafić i naručio pivu. Bistre glave i rashlađenog grla počeo se propitkivati o svom životu počevši od posla. Bilo mu je dosta održavanja sustava i trebao je odmor. Daleko od kompjutera. Nije ni stigao dotaknuti se svog nepostojećeg ljubavnog života, kada se pred njim pojavila djevojka s povećim ruksakom. Nije ni stigao dati 9,5 od 10 njenim nogama, a ona progovori na talijanskom s češkim naglaskom.

- Dobro veče! Ja sam jako umorna, a nigdje nema mjesto za sjediti. Slobodno sjednem s tobom? - osvrnuo se. Sve je bilo puno. Provjerio je i birceve preko puta i cijelom dužinom ulice - krcato kao njezin dekolte. Samo još jedna slučajnost.
- Naravno izvoli! Ti si iz Češke? - odgovori joj na češkom i poveseli se što se konačno maknuo iz Vatikanskog podruma. Tuširanje i brijanje također nisu bili naodmet, a natuknice koje mu je dao papa u snu također su bile više nego dobrodošle. Ispostavilo se da je i ona informatičarka na proputovanju Italijom, a u Rimu će ostati tri dana.

Ostala je dva tjedna. Nakon toga su zajedno nastavili putovanje Italijom, pa i dalje, u skladu s njezinom željom o putovanju prema istoku i Indiji. Kairo, Istambul, Damask i mnoga druga mjesta kojih se tako živo sjećao iz odsanjane igre. Nije mogao vjerovati koliko je to bio dug san. U Siriji mu se prvi put vratilo mutno sjećanje da je sanjao još nešto nakon one svjetlosti i grmljavine. Tada je i njoj ispričao svoj san, a kako su se bližili Indiji sjećanja su postajala sve jasnija. Bio je opsjednut snom, a nju je to zabavljalo. Jiri je postao opsjednut pitanjem što je stvarnost. San? Igra? Sadašnjost?

Konačno, kada je na krcatoj tržnici Varanasija u procesiji hodočasnika ugledao Pavlovo lice, Jiriju su se vratila sva sjećanja. Bila je to obična šetnja tržnicom koju je užarilo Indijsko sunce. Zrak je bio ispunjen mirisima šarenog voća i znoja glasnih tamnoputih kupaca i prodavača te pokojeg bljedunjavog turista. Motori neobičnih trokolica i starih kamiona stapali su se s glasnim žamorom ljudi i sakrivali kristalno čistu melodija zvona koja je dopirala iz procesije redovnika. Unatoč gustom oblaku glasnih zvukova i mirisa te cjenkanju s lokalnim prodavačem tradicionalnih indijskih sandala, Jirijevu pažnju privukao je upravo taj jasan zvuk malenih zvončića. Odustao je od kupnje sandala ispraćen psovkama mladog Indijca. Njegova suputnica primijeti da je Jiri gotovo hipnotiziran. Njezino: „Kuda ideš?“ i ostali povici izgubili su se u zvukovima tržnice. Jiri se izgubio u gužvi i ostavi je samu na milost i nemilost nepopustljivog prodavača sandala. Proguravši se kroz gužvu i labirint štandova punih svježeg voća i napola trulog mesa došao je do gomile koja je promatrale redovnike u prolazu. Probio se do prvog reda i tada je ugledao Pavlovo lice. To je stvarno bio on. Pavao! PaxDei007! Kao bujica koja popunjava presušena korita, Jiriju se vrate sva sjećanja. Jasno je vidio bijeli dim na dan kada je papom postao upravo Pavao VII. Sjetio se je i posljednjeg dana Igre, kada je trčao iz podruma do Pavlove sobe praveći ogromnu buku kroz pretihe hodnike Vatikana. Kada je konačno dotrčao u Pavlovu sobu, a kroz prozor su jasno vidjeli svijetlost i čuli pravu grmljavinu iz stvarnog svijeta. Iz blještave kugle svjetlosti pojavile su se gotovo nevidljive stepenice do prozora, a PaxDei007 je odmah zakoračio.
- To je to! To je kraj prvog nivoa! Za mnom! Požuri! Iako ćeš ti zapravo ostati. - dovikivao mu je onomad Pax kroz grmljavinu, a sada su se ponovno sreli u predalekoj Indiji. Jiri osjeti kako ga ispunjava sreća. Sa širokim osmjehom skočio je pred bijelog čovjeka s Pavlovim licem koje je stršalo u gomili domaćih redovnika.
- Pavao! To si stvarno ti?
- Ne znam ni ja. - odgovori Pax i ugasi Igru...





- 12:38 - Komentari (18) - Isprintaj - #

12.02.2011., subota

Etikete

Kad god je u Parizu padala kiša bio je mokar kao pas. Znao je da je mokar i da to ne voli, ali nije znao da je i rođen kao pas. Znao je samo stvari koje znaju psi, a to je malo drugačije nego kod ljudi. Za ljude izgleda da psi ne znaju da su psi. Neki pametni ljudi poznatiji pod nazivom „znanstvenici“ kažu da psi nemaju kognitivnih sposobnosti samospoznaje na način na koji to imamo mi ljudi. Šećući pariškim bulevarima pripadnik skupine homo sapiensa ugledat će neko četveronožno biće i nakeljit će mu naziv - pas, mačka, pijani klošar itd. Znanstvenici tvrde da psi to ne rade. Ipak psi redovito razaznaju mačke od pasa i glasnim lajanjem pokazuju da su upravo vidjeli mačku. Kao da nam viču: „Vidiš i ja kužim razliku!“ Znanstvenici kažu: „Ah, pa to je uvjetovano genetskim predispozicijama. Temeljem usađenog obrasca ponašanja potaknuti mirisom psi drugačije reagiraju na miris mačke.“ Jedan čovjek ustaje na simpoziju „Genetski uvjetovano ponašanje“ i dobacuje: „Moj Pero laje i na sliku mačke“ Smijeh okupljenih i pokvarena ploča znanstvenika s malom izmjenom: „Temeljem usađenog obrasca ponašanja potaknuti slikom…“

On nije ništa znao o simpoziju koji se održavao par ulica niže. I dalje je znao samo da je mokar i da mu je hladno. Znao je i da mu glad i ležanje na podu smrdljivog haustora nisu neki čejf. Veliku njušku i tople oči spustio je preko šapa i zamišljeno buljio u kišu. Znanstvenici bi rekli da on ni u tom trenutku ne razmišlja kao ljudi, ali morali bi bar priznati da je izgledao krajnje egzistencijalistički zabrinuto. Dok se on borio s vlagom i hladnoćom, čovjek sa simpozija nije odustajao od svoje teze da su i psi sposobni etiketirati.
- Kako objašnjavate da psi reagiraju na imena? Čak razaznaju stvari i radnje prema imenima?
- To je točno, međutim psi sami u svojem umu ne stavljaju etikete uobličene u misao koja bi činila riječ definirana na način kako je ljudi poimaju. Spomenuta učenja su kondicionirana i psi nisu razvili samu riječ i naziv u svojem umu. Prepoznavši podražaj bilo da je riječ o slikama, mirisima ili zvukovima, oni se asocijativno prisjećaju svojih emocija povezanih uz podražaj, a temeljem njih reagiraju na prikladan način. U istraživanju instituta Verlainé eksperimentima je utvrđeno da psi nikako nemaju kapacitet za stvaranje riječi za određenu stvar, već…

Simpozij je uz nekoliko stanki trajao do kasno uvečer. Pas u haustoru je samo čekao da i kiša uzme stanku, jer je mrzio mokar kopati po kontejnerima. Kiša nije uzela stanku, a on nije ni mrdnuo. Bio je iskusna skitnica koja bi radije otrpjela glad, nego navukla upalu pluća. Nije se odazivao na nijedno ime, iako je bio uvjeren da se zove ili Smrdljiva Džukela ili Pazi Možda Grize kako su mu se obraćali homo sapiensi. Već se spuštala noć nad Eiffelovim tornjem, a on i dalje ležao i mudro promatrao kišnu zavjesu. Nije se nikad zamarao egzistencijalizmom i smislom svog postojanja, a kamoli bolovao od weltschmerza. Eventualno bi sanjao o sigurnom mjestu za prespavati i pojesti. Vikendom je to bio ovaj haustor na ulazu u malenu tvornicu užeta, pa je mirno sklopio oči i sanjao kosti. S mesom.

Tvornica nije radila vikendom, pa je imao mir, a i u blizini su bili slasni kontejneri restorana za šljakere i ljude plitkog džepa. Preko tjedna je zbog gustog prometa i vječno nezadovoljnih radnika izbjegavao ovu ulicu. Jednostavno mu nije bilo jasno zašto ga šutaju nogom kad on ne odlučuje o smanjivanju njihovih plaća niti laje kad ne ispune normu. Nije se zamarao sa zašto, ali je uvijek izbjegavao ljude koji su izgledali kao tvornički radnici. Nije ih nazivao tvornički radnici niti etiketirao pod gadovi. Jednostavno je izbjegavao određene skupine ljudi ne zamarajući se s dijeljenjem imena. Po čitave dane samo je tražio hranu, te toplo i suho sklonište. Znao bi gdje i kad mu se što pruža, ali imena nije dijelio. Ponekad bi par dana uživao i s ponekom pudlicom koja se otela kontroli neke dame i pobjegla s uzice, ali brzo bi je se riješio, jer su zbog visokih nagrada vlasnika šinteri posebno pikirali na pse s pedigreom. A to bi moglo biti opasno. Nije znao kako bi to moglo biti opasno, ali onih nekoliko puta kada su ga skoro uhvatili vidio im je oči. Bile su ispunjene nečim što je vidio i u pogledu svog prvog i jedinog gazde. Nije imao riječi kojima bi imenovao taj pogled ni namjeru iza njega, ali dobro je znao kako boli kada te osoba koju voliš mlati i po pola sata, ne daje hranu i veže na lanac. Kiša je konačno uzela stanku. Vrijeme je za večeru.

- 23:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.11.2010., ponedjeljak

MILENIJSKI BUG ODRASLOG UMA

Konačno je završio i prvi tjedan prvog razreda osnovne škole. Sve što su mališani naučili ovog tjedna bila su slova a A, b B, c C svih veličina i brojevi 1, 2, i 3 koji se iz nekog Pinu neshvatljivog razloga nisu dijelili na velike i male brojeve. Brojevi su bili jednostavno 1, 2, 3! On je to smatrao vrlo nepravednim prema brojevima, jer ako postoje mala slova i mali ljudi zašto ne bi postojali i mali brojevi!? U svoju je tekicu u jedan red sve brojeve 1 napisao veliko i to od ruba do ruba crte, a u drugi red male brojeve 1 samo do šlampavih pola i tako redom mali i veliki brojevi 2 i tako dalje sve do velikog i malog broja 3.

Još nije završio ni prvi razred, a već se nesvjesno borio protiv diskriminacije, pa makar te između brojeva i slova. Učiteljica nije bila previše oduševljena njegovim malim i velikim brojkama. Dobio je crveni minus! „Pa kaj onda? To je samo mala crvena crtica u velikoj tekici učiteljice.“ pomisli Pino. I nevino joj nastavi objašnjavati zašto je to napravio. Još nije do kraja završio svoje izlaganje o ravnopravnosti brojki i slova, a ona mu je rekla da s njim nešto nije u redu, ne baš uravnoteženo trzala glavom, zabrinuto pogledala gore i pitala plafon zašto on nije kao sva ostala djeca? Plafon joj nije odgovorio. To je bio običan, šutljiv plafon kao i svi drugi plafoni. Pino je bacio pogled u mjesto gdje je učiteljica gledala.

Učiteljica je bila obična psiho-fizički klimava osoba posebno školovana i obučena za rad s djecom kao i svaka druga učiteljica u ovom gradu i nikada nije učila kako se nositi s ovakvom - čudnom djecom kao Pino. Naredila mu je da pošalje svoje roditelje na razgovor odmah u ponedjeljak ujutro. To je loše. Zadnji put kad su mu rekli da s njim nešto nije u redu pa su roditelji morali razgovarati s nekim bilo je prošle zime dok je još bio na slobodi i nije morao ići u školu. Pao je snijeg i pojavile su se sige. Tata mu je objasnio da su sige od vode, jer da se voda navodno pretvori u led kad je jako, jako hladno. Pričao mu je i o tekućim, krutim i plinovitim stanjima tvari, ali to se Pinu činilo jako prosto, pa nije htio dalje slušati o tatinim sranjima o stanjima. Kao svaki pravi znanstvenik odlučio je empirijski provjeriti tatinu teoriju da su sige od vode. To nije moguće! Sige su tvrde, a voda je mekana. Kiša je od vode. Kiša lupa u prozore i oni se ne razbiju. Kamen je tvrd, jer je napravljen od kamena. Jednom je bacio kamen u prozor stričeka Štefa i prozor se razbio. Tada je Pino došao do ključnog zaključka. Ako su sige od vode prozor se neće razbiti! A ako se razbije, sada će tata biti kriv, jer mu je pred mamom rekao da su sige od vode! A voda je mekana…

U dvorištu je sa šupe uz mnogo truda i pomoć metle strgao poveću sigu i bacio je svom snagom u prozor stričeka Štefa. Prozor je puknuo od sige, a Pino je pucao od ponosa. Sige nisu od vode. Sige su od sige! Samozadovoljni osmijeh dječarca je kroz rupu na prozoru gledao ravno u oči bijesno crvenog stričeka Štefa. Pino se samo veselo smijao i skakao od sreće uz uzvike: "Sige su od sige! Sige su od sige!!!" To je stričeka Štefa iz nekog čudnog razloga samo jače zacrvenilo. Kad je izletio na dvorište i primio Pineka za uho lice mu je na mjestima iz jarko crvene prelazilo u neobično ljubičastu boju. Pinek je praktički visio pod ogromnom stričekovom rukom, ali je unatoč teškim bolovima primijetio da si je striček Štef cijelo lice namazao s fluorescentno crvenim markerom. Čudni striček Štef mu je glasno vrišteći ponavljao da s njim nešto nije u redu i da on mora razgovarati s njegovim roditeljima.

Striček Štef je dovukao Pineka do vrata Pinekove obitelji i podigao ruku da zakuca kad ono: Pras!!! Vrata su se u tom trenu otvorila i lupila u već crveno lice. Iza vrata ukazala se Pinekova majka koja je zbog silne dreke morala provjeriti što se događa. Kao i uvijek u ovakvim situacijama lik poput stričeka Štefa nastavi galamiti još glasnije: „Kaj je ovo? Bu me vaša familija života koštala?“ Boje na njegovom licu, pogotovo na i oko nosa, postale su neopisive. Izgledao je kao nešto iz dokumentarca o pčelama kada prikažu svijet onako kako ga pčele vide u svim nijansama crvene. Tata je dječarca poslao u sobu dok oni to ne riješe sa stričekom Štefom u kuhinji. Pino je u svojoj sobi je na mahove čuo krikove kao: "S vašim detetom nekaj ni v redu! Drugi put ove godine mi je razbil prozor! Još je drsko slavil taj vandalizam, pa to ni normalno! Neee!? Ak' ga nemrete sami odgajat' otpelajte ga psihologu il' nekaj!" Između krikova je čuo mamu kako ga uzaludno pokušava smiriti: "Smirite se. Sjednite! Smirite se!" Ali striček Štef se nije smirio sve dok mu tata nije pružio čašicu rakije. "Popite si rakijicu. Da se smirite gospon Štef.." To je naravno upalilo. Nakon: "Joj, da je moj. Ja bi ga tak...." glasno "Guc!" Pa tatino točenje još jedne i još glasnije: "Guc!" Svijet je ponovno bio mirno mjesto za život. Bar se tako činilo u tom trenutku. Mama se ispričavala zbog nosa i vadila led, ne sigu, ne vodu u krutom stanju, nego led. Ali gospon Štef je više volio tekuću rakiju i rekao joj da ne treba, da je nos dobro, ali da mu je grlo suho od deranja, pa je samo šutke dignuo praznu čašu prema tati. Molećivi pogled iza pulsirajućeg nosa i tišina koja je dokazivala da mu grlo zaista treba podmazivanje učinili su svoje i tata mu je nalio još jednu. Prije nego je otišao još su promrmljali nekoliko riječi, odnosno taman toliko riječi koliko je stričeku Štefu trebalo da iznese svoju kratku, stručnu teoriju pedagoškog odgoja djece remenom i šamarom, odnosno taman toliko riječi da iskapi i posljednju kap dedine rakije.

Čim je mama zatvorila vrata, tata je viknuo: "Pino!!!" i „razgovor“ je počeo. Pino je spremno izletio iz sobe i odmah krenuo u kontranapad: "Jesam ti rekao da sige nisu od vode! Ti si kriv tata! Ja sam znao da su sige od sige. Ti si razbio prozor!" Tata ga je izbeljeno gledao: "Ja sam razbio prozor? Pa šta ti pričaš dijete drago… Kakve sige?" Nakon pola sata shvatili su o čemu mali govori, a onda je počelo. Tata je zaboravio na prozor i zabrinuo se za mentalno zdravlje i sposobnosti svog sinčića. Njegov sin, pa da je tako glup. Sramota za jednog „dipl. ing.-a“ kako je pisalo na ulaznim vratima. Nekoliko sati je objašnjavao proces prelaska vode u led i paru, ali Pino nije popuštao. Tata je kipio, a mama se povremeno bezuspješno ubacivala u raspravu. Posve iscrpljena, odustala je i zavaljena u fotelji zaspala oko ponoći. Tata je morao dokazati da je u pravu i da je kao roditelj i odrasla osoba i još k tome dipl. ing. dovoljno sposoban naučiti dijete nekim osnovnim stvarima. Kada je shvatio da riječi ne vrijede ništa, odlučio je Pineku dokazati na primjeru.

Zakuhao je vodu kondenzirao je na neku foliju sakupio na tanjur i stavio u zamrzivač. To će pokazati malom da je voda i para i led. Tata je nestrpljivo svako malo otvarao frižider i provjeravao da li se voda smrzava. Čekali su do tri u jutro. Konačno je pobjedonosno pred usnulog Pineka stavio tanjur s grumenom leda. "Evo, vidiš da je led od vode!" trijumfirao je ponosni otac. Malac je pospano prstićima otrljao prerano probuđene oči, primio grumenčić i šutke ga vrtio. "I? Je l' vidiš sine?" profesorski upita dipl. ing. "Da tata. Ali... Ovo nije siga. Sige su špičaste i dugačke. I žive vani, a ne u frižideru." Tata je mucao: " Sige. Voda. Led. Žive? One su žive?!?!?" Očajan je krvavim očima promatrao svoje dijete: "Sine, ti si idiot." zaključi rezignirano i ode u spavaću sobu. Mama se prenula iz sna i mlitavo trljala oči. Onako usput dobacio joj je gledajući u pod: "Taj tvoj sin. On je..." klimao je glavom "ne znam šta, ali moj nije. Nemoguće! Pa već ima pet godina!" Ona ga pola nije razumjela. Mirno je ustala stavila Pineka u krevet i šapnula mu: "Sine, reci tati sutra da su sige od vode. Dobro?" "Da, mama!" zijevne on.

Razbijeni prozor nisu niti jednom spomenuli, ali svejedno je od tog dana striček Štef postao gospon Stjepan i sige su napravljene od vode. Bar za tatu. Sada su prošle gotovo dvije godine i Pino je ponovno morao razgovarati. Čim je došao iz škole uredno je izvijestio mamu o svojoj borbi za brojeve i roditeljskom sastanku u ponedjeljak. Rekao joj je da je jako umoran i otišao spavati prije nego li se tata vrati s posla. Znao je da neće pobijediti. Možda nije znao brojeve, ali znao je riješene zlokobne jednadžbe: Roditelji + Razgovarati = X Bila bi to samo još jedna izgubljena bitka sigizma, humanizma, brojanizma i vječne borbe za pravdu i istinu.

Sat je lijeno pokazivao subotnjih 10:00. Maleni Pino je nervozno žmirkao i vrtio svojom pučkoškolskom glavicom izbjegavajući sunčeve zrake koje su ga opsjedale kud god da se okrenuo. „Pino moramo razgovarati.“ ulovi ga tata na putu na wc. „Da, tata?“ reče znajući što ga čeka. Još jedno predavanje koje je će na sreću po njega samo proći „kroz jedno uho 'nutra kroz drugo van“ kako bi se strič…pardon gospon Stjepan izrazio. Pino je bio ustrajan u svojim mislima, ali izvana je izgledalo kao da je odlučio poslušati i raditi kako mu kažu. „Da tata svi su brojevi isti.“ popusti odmah nakon prvog pojašnjenja sada ponosnog dipl. ing.-a Ponovno je napisao brojeve i učiteljica ga je u ponedjeljak pohvalila roditeljima. „Popravio se, lijepo je napisao i nije izmišljao nikakve gluposti!“ Pomazila ga je po glavi i s osmijehom pogledala. Pino joj je uzvratio pobjedničkim i tajnovitim osmjehom. Po jedan broj 1, 2 i 3 bili su napisani do pola, preko čega je učiteljica olako prešla kao preko manje greške koja nije vrijedna spomena, ne znajući da time priznaje poraz svijeta odraslih. Ne znajući da postoje tri agregatna stanja ljudi dječje, odraslo i tupasto.


- 23:43 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.11.2010., ponedjeljak

Mirza

Mirza je bio jedan od onih likova koji su kvartovske legende nekoliko godina, a onda padnu s motora ili nestanu u krugu obitelji koju zasnuju mrvicu prerano. Onako - slučajno. On nije pao s motora. Njemu se, eto dogodilo. Dijete, naravno. Valjda ga roda donijela, jer njegovi kupus u vrtu nisu imali. Ni vrt, kad smo kod toga. Tako je on nestao s kvartovske scene, objesio svoje štemerske rukavice na nevidljivi klin prisilnog odrastanja, pa s mukom radio da prehrani obitelj i pije u tišini. Pio je sve više. Dogodilo se Mirzi još jednom, a zarada obrnuto proporcionalna broju gladnih usta. Nju nije volio. Bio je premlad kad se prvi put dogodilo, a trebalo je biti, kao i uvijek - samo seks. Ipak odlučio je oženiti je i zasnovati ono što sociolozi zovu nuklearna obitelj. Od lat. nukleus - jezgra; jezgra od koje se sastoji društvo. Gomile malih jedinica koje se sastoje od mame, tate, djece + maksimalno djed ili baka. Po sociolozima od tog se sastoji moderno društvo, od gomile nuklearki.

On nije imao za kredit nit' su njegovi imali stan viška. Stari mu je davnih dana otišao po cigarete, odselio izvan zemlje i nije se baš nešto javljao otada. Tako je u njegovom roditeljskom stančiću bilo više mjesta nego u ženinom. Ona je još imala mamu, tatu, brata, sestre i svi oni skupa samo jedan stan. Odluka je bila laka. Poslije male svadbe nagurali su se kod njegove stare na pedesetak kvadrata sedmog kata nebodera. Novo zasnovana nuklearna obitelj s vremenom je sve više i više ličila na alkoholnu obitelj. Ili ipak nuklearnu? Naime kod njih je uvijek izgledalo kao da će netko svaki čas pritisnuti onaj crveni gumb i zagljivit' cijelu familiju k'o Hirošimu. Inače, alkoholna obitelj nije stručan naziv kojim se razbacuju sociolozi, ali to vam izgleda ovako: on bi popio alkohol, a žena, djeca i stara majka bi bili tanke stjenke boce koja ne smije puknuti. No krhke staklene boce lako pucaju, a njegova majka bila je krhka žena, još slabijeg srca. Tako je njoj ni nakon dvije godine puklo srce i ona je napustila ovaj svijet. Možda je žena odlučila da će tako biti više mjesta za njih u tom malenom stanu. Nije ni bitno. Da ne bi ova priča sad ispala tužna, ona vam je bila već stara, preko sedamdeset i ponešto.

Kad je Mirza bio mali, odnosno srednji, i na vrhuncu svoje kvartovske slave, svi klinci koje bi pozdravio bili bi pod njegovom zaštitom. On je najbolje igrao nogomet, mlatio se čak i s murjom i imao najbolje trebe. Kaj ti znaš Mirzu? To je značilo da te nitko neće dirati. Čak i sad kad bi Mirza šetao klince po kvartu njegovi već odrasli štićenici još bi osjetili tu dječju sigurnost. Pozdravio me Mirza! Bilo je tu i odvjetnika i uspješnih menadžerčića, ali svejedno snaga nevidljive zaštite nije slabila. Nije bilo bitno što se šuškalo da cuga, da mu žena u stvari nije pala iz tramvaja kad je slomila nos i što su klinci neobično mirniji od ostale djece. Mirzin pozdrav još uvijek je budio sigurnost. A onda je njegova supruga našla bolji posao, a on je prestao piti. Nakon toga je šetao klince neobično mirniji i malo pogrbljenih ramena. Još je on znao razvući osmjeh i pozdraviti kao nekad, ali kutak usana bi mrvu savio na stranu. Sada je prvi pozdravljao čak i one koje bi nekad izignorirao i ostavio bez zaštite.

Evo ga sad. Još živi u tom stanu sav miran i tih. Ali više ne pije u toj tišini. Sad pričaju po kvartu da mu žena nešto često viče, a ni klinci ga ne slušaju kao nekad, žalio se Mirza. Požalio bi se on tako na dugačko i široko svojim birtijašima dok je pio svoj gusti od marelice. Dečki bi ga potapšali i nešto kao pohvalili što ne cuga i pije sokiće, a onda bi on brzo otišao prije nego što prevlada želja za nečim oštrijim. Ponekad bi na izlazu načuo poneki komentar na praznu čašu s par žutih kapi na dnu i nečija jaja u šaci. On bi na to samo mrvicu pogrbio ramena i pokupio se u sigurnost svoje nuklearne obitelji, igrati se s crvenim gumbom svoje supruge.

Ne znam da li će ta obitelj zagljiviti večeras kad se po običaju vrati sa sokića i poigra s njenim gumbićem. Ona je nedavno dobila promaknuće i zarađivala daleko više od njega. Još uvijek je bila zgođušna i dobro se držala, iako joj je nos skretao malo u lijevo na sredini. Lako bi Mirza mogao ostati sam, ako se zaigra previše. Ali i ona voli da se tako malo pohvataju, poigraju hladnog rata. Samo Mirza sad ne smije pretjerati, a kamoli podići glas ili šaku. Može je tek nekom naoko nespretno sročenom rečenicom bocnuti. Izazvati glasnu prijetnju iz njenog arsenala balističkih projektila grižnje savjesti, krivnje i srama, pa se u tišini povući pred televizor. Tamo bi buljio u neke slike na ekranu i proklinjao dane kada je digao šaku na nju ili odšvrljao do neke stare „ljubavi“. E, da nije to radio, sad bi joj on rekao - mislio je. A onda bi mu misli prekinula kćerkica koja je žicala lovu za van. Skočila bi pred njega u prekratkom minjaku i dekolteu dubljem od Veternice i nevino tražila stotku. Nije joj smio reći što misli o njenom modnom stilu. Mama je rekla da haljinica nije kratka. Probao bi on promucati i promrmljati nešto, ali onda bi ga mala tako pogledala k'o da svog oca nikad voljela nije. Pa bi Mirza radije šutio i dao joj taj subotnji dodatak džeparcu. Bojao se on. Sjećao se dobro što su takve cure radile kad je on žicao džeparce. Vidio je i kako su završile. Jedna je u kuhinji prala suđe i tiho cmizdrila. Nije htio da mu kći tako veselo završi. Htio joj je bolje od života, ali svejedno bi šutke spremio ispražnjen novčanik u džep i vratio se pogrbljen sjediti u naslonjaču. Samo tupo zuriti u ekran i vrtjeti misli u krug. Tako je uostalom sve išlo kod njih - u krug. Nakon pola sata odustao je od televizije i otišao van. Samo na jednu pivu ili po cigarete.


- 22:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.10.2010., nedjelja

Lažna slika

Kada u osmom mjesecu zapeče sunce, a nalaziš se u tom selu, ne možeš ništa nego sjest u hlad i popit pivo. Sjedili smo na stepenicama ispred malog dućana uz pustu glavnu ulicu. U tišini smo započeli treću bocu. Rijetko dolazim u posjet djedu, a još i rjeđe naletim na Njega. S Njim bi se igrao svakog ljeta kad sam bio mali. On je otišao u rat. Ja nisam. Ne znam. Nisam ga vidio od djetinjstva. Čuo sam da je otišao u rat i to mi je nekako stvorilo osjećaj da mu ne mogu samo pokucati na vrata i veselo pozdraviti starog druga. Kao da sam i ja trebao otići, a umjesto toga sam ga izdao i nastavio učiti u toplini studentskog doma. Bilo mi je drago što smo se ipak sreli, pa sam nas počastio i trećom pivom. Odjednom je počeo pričati i nisam ga zaustavljao. Ni propitkivao. Možda je počeo pričati zbog piva i vrućine ili mu je samo falio netko iz tog doba prije košmara. Ne sjećam se Njegovih točnih riječi, ali zvučalo je otprilike ovako:


Otrčao je niz livadu. Tada sam ga posljednji put vidio. Bar se tako sjećam. Magla vremena s godinama je pokrila sva sjećanja, ali još se sjećam njegove ljubavi. Moj prvi pas. Mislim da me niti jedna žena nije toliko voljela. Pa ni ova sad. Tako bezuvjetno i uz tako malo prohtjeva. Većinom je želio samo naše zajedničke trenutke i to je gotovo sve što je tražio. Naši dani lutanja kroz šume i sela. Igre i utrke do ruba njive. Te utrke u kojima me uvijek puštao da pobijedim, a onda bi proslavio moju pobjedu skakutanjem oko mene. Bili smo sretni, a onda je valjda odlučio da je došlo vrijeme za promjenu i pretrčao livadu po posljednji put. Možda mu je falilo mufa u životu. Ni nekoliko tjedana nakon tog jutra, preselio sam zbog studija. Jednog dana su mi roditelji pisali da se vratio i da spava pored mojeg kreveta. - Kao da te čeka! - pisala je majka.

Onda je došao jebeni rat i u posljednje sjećanje na roditelje koji su me ispratili na vlak strpao sam i njega. Pa vratio se, neka bude s njima. Sjedio je na prljavom kolodvorskom podu među njihovim nogama i mudro nakrenute glave pozdravljao capom. Znam da bi on došao tamo da me isprati. Samo da je znao da se neću vratiti na vrijeme. I ne brini nisam potpuno lud. Samo volim takvu sliku da su svi na okupu. Kad me uhvati nostalgija lakše ih je zamisliti sve odjednom, nego izvlačiti svaku sliku posebno. A moj spor kompjuter s godinama gubi i memoriju. Ona prokleta magla vremena ostavila mi je jasnom jedino ovu sliku roditelja. Kada sam čuo da su ih odveli i napravili to, mislim… Kada sam saznao da su mrtvi, nisam se mogao sjetiti lica vlastitih roditelja. Zvuči nemoguće, ali bilo je tako. Ne znam kako radi taj prokleti mozak, jer kasnije su se sjećanja vratila. Do tog trenutka sam se pitao da li sam ih uopće volio, ako se ne mogu sjetiti kako su izgledali ni nakon samo godinu dana od rastanka na toj smrdljivoj stanici. Sada sam opet zaboravio gomile slika koje su se tada bile vratile. Koje sam u to vrijeme tako pohlepno sakupljao i pokušavao zauvijek spremiti u neki sigurniji kutak uma. Izgleda da nisam uspio. Ali ovu izmišljenu sliku, s njim koji nije bio tamo, još uvijek vidim jasno.

Tjedan nakon što su mi javili da se dogodilo i da mi je od doma ostala samo slika roditelja na stanici, prekinuo sam s djevojkom. Da ne trpi jadnica uz mene slomljenog, jer iskreno, nisam je baš volio. Nisam bio hladan, ali nisam je ni volio onako, pravo, pa čemu da pati zbog mene? Prekinuo sam i studij. Trebalo je osvetiti roditelje ili poginuti u rovu i riješiti se boli. Ne znam točno. I onda mi je sve bilo mutno, pa i taj razlog da odem. Znam samo da su me sjećanja na psa odvlačila daleko od granata kada bi rokali po našim položajima. A da ne budem loš sin ubacio sam ga u tu sliku s roditeljima. To je bilo kada sam prvi put pomislio da sam gotov. Granate su padale dugo i gusto k'o jesenje lišće po ovom šoru, pa sam se usrao u gaće. Takav sam i ostao skvrčen ležati u nekom privremeno iskopanom rovu pokrivenom debelim hrastom. Njega je roknula jedna od onih većih i baš je zgodno pao da me sakrije. Mislim da su svi dečki koji nisu imali sreće preživjeti taj dan bili jako ljubomorni na moj usrani položaj pod tim deblom. Uglavnom, da ne skrećem s teme, u tom trenutku kada sam mislio da mi ni hrast neće pomoći, odlučio sam biti dobar sin i misliti na roditelje pred smrt. Ali morao sam misliti i na njega. Da me smire tako poslagani svi na okupu. Nisu uspjeli. Tresao sam se, stezao cijev kalaša do krvi i opet bi se usrao da sam mogao. Da budem iskren, mislim da sam samo mislio da ću ih sve vidjeti jako brzo, pa bolje da me tako dočekaju.

Možda će netko reći da nisam dobar čovjek, jer zvučim hladno dok pričam o tome. Čini mi se da me je i doktor gledao s nekim strahom ili osudom, jer sam hladno prepričavao ovakva sranja. Njega je osobito zanimalo jedno slično granatiranje. Ne znam zašto, stvarno je bilo kao i sva druga, ali on je nešto vidio u tome. A nije bilo ništa drugačije od drugih. Strah od smrti, tuga za roditeljima, tuga zbog drugova koji upravo nestaju ili gube dijelove tijela, užasan bijes zbog svega toga i glasna, užasno glasna buka. Ta buka mi je bila i prijatelj kad bi ranjeni vrištali i nitko im nije mogao otrčati upomoć, a da sam ne najebe. Onda sam jedva čekao i tiho molio da neka manja glasno rokne blizu mene. Ne preblizu, tek toliko blizu da oglušim na par sati. Tako je to uvijek izgledalo. Manje-više koja granata ili krik drugova. Ali doktor je u jednoj od tih priča vidio nešto posebno. A kunem se da je jedina razlika bila što je neka ruševina bila par metara lijevo umjesto desno.

- Bilo je to njihovo standardno čišćenje pred napad doktore! Po ničem drugačije od drugih. - objašnjavao sam. Ali on ga je valjda odabrao kao neki traumatični trenutak ili što ti ja znam. Kao tu je problem.
- Nastavite, molim vas! - uzvraćao je. Ovu priču o hrastu i psu koji se pojavio na toj stanici nikada mu nisam ispričao. Iako priznajem, kad je pedeset i šesti put ponovio to „Nastavite, molim vas!“ bio sam u napasti da mu ispričam. Ali nisam. To je bilo jedino moje što je ostalo zdravo. I ne dam nikome da prčka po tome. Pas je tamo. Vidim ga jasno i lako kao roditelje koji i jesu bili tamo. Ne dam. To je moja slika i jedina je stvarna. Jedino me ona tješi da je nekad postojao razlog zašto sam otišao ubijati i gledati sva ta sranja.


Tu je prestao pričati. Ostali smo sjediti na stepenicama polupraznih boca. Nisam znao što bi. Već smo obojica namočili oči. Zagrlio sam ga. Čvrsto i drugarski. Poslije smo popili još jedno pivo. I još dva navečer, a onda sam morao na vlak, kući. Nakon mjesec dana pročitao sam naslov u novinama da se netko baš iz tog kraja objesio. Raširenih očiju proletio sam članak tražeći inicijale i godine u zagradi. Nije bio on. U petak sam sjeo na vlak i otišao do njega. Popili smo pivo. Više njih. Nije pričao o ratu. Pričali smo svakojake gluposti i smijali se kao nekad, kad smo bili mali. Mislim da mu je drago da bar netko od nas dvojice nije bio u rovu. Nabavio je novog psa.


- 23:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

17.10.2010., nedjelja

Hladna kuja

„Kako si?“ - pitao ju je nevino sa stvarnom željom da sazna.
„Kako si?“ - nije ga čula prvi put.
„Ha? O, bok! Dobro…“ odgovori ona rutinski, bez znanja da nekoga to stvarno zanima. Bez vjere da može pomoći ako kaže. Bez ideje da baš njemu može reći. Samo je nježno skinula naočale i spustila Cosmo pored vruče šalice friško serviranog cappuccina.
„Ti?“ pa odmah bez čekanja odgovora nastavi: „Jesi za kavu?“ i pomakne se dublje u separe.
„Dobro. Evo, frend mi je baš javio da ne može na more ovaj vikend i da mu je kuća prazna, pa slobodno uletim za vikend. Super kak' se neke stvari poklope. Je l' da?“ istrese on svoje veselje, dok se uguravao u uski prostor ispod fiksnog stola separea kako bi sjeo do nje. Stavio je mobitel između njenih sunčanih naočala i časopisa.
„Kaj čitaš „Sunčani list“?“ našali se zatamnjenim Fendi cvikerima. Ona uzvrati nekim puluosmjehom i uzdahom: „Ma, samo da popijem kavu, ionak' jedva gledam. Mrzim petak i ovu kišu…“ pa pogleda kroz izlog kafića na sive kapi koje su pljuštale po užurbanim ljudima. On joj se na trenutak pridruži u prezirnom promatranju kiše.
„Nego… nadam se da ćete ti se i vrijeme poklopiti za vikend.“
„Ma nema veze, nek' pljušti, glavno da se maknem iz grada.“
„Da…da…“ poprati ona potvrdu dugim i snažnim izdahom i ponovno zamrzne pogled na kišnoj ulici.
Oboje su radili u blizini i prije posla bi s kolegama popili kavu u tom danas tmurnom i slabo osvijetljenom kafiću. Ponekad bi se sreli i popili kavu zajedno, jer su njihove tvrtke često surađivale na nekim projektima, ali nikad do sada nisu sjedili sami. Valjda je ostatak njihovih ekipa kiša natjerala da preskoče jutarnju kavu i radije odspavaju koju minutu duže. Konobarica mu je po običaju bez pitanja i pozdrava ostavila kavu s toplim mlijekom pored Cosma. U brzini je ispraćena s hvala odjurila poslužiti ostale goste, odlučno se probijajući kroz jutarnji dim kafića.
„Ne sjećam se kad sam zadnji put bila negdje. Naaa…godišnjem, prošlo ljeto!?“ upita samu sebe, pa zaključi - „Čovječe, skoro godinu dana!“
„Uhhh…Fakat dugo. Nijedan vikend? Nisi nigdje…?“
„Vikend mi proleti, a da se ne okrenem. A tak' i tak' moram radit' i od doma, kad me ovi stalno zatrpavaju s novim klijentima i s novim….“
„Čekaj! Kaj nisi uzela ni jedan dan da odeš negdje? Ni s klincem? Od ljeta!?“
„Pa odemo mi ponekad na Sljeme ili do jezera za vikend, kad me na poslu stalno…“ lagano se obrecne i raširi oči.
„Oprosti…mislim, mislio sam…u stvari nisam mislio da…“
„Ma ne! Sve ok. Sorry - ti, kaj režim - petak i… “ prihvati ona ispriku i spusti glavu zamislivši se nad tim koliko je istine u tom „ne odlaženju“ negdje s klincem. Umjesto da prihvati njeno sorry i mirno popije kavu on naivno nastavi:
„Ne! Sorry tebi! Fakat je zvučalo k'o da ti spočitavam nešto za tvoj stil života ili za maloga. Nisam tak' mislio…“ ona podigne glavu sa suzom u oku priznajući istinu samo sebi, dok je on i dalje govorio „…mislio sam - samo da ti treba odmor. Znaš… Odeš negdje sama ili s klincem… Samo da se makneš od posla i svega, i da se dobro…“
On primijeti zasuženo oko, pa stane sa: „Sorry, bolje da stanem, fakat: „Sorry kaj se miješam! - jedva se znamo, a… vidim da ti nije lako i…i dalje te jebem s tim…sorry!“ zaključi on i pokuša neuspješno sakriti crvenilo, spustivši glavu dok je približavao šalicu ustima, samo da što duže ne podigne oči koje su izgubljeno zurile kroz stol.
„Ne, stvarno sve je ok. Samo sam tol'ko zatrpana s poslom i još juri s malim sim-tam, pa još i…. Ha, znaš kak' to ide, ne?“ rastrzano se razbudi lijepo lice i hrabro proguta suze.
„Iskreno?“ prošapće on prignute glave i naboranog čela: „Ne. Ne znam. Nemam ni klinca, ni ženu, ni psa, ni…“ odgovori sve tiše s glasnijim „…ni psa…“ na kraju. Stiskao je i trljao ruke između nogu i pogrbio inače uspravna ramena, podsjetivši se na sve što nema, a trebao bi imati. Trebao bi imati! Nije nikada želio djecu i obitelj, iako nikada nije ni bio protiv. Ne razmišljajući je odabrao život u kojem su ove stvari do njegove trideset i osme prošle bez nekog vidljivog rezultata. A trebao je. Trebao si! - rekla bi mu majka da je živa. Trebao si, sine! - rekao bi otac da je živ.
„Oprosti…“ zablista njezin glas pun sućuti, a njena topla ruka primi ga za nadlakticu: „…sad ispada da sam ja tebi vratila, a nisam htjela. Znaš? Ako ti ikako pomaže, sada znam još nešto o svom životu: Faaakat mrzim petak ujutro! Možda isto k'o i ponedjeljak u osam.“ nasmiješi se ona i pokaže mu snježno bijele zube. On podigne ramena i prihvati s osmjehom: „Da i ja, ali nekak' sad mi petak vodi! Jedva čekam ponedjeljak u osam!“
„Da, mo'š mislit.“ nastavi ona kroz smijeh i popije gutljaj kave nakon što je poravnala ramena kao da se upravo isplakala i pronašla nadu nakon istresenog tereta. Možda su je na taj pokret inspirirala i njegova još uvijek mrvicu pogrbljena ramena.
Ona je bila zgodna i to bi svatko primijetio, ali sada, dok je ispijala posljednji gutljaj kave, učinila mu se ljepšom na neki nov način. Ljepota i neka unutarnja svijetlost koja je do tada za njega bila skrivena iza njezine gotovo hladne vanjštine karijeristice. Na sekundu mu se učini da bi jednog dana bilo lijepo započeti život s nekim kao ona. Ali pod uvjetom, da ta ona ne radi tako divljim tempom i da je ta njegova ona i inače malo toplija od ove mlade karijeristice. Možda samo da si malo sredi život i ova žena bi bila svježija i toplija svaki dan. Možda bi onda ona trebala biti ona koja bi trebala biti njegova ona. Ali ova ona je i udana i ima klinca, a i očigledno je nesretna, pa možda ipak bolje ništa ni pokušati. Ali možda…
Dok se on divio novootkrivenoj ljepoti ona je pisala odgovor na tek pristiglu poruku. Nije podizala pogled s iPhonea samo ga je kratko, ali i mrvicu uzbuđeno pitala: „Imaš vremena za još jednu kavu? Šef mi javlja da su klijenti otkazali sastanak pa sam slobodna do devet.“ Podigla je glavu i pogledala ga svojim svijetlo plavim očima. Plava kosa joj je usporeno padala niz obraz.
„Da, da!…ovaj može, da!“ promuca on, odmrznuvši pogled zatreskanog gimnazijalca „Nemam ništa hitno, prebacit ću si sve za ponedjeljak.“ namigne frajerski. Ona se nasmije i oboje u isto vrijeme zaključe: „Jedva čekam ponedjeljak u osam!“ Glasno su se nasmijali svojoj zborskoj izvedbi, a ona prekrije nasmijano lice rukama, pa ga trenutak kasnije nakratko primi za nadlakticu. Toplina njezine ruke smiri njegov smijeh i gotovo u potpunosti smijeh zamijeni idejom o ugodi koju mu pruža njen dodir. Ona se malo dulje smijala ne primijetivši njegov pogled koji ju je opet proučavao iz drugog kuta. Nastavili su laprdati o svemu i svačemu i polako odškrinuli vrata u svoje živote.
Znala je da je on uspješan u svom poslu i „sve u roku s peticama“ tip, ali nije znala da je tek sad postao svjestan da mu fali nešto veliko u životu. Kroz šalu joj se ispovjedio o svom statusu neženje i „netate“ kako se sam etiketirao.
„Netata, veliš?“ nasmijala se na kratak tren. „Znaš, nije ni to roditeljstvo onak' kak' misliš prije. U jednom trenu može…“ smrkne joj se lice i zagleda se u ruke skrivene pod stolom.
„Kako to misliš? Kaj može?“ upita je nježnim glasom i ozbiljnim licem spremnim da pomogne riješiti i najtežu jednadžbu.
„Ma ništa… Ne slušaj me. Gle, ne znam ni da l' sam normalna!“ mrvicu se zatvori.
„Ziher nije nešto kaj se ne dogodi svakome!“ ponovi on iskrivljeno neki citat koji je davno čuo. Sada ga je potpuno zainteresiralo „Kaj to može?“ i više nije bilo odustajanja dok ne sazna odgovor.
„OK, ali iako zvuči grozno, nemoj me krivo shvatit'. OK?“ zaprijeti ona kimanjem glave. „Jer fakat ne znam kak' da to objasnim, a da ne zvuči odvratno… I molim te nemoj o ovom drugima“
„Ej! Naravno! Pa vidim da ti je bitno, nisam…“
„OK…i ja sam prije tak' brijala da je klinac nešto posebno, da ga moram imati…da bez toga nisam potpuna i da je bit mama vrhunac života.“
„Vjerojatno više od mene. Znam da je to ženama životna misija. Ja se samo pitam, onak' kol'ko se mi dečki pitamo o tome prije nego…“ pojasni on sebi razinu svojeg „željenja“.
„I fakat sam bila sretna kad sam rodila.“ nije se dala smesti njegovim pojašnjenjem. Morala je to ispričati. „Bio je tako lijep i sve je bilo ok. I s malim i s Mariom. On se fakat potrgao da bude dobar tata - I još je! Ali ja…mislim…tamo negdje kad je mali napunio dvije i već sam opet šljakala punom parom. Ja sam…ovaj…“ opet je spustila glavu. On je nije prekidao, znao je da joj samo treba zraka i samo joj pridržao ruku, dok se nije oporavila.
„Gle, to mi je bilo fakat teško razdoblje.“ progovori ona opet onim hladnim tonom karijeristice. „Firma se širila, postala sam šefica marketinga i… Ne znam. Negdje u to vrijeme sam izgubila to.“
„To?“ zbuni ga njezin jezik.
„Majčinstvo, onaj neki osjećaj kad pogledaš svoje dijete i sva ta sranja.“ odgovori karijeristica. „Ma, mislim…Znaš, nije lako! Nije lako to sve uskladit'.“ otpuhivala je dim i dugo gasila već ugašeni opušak. On se naslonio i malo odmakao od stola, ali nije ništa komentirao.
„Gle, nemoj sad mislit' da sam neka hladna kučka ili nešto. Volim ja malog još uvijek. I Maria. I on se fakat još uvijek trga da sve to upali i spašava nas kad god smo u nekoj krizi, ali…Ali negdje sam izgubila to nešto…“
„Hej, u redu je…“ ponovno je primi za nadlakticu. „Slabo se znamo, ali mislim da kužim kaj hoćeš reći.“
„Ne misliš da sam neka jebeno hladna kujetina? Jer…“ palila je drugu cigaretu.
„Ne, ne mislim…kužim da je ponekad sranje. Život zna fakat bit čudan i sve je to ljudski.“
„Znaš…rekla sam da još volim maloga, ali iskreno?“ raširi ona oči u stav „spremna za sve“. „Iskreno, nije baš tak', mislim da sam baš to izgubila. Da i sebi serem, kad kažem da ga volim. Samo da se uvjerim da sam normalna. Kužiš? Luda sam od sebe. Luda!“ On ju je gledao malo začuđeno i gotovo priglupo, ali još uvijek dobrohotno.
„Možda samo trebaš odmor ili…“
„Ne! Kažem ti bila sam i odmorna i svakakva, ali od kad je mali bio star dve godine…ništa…“ kimala je glavom lijevo-desno. Prekriženih ruku zureći u dim cigarete koju je zapalila.
„Ništa! Kakva sam ja majka?“ zareži i primi se za čelo. „Baš sam kuja! Kuja! Kaj će bit s tim klincem? Ne volim ga. Ne onak' kak' bi trebala.“
„Znači ipak ga voliš?“ upita on i nastavi pričati, dok ga je ona gledala nekim bahatim pogledom šefa koji čeka loše objašnjenje gluposti koju je netko izvalio na sastanku. „Rekla si „ne onak' kak' bi trebala“. Znači, ipak ga voliš. Je l' tak?“
„Joj, da je me ne jebi s tim…“ naglo je nepotrebno otresla pepeo i odmakla se do naslona.
„Čekaj! Tak si rekla…“
„Pa da! Rekla sam! Ali vjeruj mi, nije to ono kako se voli svoje dijete.“
„Dobro…a osjećala si da ga voliš kad je bio beba?“
„Da! I…“ postavi se ona.
„Ma ne znam…sorry! Fakat ne znam. Nešto sam htio reć', a ni sam ne znam kaj. Sjebano, fakat sjebano. Mislim si „Kak' je to moguće?“ A s druge strane ne znam, možda se može svakome dogodit da tak jednostavno nestane to nešto i prema djetetu… Sigurno ti je teško.“ Gledao ju je tugaljivo naboranog čela i savijao usne u neku grimasu sućuti, spustivši ruke u položaj za tihu molitvu.
„Je…i fakat mislim da sam kuja, zbog toga.“
„Ne zvuči mi k'o da si kuja, pogotovo kad te to tol'ko jebe i osjećaš se tak' teško zbog toga.“
„Thanks!“ jedva mu se nasmiješi i duboko uzdahne. „Sad mi je malo lakše. Znaš, ovo nisam nikome rekla. Ovo mi dođe k'o psihoterapija.“
„Je. I ja sam fakat Freud…“ razočara se on svom neshvaćanju njezinog gubitka ljubavi prema djetetu.
„Ne, fakat! Lakše mi je, trebalo mi je ovo, ali molim te da nikome ne pričaš o…“
„Ne brini! Neću, nisam kreten. I fakat mi je drago kaj si mi to rekla i kaj si mislila da mi možeš to reć' iako se jedva znamo.“
„Možda sam ti zato i rekla.“
„Da, znam kaj misliš. Mariu to sigurno ne možeš reć'.“
„Da….sve bi sjebala da mu to kažem, a ionak' nam ne cvate ruže, i zato te molim da…“
„Ma, molim te! Neću nikome reći ni riječi. Kunem ti se! OK?“
„OK. Thanks…“ nasmiješi mu se.
„Moramo ić', pet do devet je…“
„Da. Niš', vidimo se…“
„U ponedjeljak u osam!“ zagrme i osmjehnu se.
„Malo ranije, ali…Ciao! Vidimo se!“ odleprša ona, malo lakša, ali svejedno bez neke nove ljubavi prema malenom Stjepanu.




- 22:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

10.10.2010., nedjelja

Duh čiste vode

Proljeće je dotaknulo svaku travku, drvo i cvijet oko mlade Nafi. Ležala je polugola uz rijeku i uživala u uranjenoj, gotovo ljetnoj toplini Sunca. Tihi žamor vode šaputao je opuštajuće riječi i uz pomoć Sunca odmamio je u polusan iz kojeg se nije željela vratiti u javu ili utonuti dublje u nesvjesne snove. "Tako, uuuugodan osjećaj..." sporo i oprezno pomisli Nafi i još nježnije ispruži svoje krhke ruke kroz meku travu. Bojala se da će je neki vanjski zvuk prenuti iz ovog prekrasnog mjesta u koje je slučajno utonula, a u isto vrijeme morala je paziti i da je vlastite misli ne vrate u stvarnost ovozemaljskog. Mislila je tek toliko koliko je dovoljno da promatra taj meki osjećaj i da što duže uživa u tom rijetkom polusnu. Mlade ptice nježno su cvrkutale pazeći da je ne probude. Čitav krajolik stopio se u taj trenutak savršenog zadovoljstva. Trenutak potpune odsutnosti misli koje sadrže riječi. Samo svijest koja je sposobna uživati i pamtiti taj polusan bez slika. Svijest koja ne komentira, ne sudjeluje i s lakoćom promatra lakoću. Imala je sreće i ništa je nije probudilo, ali dugi polusan ugodno ju je izmorio i zamolio je da se lagano prepusti i ipak sklopi svoje unutarnje oči. Spavala je dugo i opušteno puna dva sata. Teška vremena recesije, prohibicije i sloma slobodne ekonomije još uvijek mladog dvadesetog stoljeća zaobišli su njezin um.

Iako je sjedio u podnožju mosta ni dva kilometra od Nafi, Odon nije ni znao za postojanje te prekrasne djevojke, čije gotovo golo tijelo je upravo dobivalo prvu boju. Nije znao ni za osjećaj zadovoljstva koji je ponekad pružao rijetki polusan. On ga nikad nije osjetio. Ne zato što je život bio grub prema njemu, prije zato što je on bio grub prema životu. Danas je preplivao hladnu, široku rijeku deset puta i odlučio se malo odmoriti na maloj izbočini srednjeg stupa mosta koji je spajao sjevernu i južnu obalu. Bistra i uvijek pouzdano mirna rijeka migoljila se zelenom ravnicom, a veliki žuti zidani most sa svojih pet lukova blještao je pod zrakama kasnoposlijepodnevnog Sunca. Odluka da prepliva rijeku još pet puta natjerala ga je da krene odmah, ako želi završiti prije mraka.
Nafi se probudila puna energije i ispunjavao ju je osjećaj mira i jasnoće. Potpuna lakoća misli dopustila joj je da se zadrži na rijeci i uživa do mraka. Bit će lijepo odjahati kući poslije sutona, kada mladi Mjesec obasja mladu, fluorescentnu travu, a tisuće krijesnica ispune ravnicu sitnim svijetlima žute, bijele i narančaste boje. Gotovo je jedva čekala da zađe Sunce i uživa u noćnoj ljepoti ravnice, kada je primjetila neobično vretence koje je letjelo blizu nje. Odlučno i spretno proletilo je nekoliko puta ispred nje. Oprezno ju je okruživalo isputujući njezine namjere. Ona je zavodljivo okretala glavu i pozorno pratila njegov ples oštrih pokreta. Sa svakim preletom vretence se ohrabrivalo i prolazilo sve bliže i bliže. Nakon par minuta ove igre prekrasan purpurno-plavi insekt lebdio je ni metar od nje i čekao poziv. Nafi mu se nasmješila i pružila ruku ponuduvši svoj mladi kažiprst. Nije se nadala da će sletjeti, ali maleno biće vode i zraka bilo joj je na prstu gotovo odmah. "Wow!" pomislila je i pokušala ostati mirna kako bi što duže mogla proučavati novog prijatelja. Ostao je pola minute i odlučio još malo uživati u letu. Kratak život ovog spretnog letača tjerao ga je da u potpunosti iskoristi svaki trenutak. Otišao je do velikog drveta prekrasne krošnje koja se nadvijala nad rijekom, malo se zadržao u lovu na nekog nesretnog komarca i odlučio vratiti do prekrasne prijateljice. Ona mu je ponovno ponudila odmor na prstu, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Kratak odmor prije nego što posjeti Odona.

Kada je insekt stigao do žutog mosta znao je da mu je preostalo još samo par dana letačkog života. Vretenca velik dio života provedu u vodi, sve dok se ne razviju u prekrasnog letača, čiji život ionako kratko traje. Usprkos tome odlučio je posjetiti Odona, koji je upravo završio s plivanjem i uspuhan sjedio na obali. Posljednje zrake Sunca nisu ga mogle potpuno osušiti, ali bile su dovoljne da ga malo ugriju prije odlaska kući. Loveći normalan ritam disanja obrisao se nekim starim ručnikom i navukao suhu odjeću. Ponovno je sjeo i čekao da mu uspori lupanje u prsima. Glasno je pobjednički zavikao „Uah!“ i zatresao glavom poput mladog pastuha. Plivanje mu je zaista godilo i mislio je da se potpuno ispuhao. Pored njega je iz niske, zelene trave virio poveći komad stijene na kojem je do maločas stajala njegova odjeća, a sada ga je otud sa svim svojim očima promatrao insekt prekrasnih boja. Vretence je budno piljilo u Odona koji ga dugo nije primjetio. Insekt je čekao ne pomaknuvši ni najmanji dio svojeg tijela. Napet kao struna, ali slobodan od svakog grča napokon je gledao direktno u Odonove oči. Odon napne sve mišiće na svojem licu, nakosi obrve te oprezno i polako raskelji odvratan smješak preko, inače ne tako ružnog, lica. Kukac ne promjeni ništa. Odon je sjedio oslonjen na ruke, pa je polako podizao dlan ruke koja je bila bliža stijeni. Sljepljene travke, mrvice zemlje i par kamenčića u tišini su otpali s njegovog dlana. Prljavom rukom stegnuo je ručnik bez skretanja pogleda pazeći da ne uznemiri kukca. Sakrivena od insektovog pogleda iza Odonovih leđa skrivala se preuranjena smrt. Iako izmoreni od plivanja opušteni mišići još uvijek su imali dovoljno snage za brzi udarac. Naglo je usporio disanje. Na trenutak je potpuno stao. Zamah i sila kojom je opalio po stijeni razvalili bi je da je u ruci imao macolu umjesto ofucane krpetine. Mokar i glasan udarac odzvonio je niz rijeku i jeka se odbijala između lukova starog mosta. Iz obližnjih grmova izletijelo je malo jato sitnih pjevica uz cvrkut pun protestiranja. Na stijeni je ostala golema mokra mrlja, zamusana zemljom, travom i nekim sluzavim ostacima koje bilo teško razaznati pod slabim svijetlom sakrivenog Sunca i tek uskrsnulog Mjeseca. Odon se ipak nije ispuhao plivanjem.

Iako još nije pao potpuni mrak, a ravnica još nije odlučila predati posljednje zrake Sunca magičnoj svjetlosti punog Mjeseca, Nafi je uranila s planom i uzjahala. Sa širokim osmjehom veselo je odgalopirala uz rijeku prema Istoku. Na putu do ujakovog imanja pozdravile su je krijesnice, točno kako je i očekivala. Nakon tople večere i ukusnih kolača pojedenih u milom društvu ujaka i ujne tonula je u san.

Odon je pokupio svoje stvari i zavalio se na prednjem sjedalu starog Forda T. Farovi su nedovoljno osvjetljavali put dok se auto nespretno pentrao s livade na šljunkom posipanu cestu i teturavo dizao prašinu makadama sve dok nije prešao most i nastavio popločenim putem. Morao je voziti oprezno da ne razbije prošvercane boce viskija koje su lupkala u stražnjem dijelu auta. Nakon par kilometara skrenuo je prema Zapadu gdje se nalazio poveči gradić s popularnim jazz klubom u koji su se slijevali svi mutikaše ovog inače mirnog okruga. Sparkirao je auto pored ulaza i dok je Nafi tonula u san, on je naručivao prvi viski. Bio je stranac za većinu u tom klubu. Šminker iz velikog grada, kojeg su mrzili otkad je otvorio vrata i pojavio se u skupom odijelu s nakošenim šeširom te grofovski zastao zapaliti cigaretu na ulazu. Nakon dvije-tri čaše viskija uključio se u razgovor s neka dva tipa koje je upoznao prije par mjeseci i otad uspješno surađivao u svojim mutnim poslićima. Počastio ih je s nekoliko pića, a do ponoći ga je viski toliko ohrabrio da se unatoč upozorenju dvojice poznanika glasno i vulgarno nabacivao nekoj nesramežljivo obučenoj zaručnici karikature od čovjeka lokalno poznate kao Gazda. Iako nije željela pokloniti previše pažnje pijanoj budaloj, pokušavala mu je nespretno i glupavo uzvratiti jednako finim rječnikom. Sjedila je i kartala za okruglim stolom s nekim lokalnim švercerima duhana i alkohola. Tim vječito nevidljivim i povučenim radnicima još nevidljivije mreže kriminalaca koja se protezala od Kanade do Meksika. Odon nije poštedio ni tu nimalo dobročudnu pratnju mlade dame. Osipao ih je svojim osebujnim rječnikom dok su ga ovi u svojem švercerski pritajenom i tihom stilu napeto, ali bez riječi, ignorirali. Jedina promjena bila je što su sada kartali u potpunoj tišini. Nisu se ni pogledavali kad bi ih Odon častio svojim veličanstveno uvredljivim upadicama. Priprosta djevojka u haljini otvorenih leđa trudila se obraniti čast njezinog društvo sve dok joj medvjedoliki kompanjon nije šapnuo nešto umirujuće u uho. Nakon njegovih riječi okrenula je bijela leđa prema šanku gdje se zasjeo Odon, ispravila se u stolici i zadovoljno se pridružila partiji pokera ignorirajući upadice neznanca. Odon je izgubivši izvor zabave odmahnuo rukom i umoran pogrbljeno nastavio rad na šankerskom pražnjenju jeftine boce viskija. Oko dva sata ujutro pojavio se Gazda i pridružio se malom društvu kartaša uz tihe pozdrave ozbiljnih lica i glasne pozdrave vesele zaručnice. Kartali su još neko vrijeme i napustili klub sat vremena prije Odona.

Rane zrake Sunca probudile su Nafi koja je u mislima već bila na rijeci. Željala je jutarnje kupanje i ponovni susret sa svojim novim prijateljem. Sjajnim insektom o kojem je rođacima tako veselo pričala čitavo vrijeme večere. Ujak se između zalogaja prisjećao kako je njegov djed, Navajo indijanac, znao pričati o vretencima. U njima prebiva Duh čiste vode, simbol promijene, slobode i sreće za sve one koji to traže na svojem putu. Bića koja donose navještaj o dugom periodu sreće i veselja za osobu kojoj slete na ruku. Vesela zbog novog značenja mladog prijateljstva s bićem vode i zraka Nafi je jedva čekala da ga pozdravi. Sjedila je na istom mjestu kao jučer i s djetinjim nemirom čekala prijatelja. Prošlo je par sati i nije ga vidjela. Prigrlila je noge, naslonila glavu na koljena i buljila u neku točku koja se skrivala u dubini rijeke. Isprva je bila tužna zbog gubitka veze s Duhom čiste vode, a nakon kraće kontemplacije osjetila je sram zbog svojeg zahtjeva da opet sretne tog magičnog prijatelja koji ju je podsjetio na njezino indijansko porijeklo. Osjećala je sram nevjernika koji stalno traži potvrdu posebnosti života nakon što već doživi neko čudo. Nasmijala se svojoj pohlepi. Skromnost je bila jedna od mnogih lekcija koje je već trebala naučiti iz predavanja svojih predaka. Ostala je tako sjediti i njihati se na laganom vjetru kad joj gotovo ispred glave proleti vretence. Trgnula se i brzo ga pratila pogledom. Nije bila sigurna da je to onaj isti kukac od jučer. Insekt je letio iznad neke lokve nekoliko metara od Nafi. Morala je okrenuti leđa rijeci da bi ga mogla sa sigurnošću identificirati. Kada ga je jučer promatrala na svom prstu uočila je specifičnu anomaliju na stražnjem dijelu njegovog tijela po kojoj bi ga prepoznala između tisuću vilin konjica iste boje. Sada je krenula proučavati današnjeg posjetitelja. S ove udaljenosti mogla je utvrditi jedino da se radi o insektu iste ili slične boje. Morala se približiti. Nakon dva spora koraka bila je sigurna da se radi o Duhu čiste vode purpurno-plave boje kao i njezin prijatelj. Ali nikako nije mogla ustanoviti da li ima uočenu anomaliju na zadku. Ako se približi uplašit će ga, jer je očito bio razigraniji nego jučer. Loveći neke mušice letio je naglo i u svim smjerovima bez zastajkivanja. Nikako nije želio zastati u letu i dopustiti Nafi da ga prepozna. Poigravao se s njome punih deset minuta. Čim bi se činilo da će zastati u letu Nafi bi raširala zjenice, a u istom djeliću sekunde on bi se katapultirao metar daleko na suprotnu stranu. Dok je ona zaigrano klečala i proučavala kukca rijeka je mirno tekla, bez napora noseći nabreklo tijelo mladog muškarca. Njegovo skupo odjelo bilo je izbušeno na leđima i ostavljalo vrlo bljedunjavo crvenkast trag na sredini rijeke. Raširenih ruku i nogu, lica usmjerenog prema dolje izgledao je kao da istražuje dno bistre i hladne rijeke. Kao da očajan traži sami duh čiste vode. Rijeci je trebalo desetak minuta da odvuče truplo i krvave tragove od jedne okuke i sakrije ih od pogleda mlade Nafi iza druge okuke. Kada je insekt bio siguran da je rijeka obavila svoj prljavi posao prikrivanja tragova, zaustavio se u letu i sasvim mirno lebdio na mjestu sve dok srce mlade Nafi nije zakucalo veselije. To je bio on! Brzi letač kojeg ni najbrži Odonov zamah ne bi preduhitrio. Ovog puta nije bilo potrebe da Duh čiste vode sleti na Nafi koja mu danas nije ni ponudila svoj mladi prst. Dijelom zbog silnog uzbuđenja, a dijelom zbog poštovanja prema rijetkoj prilici da ponovno doživi susret s prijateljem koji je sada bezbrižno odlepršao dalje prema svom posljednjem letu.

Kada je insekt nestao iz dometa njezinog pogleda, naglo i veselo se okrenula prema rijeci. Prekrasna kosa pratila je veseli zamah, pa su na trenutak pramen ili dva prekrili njezino nježno lice. Gledala je među stopala i naslonila se na ruke raširene iza leđa. Ispunila ju je ispunjenost učenja strpljenja i ponovne potvrde čudesnosti života, baš u trenutku kad je shvatila da je potvrda suvišna. Kada je polako podigla glavu ugledala je udubljen šešir kako mirno pluta rijekom. Pomislila je da se vjerojatno radi o šeširu nekog smješnog čovjeka kojem ga je nestašni vjetar otpuhao s glave. Vidjela je i sliku čovjeka kojem vjetar na tren ponudi šešir pa mu ga pred nosom u zadnji čas ponovno otme i i kružnom putanjom podiže gore-dolje, a debeljuškasti čovjek nespretno trči za njim i gledajući gore ne primjeti obalu rijeke ili rub mosta. Nasmiješila se svojoj fantaziji i vratila mislima o daru ili podsjetniku Duha čiste vode. Nije znala da je ovo bio Odonov šešir koji je nosio, onako šeretski nakoso. Nije znala da ga je nosio na glavi kada ga je jutros medvjedoliki tip opalio tupom batinom, koja je udubila šešir konkurentskog smutljivca. Nije znala da je šešir u prtljažnik Gazdinog auta, na izbodeno truplo, ubacila zaručnica. Nije znala da je rijekom otplutalo truplo mrtvog mladića. Iako tako blizu njega, nije znala za Odonovo donedavno postojanje.

- 22:44 - Komentari (13) - Isprintaj - #

26.09.2010., nedjelja

Moj mali obrt

Ja sam tipični debeljuškasti bajker s kožnim lajbekom, kolekcijom tetovaža i solidnim motorom japanskog porijekla među nogama. I samo da se razumijemo - i s onim drugim, jednako solidnim motorom domaće izrade. Vjerojatno sam projurio pored vas na putu do mora ovog ljeta, a sada je stigla jesen. Nije baš za vozikanje po ovoj kišurini, pa razmišljam. Da, čak i ekipa k'o ja razmišlja! A danas ponovno tražim ideju za biznis. Kao i svi u ovoj zemljici želim laku zaradu, brdašce love i bezbrižan, isprazan život ispunjen trošenjem tog brdašca. A za to mi treba neki biznis. Za biznis trebam ideju. Za ideju trebam muzu, a te eskort dame umjetnika i genija niotkud. To me baca dalje u bad.

I tak, padnem ja u bad i u očaju razmišljam o smislu svog postojanja kao debeljuškastog čovjeka - bajkera. Smislu ispraznog, po ničem primijećenog života čovjeka, koji radi za drugog i nema vel'ku perspektivu. Koju perspektivu uopće imam? Ovo baca još dalje u bad, pa konačno razmišljam i o smrti. Pa iz smrti, evo i ideje za biznis: otvorit ću groblje! Kako je uopće nastalo prvo groblje? Kako se otvara groblje? Je l' može bit privatno? Da li postoji mogućnost laganog života od kopanja i zakapanja? Čini se jednostavno. Mrcina k'o ja iskopa jamu duplo brže od nekog uredskog jadnika. Koje dozvole trebam? Gdje ih nabaviti? Kol'ko love trebam za par hektara rahle zemlje i popratnu logistiku - lopatu i odijelo? Hm, možda ću trebati i neku kućicu za ono kad plaću oko lijesa i gosti kažu „Žao mi je, još mu nije bilo vrijeme.“ Kućice su skupe - možda stavim neku montažnu za prvu ruku. Pa trljam ruke iza Marlesice dok se oni naplaću i pozdrave. Gdje naći partnere: klesare, cvjećare, možda i nekog da otvori birtiju „Posljednji san“. A ne, ne! Ja ću otvoriti birtiju čim posao s ukapanjem krene i dođem do viška kapitala! Zabavljao sam se s ovom idejom, a onda me trgnulo da se vratim prvoj misli o smrti koja je pokrenula ovaj biznis niz ideja.

Riknut ću i to je ziher. Bez obzira na neku super ideju o biznisu to me sigurno čeka. Koje sranje, već sam nabio tridesetak i ponešto i ovo može biti jako blizu. Pa-pa! Bok-bok! Počivaj u miru i amen! I to je to. A poslije? Kad riknem? Tko je u pravu - kršćani? Čekam povratak Isusa, pa se ondak probudim k'o dobroćudni, dobroušćuvani zombi u cvijetu mladosti i zapjevam neki hit s katoličkog radija? Ili su u pravu hindusi, budisti i slična braća koja kaže da ću se opet vratiti tu? U mom slučaju vjerojatno u obliku tetovirane divlje svinje. Ateisti? S idejom da nema baš niš? Što ima poslije? Samo crvi koji papaju meso s kosti ili ja ovakav grubi i debeli, ipak nosim i dušicu koja ide dalje? Ne znam! Nisam se nikada bojao misliti o Smrti, ali sada je dobila veliko slovo. Kao da sada mislim da je blizu. Da možda i ne neću dočekati da mi se lice nabora, istroše kukovi i postanem ponosni vlasnik gebisa. Maloprije su na radiju davali godišnju statistiku o poginulim motoristima. Palim kompjuter. Dajem oglas o prodaji uščuvanog Kawasakija. Ne želim tako glupo otići. Navozio sam se dovoljno. To me više ne veseli uz ovakve misli. Neka. I bolje ovako. Prodam bajk i lovu uložim u biznis. Možda bude za hektar, dva na rubu grada.

Objava oglasa je zaštekala. Prvo registracija i poruka na ekranu: „Već postoji korisnik s tim nazivom.“ Pokušao sam s Vepar1, Vepar2 i 3, ali tek je četvrti veprić upalio. Onda drugi izvor frustacije: „Pogrešno ste unijeli zaporku.“ Tko uopće koristi tu riječ? Da nije na mjestu gdje treba pisati password ne bi ni znao što upisati. A upisao sam: 1234 - navodno tri puta krivo. Dobro, možda je i moguće. Ipak je lako napraviti lapsus s takvom šifrom. Pardon - zaporkom. Nakon toga nisam upisao podatak koji je nužan za objavu oglasa. Nužni podatak je bio u stilu da li je za kožno sjedalo život dala svinja ili tele, a drugi nužni podatak je bio datum rođenja i smrti osnivača kompanije Kawasaki. Izgleda da ti blesavi, besplatni siteovi po nekom defaultu moraju malo, onako - u mozak. Nakon te Golgote pobjeda: „Vaš oglas bit će objavljen nakon verifikacije naše stručne službe“.

Valjda ću doživjeti da prodam to čudo od ponešto konja i sjedalom od svinjske kože. Dodam još neku lovu i imam pristojan kapital za mali biznis. Ali ja hoću veliki! I hoću velik profit! I hoću znati što je iza Smrti? I koji je smisao ovog trenutka? Zašto to sve želim? Ne znam! Ne znam! Ne znam! Ma zajebi! Opet sam se prijavio na onaj site. Srećom zapamtio sam zaporku i brzo obrisao oglas. Pojeo sam ručak, popio pivu, sjeo na bajk i postao dio godišnje statistike. Preživjelih bajkera s par promila u krvi. Naravno da me zahaltala murja i zamolila me da pušem nevidljive balone. OK, oni imaju halove i vide balone, a ja sam taj koji ostane bez vozačke. Da je bar strah od Smrti bio jači. Ovako ode dio potencijalnog kapitala za taj niskorizični biznis groboposjednika u koji ću jednog dana sasvim sigurno uložiti. Priča s bajkom dala mi je još i ideju za promociju - 20% popust bajkerima. S obzirom na količinu u kojoj mi bajkeri odlazimo, ovo će ih privući dovoljno da pokrijem gubitak profita na popustu. Sve je u statistici. Samo da dobijem licencu i sve će biti u redu.

Prošla je godina od tog sudbonosnog dana kada sam dobio ideju i konačno sam skupio lovu te pronašao pogodnu parcelu na jednom brežuljku s pogledom na grad. Mislim da groblja na brežuljcima iz nekog razloga idu bolje, iako ću se više nakopati da izravnam prostor za rake. Ali neka. Svaki posao ima prednosti i mane. U gradskom urbanističkom uredu odjebali su i mene i moju ideju. Gadovi monopolistički! Navodno je taj biznis s grobljima isključivo u rukama javnog sektora. OK, ali ako mogu privatnici držati banke, bolnice, elektrane i izvore nafte - zašto ja ne mogu otvoriti malo groblje? Pa nije da će zbog moje malenkosti propasti Gradska groblja! Takav je zakon i mi tu ništa ne možemo, reče gospođa viša referentica. Ne znam možda je muljala, jer sam došao s vidno istaknutim tetovažama, zagrnut kožnim lajbekom i nepočešljanom bradom. Doći ću ja u drugu smjenu. Poštucao sam bradu na urednu dužinu, te prekrio tetovaže i pivski trbuh elegantnim odijelom, koje sam kupio u posebne svrhe biznisa. Ipak je ugodnije i prirodnije kad vam bližnje pokapa netko tko više liči na odvjetnika, a manje na bajkera koji uklanja dokaze. I tako se ja sredim, otuširam, operem zube i odem u drugu smjenu. Nažalost i ovaj referent me je otkantao s istom spikom. Marš stoko birokratska! Da Bog da vam psi mrtve kosti glodali! - orilo se hodnicima gradskog ureda, sve dok me neki lik, koji se tamo igra murjaka, šaptom zamolio da se stišam dok me ne isprati van. Bacao je neku frendovsku spiku, kao: Smiri se stari, znam kak je, ali daj pliz, ono, nemoj tak glasno, ovo mi je prvi dan, a imam i ženu i djecu - iziđi u miru. Popušio sam njegovu spiku i izašao u miru, popušio pljugu i još uvijek crvene glave s uredno poštucanom bradom sjeo na bajk i otišao do frenda. On je odvjetnik. I već ima puno odijela.

Frendu je išlo ok. Imao je mali ured s dva šljaker-fiškala koji su friško došli s faksa i obavljali blesaviji dio posla za njega, onak u stilu otvaranja vrata meni i pisanja blesavih dopisa „njima“ - ušljivim gradskim i državnim uredima. Sjedio sam zavaljen u ugodnoj fotelji male čekaonice, koja je smrdila na jeftinu kožnu garnituru i čekao da frend završi sastanak s klijentom. Razmišljao sam o planu B. Možda posao k'o grobarija ne ide legalno, ali kaj ak' otvorim groblje na crno? Možda ima rupa u zakonu. Zanimalo me tko će me uloviti da šljakam na crno, kol'ka je kazna i slično. Ako je kazna mala u odnosu na profit, kao one kazne koje plaćaju korporacije kad namjerno krše zakone i potruju pol Jadrana, jer im se to isplati - onda mogu i ja probati tak' s grobljem. Osjećaj je bio super! Tek sam uložio prvu lovu u biznis i kupio prvo odijelo, a već razmišljam k'o vel'ki igrači! Kad je klijent izašao iz frendove sobice, uletio sam sav glasan i nasmijan. Za pola sata pokupio sam se tih i posran. Izgleda da ni plan B ne hoda, a nismo našli plan C. Jedino imamo morski plan za vikend - grupna vožnja do mora. Petak je, a ja moram promijeniti osnovnu ideju za biznis. Moram hitno naći drugu djelatnost i prestrukturirati firmu koja još ni ne postoji. Budem drugi tjedan, jer sutra pičimo na rock fest. Ipak sam sad igrač s tim odijelom i prestrukturiranjem firme. Treba mi odmora od menadžerskih misli.

- 23:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

12.09.2010., nedjelja

Šećer, sol i papar

Na staroj kuhinjskoj komodi sjedile su dvije staklene posudice s rupicama. U jednoj sol, u drugoj papar. Iza njih smjestila se vreća šećera, teška gotovo punu kilu. Gazda je upravo odsipao nekoliko žlica šećera i zamiješao ih u jutarnju kavu, što je izazvalo egzistencijalnu krizu „Kile šećera“. Papirnata vrećica sada je sjedila sfrkane glave pri vrhu, a iskočila joj je i škembica od muke. I to baš ispod natpisa „rafinirani“. Bucmasti Šećerko vraćen je na svoje mjesto sav uspuhan i zabrinut.

- Puf! Puf! - teško je disao i vrtio glavom širom raširenih očiju.
- Ako Gazda ovako nastavi, puf, puf, mrtav sam za mjesec, puf, dana! - požali se on Soleny i Paparku vrteći glavom u nevjerici.
- A neće ni prokleti Gazda dugo, ako nastavi trpat tol'ko tebe u sebe. - zaključi Paparko.
- Misliš da ima šanse da Gazda ode prvi? - ponada se Šećerko raširenih očiju - Puf… -
- Ha, ha, ha! - nasmiju se Soleny i Paparko.
- Ne da se on od jedne vrećice kao što si ti, medeni. Već su pale četiri kile otkad sam tu, a ni traga dijabetesu. - hladno ga ubije u pojam Soleny.

- Život je kratak. Pogotovo za šećer u ovoj kuhinji. - gledala ga je zavodnički savijajući napola punu staklenku sitne soli. Čekala je reakciju. Voljela je trošiti cool, autodestruktivne tipove koje Konačno Pražnjenje ne dira i koji vole život na rubu komode. Koji se čak namjerno posipaju iznad Gazdine mjere. Nadala se je da je ova vrećica baš taj James Dean tip kile šećera i da je čeka veselih mjesec dana. No Buckove velike oči nijemo su zurile u pod. Kako je samo ponosna kila šećera bio, dok je stajao na rubu police samoposluge. Blještao je pored ostalih ofucanih vrećica. Imao je novo pakiranje i natpise u boji. Bio je rafiniran i poseban. Težak točno jedan kilogram, a sada je to bilo potpuno nevažno. Za mjesec, dva bit će prazan. Tko zna, možda i prije, ako u očaju počini samoispražnjenje i baci se s komode na pod. Morao je nešto učiniti prije toga.

- I medeni? - upita malo bijelo zlo.
- Što? Nisam ja od meda, ja sam… - ona ga prekine smiješkom - Rekla sam: Život je kratak. Pogotovo za…
- …šećer u ovoj kuhinji. - tupo ponovi vrećica nemeda.
- Da, pogotovo za šećer… - naglasi ona.
- I što da kažem? Super? Jedva čekam? Ma, pusti me malena. Molim te! Moram razmisliti, moram nešto učiniti. - reče on bez podizanja pogleda.
- Što možeš učiniti? - upita ga ona maštajući o zajedničkom bijegu s komode pred zoru.
- Znam!
- Što? Što? - gotovo je vrisnula nudeći svoje seksi društvo za bijeg kroz uvijek odškrinuti prozor.
- Moram zabilježiti svoje postojanje! Moram zapisati što sam proživio od punjenja do pražnjenja! - razočara je svojom bibliotekarskom hrabrošću.

- Ha, ha, ha… - Paparko se poče dugo i podrugljivo smijati. Soleny se namršti i odvrati pogled od svojih drugova. Dok je ona zurila u pod pored stola, Šećerko izvuče nekakav komad papira i započne detaljno zapisivati svoje postojanje od trenutka kada su se u vrećicu sasula prva zrna najfinijeg šećera. Soleny se nakrivi i primijeti zrno kave pored nje. Kava! To je bio pravi frajer. Nestao je za tjedan dana i nije ga diralo ni kad je gledao kako ga melju. Da je bila emotivno uravnoteženija solenka, zasuzile bi joj oči. Međutim, osjećala je gorčinu, kakvu samo sol poznaje.

Paparko ju je tiho gledao i smješkao se. Često bi joj poslužio kao utjeha dok je čekala da se ne pojavi novi Kava. Uživao je u tim znojnim noćima, koje su ga sada ponovno očekivale i to nakon punih tjedan dana pauze. Njega, kao ni Kavu, nije previše diralo Konačno Ispražnjenje ili odlazak u Smeće. Ali on joj nikada nije bio napet kao šećer i kava. Oni bi nestali brzo i Gazda bi u roku od par tjedana izgužvao njihovu praznu vrećicu. A papar? Papar traje dugo. U ovoj kući i po godinu, dvije, a to umanjuje privlačnost curama kao Soleny, koja je upravo dobivala Gazdine batine. Bolno se trzala iznad tanjura s jajima na oko, a Gazda ju je dlanom snažno lupao po guzici. Pljockanje dlana odzvanjalo je kuhinjom skrivajući njezine jauke i plač. Iz solenke ne ispade ni zrna soli. Zaglavila se od neisplakane gorčine i tuge.

- Ne gledaj Šećerko! - uzvikne Paparko, koji je znao što slijedi, ali zamrznutih pogleda obojica nastave gledati. Gazda odvrne solenku, prstom počisti zaglavljenu sol i posoli jaja rukom. U takvom trenutku prijeti opasnost Konačnog Ispražnjenja čak i punim solenkama. Paparko je već dva puta doživio pad otvorenih solenki. Gazda nervozno odloži Soleny na stol pored tanjura ne poklopivši je. Stajala je na rubu.
- Makni se! Makni se od ruba! - poviče Šećerko.
- Ne može sada ništa! Zar ne vidiš da joj je glava s druge strane tanjura?
- Šmrc, puf…Da, da. Vidim, ali…puf! Ali što napraviti? Što da…Puf! Gle! Neeee!!! - Gazda je žurio poklopati jaja i odjuriti na posao. Lupkao je vilicom po tanjuru opasno blizu otvorene staklenke. Paparko odluči u trenu i baci se s komode na hladne pločice u podnožju. Oštar zvuk udarca o hladne pločice prolomio se kuhinjom. Nije se razbio, ali začuđeni Gazda je prestao s doručkom.
- U ovoj kući ne mogu ni jaja na miru pojesti! - uz sočne psovke pokupi Paparka s poda, zavrne Soleny i vrati ih na komodu. Bijesan zbog svog prekasnog buđenja baci ostatak doručka, tresne vratima i odjuri na posao.

- Društvo, puf, puf, jeste dobro? Puf… - upita zabrinuta vrećica. Oni potvrde nekim zvukovima između jauka i kukanja. Paparko si je masirao vrat i leđa koji su najviše nastradali pri padu, a Soleny je trebalo još sat vremena da joj se oporavi grlo od zavrtanja. Kada se „skoro kila šećera“ uvjerila da je društvo više-manje u redu zapilji se u pod. Stisnuo je usne, skupio oči i odlučno zurio. Primijetio je da još drži onaj komad papira na koji je započeo zapisivati svoje postojanje. Izgužva ga i prijezirno baci na pod gdje je skočio Paparko. Pri bacanju ispusti još jedan odlučni i snažan „Puf!“ i vrati se zurenju u prazno.

Paparko pribere svu svoju paprenost i prekine s ženskastim masiranjem svojih modrica. Ipak je Soleny bila tu. Želio ju je zagrliti i reći da je gazda kreten.
- Jesi dobro? Možeš govoriti?
- M-m! - zaniječe ona uz oprezno klimanje bolnim vratom. Nakrivila je glavu tražeći njegovu blizinu i on je zagrli.
- Ne brini, ovo se neće ponoviti! - utješno će papreno ljuta staklenka, a ona se udobnije smjesti u njegov zagrljaj.
- Neće! Puf! Neće se ponoviti, ne bio ja od šećera! U zoru smo vani, puf, slobodni zauvijek. - staklenke primijete da je Šećerkovo pufanje poprimilo ozbiljan i odlučan ton i šutke se slože s idejom.

Sunce još nije obasjalo kuhinju, kada je Šećerko skočio na pod. Uz prigušeni „puf“ rasipalo se malo šećera. Njegov meki trbuh je s još dva mala pufa veselo dočekao staklenke koje su slijedile. Soleny sklizne preko natpisa „Neto 1kg“ i krene prema prozoru. Paparko ju je spremno slijedio. Okrene se i pogleda Šećerka. Na boku mu se otvorila rupa od par centimetara iz koje je sipao još šećera na pod.

- Šuti! - šapatom zapovjedi ranjena vrećica.
- Ne želim da uznemirimo Soleny. Bit ću u redu. Samo da stignemo do prozora.

Paparko je znao da se takve rupe brzo šire i mogu biti fatalne, a još ih je čekalo penjanje i skok kroz prozor. Vječno odškrinuti prozor činio se još višim, dok su se uz čipkasti zastor polako penjali prema slobodi. Šećerko je išao zadnji pazeći da pri tome izgubi što manje šećera i sakrije rupu od pogleda vitke solenke. Ona je brzo i veselo svladala zastor. Čekala ih je polegnuta na rubu gledajući van prema betonu na koji su trebali skočiti. Iako je prozor bio u prizemlju, činilo se nemogućim preživjeti takav skok. Paprenko se složi s njom i odluče se vratiti natrag, ali Šećerko je bio brži. Sigurnim pokretima popravi otvor na vrhu vrećice, pritisne rupu drugom rukom i skoči.
- Za mnom! Na meeeeeneeeee! - glasan „Puf!“ i - Dobro sam. Skačite, brzo!
Iza staklenki već su se čuli koraci Gazde koji se danas probudio ranije. Oni brzo skoče držeći se za ruke. Žmirili su. Nisu bili sigurni da će pogoditi napola isipanu vrećicu. Tihi „Pupuf!“ proslavi njihov sretan skok.

- Nastavite, puf, bez, puf, mene, puf! - procijedi glas iz vrećice koja je sada imala još dvije poveće rupe.
- Što pričaš? Idemo svi medeni! - povuče ga za ruku Soleny, no on se ne pomakne.
- Hajde, medeni! Imaš par rupa, ali sigurna sam da možeš dalje. Hajde! - vukla ga je nepomirljivo.
- Pusti me malena! Paparko, molim te! - rukom mu naredi da se približi. Nešto prošapću, pa Paparko šutke primi Soleny za ruku i povede je dalje.






- 20:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

22.08.2010., nedjelja

Posljednji „vau“

Metalan stol u sredini sobe. Bočice lijekova, zakrivljeni instrumenti i knjige rasipani po ormarićima što su visjeli na zidovima do plafona zaštićenim standardno bijelim pločicama. Savršeno mjesto za taj dobro poznat skok. Uronila je u tugu. Skočila je poput žabe i nastavila plivati kao riba. Tamo u tom dobro poznatom osjećaju bila je najsretnija.

- Tako je lako biti tužan. Čak i nekako lijepo, ljubavi moja. - razmišljala je naglas. Često bi iskreno podijelila i najskrovitije misli svom starom vučjaku. Činila je to po posljednji put.
- Nažalost ne možemo mu nikako pomoći. - zaključila je veterinarka prije nego što ih je ostavila da se pozdrave. Pas je trpio užasne bolove već tjedan dana i veterinarka je zaključila da nema nade za oporavak. Odlučile su da je najhumanije uspavati ga i skratiti mu muke.

Bili su drugovi dvanaest godina. Davao joj je snage da položi najteže ispite na fakultetu dok ga je šetala kao štenca. Bio joj je utjeha kada je izgubila oca, a zahvaljujući njemu je u jednoj šetnji prije četiri godine upoznala budućeg muža. Sada je zatvarala vrata i ostavljala ga nasamo s veterinarkom. Držeći se za kvaku okrenula se da ga još jednom pogleda. Mutna slika kroz suze. Velika pseća glava i tople oči nisu se dizali s hladnog stola kada joj je dubokim „Vuf!“ rekao: „Opraštam za sve!“. Nije ga razumjela. Rukama je zaklopila oči, kada ju je muž zagrlio i odveo prema autu.

- Zašto sam mu bacala lopticu? Zašto? - jecala je ponovno. Nikada prije nije bacila lopticu svom starom prijatelju. Bila je jako nespretna i poprilično nesportski tip. Poznavala je svoje nesposobnosti, ali svejedno je tog petka uzela lopticu i navečer mu je bacila tri puta. Treći put na cestu. Znala je da će on unatoč starosti veselo potrčati za njom. Znala je da je cesta uz usku livadu prometna. Njezin sin je nedavno napunio prvi rođendan, muž dobio veliku povišicu, a ona novi auto. Znala je da je nakon dugo vremena bila sretna. A to - Sreću? Sreću nije mogla dopustiti. Tako je lako biti tužan. Čak i nekako lijepo.

Pas joj je oprostio, ali ona još uvijek nije znala zašto je bacila lopticu. Zašto joj je tako lijepo i sigurno biti tužan? Muž ju je tješio i grlio dok je ridala kroz suze grleći ga kao što je grlila svog vjernog psa kada je izgubila oca. Stezala je ruke oko njegovih snažnih ramena kao što ih je stezala oko tatinih kada su za njen treći rođendan saznali da je mamu pregazio auto. Muž je zagrli jače, jače sve dok njena tuga nije potpuno utonula u sigurnost njegovog zagrljaja i blagog šapata utješnih riječi.



- 22:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Svibanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)

Besplatna priča po vašoj narudžbi...

Kratko i jasno:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se