tritočkice

nedjelja, 22.01.2006.

Otkad sam jučer napisala post nakon neznamkolikovremena, opet me ulovila ona slatka manija...odnosno opsesija kad svijet počnem promatrati očima nekoga tko piše blog pa automatski vrtim određene situacije u binarnim kombinacijama i slažu se rečenice koje će doći na čokoladne stranice. Ali Bože, pa toliko tih ideja ima da bih trebala imati laptop ugrađen u neki dio sebe pa da se sve to automatski transformira u riječi na blogu. Pošto naravno nemam tu mogućnost (a zapravo ni želju), onda hrpa tih imaginarnih rečenica završi negdje...u izmaglici potencijalnog postojanja.
Sjetih se upravo mudrih riječi nekoga tko je rekao da je svaka naša neostvarena ideja kao jedan mali abortus, nešto što se moglo roditi u nešto prekrasno a nije dobilo osnovne uvjete da se razvije. Nije postojala snaga odluke da ideju pretvorim u stvarnost, upornost i ustrajnost, ljubav i pažnja kojom bih ju hranila da ojača. Koliko takve "djece" sam do sada ubila? Znam, ovo zvuči poprilično brutalno, ali nekad i treba biti brutalno iskren prema sebi pa priznati što zapravo jesmo, a što samo zamišljamo ili želimo da jesmo. Meni je često te iskrenosti nedostajalo, ne zato jer sam htjela lagati samu sebe, nego, sva sam bila od ideja i misli i ne znam čega, i nije lako izaći iz tog eteričnog stanja i stupiti nogom na mekanu, ponekad blatnu, ponekad sasušenu, ali svakako stvarnu zemljicu. Ma, ni danas ne uspijevam u tome. Najbanalniji primjer: sad spremam stručni ispit, i stalno svima (i sebi) govorim kako puno učim. A, nije da uopće ne učim, ali mogla bih i više. Eto.
Anyway, jako sam se razveselila komentarima, što znači da će se po glavi vjerojatno i dalje vrtjeti neke nevjerojatne kombinacije onoga što bi se tu "trebalo" naći.

Danas sam došla do još jednog zaključka...izgubila sam dodir sa prirodom. Malo po malo obaveze se gomilaju, a vrijeme posvećeno jednostavnom šetanju kraj drveća, razgovoru s pticama i maženju s mjesecom i zvijezdama nestalo je. Sjedila sam u stanu i učila, i odjednom čujem kako puše vjetar. Ne samo da ga čujem, nego osjećam njegovu snagu kako me gura. Stvara mi vrtoglavicu. A vjetar je bio moj najbolji prijatelj. I postanem svjesna toga da već dugo nisam uopće primijetila puše li ili ne. Je li Mjesec pun ili se tek rađa! Možda je to i zato jer sad živim u zgradi pa nema onog jutarnjeg izlaska pred kuću i osjećanja kako je vani. Zaista mi nedostaje život u kući. I nedostaje mi priroda. A dok nešto konkretno ne poduzmem po tom pitanju, danas sam se iz šuba zamotala u šal, navukla kapu do očiju i krenula u šetnju nasipom. Vjetar je nemilosrdno šibao po meni, ali i treba biti nemilosrdan kad sam ga zaboravila. I hodala sam po polusmrznutoj travi i zemlji...nema mi ljepšeg dodira od dodira stopala sa zemljom. Išla sam pozdraviti svoje prijatelje drveće. Sigurno već godinu dana nisam bila kod njih i uživala u sretnom plesu njihovih grana.
I sad sam tako nekako usredotočena...i smirena...i svoja!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv