Trippin about ...

utorak, 13.12.2005.

To blog za dobra stara vremena

Ilha grande

Eto njima danas (jucer) obljetnica 100 dana boravka u kući, a meni neki dan godišnjica mog puta u Brazil i ko za vraga samba, sunce i Brazilke u big brother kući kao da su meni našli vadit mast. Uživao sam u svakoj minuti večerašnjeg showa vrteći u glavi slike moje prošlogodišnje Brazilske avanture, a onda si mogu zamislit kako je dečkima bilo nakon 100 dana izolacije ; valjda su gaće pucale po šavovima. Enyhvey, vidjeli ste kako to izgleda od stiropora i plastike, a sad virnite gornju sličicu kako je to meni izgledalo točno prije godinu dana u stvarnosti (neloše skroz). Uglavnom kad već pričamo o dobrim starim vremenima i o sunčanom vremenu mislim da je vrijeme i da vam otkrijem jednu malu tajnu koju sam dijelio samo sa Hamdijom za vrijeme mog boravka u kući. Vidim da se o tome dosta polemiziralo na forumima pa poslušajte : KAKO SMO ZEZNULI VELIKOG BRATA ili ti kako sam znao za vrijeme. Ustajte drugovi već je dva popodne nije bila puka slučajnost, tih dana sam stvarno znao da spavamo do poprilično kasnih sati. Za razliku od ostalih stanara koji su se zamarali brojanjem dana mene je više zanimalo u koju uru liježemo a u koju se ustajemo. Već nakon nekoliko dana je pala zafrkancija s moje strane spram stanara veterana da kako to da nakon dva i pol mjeseca još uvijek nisu skužili da im mali displej mikrofona kojeg nosimo oko pasa pokazuje vrijeme. Naravno to nije bila istina jer su prikazane brojke bile totalno nesuvisle (tipa 190578) uz indikator jačine pick-upa samog mikrofona, te baterije koje se by the way za vašu informaciju mijenjaju 3-4 puta dnevno ako niste znali i primjetili. I tako prođe moj prvi tjedan u neznanju dok jedan dan zbog neopreza na WC-u (to je valjda bio onaj put kada sam navodno vjerovatno u panici drž, nedaj zapišo dasku koja inače stoji non-stop dignuta tako da ne kužim kako je to izvedivo; dobro da nisam ostao još tjedan dana jer mislim da bi u tom slučaju Matea iscenirala priču da sam pišo u sudoper od kuhinje) mi se otrgne buba od mikrofona i padne u školjku. Ništa, što ću sad ? Kao pravi električar uzmem fen i počnem sušit mikrofon jer u takvim slučajevima ne mora značit i da se pokvario. Sušim ga ja i pušem u njega kad najednom me veliki brat pozove u ispovjedaonicu. Maroje zašto se igraš sa mikrofonom ? pita on mene a ja ga blijedo gledam i kažem : pa brajko jel ti tu nadgledaš situaciju il vani pušiš i piješ kavu, pa zar nisi vidio da mi je buba upala u WC školjku ?! Na to će on : dobro, za 15 minuta uđi u smočnicu gdje ćete čekati novi mikrofon a ti nama vrati stari. Preuzmem ja novi mic i oko mi zapne na njegov redni broj 07 što me je automatski ponukalo da zabrijem na Jamesa i njegove gadgete. Pogledam malo bolje a kad one iste brojke i nisu više toliko nesuvisle; piše 45:12. Čekam ja 13-cu i počnem brojat 101,102,103...159 i hop tajmer se prešalta na 45:14. Super mislim si ja u sebi. Idemo sad čekat do 59-ke. I čekam ja svojih 59 minuta slave kad se i sat okrene na 46:00. E sad te imam brajko, neš ti matana zajebat rođeni moj. Odo ja na spavanje u iščekivanju sata privatnosti kojeg inače svi prespavamo. Kao i obično upozorenje za početak sam prespavao, no kad sam čuo : dragi stanari upravo je završio vaš sat privatnosti brže bolje sam se šatro zbog potrbe dovukao do WC-a i škicnuo displej : 56:05 ili ti ejt o klok. Podijelio sam svoja saznanja sa Hamdijom i tokom slijedeća dva dana smo cijelo vrijeme razgovarali u šiframa ložeći se na trip kako smo nadmudrili velikog bracu. Ja sam nakon nekog vremena otvoreno govorio vrijeme misleći da bigi u biti nas cijelo vrijeme loži i prikazuje vani spiku : gle Maroja i Hamdiju kako se vesele ko mali majmuni a ni sami ne slute kako im je cijela priča servirana, no servirali smo mi tebi veliki brate. Sve u svemu taj trip te drži više zbog činjenice da si nadmudrio sistem nego što ti je stvarno bitno znati vrijeme. Već treći dan izgubio sam slijed zbog riknutih baterija, a sutra mi se više i nije dalo dizat u 8 sati kako bi vidio vrijeme na displeju. U kući ti je vrijeme stvarno najmanje bitno, no ipak nam je poslužilo i to saznanje jer smo za tjedni zadatak izrade radijske emisije znali točno da smo ispunili normu od 56 minuta iako smo imali pješčani sat koji je donekle oscilirao za minutu, dvije. TJEDNI ZADATAK USPJEŠNO IZVRŠEN !

- 23:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #