30.05.2008., petak
„Kutija života“ priča koja ledi krv u žilama
Mlada spisateljica sa Viškova Tatjana Udović jedna je od sedam nagrađenih autora na ovogodišnjem festivalu pričanja priča „Pričiginu“ , sa pričom „Kutija života“.„Pričigin“, splitski festival pričanja priča, jedan je od najprestižnijih i najoriginalnijih festivala u Hrvatskoj. Riječ je o festivalu koji se temelji na uvjerenju da kreativnosti u kulturi pridonose svi oni koji preferiraju i traže atraktivno, poticajno, vibrirajuće za život i rad, i u vječitoj su potrazi za autentičnim sadržajem.
Priča je najdemokratskija forma u pisanju, nasljednica je feljtona i novele, odlikuje ju aktualnost, izvire iz svakodnevice, veže se za konkretan lik, jednostavnog je i preciznog stila. Ono što daje posebnu atraktivnost „Pričiginu“ je strogo pravilo festivala da nema čitanja priča, nego se priča mora ispričati publici „iz glave“ i „bez šalabahtera“. Ove godine festival pričanja priča „Pričigin“ održava se od 29. do 31.svibnja, u Splitu, na lokacijama Dom mladih, Kavana Bellevue i Prokurative, a pripovjedači su jedni od najeminentnijih imena hrvatske književnosti, novinarstva, glume, znanosti i javnoga života: Renato Baretić, dr.sc.Inoslav Bešker, Željko Vukmirica, Ante Tomić, Antun Vujić, Edo Stojčić, Faruk Šehić, Boris Škvorc, Boris Dežulović, Nenad Stipanić, Zoran Ferić, Miroslav Radman, Željka Horvat Vukelja, Emir Imamović Pirke, Kruno Lokotar, Predrag Lucić, Siniša Labrović, Edi Matić, Jadran Marinković, Zdravko Pavlović, Jurica Pavičić, Edo Popvić, a Tatjana Udović sa pričom „Kutija života“ stekla je pravo ispričati priču na festivalskoj večeri u subotu. Intrigantna, egzistencijalna priča Tatjane Udović „Kutija života“ zaledit će krv u žilama mnogima i staviti pred pojedince mnoga pitanja o životu.  „Kutija života“, priča koju itekako vrijedi pročitati.  Bilješke za novinare: više o festivalu pričanja priča „Pričiginu“ možete vidjeti na www.pricigin.hr KUTIJA ŽIVOTA Negdje sam pročitao da dosada može ubiti čovjeka. Sada počinjem vjerovati u to. Već mnogo vremena sjedim sam zatvoren u hladnoj, mračnoj kutiji od kojih3m2. Zabavljam se proučavajući čestice vlage i razvoj plijesni na zidu, koja se polako širi prema mom željeznom krevetu sa otrcanim madracem. Znam se zaokupiti mišlju, koliko je ljudi provelo besane noći ležeći na tom istom madracu, što su skrivili da su se našli ovdje, i tko je započeo sa čupkanjem spužve sa kuta madraca te koliko je ljudi, uključujući I mene, nastavilo započeto. Pitam se o čemu su razmišljali i da li je pak tko od tih nesretnika umro baš na tom ležaju na kojem sada ležim. Sve su to retorička pitanja, a odgovori koji mi nadolaze, mogućnost. Svaku si od njih dodatno razradim u glavi tako da mi prolazi vrijeme u svijetu imaginarnih likova; (kad već drugih nema).  A zašto više nisam u društvu, ne živim poput svih u svome domu, to je još jedno retoričko pitanje. Retoričko, da. Odgovor vjerojatno postoji, ali ga ja ne mogu dokučiti. Sve se zbilo baš kao u ‘U registraturi. To djelo morao sam pod prisilom čitati u školi I ostalo mi je u sjećanju jer mi je o njemu ovisila pozitivna ocjena. Upravo zbog te ispravljene ocjene, to je jedino djelo iz školske lektire kojega I danas pamtim, ali nikada nisam mislio da će moj život biti takav. Dođe mi da se krivim što nisam pročitao neku bajku za lektiru! Tada bi mi život bila bajka, a ne mistika. Mistični poziv za sud, gdje sam se s čuđenjem I znatiželjom da doznam za što sam pozvan, pojavio, I tada su mi izrečena, vjerojatno najgora kaznena djela: * Provala * Otuđivanje imovine * Posjedovanje opojnih droga * Ubojstvo Ali ja ništa od toga nisam počinio! Nikada nisam imao zle namjere niti pomisli o tako čemu.  Živio sam poštenim životom. Nikada nisam imao problema sa društvom ili pak politikom. Nisam obavljao nikakve ilegalne poslove. A sada sam optužen za sve to, za sva nepočinjena kaznena djela. Danima sam razbijao glavu, vrtio misli pokušavajući se sjetiti i najmanjeg zlog djela kojeg sam možda počinio. Tražio sam svoja prava.. Galamio, nakon čega sam zgubio glasnice uporno se boreći za objašnjenje. Besciljno sam se nadglasavao sa tišinom jer nitko se nije oglašavao. Osluškivao sam, ali nikoga nisam mogao čuti. Nije bilo nikakvih koraka, nikakve naznake da se netko pojavljuje u blizini ove tamnice. Još nisam uspio dokučiti kako to da nikada nisam gladan. U opće nemam potrebe za hranom.Mislim čak da ovo ni nema veze sa ljudskom rukom. Sve što mogu reći je da sam tu, u tmini, prepušten sam sebi, u prostoru kojeg sam pokušao izmjeriti vlastitom tjelesnom dužinom I ustanovio da je duža od mene I manja od moje duple dužine. Dakle nekih 3 m2. Gladan nisam, te nemam potrebe tražiti hranu. Kada se umorim od dosade, slobodno zaspim. Snova u opće nemam. A kada se probudim, dočeka me isti mrak u ograničenu prostoru. Razmišljao sam o tome da bih trebao otkriti da li postoji izlaz negdje gore, da li postoji strop, ali to je nemoguće otkriti jer nemam nikakva predmeta za baciti u vis-a to je jedini način da u potpunoj tmini odredim visinu zvukom.Potpuno sam gol. Temperatura je odgovarajuća za ljudski boravak. Kako nisam gladan niti mi je hladno, nije mi ništa opipljivo nužno. Volio sam živjeti usamljenički., u svome stanu. Nisam imao prijatelje. Komunicirao sam jedino sa krčmarom u obližnjoj birtiji dok bih naručivao svoje piće. Obratio bi mi se I pokoji pijanac, ali nisam nikada obraćao pažnju, pa bi I oni uvijek izgubili interes za daljni pokušaj razgovora. Nisam radio. Živio sam od socijalne pomoći. Mogao sam biti optužen zbog beskorisnosti, to bih I shvatio.  Ali nisam, već sam optužen za mnoga druga zlodjela.Pio jesam, ali se nikada nisam opijao niti ostajao bez svijesti od alkohola. Nisam odlazio u krčmu da bih se napio. Naručio bih jedno piće I ispijao ga do zatvaranja. Nikada ne bih popio više od jednog. Tamo sam odlazio zapravo zbog društva. Ali kako nisam komunikativan samo bih promatrao. Naučio sam da se iz crta lica može štošta naučiti o ljudima. Gledao sam ponašanje pijanaca I čudio se različitosti utjecaja alkohola na ljude, te zaključio da ne želim postati poput njih. Vjerojatno se zato nikada nisam ni napio. Većinu svog života proveo sam u mislima. Zapravo se moj prijašnji život ni ne razlikuje od sadašnjeg života u ovoj tamnici, osim u tome što se sada ne moram brinuti za osnovne životne potrebe . Zapravo to je ono što sam oduvijek htio. - PA OVO JE MOJ ŽIVOT!!! Autorica: Tatjana Udović |
