05
subota
siječanj
2013
Sve se događa s razlogom
Dakle evo jednog primjera fraza koje me beskrajno iritiraju:
“Everything happens for a reason.
Someday everything will make perfect sense
So, for now, laugh at the confusion,
Smile through the tears
And keep reminding yourself that
Everything happens for a reason.”
Iritiraju me jer se pitam kome su namijenjene?
Onima koji misle svojom glavom sigurno nisu.
Oni pak, koji pišu ovakve fraze,
znaju zašto to rade.
Jedni da im prođe vrijeme,
drugi da se prave mudri,
a treći da to debelo unovče.
Stvarno čovjeka obuzme jeza od originalnosti i kreativnosti raznih „ljubavologija”
u stilu „širite ljubav, a ne mržnju”,
“što dajete to ćete i primiti”,
“ako ti i ne znaš zašto, bog zna”.
A ja bih svim „piscima” takvih i sličnih bezvezarija poručila:
Recite da se sve događa s razlogom
djevojci koju su šestorica silovala i osakatila na smrt u autobusu u Indiji;
ili u Splitu;
Recite da se smiješe kroz suze
djeci bilo gdje u svijetu koja gladuju,
kojoj kradu djetinjstvo,
koju seksualno iskorištavaju,
Recite da se podsjeti da sve ima smisla
djevojci od 30-ak godina koja je u dvije godine
proživjela četiri tumora na dojci
tri operacije,
kemoterapije,
zračenja,
koja je dobila metastaze na kralježnici,
metastaze na plućima,
metastaze na jetri,
puknuće šestog prsnog kralješka,
koja je operirala kralježnicu
pluća,
koja je dobila epileptične napadaje,
kojoj su od ležanja atrofirali mišići,
kojoj je ugrađen centralni venski kateter.....
(R.I.P. Lutki iz izloga i njezinoj Humor a ne tumor stranici).
Recite njoj i njoj sličnima da „bog zna što radi“,
„da sve ima svoj razlog“
„da sada žanje što je sijala“.
Ovo su primjeri stvarnih ljudi kojima fraze
poput „za sve postoji razlog“ ne znače ništa.
Oni su ti koji bi trebali pisati i poručivati kako dalje kad sve propada.
Jer oni znaju i što propada i kako dalje.
Vi, pisci iz fotelja uz popodnevni zeleni čaj to ne znate.
„Nitko te ne može povrijediti ako ti ne daš dopuštenje”
je možda zgodna frazica što se uz sliku zalaska sunca ili usnule bebe
može „šerati” Facebook-om ili Twitterom,
i dobiti milijune „lajkova”,
ali ona ne znači apsolutno NIŠTA onima koji su zaista
bili ili će biti povrijeđeni na bezbroj najgorih načina
o kojima pisci ovakvih redaka pojma nemaju kao ni njihovi obožavatelji.
Niti ih je briga.
Kome je to dopuštenje za silovanje, sakaćenje i vlastitu smrt dala djevojka iz indijskog, američkog, hrvatskog, kongoanskog autobusa, kamiona, automobila ili stana?!
Življenje života nije traženje, nego davanje smisla
onomu što radimo, mislimo, osjećamo.
I svatko od nas osmišljava svoje dane drugačije.
I svatko od nas ima pravo to raditi.
Ali u cijelom tom vlastitom davanju smisla često besmislenim i iscrpljujućim aktivnostima,
koje nam kradu najveći dio vremena koje imamo na raspolaganju,
ne bismo smjeli biti toliko sebični da zaboravimo da nisu svi iste sreće,
istog zdravlja,
istog mira,
istog financijskog statusa,
istih mogućnosti,
istih želja,
istih potreba,
istih prilika,
istih životnih priča i osobnih povijesti.
Jedno je reći da se sve događa s razlogom osobi koja nije učila pa je pala na ispitu,
a drugo osobi kojoj je bačena kiselina u lice,
ili osobi koju su živu zapalili,
ili osobi koja se pita koliko kemoterapija još čeka njezinu dvogodišnju djevojčicu,
ili osobi kojoj su odrezali klitoris zbog stoljetne tradicije genitalnog sakaćenja žena radi muškog zadovoljstva i sigurnosti da neće ni s kim uživati,
ili osobi koja živi u kartonskim kutijama na ulici sa štakorima,
ili osobi koja je silovana do smrti,
ili osobi koja je kamenovana zbog preljuba,
ili osobi koja je mučena zbog političkog uvjerenja,
ili osobi koja se hrani iz kontejnera tuđim otpacima.....
.....da nastavim niz ili možete i sami?
Da, neki se mogu prepustiti luksuzu teoretiziranja o karmi,
reinkarnaciji ili
kozmičkoj kazni ispaštanja za grijehe prošlih života
i sličnim majmunarijama raznih gurua,
ali meni se osobno smuči od ovakvih zašećerinih filozofija dokonih,
instant filozofije za lijene,
tetošenja stanovnika malih bijelih kućica u cvijeću,
bilo da u njima zaista žive ili im je to samo mentalni sklop.
Priznajem i da ja ne razmišljam o ovim stvarnim ljudima i
njihovim nesretnim sudbinama svakoga trena,
već da svjesno odabirem ispunjavati svoje dane
s bezbroj prekrasnih stvari koje postoje na ovome svijetu.
Zato i ne gledam vijesti koje sado-mazohistički uživaju prenositi
isključivo kataklizme, ubojstva i strahote ljudskog postojanja.
Priznajem i da dijelim i drugu vrstu fraza poput:
„When I give you my time,
I give you a portion of my life, so don’t waste it”
Ili
“Yes, I am nice. No, it doesn’t mean you can walk all over me.”
Međutim. nikada si ne bih uzela za pravo da drugima dajem salonske savjete
o tome kako se nositi s gubitkom ili tragedijama u životu
ili što je smisao nesreće.
Jer ga nema. Smisla.
Osim naravno onoga koji ljudi koji su to doživjeli sami odluče dati.
Svako svojoj nesreći.
I taj smisao opet vrijedi samo za njih i njihovu priču.
Ja sam od onih sretnica koje nisu iskusile do sada neku veću životnu tragediju.
I ne znam kako bih ja na nju reagirala.
I smeta me kad o tome govore oni koji, kao i ja, to isto ne znaju.
komentiraj (15) * ispiši * #
02
srijeda
siječanj
2013
Meni dovoljno
Ono što pamtimo nisu godine.
Jer sjećanja su bezvremena.
U 365 dana stane mnogo.
Ali, ako ne zapisujete, stotine dana pretvara se u jedan jedini dan
u kojem ponavljate nekoliko uvijek istih radnji.
Uglavnom automatskih i od vas samih neizabranih.
Za to vrijeme tisuće sati prosijava se kroz vremensko sito
na čijim se rubovima sačuva tek poneki trenutak.
Radosti.
Tuge.
Gubitka.
Ponosa.
Poneke riječi, pogleda ili smiješka.
Ugodnog druženja.
Ili rastanka.
Ispunjenja želje.
Ili nenadanog razočaranja.
Lica ljudi koji su došli ili otišli.
Propuštenih prilika.
Ili nenadane sretne okolnosti.
2012. mi je donijela nova iskustva.
U njoj sam polagala neke životne testove.
Neke uspješno, neke manje,
a neke ću možda morati ponoviti.
Ono po čemu ću je najviše pamtiti je što sam
izgubila iluzije da su mi neki ljudi prijatelji,
I doživjela ih onakvima kakvi su oduvijek bili;
sagledala ih u stvarnosti koju sam prije ignorirala.
Naučila sam prihvatiti neke od njih u okvirima u kojima i dalje
dijelimo nešto zajedničko, uglavnom svakodnevno i
dovoljno površno da bi ikada postalo važno.
Ne očekujem više od njih da vide ono što ne žele vidjeti.
Ali i zauvijek sam prerezala veze s onima koji su me opterećivali,
iskorištavali, gnjavili, oduzimali mi vrijeme,
energiju i prije svega radost postojanja.
S onima s kojima ne dijelim iste životne vrijednosti,
s kojima nisam uspjela naći zajednički jezik niti frekvenciju misli.
Pohvatala sam i neke davne niti
i obnovila kontakte s ljudima pogubljenim u nekim ranijim,
davnim godinama.
Slučajno.
Namjerno.
Zaboravljeno zašto.
Upoznajem pomalo i nove osobe koje sigurno nose
i neke nove i dobrodošle lekcije.
Naučila sam, prije svega, mnogo o sebi,
O svojim dometima i ograničenjima,
Dozvolila sam sebi reći „ne” glasno i bez osjećaja krivnje,
Dozvolila sam si ne tolerirati netolerantne
Ne opraštati pod svaku cijenu
Ne opravdavati tuđi bezobrazluk i nepoštovanje.
Priznala sam sebi da sam umorna od desetljeća slušanja,
podržavanja, stavljanja drugih na prvo mjesto.
Dozvolila sam sebi da kažem „dosta”,
da ignoriram prijekore, okrivljavanja, uvrede onih koji
jedino tako mogu doživjeti vlastitu vrijednost.
Prigrlila sam sudbinu samotnice
jer za mene individualnost nema cijenu.
Prekorenula sam prioritete,
Očistila police svoje savjesti
Pobacala suvišne misli
Napravila mjesta za nove doživljaje,
Za nove osjećaje
I nove misli.
O nekim drugim ljudima.
O stvarima koje su mi u ovom trenutku još nepoznate.
Ili daleke.
Oslobodila sam svoje vrijeme za
Spoznaju,
Učenje,
Stvaranje,
Disanje punim plućima.
Malo?
Mnogo?
Meni dovoljno.
komentiraj (3) * ispiši * #
