MODERNI ROBOVLASNICI

Kratak filozofski uvod
Živimo u robovlasničkom sistemu nove vrste.
U sistemu istog imena, ali starije vrste, rob je bio onaj kome ništa nitko nije plaćao,
ali ni robovi nikome nisu plaćali da bi bili robovi.
Robovlasnici su ih izrabljivali javno i svaki rob je znao točno za što je zakinut.
Danas je robovlasništvo drugačije.
Mi smo robovi koji plaćaju da bi bili robovi.
Koji, tobože svojevoljno, potpisuju dozvolu za svoje ropstvo.
A često puta i ne znamo koliko duboko smo se u njega uvalili.
Jer nekih lanaca nismo ni svjesni, sve dok ne bude prekasno.
I vrlo, vrlo skupo.
Sretni su oni koji svoj izlaz iz ropstva mogu platiti.

Kratak historijat slučaja mog robovanja:
Prije 6 mjeseci kupila sam novi mobitel.
Uzela sam jednu od ponuđenih tarifa sa 50% plaćanja prvih 6 mjeseci.
Za mene bi zapravo bila idealna tarifa od 10 kuna.
Jer ja zovem samo u krajnjoj potrebi.
Kad negdje gori, na primjer.
Ili ako nekome treba spasiti život.
Al takve nema.
Pa sam dotičnom mobilnom operateru plaćala oko 140 kuna više nego što sam uopće stigla potrošiti.
Al to nije poanta ove priče.

U prosincu dođem u centar mobilnog operatera moje tarife
da uzmem drugu tarifu, kako bi mi cijena pretplate ostane ista.
Jer mi tako objasnio simpa lik prilikom kupovine mobitela i tarife.
Na moje kiselo lice da mi nikada neće trebati sve što tarifa i300 nudi, rekao mi je posve uvjerljivo: „Ma nema veze, vi samo dođite u prosincu i prebacite se na nižu tarifu.“
„Znači neću zapravo nikada morati plaćati tarifu koju sam uzela u punom iznosu?“
pitam ja za svaki slučaj 10. put.
„Ne, nikada“, odmahuje tip čvrst ko stijena.

A u prosincu, evo što je uslijedilo:

Mjesto događanja: centar mobilnog operatera
„Dobar dan, došla sam da mi prebacite tarifu na manju“, obratim se djelatnici za pultom,
koja provjeri moj broj u kompjutoru i odgovori:
„Ne možete prebaciti tarifu na manju, jer vam je počeo teći novi ugovor.“
„Oprostite, niste me shvatili. Ja sam u 6. mjesecu kupila mobitel kod vas i uzela
tarifu i300 s tim da prvih 6 mjeseci plaćam 150 kuna. Sada je prošlo 6 mjeseci
i hoću prebaciti na tarifu 150 tako da plaćam kao i do sada“, odgovorim još uvijek uz smiješak.
Djelatnica gledajući u svoj monitor i bez smiješka kaže:
„Ne možete jer onda vam je išao stari ugovor koji je sad istekao, a sada ide novi.“
Opet ja: „Gledajte, mene uopće ne zanima kada je koji ugovor tekao i istekao.
Vaš kolega mi je rekao kad sam kupovala mobitel, da ću nakon 6 mjeseci, što je sada,
moći uzeti tarifu koju želim i da nikada neću morati plaćati 300 kuna pretplatu. To znam jer sam ga to IZRIČITO pitala. I to nekoliko puta! Ugovore nitko nije spominjao“, više se ne smješkam.
Djelatnica, ne mijenjajući izraz lica i dalje gledajući u svoj monitor odgovori sliježući ramenima: „Bio je nesporazum. Možete prijeći na manju pretplatu, ali tek nakon 4 mjeseca plaćanja pune pretplate!“
Tu se ja smrznem, zamrznem u vremenu i prostoru i pomislim u djeliću sekunde da balavicu sravnim sa zemljom. Spriječi me činjenica da nemam vremena, a ni volje sjediti u zatvoru.
Pokušam opet dok mi stjenke želuca plešu brejkdens:
„Ne radi se o nesporazumu.
Vaš djelatnik je ovdje meni jasno i glasno rekao da neću morati plaćati punu tarifu nakon što prođe akcija od 6 mjeseci, ako dođem u prosincu prije nego akcija istekne.
Prosinac je.
Došla sam.
I hoću drugu tarifu.“
Djelatnici niti jedan živac na licu nije zatitrao, kao da je pobjegla iż Blade Runnera.
„Možete prijeći na nižu tarifu ali tek nakon 4 mjeseca.“
„Znači ja 4 mjeseca moram plaćati nešto što nikada nisam znala da ću morati jer mi NITKO OD VAS TO NIJE REKAO.“
Djelatnica ponovo bezizražajnog lica slegne ramenima, dok sam ja brzinom svjetlosti vagala ne isplati li mi se možda ipak provesti neko vrijeme u zatvoru za trenutak katarze kad joj razmažem šminku jednim poštenim šamarom.
„Je li vama jasno da ja nikada ne bih pristala na tako nešto da sam ZNALA za to, da mi je VAŠ kolega to rekao?“
Ponovo slijeganje ramenima i ponavljanje rečenice da moram platiti 4 mjeseca po 300 kuna prije nego mogu uzeti manju tarifu.
Ili u prijevodu: „Mi ćemo vam uzimati koliko hoćemo, kad hoćemo i koliko dugo hoćemo. Vi ste naš izvor novčanica, a mi smo uvijek u pravu. Vaše je samo da plaćate što vam mi kažemo. Protiv nas nema lijeka. Sve što radimo pokriveno je ugovorom koji ste potpisali, a niste čitali svih 100 članaka. Plus još nekoliko desetaka napisanih stranica koje ste vi bili dužni skinuti s Interneta i pročitati. Jer tamo sve piše: mi imamo prava pljačkati vas, a vi imate obvezu to nam omogućiti !!!!!“

Što je uslijedilo:
Otišla sam van prije nego napravim scenu. Tragičnu. Crnokroničarsku.
Al. tu nije bio kraj.
Nakon što sam kolegici izlila svu žuć koja mi se nakupila u tih 5 minuta razgovora,
odlučila sam raskinuti sve veze sa svojim robovlasnikom.
U trenutku kad se informiram što moram poduzeti, saznajem sljedeće:
Ako želim raskinuti ugovor i vezu s robovlasnikom,
prvo moram pronaći nekoga,
pazite sad,
da mi „otkrekira“ mobitel
ili u prijevodu da mi skine blokadu koju su, BEZ MOG ZNANJA,
(a bome i bez vašeg ako se ovom čudite),
stavili na moj mobitel prilikom kupovine kako ne bih mogla prijeći drugom mobilnom operateru bez da ponovo nekome negdje nešto platim.
Niti su me pitali za dozvolu da to učine s MOJIM vlasništvom,
niti bi meni, (priznajem da sam još uvijek tako naivna)
palo na pamet da nekome to može pasti na pamet.
I da je to, na primjer, zakonito.
Nakon psovki koje ovdje ne smijem ponoviti da mi ne zabrane blog,
to me još više učvrstilo u mojoj odluci da nikada više nemam nikakvog posla s tom mrežom. Pa koliko košta da košta.
A košta!
Cijelu moju siječanjsku plaću.

Katarza na kraju
Ti bezobzirni, arogantni i beskrupulozni pljačkaši s blagoslovom države,
kojima ništa ne možete osim da uopće s njima ne poslujete
su T-mobile mreža.
Ja sam svoju slobodu kupila skupo.
I nije mi žao novaca.
U trenutku kada sam potpisala raskid ugovora, bez obzira na cijenu tog raskida,
osjetila sam da mi se vraća samopoštovanje.
A to je neprocjenjivo.

Pouka
Ne potpisujte ništa ni s kim za bilo kakvu uslugu.

Završetak moje lekcije za sva vremena.
Ja mogu sasvim normalno živjeti i bez mobitela.
Bez slobode i samopoštovanja ne mogu.

Napomena: Prepričavanje i širenje ove istinite priče poželjno je i ne podliježe nikakvim autorskim pravima.