27

ponedjeljak

prosinac

2010

ŠTO VIDITE KAD GLEDATE ?

„Ma, sve je katastrofa“, kaže jedna.
Druga klima glavom i s razumijevanjem odgovara: „Da, di god pogledaš sve je užas“.
Obje klimaju glavama potvrđujući da je život sranje kataklizmičkih razmjera.
Ja istovremeno kroz prozor autobusa gledam u snježnu vijavicu.
Koja je meni prekrasna.
Bijele pahulje brzim vjetrom nošene zabijaju se u staklo tik ispred mojih očiju.
U glavi mi svira muzika.
Na licu mi smiješak.
U istom autobusu, jedna nasuprot drugoj voze se dvije žene.
Gledaju isti svijet, ali ne vide ga isto.
Ma što god mislili, ma gdje god to pročitali, ma tko god vam to rekao,
činjenica je da sami odlučujete KAKO ćete vidjeti svijet.
Ne kakav će svijet biti, već kako ćete ga vi vidjeti.
Kao hrpu sranja, katastrofa, užasa
ili kao pregršt prekrasnih, fascinantnih, čudesnih bića i pojava.
Isti snijeg nekome će izmamiti smiješak, a nekome će pokvariti dan.
Nije stvar u snijegu, zar ne?

Da se razumijemo, ne smatram da kroz život treba ići gledajući kroz ružičaste naočale.
Nisam zagovornica „think pink“ filozofije, mrzim kad netko kaže da je optimist,
jer pojma nemam što bi to zapravo trebalo značiti,
po uvjerenju sam realist.
Smatram da čovjek, koji je kombinacija emocija i intelekta,
svoje i emotivno i intelektualno bogatstvo može koristiti na dobrobit svoju i dobrobit sviju ili na svoju i tuđu štetu i bol.
Ovisno o tome kojeg vuka u sebi hrani :o)
Isto tako, ne mislim da, na primjer, bezobrazluk treba tolerirati, da zloću, aroganciju ili nasilništvo treba ignorirati
ili da ikome treba dozvoliti da vas ponižava, maltretira, vrijeđa.
Ne vjerujem u filozofiju drugog obraza.
Nasilnik taj jezik neće razumjeti, a nenasilniku je suvišna.

Zato ću sutra bez obzira na penale raskinuti ugovor s jednim mobilnim operaterom,
bezobzirnim, prepotentnim korporacijskim megalomanom koji mi otvoreno, u liku
balavice s probušenim nosom
koja sjedi na visokom (nekad smo ga zvali barskom) stolcu
i govori u prenesenom značenju (iako bi slobodno mogla to reći i tako direktno)
da sam rob njezinog gazde koji će mi iz novčanika uzimati koliko hoće i kad hoće
a da mu ja ne mogu apsolutno ništa.
Ne gajim iluzije kako ću mu raskidom ugovora naškoditi,
ali ću učiniti nešto daleko važnije - zadržati svoje dostojanstvo
i za njih, zauvijek, zatvoriti SVOJ novčanik.
Bez obzira koliko im to malo značilo.
Jer mene ne zanima koliko ja NJIMA značim.
Već koliko značim SEBI.
A značim si toliko da nikada i nikome neću dozvoliti da MOJ svijet
pretvori u „katastrofu di god pogledam“.
Za razliku od gospođe u autobusu i njezine kolegice.
Obje vide ono u što su same izabrale da gledaju.
Moj smiješak, nasuprot njihovog mrštenja na katastrofu života,
bio je prisjećanje na to jutro
dok sam se uz vruću kavu poigrala testom „koja se životinjica skriva u vama“.
I otkrila da sam panda.
Dan koji tako počne, meni snježna vijavica može samo uljepšati.
Jer meni jako malo treba da budem sretna.
Zato je moja škrinjica prepuna.
Jer je moj svijet prepun dobrih stvari.
Jer sam ja tako odlučila.
Pitam se što bi za sreću bilo potrebno gospođi nasuprot mene?
A vama?

Svima želim sretne i mirne blagdane, u novoj 2011. nek vam je zdravlja
i puno sretnih trenutaka za sjećanje:




03

petak

prosinac

2010

VEĆINA...I "ONI DRUGI"

Čitam pa čak vidjeh i na TV jedan dan:

“Maturantica zagrebačke XV. gimnazije Una Pale osvojila je prvo mjesto na smotri mladih znanstvenika i to radom 'vodeni svjetlovod'. Time je Una dovršila posao koji je prije 200 godina započeo švicarski fizičar Jean-Daniel Colladon! No, fizika je tek dio Unina svijeta. Kada nije u laboratoriju, svira harfu, uči strane jezike, a energiju troši irskim plesom. “

„Student mehatronike na Veleučilištu u Karlovcu Kristijan Blakšić, na izložbi inovacija i novih tehnologija ‘Arhimed’ održanoj ovog proljeća u Moskvi, Blakšić je u jakoj konkurenciji od oko 1.200 izlagača osvojio srebrnu medalju stručnog ocjenjivačkog suda, ali i jedinu zlatnu medalju koju je dodijelila delegacija Saveza inovatora Ukrajine. Tomu treba dodati i njegov udio u osvajanju grand prixa sajma, specijalne nagrade Gold Archimed, koju je kao najbolji izlagački tim osvojila hrvatska inovatorska ‘reprezentacija.„

„Ivana Drčec je diplomirala na zagrebačkom FER-u 2002. godine, a već 2005. osnovala je tvrtku Cyclops d.o.o. koja se bavi samostalnim razvojem kompleksnih softverskih rješenja. Aplikacije razvijene u Cyclopsu dobile su brojna svjetska međunarodna priznanja, između ostalog i priznanje u Cardiffu gdje je Ivana osvojila posebno priznanje sa zlatnom medaljom za novo softversko rješenje. Nedavno je u gradu St.John's u Kanadi sa svojim kanadskim partnerima osnovala tvrtku pod nazivom Cyclops Software Solutions Inc. sa ciljem širenja poslovanja na sjevernoameričko tržište.“


Čitam i ne vjerujem svojim očima. Mislim čemu uopće donositi ovakve vijesti?
Koga to uopće zanima?
Tako mi idu na živce oni rijetki novinari koji se ponekad sjete napisati,
a urednici im u trenutku iznimne dekoncentracije to dozvole objaviti,
nešto o nekim mladim ljudima
koji se bave nekakvim učenjem, ne daj bože znanošću,
koji svoje dane ispunjavaju aktivnostima kojima unaprjeđuju svoje sposobnosti, vještine, znanja,
i, gle čuda,
uz to se i odlično zabavljaju,
imaju prijatelje,
znaju kako izgleda knjiga i čemu služi,
znaju sastaviti rečenicu bez psovki i podštapalica poput „kao“, „čovječe“, „whatever“, „ku'iš“,
imaju neke moralne životne stavove i brojne interese koji nadilaze
stavove i interese ogromnog broja njihovih vršnjaka (pa i većine starijih):
besciljno zurenje u dno pivske (ili neke druge) boce,
urlanje na stadionima,
batinjanje drugih i drugačijih
te mlaćenje prazne slame.
Tko uopće želi znati tko su ili što rade
nekakva maturantica koja se bavi nekakvim lomovima svjetlosti u vodi,
neki učenici koji idu na nekakve olimpijade znanja i osvajaju nekakve medalje,
nekakve mlade direktorice tvrtki za nekakva softverska rješenja,
nekakvi mladi inovatori….
Čemu takve vijesti, te kapljice u poplavama onoga što mediji serviraju, a publika guta.
Dajte još više kratkih vijesti s puno slika o, na primjer, sajmu erotike u metropoli.
Jer stvarno je lijepo vidjeti sva ta međunožja koja te „gledaju“ iz dnevnog tiska i s portala,
i sve te krasne, zdrave, mlade (i zrele) muškarce koji razdraganih lica u njih
u živo
zabijaju svoje noseve i mobitele pokazujući koliko je važna „zdrava seksualnost“.
Dajte što više vijesti i SLIKA o nadolazećem kraljevskom vjenčanju.
Jer stvarno je bitno biti dijelom jedne beznačajne parazitske lakrdije.
Dajte što više kućanica, ludih i zbunjenih, dnevnika plavuša,
što više audicija za pjevače bez sluha, plesače bez ritma, slavne bez pokrića.
Dajte što više neobavezne zabave za samo-hipnozu širokih narodnih masa.
Olakšajte vladajućima.
Dok je narod u transu zbog erotskog sajma, kraljevskog vjenčanja
ili dolaska pape
nema vremena baviti se onim čime se bave vladajući.
Njihovim sudbinama.
Stoga narodu treba dati što više igara.
Ili Huxleyeve „some“.
Što više ih uvjeriti da su posebni u svojim nesposobnostima,
u svom neznanju,
i da se toga ne trebaju sramiti.
Naprotiv.
Da tome trebaju težiti
i ismijati svakoga tko se usudi biti svoj/a, drugačiji/ja od njih.
Zato dajte što više reality show-ova,
pišite što više o sponzorušama, eventušama, posvudušama,
o bezgaćnjacima, golaćima i kozmetički prepariranima,
o aferama, skandalima, senzacijama.
Zabavljajte narod bezvezarijama i lažima,
iluzijama i kvazi-znanstvenošću,
reklamirajte igre i laku zaradu,
okupirajte jednu moždanu vijugu naroda.
Natjerajte narod reklamama da želi, da treba, da mora IMATI !
Uvjeravajte ga kako milijun kuna minusa na njihovom bankovnom računu
nije njihova krivnja.
Jer njihovo je sveto ljudsko pravo „peglati kartice“.
I trošiti nezarađeno.
Nek plati netko drugi njihovu neodgovornost i glupost.

A sada bez sarkazma:

Mladi ljudi s početka priče našli su načina da i bez toga da itko za njih znažive svoje snove, ispunjavaju svoje ambicije,
postižu uspjehe samim time što imaju interese,
što ulažu vrijeme i što se trude savladati prepreke.
Njima NIJE dosadno, jer ONI NISU DOSADNI !
Oni postoje i postojat će neovisno o tome kakve su društvene (ne)vrijednosti oko njih.
Njih NE STVARA medijski članak ili reportaža
jer oni sebe stvaraju sami i kad nitko o njima ne piše i ne govori.
Iskreno me usrećuje kada vidim da ih ima.
Uglavnom zbog njih.
I jedne slabašne nade za nas ostale.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se