20

subota

studeni

2010

AMATERI I PROFESIONALCI

Prošli tjedan sam dva dana provela na jednoj konferenciji.
Međunarodnoj.
I jednu večer u cirkusu.
Isto međunarodnom.
Nisu u vezi.
Osim u mojoj glavi.
Naime, kaje?!

Na konferenciji davili me govornici koji pojma nemaju o govorništvu.
Koji su dosadni,
koji nisu govorili o temi zbog koje je konferencija organizirana,
kojima je razmak između rečenica bio dovoljan za skočiti na plac,
popraviti fen
i zmuljati grožđe.
Nastojeći ostati budnom i ne pasti sa stolca,
pomislila sam kako danas baš svatko može govoriti na konferenciji.
Nije bitno ima li o čemu,
nije bitno zna li o čemu bi govorio,
nije bitno zna li govoriti,
zna li održati pažnju, prenijeti informacije i opravdati vrijeme onih koji ga slušaju.
Nije bitno što je govornički amater.
Jer na konferenciji ne dozvoljavaju da se loši govornici gađaju jajima.
Pa su sigurni.
I mogu vas daviti koliko god žele.
Još ih se za to plati.
I svi im zahvaljuju što su došli iz bijeloga svijeta i pričali o svemu samo ne o temi.
Polako. S dugačkim pauzama.
I nitko ih nije naučio kako i zašto se koristi Power Point.
Pa oni na njega prepišu cijeli statistički godišnjak.
I onda nam ga polako čitaju. Monotonim glasom.
Sigurni u svoju važnost. Jer im nitko nije rekao da nisu dobri u onome što rade.
Jer amateri koji su ga zvali to i ne znaju prepoznati.
Samo ja napišem oštre i nemilosrdne primjedbe na evaluacijskom listiću.
To je moja mala katarza.
Za sva potisnuta zijevanja i bolnu trticu.

A onda sam pomislila kako danas svatko može biti i bilo što drugo,
neovisno o tome zna li i može li biti to što jest.
Pa tako imamo glumce i glumice koji veze s glumom nemaju,
pjevače i pjevačice od kojih te bole uši, mozak i jetra,
voditelje i voditeljice koji ne znaju gramatiku niti naglaske,
koji su iritantni do bola
ali im nitko to ne kaže.
A meni nitko evaluacijske listiće ne da.

I imamo televizijski program koji moramo plaćati iako ga ne gledamo,
jer nemamo što,
jer ga nema tko napraviti kako treba,
jer ti što bi ga trebali raditi, nemaju pojma, nemaju ideje, nemaju znanja,
ali imaju radno mjesto. Plaćeno.
Koje smatraju neprikosnovenim.
Neovisno o njihovim sposobnostima i rezultatima rada.

Pa imamo političare i političarke
koji isto tako smatraju da su nezamjenjivi, jedini, jednakiji od nas,
koji kad ih gledamo kako nam kroje sudbinu
ne skrivaju svoj primitivizam, neznanje, niske strasti i bolesne ambicije.
Nemaju sposobnosti, ali nemaju ni stida.

Pa imamo Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u kojoj sjedi grupa
staraca koji budni ne mogu izabrati ni vlastitog predsjednika.
Sanjaju valjda kako potrošiti 70-ak milijuna koje im godišnje darujemo.
Da bar 130 penzionera u Hrvatskoj živi ko bubreg u loju.
Iako nitko pojma nema zašto.
Jedina im sposobnost je ta što su se dokopali HAZU-a.
I zaspali.
Skupim snom.
Na naš račun.

Težnje da se bude bolji, da se uči, da se savladavaju vještine,
da se ugleda u one koji su to već dokazali, naučili i savladali,
više ne postoje.
Profesionalizam u poslu više ne postoji.
Kultura komunikacije općenito više ne postoji.
O bontonu i ponašanju da ne govorim.
Vrijednosti su se obezvrijedile.
Uzori su postali bezveznjaci i bezveznjakinje kojima je jedino postignuće što
svojim ponašanjem, izjavama i oblačenjem privlače pažnju medija.
Umjesto učenja, stvaranja, usavršavanja i truda,
ambicija većine mladih je sa što manje doći do što više.
A za to malo i to više dovoljno je prijaviti se na show,
pokazati grudi ili udati se za bogatog starca,
razbiti glavu nekom prolazniku,
ili napisati knjigu o tome kako ništa ne znaš i nisi nitko,
al svi o tebi znaju sve.

I idući iz cirkusa u kojem su neki ljudi gotovo do savršenstva doveli svoje potencijale i talente,
usavršili svoje vještine,
pokazali rezultate svoje upornosti,
svog truda i svoje motivacije,
svog života posvećenog stvaranju ljepote,
i nadahnuća za druge,
pitala sam se:
zar je moguće da danas jedino još u cirkusu možemo sresti one koji se ističu zato što su do onoga što znaju i umiju došli vlastitim zalaganjem i beskrajnim trudom i vježbom kako bi pokazali svoju posebnost i time nadahnuli druge?
Zar je cirkus (p)ostao jedina oaza današnjeg obezvrijeđenog, potrošačkog svijeta u kojem možemo naići na pravi profesionalizam?

A s druge strane,
ako je cijeli svijet postao cirkus,
logično je da cirkus postane njegova suprotnost, zar ne?!

16

utorak

studeni

2010

Ura koja je stala na sedam

Napomena: voljela bih da sam ja ovo napisala jer tako dobro opisuje kako se osjećam :o) Priču sam otkrila u knjizi Jorge Bucaya "Ispričat ću ti priču" (koju toplo svima preporučujem). Budući da tako zorno opisuje kako se ja osjećam, zamijenila sam muški rod ženskim, uz isprike autoru :o)

Na jednom od zidova moje sobe visi prelijepa starinska ura koja više ne radi. Njezine kazaljke stoje tako oduvijek, nepokolebljivo pokazuju isto vrijeme: točno sedam sati. Gotovo uvijek ura je samo beskoristan ukras na bjelkastu i praznu zidu. Ipak, u dva trenutka tijekom dana, dva kratkotrajna časka, stara ura kao da uskrsne iz pepela poput feniksa. Kad sve ure u gradu u svojoj ludoj ophodnji pokažu sedam sati, i sedam puta uzastopce začuje se pjesma ku-ku ili gong, stara ura u mojoj sobi kao da oživi. Dva puta dnevno, ujutro i navečer, ura se osjeća u potpunoj harmoniji s ostatkom svemira. Da netko pogleda uru samo u ta dva trenutka, rekao bi da savršeno funkcionira…Ali kad prođe taj trenutak, kad druge ure utišaju svoj pjev i kazaljke nastave svoj monotoni put, moja stara ura izgubi korak i ostaje vjerna onom satu koji je jednom zaustavio njegov hod.

Volim tu uru. I što više govorim o njoj, više je volim jer svaki put sve više osjećam da joj sličim. I ja sam zaustavljena u jednom vremenu. I ja se osjećam prikovanom i nepokretnom. I ja sam, na neki način, beskoristan ukras na nekom praznom zidu. Ali uživam također u kratkotrajnim trenucima kada, na neki tajanstven način, dođe moje vrijeme. Tijekom tog vremena osjećam da sam živa. Sve je jasno i svijet postane divan. Mogu stvarati, sanjati, letjeti, govoriti i osjećati više stvari u tom trenutku nego u sve ostalo vrijeme. To harmonično približavanje događa se i ponavlja stalno iznova, kao neki nesmiljen slijed.

Kad sam to prvi put osjetila, pokušala sam se vezati uz taj trentuak misleći da mogu nešto učiniti da traje zauvijek. Ali nije bilo tako. Kao i mojoj prijateljici uri, i meni bježi vrijeme drugih.…Kad prođu ti trenuci, ostale ure, koje počivaju u drugim ljudima, nastavljaju svoje kruženje, a ja se vraćam svojoj rutinskoj, uravnoteženoj umrtvljenosti, svom poslu, svojim čavrljanjima uz kavu, svojoj dosadnoj ophodnji koju obično nazivam svojim životom. Ali znam da je život nešto drugo.

Znam da je život, pravi život, ZBROJ onih trenutaka koji nam, ma kako kratkotrajni bili, omogućuju da osjetim sklad svemira. Postoje trenuci ispunjenosti, a oni koji to ne znaju i uporno žele živjeti zauvijek, ostat će osuđeni na svijet sivila i uvijek isti hod svakodnevice.

(prema priči Papinija)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se